Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3360/13 (M. Š.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Ratni zločin
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3360/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3360/13, rješavajući apelaciju Milorada Škrbića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Škrbića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milorad Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 14. septembra 2016. godine, dok Tužilaštvo BiH nije odgovorilo na apelaciju.

4. Ustavni sud je, na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003472 09 Krl od 21. decembra 2010. godine apelant i drugi optuženi (još tri lica) proglašeni su krivim, zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), i to: člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a) ubijanjem, d) prisilnim preseljenjem stanovništva, h) pljačkom u vezi sa članom 180 stav 1 istog zakona. Sud BiH osudio je apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora od 22 godine.

7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003472 11 Krž 2 od 4. oktobra 2011. godine ukinuta je, zbog utvrđenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, prvostepena presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na apelanta i druge optužene i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

8. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine, donesenom nakon održanog javnog pretresa pred Apelacionim vijećem, apelant i drugi optuženi proglašeni su krivim, zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH. Sud BiH osudio je apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godine u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 14. do 24. oktobra 2008. godine, od 21. decembra 2010. godine do 25. oktobra 2011. godine i od 15. februara 2013. godine do upućivanja na izdržavanje kazne dugotrajnog zatvora izrečene po toj presudi.

9. U pogledu prijedloga apelantove odbrane za izvođenje novih dokaza - saslušanjem predloženih svjedoka, Sud BiH je u obrazloženju presude istakao da, kada je riječ o svjedocima čije je saslušanje prihvaćeno, i pored maksimalnih napora suda da obezbijedi njihovo svjedočenje, nije bilo mogućnosti da se ono obezbijedi. Naime, Sud BiH je u više navrata upućivao pozive na adrese prebivališta navedenih svjedoka, koje je dostavio apelantov branilac, ali kako se oni nisu nalazili na navedenim adresama, pozivi za pristup na zakazana ročišta su se vraćali neotvoreni. Dalje je navedeno da je Sud BiH s tim upoznavao apelanta i njegovog branioca, upućujući branioca da pokuša doći do podatka kada će svjedok biti dostupan, odnosno prisutan u BiH. Međutim, kako je dalje istaknuto, apelantov branilac u više mjeseci do okončanja dokaznog postupka nije pribavio bilo kakve nove podatke, nego je isključivo tražio da se pozivi šalju na adrese koje je dostavio, što je Sud BiH i činio. Svi ti pokušaja uručenja poziva svjedocima su bila neuspješna. U pogledu preostala tri svjedoka koje je predložila apelantova odbrana, koji su se nalazili van granica BiH, Sud BiH je, nastojeći da u najvećoj mjeri ispoštuje apelantova prava, obavijestio stranke da će, saglasno odredbi člana 261 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koja daje mogućnost predsjedniku vijeća da u interesu pravde odstupi od zakonom propisanog redoslijeda izvođenja dokaza, pozivi navedenim svjedocima biti upućivani pred svako naredno ročište s tim da oni mogu biti saslušani bez obzira na fazu dokaznog postupka ukoliko im bude uručen poziv. Međutim, i pored toga, od oktobra 2012. godine pa do 17. januara 2013. godine, kada je okončan dokazni postupak, nije mogao biti uručen niti jedan poziv za nastavak pretresa (u navedenom periodu je održano 10 ročišta). Vodeći računa o principima ekonomičnosti krivičnog postupka, efikasnosti, kao i principu suđenja u razumnom roku, sve to u interesu apelanta i drugih optuženih u konkretnom postupku, Sud BiH je naveo da nije mogao unedogled odugovlačiti predmetni postupak, nego je nakon što su iscrpljeni svi dokazni prijedlozi stranaka, kao i dokazi suda, u nedostatku prijedloga za izvođenje novih dokaza od apelanta, morao dokazni postupak okončati bez saslušanja navedenih svjedoka.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je dalje naveo da je apelantova odbrana, kao i odbrana drugih optuženih osporavala primjenu KZBiH u konkretnom predmetu, ističući da jedini zakon čija primjena u konkretnom slučaju ima mjesta jeste KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Rukovodeći se članom 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te odredbama čl. 3, 3a, 4 i 4a) KZBiH, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti KZBiH. Istaknuto je da ratni zločini, uključujući i zločine protiv čovječnosti kao djelo koje je stavljeno na teret apelantu, bez sumnje predstavljaju zločine i u skladu sa odredbama međunarodnog prava, te se u navedenom smislu imaju podvesti pod „opšta načela međunarodnog prava“ iz člana 4a. KZBiH, odnosno „opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi“, kako to propisuje član 7 stav 2 Evropske konvencije, a uslijed čega je opravdana primjena KZBiH u konkretnom slučaju. Sud BiH se, takođe, pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Boban Šimšić protiv BiH.

11. U obrazloženju je dalje navedeno da su bitna obilježja krivičnog djela – zločini protiv čovječnosti koje je apelantu i drugim optuženim stavljeno na teret: a) da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio širokog i/ili sistematičnog napada, b) da je napad usmjeren protiv civilnog stanovništva, c) da su apelant i drugi optuženi znali za napad i da su njihove radnje dio tog napada (nexus). Sud BiH je postojanje širokog i sistematičnog napada utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju, na temelju brojnih dokaza - objektivnih i subjektivnih, te utvrđenih činjenica prihvaćenih iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) na osnovu Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju), te je utvrđeno da je napad bio usmjeren prema civilnom stanovništvu. Detaljno obrazloženje za zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu, te da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio napada i da su oni znali za napad, Sud BiH je dao na str. 35-45. osporene presude. Sud BiH je zaključio da, uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje (iskazi brojnih svjedoka) i standarde ustanovljene praksom MKSJ, nema sumnje da su apelant i drugi optuženi znali za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva opštine Prijedor, te da nema sumnje da su znali i htjeli da i njihova djela (ubijanje civila na Korićanskim stijenama) budu dio napada i doprinesu takvom napadu protiv civilnog stanovništva. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja za utvrđivanje potrebnog nexusa sa napadom na civilno stanovništvo, po ocjeni Suda BiH, potpuno je irelevantna činjenica što ubijanje najmanje 150 civila muškaraca Bošnjaka nije izvršeno na samom području opštine Prijedor, odnosno da je zločin „prostorno udaljen“ od područja na kojem je u toku širok i rasprostranjen napad na civilno stanovništvo.

12. Sud BiH je utvrdio da iz sprovedenih dokaza (u presudi na str. 104-107. navedeni sadržaj, ocjena i međusobna veza) slijedi da je apelant u svojstvu rezervnog milicionera SJB Prijedor i pripadnik Interventnog voda policije Prijedor učestvovao kako u odvajanju vojno sposobnih muškaraca na mjestu posljednjeg zaustavljanja konvoja od 21. avgusta 1992. godine, tako i u njihovom sprovođenju do mjesta egzekucije, ali i samom strijeljanju na Korićanskim stijenama. Istaknuto je da je apelant svoju odbranu temeljio na alibiju da je prije mjesta razdvajanja ostao sa putnicima iz konvoja u pokvarenom autobusu, te da nije bio prisutan kako na mjestu razdvajanja, tako i na mjestu egzekucije. Međutim, Sud BiH takvu tezu apelantove odbrane nije smatrao dokazanom. Naime, Sud BiH je utvrdio da nije sporno da je apelant kao pratilac konvoja u izvjesnom trenutku zaista prešao u drugi autobus, te da je nakon kvara autobusa prenoćio sa putnicima u šumi i, u konačnici, sutradan ih dopratio do Smetova kao krajnjeg odredišta. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju, Sud BiH je na temelju izvedenih dokaza na nesumnjiv način utvrdio da se zamjena pratilaca, to jeste apelanta sa svjedokom KA-1 (koji je bio inicijalni pratilac) u pokvarenom autobusu odigrala znatno kasnije nego što je apelantova odbrana tvrdila, odnosno da je apelant do pokvarenog autobusa došao i sa putnicima ostao tek u predvečerje kritičnog dana, dakle, nakon razdvajanja a potom i ubistva kojem je apelant prisustvovao i neposredno učestvovao. Do takvog zaključka Sud BiH je došao na temelju iskaza svjedoka KA-1, E.Dž., M.S., D.I., G.Đ. i Lj.Č, čije je iskaze detaljno naveo, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi. U odnosu na svjedoka KA-1, Sud BiH je istakao da je iz iskaza tog svjedoka utvrdio ključnu činjenicu da ga je apelant u pokvarenom autobusu zamijenio, ali tek 3-4 sata nakon kvara na tom autobusu. Takođe, navedeni svjedok je istakao da u vrijeme dok je autobus kraj ceste stajao pokvaren, tim putem iz pravca Banje Luke nisu nailazili ili prolazili drugi autobusi, što je potvrdio i svjedok E.Dž., jedan od putnika u pokvarenom autobusu. Sud BiH je zaključio da je na temelju izvedenih dokaza na nesumnjiv način utvrdio da je apelant dao svoj odlučujući doprinos u izdvajanju muškaraca na mjestu posljednjeg zaustavljanja konvoja, te da je, znajući da će ti muškarci biti ubijeni, učestvovao u njihovom sprovođenju do Korićanskih stijena, da bi na kraju direktnim učešćem u njihovom strijeljanju na odlučujući način doprinio počinjenju predmetnog krivičnog djela zbog kojih razloga je i odgovoran kao saizvršilac u skladu sa članom 29

KZBiH.

13. Sud BiH je, takođe, istakao da, imajući u vidu sve okolnosti izvršenja krivičnog djela, prvobitno razdvajanje muškaraca radi ubijanja, njihovo „ukrcavanje“ u prepune autobuse na način da su morali ležati jedni na drugima, odabir mjesta pogodnog za takav vid egzekucije i sprovođenje do njega, te samo prisustvo na tom mjestu dok se muškarci izvedu iz autobusa gdje su apelant i ostali pratioci konvoja naoružani i raspoređeni na tom prostoru očigledno predstavljali vid straže da odabrani muškarci ne mogu pobjeći, što potvrđuje i činjenica da niko nije ni pokušao da pobjegne, nego je jedini pokušaj spašavanja žrtava bio skok niz litice, što s obzirom na konfiguraciju terena odgovara skoku u smrt čak i slučaju da neki od pratilaca konvoja nije ispalio niti jedan metak na muškarce sprovedene na lokalitet Korićanskih stijena, ne dovodi u pitanje njihovu ulogu kao saizvršilaca u predmetnom zločinu. Naime, sve prethodno opisane radnje u kojima je apelant na nesumnjiv način učestvovao predstavljaju odlučujući doprinos izvršenju krivičnog djela ubistva najmanje 150 muškaraca od 15-ak pripadnika Interventnog voda u kratkom vremenskom periodu, za nepunih sat vremena, te ih čine odgovornim u svojstvu saizvršilaca, kako je propisano odredbom člana 29 KZBiH.

14. U odnosu na odluku o kazni, Sud BiH je naveo da je imao u vidu da je apelant nakon izvršenog krivičnog djela noć proveo sa putnicima u pokvarenom autobusu u šumi, štiteći ih od vojske koja je prijetila, ali s obzirom da je takav njegov čin imao cilj očigledno obezbjeđivanje alibija zbog prethodno preduzetih radnji, Sud BiH navedene okolnosti nije smatrao olakšavajućim okolnostima prilikom odmjeravanja kazne.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st.1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na temelju zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističe da Sud BiH odluku o postojanju širokog i sistematičnog napada kao osnovnog elementa bića djela za koje je apelant osuđen nije donio utvrđivanjem činjenica u konkretnom postupku, već ju je donio na osnovu činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ, što predstavlja kršenje presumpcije nevinosti, kao i principa ravnopravnosti strana u postupku. Dalje je navedeno da su pogrešno ocijenjeni dokazi - iskazi svjedoka D.I. i Lj.Č. (koji su suprotni jedan drugom), kao i svjedoka E.Dž. i KA-1. Takođe, apelant navodi da je sud povrijedio procesno pravo budući da u pogledu preostalih troje svjedoka koje je apelant predložio nije preduzeo ništa da ih prisili da daju svoj iskaz, niti je naredio privođenje, niti ih je kaznio. Apelant navodi da je Sud BiH osporenu presudu bazirao na dokaznim sredstvima koja je ocijenio na takav način da je poklonio punu vjeru dokazima Tužilaštva BiH, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost strana u postupku. Nadalje, ukazuje da su sudovi, u skladu s članom 4 st. 1 i 2 KZBiH, bili obavezni primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i koji je blaži za počinioca. U konkretnom slučaju, po apelantovom mišljenju, to je preuzeti KZSFRJ iz 1976. godine. Apelant navodi da je postupanje suda u konkretnom slučaju suprotno principu zakonitosti i in dubio pro reo suštinski i povreda principa zabrane diskriminacije zbog apelantove nacionalne pripadnosti.

b) Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je naglasio da ostaje pri svim stavovima i mišljenju, te datim razlozima i iznesenim zaključcima sadržanim u presudi koju apelant osporava. Dalje je istaknuto da je osporena presuda pravilna i zakonita, a navodi iz apelacije neosnovani.

V. Relevantni propisi

17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4.a.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.

Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 172. stav 1. tačka h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

18. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 2.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 13. stav 2.

Pravo na suđenje bez odlaganja (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.

Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.

19. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 4.

Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant je osporio navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) i člana 7 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a omna obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

27. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred Sudom BiH bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

28. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Ispitujući postupak pred redovnim sudom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Apelaciono vijeće ukinulo prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i da je sprovelo glavni pretres pred Apelacionim vijećem. Nakon sprovedenog dokaznog postupka apelant je proglašen krivim, zato što je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, Sud BiH u osporenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sproveden veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih sprovedenih dokaza Sud BiH utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci osporene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1h) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Dalje, Sud BiH je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrđeno da postoji saglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, Sud BiH je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih sprovedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane, odnosno apelantov alibi koji je istakao u svoju odbranu. U tom kontekstu, a budući da apelant naročito problematizuje iskaze određenih svjedoka, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljne zaključke u pogledu ocjene iskaza svjedoka E.Dž. i KA-1, D.I. i Lj.Č, kao i drugih svjedoka, te svih drugih sprovedenih dokaza, koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim niti nelogičnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.

31. Apelant tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku jer nisu sa istom pažnjom ocijenjeni dokazi Tužilaštva BiH i dokazi apelantove odbrane. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji ga ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Nadalje, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje, kao šireg koncepta, koje takođe uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba biti adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentarišu zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1991. godine, st. 66 i 67, Serija A broj 211). Nadalje, član 6 stav 1 zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni elemenat prava sadržanog u članu 6 stav 3d) Evropske konvencije i prava na adversarni postupak u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. U prilog tvrdnji da su narušeni principi jednakosti oružja, apelant je najprije istakao da je redovni sud favorizovao dokaze Tužilaštva BiH koji su bili na apelantovu štetu i da im je poklanjao vjeru. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da je njemu bila uskraćena mogućnost da dokazima Tužilaštva suprotstavlja svoje dokaze, kao i da dokaze koje je sprovodilo Tužilaštvo BiH osporava na glavnom pretresu. U pogledu pozivanja svjedoka koje je apelant predložio a kojima pozivi nisu mogli biti uručeni budući da se nisu nalazili na datoj adresi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nakon što je preduzeo sve objektivne napore da se pozivi uruče svjedocima, koristeći svoje diskreciono pravo da upravlja postupkom, zaključio dokazni postupak i o krivičnoj optužbi protiv apelanta odlučio na temelju izvedenih dokaza u predmetu kako od odbrane apelanta, tako i od Tužilaštva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud detaljno obrazložio zašto preostala tri svjedoka koje je predložila apelantova odbrana, koji su se nalazili van granica BiH, i pored evidentnog nastojanja Sud BiH (pozivi navedenim svjedocima bili su upućivani pred svako naredno ročište, s tim da oni mogu biti saslušani bez obzira na fazu dokaznog postupka) nisu saslušani, jer im nije mogao biti uručen niti jedan poziv za nastavak pretresa iako je u navedenom periodu održano 10 ročišta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi da bi izjave predloženih svjedoka doprinijele drugačijem ishodu sudskog postupka, nego tvrdi da je sud propustio predložene svjedoke prisiliti da dođu ili ih kazniti. U takvim okolnostima Ustavni sud ne vidi razloge iz kojih je apelantu u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na jednak tretman sa suprotnom stranom („da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe“), te imajući u vidu da je u konkretnom predmetu sproveden opsežan dokazni postupak u kojem su sprovedeni dokazi apelanta (apelant je predočio svoj alibi) i drugih optuženih, kao i dokazi Tužilaštva i nakon toga donesena odluka. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju osporene presude nisu izostali iscrpni razlozi i obrazloženja kojim dokazima je poklonjena vjera, te da su zaključci suda zasnovani na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode u ovom dijelu.

33. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, kao i princip presumpcije nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije jer je Sud BiH odluku o postojanju širokog i sistematičnog napada kao osnovnog elementa bića djela za koje je apelant osuđen donio na osnovu činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH pozvao na stavove izražene u presudama MKSJ vezano za kriterijume koji opredjeljuju odgovor na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o širokom i/ili sistematičnom napadu (predmet MKSJ Tužilac protiv Kunarca i dr. broj IT-96-23/1-A, presuda od 12. juna 2002. godine). Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odluku o prihvatanju činjenica koje su utvrđene pravosnažnom presudom MKSJ, koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnovao na odredbi člana 4 Zakona o ustupanju. Ustavni sud ukazuje da navedeni zakon kao lex specialis daje mogućnost za takvo postupanje suda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj odbrani da osporavaju zaključak o prihvatanju navedenih činjenica dokazanim, te da su ti prigovori odbrane odbijeni kao neosnovani. Pri tome Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je zaključak o dokazanosti tih činjenica potkrijepljen i ostalim sprovedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su, prema mišljenju suda, opisujući način na koji su i gdje protjerani iz svojih domova, dodatno potvrdili istinitost presude MKSJ. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Sud BiH sproveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane u smislu člana 4 Zakona o ustupanju, već je Sud BiH, kako je već rečeno, ocijenio i druge sprovedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih sprovedenih dokaza u vezi s ovim spornim pitanjem ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa se time čini neosnovanim apelantovo pozivanje na kršenje principa iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi, suprotno apelantovim shvatanjima, nisu izostali razlozi u vezi s istaknutim spornim pitanjem, te da je u tom smislu Sud BiH dao jasna i argumentovana obrazloženja, koja je, između ostalog, zasnovao i na dokazima i činjenicama utvrđenim u predmetima MKSJ, pa u takvim okolnostima Ustavni sud u tom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost Suda BiH. Naime, iz obrazloženja osporene presude ne proizilazi da je bilo koja činjenica ostala nerazjašnjena i nedokazana, što bi u suprotnom obavezivalo redovne sudove da primjenom principa in dubio pro reo o postojanju spornih činjenica odluče u apelantovu korist, te stoga što je apelant upravo na podlozi tako utvrđenog činjeničnog stanja proglašen krivim. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu, niti da je apelantu onemogućeno da ravnopravno učestvuje u raspravi u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.

b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona

36. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

37. Član 7 Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim načelima priznatim kod civilizovanih naroda.

38. U vezi sa apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava razmatrao u predmetu broj AP 2789/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2789/08 od 28. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost Suda BiH u primjeni KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti ni sa aspekta garancija člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti sa aspekta člana 7 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 2312/08 i 34179/08, 18. juli 2013. godine, kao i Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), broj 51552/10, 10. april 2012. godine (koju je Sud BiH u konkretnom slučaju takođe imao u vidu prilikom odlučivanja). U citiranoj odluci je, između ostalog, naglašeno da je Evropski sud u odluci Šimšić protiv Bosne i Hercegovine smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. godine s obzirom na to da su ta djela u vrijeme njihovog počinjenja predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.

39. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant za radnje opisane u izreci osporene presude, na osnovu detaljne analize sprovedenih dokaza, proglašen krivim da je u relevantnom periodu počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Naime, Sud BiH je zaključio da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i da potpada pod opšte principe međunarodnog prava koje ima u vidu odredba člana 4a. KZBiH, pri čemu je Sud BiH imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Šimšić protiv BiH u kojem je Evropski sud raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju. Sud BiH je na osnovu svega iznesenog zaključio da je krivično djelo zločini protiv čovječnosti 1992. godine predstavljalo dio međunarodnog običajnog prava, te da njegova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH i primjena navedenog zakona u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja inkriminaciju koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava za šta su data detaljna i jasna obrazloženja, koja u konačnici u cijelosti korespondiraju s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz predmeta koja su pokretala identično pravno pitanje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da u predmetnom slučaju izrazi drugačiji stav, pa, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je primjena materijalnog prava, konkretno KZBiH, u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatovao da su neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine, pa da sudovi nemaju nikakvu drugu mogućnost nego da u takvim predmetima primjenjuju KZBiH iz 2003. godine.

41. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije obezbijeđena djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7 Evropske konvencije.

c) Pravo na nediskriminaciju

42. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

43. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je diskriminisan u vezi s pravom na pravično suđenje. Apelant svoje navode o povredi ovog prava temelji na tvrdnji da je, budući da je redovni sud prekršio principe zakonitosti i in dubio pro reo, time diskriminisao apelanta na osnovu njegove nacionalne pripadnosti. S tim u vezi, u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključka Ustavnog suda da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava iz člana 7 Evropske konvencije, te budući da iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminisan po bilo kojem osnovu, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku, da je sud svoju odluku zasnovao na dokazima na kojim je nije mogao da zasnuje, kao i da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na način koji bi doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo.

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.

47. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava iz člana 7 Evropske konvencije, a iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminisan po bilo kojem osnovu.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3360/13 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio