Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4840/13 (Mjesna zajednica Velagići-Općina Ključ)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stečaj
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4840/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-4840/13, rješavajući apelaciju Mjesne zajednice Velagići-Općina Ključ, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mjesne zajednice Velagići-Općina Ključ podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 054083 13 Rev od 5. juna 2014. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Ps 002466 13 Pž 2 od 20. septembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-Ps-08-000311 od 24.
novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mjesna zajednica Velagići-Općina Ključ (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Ps 002466 13 Pž 2 od 20. septembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-Ps-08-000311 od 24. novembra 2009. godine. Odlukom o dopustivosti broj AP-3172/13 od 15. aprila 2015. godine (kojom je obuhvaćen i predmet broj AP- 4840/13) Ustavni sud je odbacio predmetnu apelaciju (AP-4840/13), zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Rješenjem Ustavnog suda od 8. decembra 2015. godine usvojen je zahtjev apelantice za preispitivanje naprijed navedene odluke broj AP-3172/13 u odnosu na predmet AP-4840/13, s obzirom na utvrđenje da je apelantica izjavila reviziju protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2013. godine o kojoj je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u međuvremenu odlučio presudom broj 17 0 Ps 054083 13 Rev od 5. juna 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 017-0-Ps-08-000311 od 24. novembra 2009. godine prvotuženom JU „Općinski fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu“ Ključ (u daljnjem tekstu: prvotuženi) je naloženo da tužitelju „Krajinaputevi“ d.d. Bihać u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dug (iznos pobliže naveden u dispozitivu presude) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. oktobra 2006. godine (stav I dispozitiva presude), dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog tužitelj odbijen (stav II dispozitiva presude). Apelantici kao drugotuženoj je naloženo da tužitelju isplati dug u iznosu od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. oktobra 2006. godine, pa do konačne isplate i dug u iznosu od 5.199,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. oktobra 2006. godine, pa do konačne isplate, i nadoknadi mu troškove postupka u iznosu od 2.112,00 KM (stav III dispozitiva presude).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj sa prvotuženim i apelanticom tokom 2005. godine zaključio po dva ugovora o građenju i po jedan aneks ugovora u 2006. godini za asfaltiranje lokalnih puteva na području Općine Ključ, kojim ugovorima su tužitelj, kao izvođač radova i tuženi, kao naručioci regulisali međusobna prava i obaveze, da je nakon urađenog posla tužitelj ispostavio tuženima okončane situacije, koje su tuženi i njihovi nadzorni organi potpisali, da je prvotuženi od ukupnog računa za radove zadržao iznos od 11.350,00 KM jer su radovi nekvalitetno urađeni, što je i zapisnički konstatovano, da tužitelj nije otklonio nedostatke u ostavljenom roku od sedam dana, da je i apelantica prigovorila kvalitetu urađenih radova i ostavila tužitelju rok od sedam dana da se nedostaci otklone, što tužitelj nije učinio, kao i da apelantica nije dokazala za koliki iznos bi račun trebao biti umanjen zbog nekvalitetno obavljenih radova. Na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je, primjenom odredaba člana 616. stav 2. i člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao prvotuženog da plati tužitelju ukupan iznos od 13,958,18 KM, nakon umanjenja računa za 11.350,00 KM, a apelantica je obavezana da plati iznos od 35.199,99 KM, bez umanjenja računa za nedostatke. O zakonskoj zateznoj kamati prema apelantici odlučeno je na temelju odredbe člana 277. ZOO, pri čemu je Općinski sud naveo da je cijenio sadržinu Ugovora kojima je utvrđen način plaćanja, te činjenicu da su okončane situacije, a samim tim i radovi izvedeni, te potpisani 29. septembra 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 002466 13 Pž 2 od 20. septembra 2013. godine žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda Općinskog suda od 24. novembra 2009. godine potvrđena u stavu I i III dispozitiva presude.
5. U obrazloženju drugostepene odluke je navedeno da je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno prvostepeni sud odlučio kada je, između ostalog, obavezao apelanticu na isplatu duga u navedenom iznosu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude (strana 8. pretposljednji i posljednji pasus, strana 9. i 10. obrazloženja) o svim odlučnim činjenicama dao valjane činjenično-pravne razloge koje Kantonalni sud u cjelosti prihvata, pa ih nije potrebno detaljno ponavljati u drugostepenoj presudi. Dalje je navedeno da Kantonalni sud nalazi da nije osnovan žalbeni prigovor prvotuženog i apelantice, kojim ukazuju na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), koja se, prema žalbenim navodima tuženih, ogleda u tome da prvostepeni sud u toku postupka nije izveo dokaz uvidom u sadržaj građevinske knjige o izvođenju građevinskih radova, a prema ugovorima o građenju koje je tužitelj zaključio sa tuženima, koji dokaz je predložila apelantica a od kog dokaza nije odustala. S tim u vezi je drugostepeni sud istakao da je odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP propisano je da je dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sricanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranaka, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje dokaze. U konkretnom slučaju apelantica je predložila da se izvrši uvid u građevinsku knjigu tužitelja o izvođenju radova na spornim putnim pravcima iz razloga stoje nadzorni organ apelantice u okončanim situacijama potpisao i ovjerio samo količine izvedenih radova, ali ne i kvalitet izvedenih radova, a što apelantica ponavlja i u izjavljenoj žalbi. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, propust prvostepenog suda da se izvede predloženi dokaz i izvrši uvid u građevinsku knjigu tužitelja o izvođenju građevinskih radova prema zaključenim ugovorima, sam za sebe, ne čini pobijanu presudu nezakonitim, jer time tuženi nisu spriječeni i onemogućeni da raspravljaju o navedenoj činjenici (kvalitetu izvedenih radova i nedostacima na izvedenim radovima), budući da su tuženi za dokazivanje navedene činjenice u toku postupka izveli dovoljno kvalitetne i pouzdane dokaze (zapisnici o pregledu izvršenih radova), kojima su dokazali da izvedeni radovi imaju nedostatke koji su konstatirani u sačinjenim zapisnicima, a što je prvostepeni sud pravilno utvrdio i naveo u obrazloženju prvostepene presude.
6. Također je navedeno da ne stoji ni žalbeni prigovor apelantice kojim tvrdi da tužitelj nije dokazao činjenicu da mu je predao izvedene radove, pa da slijedom toga tužitelju i ne pripada pravo da naplati utuženi iznos na ime izvedenih radova, jer je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude pravilno zaključio da je tužitelj izvedene radove predao tuženima, istina sa utvrđenim nedostacima koje je tužitelj trebao otkloniti, a što isti nije učinio, što sasvim jasno proizlazi iz sadržaja zapisnika o izvršenom pregledu radova, da je pregledu i prijemu radova prisustvovao i nadzorni organ apelantice, koji je u navedenim zapisnicima opisao nedostatke na izvedenim radovima, pa stoga Kantonalni sud nije mogao uvažiti kao osnovane suprotne žalbene tvrdnje apelantice, jer iste nemaju uporišta u sadržaju izvedenih dokaza i u stanju spisa predmeta. Cijeneći zakonitost prvostepene presude povodom žalbi tuženih, kojima prvostepenu presudu pobijaju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe ZOO na koje se pozvao u obrazloženju prvostepene presude, tako da se žalba tuženih i u ovom dijelu ukazuje kao neosnovana, a prvostepena presuda pravilna i zakonita. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. ZPP.
7. Protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2013. godine tuženi su blagovremeno izjavili reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizije usvoje i drugostepena presuda preinači tako da se žalba tuženih usvoje i tužbeni zahtjev odbije u cjelosti iii da se drugostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje,
8. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 054083 13 Rev od 5. juna 2014. godine odbijene su revizije tuženih.
9. U obrazloženju revizione odluke je, prvenstveno, navedeno da je neosnovan revizijski prigovor tuženih da je pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP u vezi sa članom 378. tačka 4. istog Zakona i članom 55. stav 1. Zakona o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 33/04 i 47/06). S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je, nakon što je postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekinut rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 002466 10 Pž od 9. januara 2013. godine jer je nad imovinom tužitelja otvoren stečajni postupak (član 378. tačka 4. ZPP-a), stečajni upravnik tužitelja Asisa Bećiragić. kao lice ovlašteno za zastupanje tužitelja-stečajnog dužnika je podneskom upućenim Kantonalnom sudu broj 18/13 ST od 18. februara 2013. godine obavijestio taj sud da preuzima postupak u onom stanju u kojem se nalazi, nakon čega je, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno postupio kada je riješio o žalbama tuženih protiv prvostepene presude. Ovo ovlaštenje stečajnog upravnika da preuzme postupak u fazi u kojem se nalazi proizlazi, prema mišljenju Vrhovnog suda, iz odredbe člana 55. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, prema kojoj pravne sporove o imovini koja pripada stečajnoj masi, u kojima je stečajni dužnik tužilac i koji su u vrijeme otvaranja stečajnog postupka u toku, stečajni upravnik i protivna stranka u sporu mogu nastaviti u onom stanju u kojem se nalaze.
10. Dalje je navedeno da revidenti ističu i da im je onemogućeno da raspravljaju pred sudom time što nisu uvaženi njihovi žalbeni razlozi vezani za povredu odredaba parničnog postupka pred prvostepenim sudom, koja je učinjena, prema navodima apelantice, da prvostepeni sud nije odlučio o njenom prijedlogu za izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem, te nepravilno odbio prijedlog za izvođenje dokaza uvidom u građevinski dnevnik. U vezi s tim prigovorima Vrhovni sud ističe da tuženi u žalbama nisu ukazivali na propuste prvostepenog suda u vezi sa odlučivanjem tog suda za izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta i vještačenjem, tako da ih, kao žalbene razloge, drugostepeni sud nije mogao ni cijeniti, pa time ni učiniti povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, o ovim prigovorima ne može odlučivati ni revizijski sud, jer prema odredbi člana 240. stav 1. tačka. 1. ZPP taj sud ispituje samo povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostepenim sudom. Nasuprot tome, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno raspravio o žalbenom prigovoru apelantice u odnosu na izvođenje dokaza uvidom u građevinski dnevnik, ocijenivši da su u odnosu na kvalitet i nedostatke izvedenih radova izvedeni drugi dokazi, pa nije od značaja to što nije izvršen i uvid u građevinski dnevnik, jer bi konačna odluka i uz ovaj dokaz bila ista po ocjeni Vrhovnog suda.
11. U odnosu na revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je istakao da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu dospjele novčane obaveze za izvedene radove po osnovu ugovora o građenju. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja pred nižestepenim sudovima, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su djelimično usvojili tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i u cjelosti u odnosu na apelanticu. U tom smislu je navedeno da obaveza tuženih na plaćanje iznosa po izvedenim radovima od strane tužitelja proizlazi iz odredbe člana 630. stav 1. ZOO, prema kojoj ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Budući da tuženi nisu tužitelju isplatili dio računa za obavljene poslove po zaključenim ugovorima o građenju, Vrhovni sud je zaključio da su tuženi u obavezi da mu za to plate ugovorenu cijenu. Dalje je navedeno da, prema odredbi člana 616. stav 2. ZOO, naručilac koji je poslenika na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvarivati sudskim putem po isteku godine dana od učinjenog obavještenja. Prema stavu 2. iste odredbe ali i po isteku tog roka naručilac može, ako je o nedostacima blagovremeno obavijestio poslenika, prigovorom protiv poslenikovog zahtjeva za isplatu naknada istaći svoje pravo na sniženje naknada i na naknadu štete. S tim u vezi je Vrhovni sud konstatovao da se prvotuženi koristio svojim pravom iz naprijed citirane zakonske odredbe, te je prigovorio kvalitetu izvedenih radova i istakao svoje pravo na sniženje naknade u ukupnom iznosu od 11.350,00 KM, zbog čega je od ukupnog duga pravilno snižena naknada koju je u obavezi platiti tužitelju. Na drugoj strani, apelantica se, također, koristila isticanjem prava na sniženje naknade, ali po ocjeni Vrhovnog suda u predmetnom postupku nije dokazala visinu za koju bi ukupnu naknadu trebalo sniziti, zbog čega je pravilno obavezana na isplatu cjelokupne naknade.
12. Zatim je istaknuto da tuženi kroz revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava osporavaju pravilnost odluke o dosuđenoj zateznoj kamati na glavni dug, ističući da je tužitelj zahtijevao zakonsku zateznu kamata od 12% na godišnjem nivou, a nižestepeni sudovi su zakonsku zateznu kamatu dosudili primjenom odredaba iz člana 277. ZOO, koje propisuju visinu kamate od 12% na mjesečnom nivou. Ovaj revizijski prigovor, po ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan. S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 277. stav 1. ZOO propisano da svaki dužnik novčane obaveze duguje u slučaju docnje zateznu kamatu po stopi određenoj zakonom. Odredbom člana 2. stav 1. Zakona o visini stope zatezne kamate propisano je da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate po stopi od 12% godišnje. Iz navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da odredba člana 277. ZOO nije pogrešno primijenjena u konkretnom slučaju, niti su nižestepeni sudovi zateznu kamatu dosudili uz prekoračenje zahtjeva tužitelja. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione odluke primjenom odredaba člana 248. ZPP.
13. Apelantica smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 5. juna 2014. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate duga. Naime, apelantica je istakla da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi, u smislu odredbe člana 55. Zakona o stečajnom postupku u vezi sa odredbom člana 378. stav 4. ZPP, za donošenje meritorne drugostepene odluke, kojom su odbijene žalbe tuženih i potvrđena prvostepena presuda, te da ovakvo postupanje drugostepenog suda predstavlja bitnu povredu parničnog postupka. Zatim je apelantica navela i da povredu parničnog postupka u odnosu na dokaze u pogledu uvid u građevinski dnevnik i građevinsko vještačenje izvedenih građevinskih radova po vještaku građevinske struke, ističući da je manje izvedene radove u neadekvatnom kvalitetu dokazala drugim izvedenim dokazima. Potom, po ocjeni apelantice, pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari, kako je navela, prekoračenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javno-pravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Naime, apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno, odnosno procesno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o stečajnom postupku i Zakona o parničnom postupku u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne u predmetnoj pravnoj stvari, jasno ukazao u odnosu na navod apelantice u pogledu zakonitosti donošenja drugostepene presude (u smislu relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku i ZPP) da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je meritorno riješio o žalbama tuženih protiv prvostepene presude, obrazlažući svoj stav time da je stečajni upravnik tužitelja imao ovlaštenje da preuzme prekinuti postupak u onom stanju u kojem se nalazio, kao i da takvo ovlaštenje stečajnog upravnika proizlazi iz odredbe člana 55. stav 2. Zakona o stečajnom postupku. Zatim, u odnosu na navod apelantice koji se tiče ocjene dokaza (u kontekstu navoda apelantice u odnosu na izvođenje dokaza uvidom u građevinski dnevnik), Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio pravilnost odlučenja drugostepenog suda, zaključivši pritom da su u odnosu na kvalitet i nedostatke izvedenih radova izvedeni i drugi dokazi, te da nije od značaja to što nije izvršen i uvid u građevinski dnevnik, jer izvođenje tog dokaza ne bi utjecalo na ishod postupka u predmetnoj pravnoj stvari. Također, u vezi sa ostalim navodima apelacije koji se tiču same ocjene dokaza u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud, s tim u vezi, zauzeo pravni stav da apelantica jeste (u smislu člana 616. stav 2. ZOO) prigovorila kvalitetu izvedenih radova od strane tužitelja, ali da nije dokazala visinu za koju bi ukupnu naknadu za izvršene radove trebalo sniziti. U odnosu na apelacioni navod koji se tiče visine dosuđene zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci obrazložio da nižestepeni sudovi nisu nepravilno primijenili odredbe člana 277. ZOO, niti su prekoračili zahtjev tužitelja u tom smislu. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženjima osporenih odluka) sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjima kojima su dati u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju u kojoj je apelantica obavezana na isplatu duga tužitelju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman