Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5153/13 (M. S.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Penzija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 42
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5153/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5153/13, rješavajući apelaciju Milana Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Stankovića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 004616 13 Rev od 5. decembra 2013. godine, S1 3 P 004616 13 Gž od 18. septembra 2013. godine i S1 3 P 004616 12 P 2 od 9. maja 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorčić & Gagula iz Sarajeva, podnio je 16. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 004616 13 Rev od 5. decembra 2013. godine, S1 3 P 004616 13 Gž od 18. septembra 2013. godine i S1 3 P 004616 12 P 2 od 9. maja 2013. godine.
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 3223/13 od 29. novembra 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija apelanta podnesena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 004616 13 Gž od 18. septembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i od Bosne i Hercegovine - Vijeće ministara Bosne i Hercegovine - Odbor za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 22. septembra 2016. godine, dok tužena nije dostavila odgovor u datom roku koji je istekao 29. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je podnio Sudu BiH tužbu protiv tužene radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa od 23. septembra 2009. godine, uspostave radnog odnosa i isplate potraživanja na ime neisplaćenih plaća u iznosu od 55.966,88 KM.
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 004616 12 P 2 od 9. maja 2013. godine, koja je potvrđena Presudom tog suda broj S1 3 P 004616 13 Gž od 18. septembra 2013. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.
8. U obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka, i to izvršenog uvida u sve raspoložive materijalne dokaze u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP-a), te nakon ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, odlučio kao u izreci presude. Naime, Sud BiH je obrazložio da je na osnovu provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je Rješenjem Državne agencije za istrage i zaštitu broj 17-10-34-2-3206-1/09 od 23. septembra 2009. godine apelantu kao njezinom policijskom službeniku zbog navršenih 40 godina penzijskog staža prestao radni odnos 30. septembra 2009. godine radi ispunjavanja zakonskih uvjeta za penzionisanje u skladu sa odredbama člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH (u daljnjem tekstu: Zakona o policijskim službenicima). S tim u vezi utvrđeno je da je apelant na dan 1. septembar 2009. godine imao 27 godina, pet mjeseci i tri dana efektivnog staža, sedam godina, šest mjeseci i 16 dana beneficiranog staža, te devet godina, šest mjeseci i dva dana posebnog staža, što ukupno iznosi 44 godine, pet mjeseci i 21 dan penzijskog staža. Sud BiH je nadalje utvrdio da je Rješenjem Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-2-04-4-07-1-259- 1/10 od 11. decembra 2009. godine odbijena apelantova žalba protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 30 septembra 2009. godine uz obrazloženje da iz dokumentacije u spisu nesporno proizlazi da je na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelant imao navršenih 40 godina penzijskog staža, te da su ispunjeni uvjeti za odlazak u penziju shodno odredbama člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima.
9. Sud BiH je nadalje ukazao na odredbe čl. 42, 75. stav 4. i člana 166. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojim je propisano da u penzijski staž pored efektivnog staža i staža osiguranja sa uvećanim trajanjem ulazi i posebni staž. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je rješenjima od 22. septembra 1997. godine i 16. aprila 1999. godine Fond PIORS apelantu na njegov zahtjev priznao poseban penzijski staž za period od 15. juna 1992. godine do 30. aprila 1995. godine, dakle u trajanju od devet godina, šest mjeseci i dva dana, a što proizlazi iz apelantove radne knjižice i uvjerenja o podacima registriranim u matičnoj evidenciji osiguranika broj 1122035833. Imajući u vidu nesporno utvrđenje da posebni staž ulazi u penzijski staž te da, suprotno apelantovoj tvrdnji, ne postoji mogućnost izbora hoće li poseban staž biti uračunat u ukupan penzijski staž, kao ni mogućnost da se apelant odrekne posebnog staža, Sud BiH je zaključio da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelant imao navršenih 40 godina penzijskog staža, te da su stoga ispunjeni uvjeti za odlazak u penziju shodno relevantnim odredbama člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima. Stoga, Sud BiH je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i donio odluku kao u izreci presude.
10. Sud BiH je u drugostepenom vijeću, u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima i Zakona o PIO, dajući za svoj stav obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i drugostepeno vijeće. Drugostepeno vijeće je, ocijenivši apelantove žalbene navode paušalnim i neosnovanim, odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio kao pravilnu i zakonitu shodno odredbama člana 166. stav
2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a).
11. Sud BiH je u revizionom vijeću, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude od 18. septembra 2013. godine, donio Presudu broj S1 3 P 004616 13 Rev od 5. decembra 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude reviziono vijeće je zaključilo da je drugostepeno vijeće pravilno postupilo kada je potvrdilo stav prvostepene presude da je zakonito rješenje na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, te da je time ostvario potrebne uvjete propisane odredbama člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima za prestanak radnog odnosa. S tim u vezi, reviziono vijeće je ukazalo da je navedeno proizašlo iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, a posebno odredbi člana 42. stav 1. tačka 3. i člana 75. stav 4. Zakona o PIORS kojima je propisano da u penzijski staž, pored efektivnog staža i staža osiguranja sa uvećanim trajanjem, ulazi i poseban staž. Pri tome je reviziono vijeće ukazalo i na odredbu člana 166. stav 2. Zakona o PIO kojim je propisano da će osiguranik kome je za isti period evidentiran staž osiguranja u matičnoj evidenciji i utvrđen posebni staž prilikom ostvarivanja prava po tom zakonu, uz njegovu saglasnost, uzeti u obzir staž koji je povoljniji za njega. S tim u vezi reviziono vijeće je ukazalo da iz stanja u spisu, a kako je prema mišljenju tog vijeća, pravilno utvrđeno i drugostepenom presudom apelant nije postupao prema navedenim zakonskim mogućnostima iz člana 166. stav 2. Zakona o PIO, već je Fond PIORS svojim rješenjima od 22. septembra 1997. godine i 16. aprila 1999. godine na apelantov zahtjev priznao apelantu poseban penzijski staž za period od 15. juna 1992 godine do 30. aprila 1995. godine, što je evidentirano u uvjerenju o podacima registriranim u matičnoj evidenciji osiguranika broj 1122035833. Pored toga, navedeno je da su utvrđeni podaci o posebnom penzijskom stažu upisani i u apelantovu radnu knjižicu, te da apelantovi navodi da je Fond PIORS - Filijala Bijeljina poništila riješenje o upisu posebnog staža u njegovu radnu knjižicu nisu dokazani tokom postupka, niti takvi navodi proizlaze iz radne knjižice, kao ni iz uvjerenja o podacima registriranim u matičnoj evidenciji navedenog fonda.
12. Stoga je reviziono vijeće zaključilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za prestanak radnog odnosa apelantu u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima kojom je propisano da policijskom službeniku prestaje radni odnos, te gubi status policijskog službenika kada navrši 40 godina penzijskog staža. Reviziono vijeće je također ukazalo da je u drugostepenoj presudi konstatirano da bi apelant i bez obračunavanja penzijskog staža za period od 14. marta 1994. godine do 30. juna 1996. godine (dvije godine, tri mjeseca i 16 dana) ispunio zakonske uvjete za penzionisanje po osnovu člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima, a što kao pravilnu primjenu materijalnog prava prihvaća i reviziono vijeće.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je napunio 40 godina penzijskog staža. Smatra da se „poseban staž u dvostrukom trajanju tretira kao eventualna povoljnost za one koji nemaju dovoljan broj godina staža osiguranja za odlazak u penziju, a ne kao isključiva beneficija koju može koristiti poslodavac za sve osiguranik“. Apelant, također, smatra da u osporenim odlukama nedostaju jasni razlozi na kojima su zasnovane osporene presude.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredama prava navedenih u apelaciji, te je istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenim presudama, nalazeći da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava od strane tog suda. V.Relevantni propisi
15. Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06 58/06, 15/087, 63/08, 35/09 i 7/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 119.
Temelji prestanka radnog odnosa [...] 3. kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina mirovinskoga staža;
[...]
16. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
[...] Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
[...] Član 75.
Uslovi za sticanje prava na starosnu penziju [...]
4. Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju, u smislu člana 42. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
17. Zakon o penzijskom invalidskom osiguranju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) u relevantnom u dijelu glasi: Član 82.
Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na temelju koga se stiče i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidsko osiguranja, obuhvaća:
1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83 do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona;
[...].
Član 94.
Osobama koje su sudjelovale u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koje su sudjelovale u obrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutarnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za obranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.
septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine.
[...].
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 004616 13 Rev od 5. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije kako to proizlazi iz navoda apelacije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje apelanta na posao, odnosno na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. lipnja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi tog prava.
26. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava presude Suda BiH navodeći da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. U vezi s navodima apelacije koji se suštinski svode na tvrdnju da je u konkretnom slučaju pogrešno, odnosno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje i donio odluku u predmetu broj AP 2184/09 (vidi odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Naime, činjenice predmeta iz navedene odluke ukazuju da ključno pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom slučaju je da li je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano obavezno uračunavanje posebnog staža iz člana 94. tog zakona u penzijski staž ili je navedenim zakonom ostavljena mogućnost izbora (zainteresiranim osobama) da odluče hoće li im se u penzijski staž uračunati i poseban staž. Razmatrajući konkretno pravno pitanje, Ustavni sud je u odluci broj AP 2184/09 u odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a imajući u vidu odredbe člana 82. stav 1. tačka 1, kao i člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju zaključio da „taj zakon nije propisao mogućnost zainteresiranim osobama da odluče hoće li im se u mirovinski staž uračunati (i) poseban staž iz člana 94. toga zakona, što onda znači da je relevantnim odredbama tog zakona propisano obvezno uračunavanje posebnoga staža u mirovinski staž onim osobama koje su u relevantnom razdoblju sudjelovale u pripremama za obranu ili u obrani Bosne i Hercegovine“ (stav 28. navedene odluke).
28. Imajući u vidu navedeno kao i apelantove navode koji upravo osporava računanje posebnog staža u penzijski staž, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim presudama dao detaljna i jasna obrazloženja zašto nije udovoljeno apelantovom zahtjevu, odnosno zašto smatra da je apelant ispunio zakonske uvjete za penziju. Naime, iz obrazloženja presuda, prije svega, proizlazi da je apelant obavljao poslove na kojima se staž računa s uvećanim trajanjem. Utvrdivši nespornu činjenicu da je apelant do 1. septembra 2009. godine ispunio uvjete za odlazak u penziju shodno odredbama člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima, Sud BiH je na osnovu stanja spisa predmeta na sve tri instance zaključio da je tužena pravilno postupila kada je utvrdila da ukupan apelantov staž osiguranja prema odredbama Zakona o policijskim službenicima i Zakona o PIO na dan 1. septembar 2009. godine iznosi 44 godine, pet mjeseci i 21 dan penzijskog staža, te donijela rješenje na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos po sili zakon zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju shodno odredbama člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima, kao i člana 42. stav 1. tačka 3, te člana 75. stav 4. Zakona o PIO. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da se poseban staž osiguranja (devet godina, šest mjeseci i dva dana) koji je apelant stekao kao policijski službenik računa u njegov penzijski staž u dvostrukom trajanju prema odredbama člana 42. stav 1. tačka 3, te člana 75. stav 4. Zakona o PIO.
29. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu (ibid. AP 2184/09), Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava, te da se primjena materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati proizvoljnom, te da stoga nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman