Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3367/13 (Z. B.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3367/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3367/13, rješavajući apelaciju Z. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. B. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora, podnio je 30. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 16. septembra 2016. godine, dok Tužilaštvo BiH nije odgovorilo na apelaciju.

4. Ustavni sud je, na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003472 09 Krl od 21. decembra 2010. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i još četiri saoptužena lica (u daljnjem tekstu: saoptuženi), apelant i još trojica saoptuženih su proglašeni krivim, zato što su, u vrijeme i na način navedeni u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a) ubijanjem, d) prisilnim preseljenjem stanovništva, h) pljačkom Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180 stav 1 istog zakona. Sud BiH je osudio apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora od 22 godine.

7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003472 11 Krž 2 od 4. oktobra 2011. godine ukinuta je, zbog utvrđenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, prvostepena presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na apelanta i saoptužene i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

8. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine apelant i saoptuženi su proglašeni krivim, zato što su, u vrijeme i na način navedeni u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH. Sud BiH je osudio apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora od 22 godine u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 27. do 29. maja 2008. godine, od 21. decembra 2010. godine do 25. oktobra 2011. godine i od 15. februara 2013. godine do upućivanja na izdržavanje kazne dugotrajnog zatvora izrečene tom presudom.

9. U pogledu prijedloga apelantove odbrane za izvođenje novih dokaza-saslušanjem predloženih svjedoka, Sud BiH je u obrazloženju presude istakao da je, u odnosu na prijedlog odbrane za saslušanje sedam novih svjedoka, nakon razmatranja prijedloga i pribavljenog izjašnjenja Tužilaštva BiH, odlučio da prijedlog djelomično prihvati tako što je prihvatio prijedlog za saslušanje pet svjedoka, a odbio saslušanje dva svjedoka, i to svjedoka O-4 i KS-3. U odnosu na svjedoka O-4, Sud BiH je obrazložio da je ocijenio činjenicu da je navedeni svjedok već saslušan u prvostepenom postupku protiv apelanta i drugih optuženih, tada kao svjedok optuženog Lj.Ć. (u vrijeme donošenja presude pravosnažno osuđenog na osnovu sporazuma o priznanju krivnje), te da je iskaz navedenog svjedoka preslušan na prijedlog apelantove odbrane na pretresu pred Sudom BiH. Dalje je navedeno da je apelantova odbrana u svom podnesku od 15. avgusta 2012. godine istakla okolnosti u vezi sa kojim je predlagala ispitivanje tog svjedoka (okolnosti pratnje konvoja, kontakta sa pripadnicima Interventnog voda, a naročito kontakta sa apelantom), te je istakla da je u prvostepenom postupku, s obzirom na to da je imala mogućnost da navedenog svjedoka samo unakrsno ispita, bila ograničena pitanjima koja su se ticala isključivo optuženog Lj. Ć., a ne apelanta. Međutim, Sud BiH je uvidom u snimak saslušanja navedenog svjedoka zaključio da je apelantovoj odbrani u prvostepenom postupku omogućeno znatno šire ispitivanje navedenog svjedoka u pogledu okolnosti koje su se ticale apelanta, te je, stoga, smatrao da je njegovo ponovno pozivanje i neposredno saslušanje suvišno. Kada je riječ o svjedoku KS-3, Sud BiH je na temelju pismenog prijedloga apelantove odbrane, kao i usmenog obrazloženja na pretresu od 11. septembra 2012. godine zaključio da prijedlog nije preciziran i obrazložen u mjeri koja bi opredijelila Sud BiH za donošenje odluke o saslušanju navedenog svjedoka. Naime, kako je obrazložio Sud BiH, u pogledu okolnosti u odnosu na koje je apelantova odbrana predložila saslušanje (okolnost vođenja konvoja, kontaktiranje sa policijom iz konvoja i slično) saslušan je niz svjedoka i izvedeni su brojni dokazi kako Tužilaštva, tako i apelantove odbrane, te bi saslušanje još jednog svjedoka na identične okolnosti, po ocjeni Suda BiH, samo išlo na štetu ekonomičnosti i efikasnosti postupka. Iz navedenih razloga Sud BiH nije udovoljio apelantovoj odbrani da se svjedok KS-3 usmeno sasluša.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je dalje naveo da je apelantova odbrana, kao i odbrana drugih optuženih osporavala primjenu KZBiH u konkretnom predmetu, ističući da jedini zakon čija primjena u konkretnom slučaju ima mjesta jeste KZSFRJ kao zakona koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Rukovodeći se članom 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te odredbama čl. 3, 3a, 4 i 4a) KZBiH, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti KZBiH. Istaknuto je da ratni zločini, uključujući i zločine protiv čovječnosti, kao djelo koje je stavljeno na teret apelantu, bez sumnje predstavljaju zločine i u skladu sa odredbama međunarodnog prava, te se u navedenom smislu imaju podvesti pod „opšta načela međunarodnog prava“ iz člana 4a. KZBiH, odnosno „opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi“, kako to propisuje član 7 stav 2 Evropske konvencije, a uslijed čega je opravdana primjena KZBiH u konkretnom slučaju. Sud BiH se, takođe, pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Bobana Šimšića protiv BiH.

11. U obrazloženju je dalje navedeno da su bitna obilježja krivičnog djela – zločini protiv čovječnosti koje je apelantu i drugim optuženim stavljeno na teret: a) da su radnje apelanta i saoptuženih bile dio širokog i/ili sistematičnog napada, b) da je napad usmjeren protiv civilnog stanovništva, c) da su apelant i saoptuženi znali za napad i da su njihove radnje dio tog napada (nexus). Navedeno je da je na temelju brojnih dokaza kako objektivnih, tako i subjektivnih, te utvrđenih činjenica prihvaćenih iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na osnovu Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) Sud BiH utvrdio postojanje širokog i sistematičnog napada, koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu. Detaljna obrazloženja za zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada, koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu, te da su radnje apelanta i saoptuženih bile dio napada i da su oni znali za napad Sud BiH je dao na str. 35-45. osporene presude. Sud BiH je zaključio da, uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje (iskazi brojnih svjedoka) i standarde ustanovljene praksom MKSJ, nema sumnje da su apelant i drugi optuženi znali za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva opštine Prijedor, te da nema sumnje da su znali i htjeli da i njihova djela (pljačka civila u konvoju 21. avgusta 1992. godine i ubijanje civila na Korićanskim stijenama) budu dio napada i doprinesu takvom napadu protiv civilnog stanovništva. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja za utvrđivanje potrebnog nexusa sa napadom na civilno stanovništvo, po ocjeni Suda BiH, potpuno je irelevantna činjenica što ubijanje najmanje 150 civila muškaraca Bošnjaka nije izvršeno na samom području opštine Prijedor, odnosno da je zločin, kako to tvrdi odbrana apelanta i saoptuženih, „prostorno udaljen“ od područja na kojem je u toku širok i rasprostranjen napad na civilno stanovništvo.

12. Sud BiH je utvrdio da iz sprovedenih dokaza (prezentovanih u presudi na str. 57 i 58 i 102-104, navedeni sadržaj, ocjena i međusobna veza) slijedi da je apelant u svojstvu rezervnog milicionera SJB Prijedor i pripadnik Interventnog voda policije Prijedor učestvovao kako u odvajanju vojno sposobnih muškaraca na mjestu posljednjeg zaustavljanja konvoja od 21. avgusta 1992. godine, tako i u njihovom sprovođenju do mjesta egzekucije, ali i samom strijeljanju na Korićanskim stijenama. Istaknuto je da je Sud BiH, analizirajući učešće apelanta u izvršenju predmetnog krivičnog djela, analizirao dokaze koji apelanta dovode u neposrednu vezu sa inkriminisanim radnjama a na temelju savjesne ocjene dokaza zasebno i u vezi sa drugim dokazima na nesumnjiv način je izveo zaključak o apelantovoj ulozi i doprinosu zločinu koji je predmet optuženja. Naime, ocjenjujući sve izvedene dokaze a posebno iskaze svjedoka D.I., G.Đ., KA-1, svjedoka KO-15 i KO-8, te svjedoka KS-1, E.K., kao i određeni broj drugih svjedoka iz čijih iskaza je sud na posredan način došao do zaključka o apelantovoj ulozi u inkriminisanim radnjama, Sud BiH je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant bio određen kao pripadnik Interventnog voda za pratnju konvoja od 21. avgusta 1992. godine, da se zajedno sa drugim pripadnicima Interventnog voda prebacio u Tukove a potom sa manjom grupom pripadnika voda bijelim kombijem u Trnopolje, da je učestvovao u pratnji konvoja kao naoružani pratilac jednog od vozila, FAP-ovog kamiona u koji je ušao u Kozarcu, na mjestu gdje se spajaju dva dijela konvoja (dio iz Tukova sa dijelom iz Trnopolja), te da je bio prisutan na mjestu razdvajanja a u konačnici i na mjestu egzekucije u čemu je dao svoj odlučujući doprinos. Imajući u vidu takvo utvrđeno činjenično stanje, Sud BiH nije poklonio vjeru apelantovom alibiju koji se temeljio na tezi da se apelant iz Tukova, u koje je došao sa tadašnjom djevojkom, vratio u Prijedor, te da nije učestvovao u pratnji spornog konvoja.

13. Sud BiH je, takođe, istakao da, imajući u vidu sve okolnosti izvršenja krivičnog djela, prvobitno razdvajanje muškaraca radi ubijanja, njihovo „ukrcavanje“ u prepune autobuse na način da su morali ležati jedni na drugima, odabir mjesta pogodnog za takav vid egzekucije i sporovođenje do njega, te samo prisustvo na tom mjestu dok se muškarci izvedu iz autobusa gdje su apelant i ostali pratioci konvoja naoružani i raspoređeni na tom prostoru očigledno predstavljali vid straže da odabrani muškarci ne mogu pobjeći, a što potvrđuje i činjenica da niko nije ni pokušao da bježi, nego je jedini pokušaj spašavanja žrtava bio skok niz litice, što s obzirom na konfiguraciju terena, odgovara skoku u smrt, čak i slučaju da neki od pratilaca konvoja nije ispalio niti jedan metak na muškarce sprovedene na lokalitet Korićanskih stijena, ne dovodi u pitanje njihovu ulogu kao saizvršilaca u predmetnom zločinu. Naime, sve prethodno opisane radnje a u kojima je apelant na nesumnjiv način učestvovao predstavljaju odlučujući doprinos izvršenju krivičnog djela ubistva najmanje 150 muškaraca od 15-ak pripadnika Interventnog voda u kratkom vremenskom periodu, za nepun sat vremena, te ih čine odgovornim u svojstvu saizvršilaca kako je to propisano odredbom člana 29 KZBiH.

14. U odnosu na odluku o kazni Sud BiH je naveo da je kao olakšavajuću okolnost prilikom odmjeravanja kazne ocijenio apelantovo zdravstveno stanje, koje se ogleda u činjenici da se radi o licu sa invaliditetom koje je nepokretno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na temelju zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Istakao je da je sud odbio apelantov prijedlog da se neposredno saslušaju svjedoci O-4 i KS-3. Apelant tvrdi da je saslušanje navedenih svjedoka bilo veoma bitno za apelanta, odnosno za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti, zbog čega nije imao ravnopravan tretman sa Tužilaštvom. Nadalje, apelant smatra da sud nije mogao pokloniti vjeru iskazima svjedoka D.I. i G.Đ., koji su sa Tužilaštvom sklopili sporazum o priznanju krivice i koji su osuđeni na znatno blaže kazne nego apelant. Po apelantovom mišljenju, oni nisu kredibilni svjedoci. Takođe, apelant smatra da je sud pogrešno ocijenio i ostale iskaze svjedoka i da nije dao obrazloženje zašto im je poklonio vjeru. Pored toga, apelant navodi da je Sud BiH osporenu presudu bazirao na dokaznim sredstvima koja je ocijenio na takav način da je poklonio punu vjeru dokazima Tužilaštva BiH, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost strana u postupku. Nadalje, ukazuje da su sudovi u skladu sa članom 4 st. 1 i 2 KZBiH bili obavezni primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i koji je blaži za počinioca. U konkretnom slučaju, po apelantovom mišljenju, to je preuzeti KZSFRJ iz 1976. godine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je naglasio da ostaje pri svim stavovima i mišljenju, te datim razlozima i iznesenim zaključcima sadržanim u presudi koju apelant osporava. Dalje je istaknuto da je osporena presuda pravilna i zakonita, a navodi iz apelacija neosnovani.

V. Relevantni propisi

17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4.a.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.

Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 172. stav 1. tačka h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

18. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 231.

Pregovaranje o krivici (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred apelacionim vijećem pregovarati s tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti. [...] Član 263. stav 2.

Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz [....] (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 290. st. 6. i 7.

Sadržaj presude [...] (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

19. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant je osporio navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) i člana 7 Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

27. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

28. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Ispitujući postupak pred redovnim sudom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Apelaciono vijeće ukinulo prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i da je sprovelo glavni pretres pred Apelacionim vijećem. Nakon sprovedenog dokaznog postupka apelant je proglašen krivim zato što je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, Sud BiH u osporenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sproveden veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih sprovedenih dokaza Sud BiH utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci osporene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1h) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Dalje, Sud BiH je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrđeno da postoji saglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, Sud BiH je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih sprovedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane. U tom kontekstu, a budući da apelant naročito problematizuje iskaze određenih svjedoka, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljne zaključke u pogledu ocjene iskaza svjedoka D.I. i G.Đ., kao i drugih svjedoka, te svih drugih sprovedenih dokaza koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim, niti nelogičnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode da pomenuti svjedoci D.I. i G.Đ. nisu kredibilni, jer su sa Tužilaštvom sklopili sporazum o priznanju krivice Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zaista ukazao da „ovakvi svjedoci [koji su zaključili sporazum] često mogu biti nepouzdani“, ali je naveo i to da „to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera“, te da zakon „daje mogućnost odbrani da korišćenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskredituje“. Dakle, Ustavni sud nije isključio svaku mogućnost da se iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum pokloni vjera, jer bi to bilo u suprotnosti sa prirodom i ratiom uvođenja tog instituta u krivičnopravno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine. Ono što je Ustavni sud naglasio u vezi s tim jeste da je „neophodno i na ovakvu vrstu dokaza primijeniti druga osnovna načela krivičnog procesnog prava, kao što su brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te princip in dubio pro reo“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tačka 119, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da je već detaljno obrazložio da je Sud BiH sve dokaze ocijenio upravo u skladu sa ovim principima, a apelant svojim argumentima ni na koji način to nije uspio dovesti u pitanje.

31. Apelant, nadalje, tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, jer sa istom pažnjom nisu ocijenjeni dokazi Tužilaštva BiH i dokazi apelantove odbrane. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji ga ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Nadalje, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje, kao šireg koncepta, koje takođe uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba biti adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentarišu zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1991. godine, st. 66 i 67, Serija A broj 211). Nadalje, član 6 stav 1 zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni elemenat prava sadržanog u članu 6 stav 3d) Evropske konvencije i prava na adversarni postupak u smislu člana 6 stav . Evropske konvencije. Takođe, opšti je princip da optuženim licima mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet, te da procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu, odnosno zahtijeva se jednakost sredstava.

32. U prilog tvrdnji da su narušeni principi jednakosti oružja, apelant je najprije istakao da je redovni sud favorizovao dokaze Tužilaštva BiH koji su bili na apelantovu štetu i da im je poklanjao vjeru. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da je njemu bila uskraćena mogućnost da dokazima Tužilaštva suprotstavlja svoje dokaze, kao i da dokaze koje je sprovodilo Tužilaštvo BiH osporava na glavnom pretresu. U pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH odbio apelantov prijedlog za neposredno saslušanje dva svjedoka (Sud BiH je prihvatio prijedlog da sasluša pet svjedoka, dok je za dva svjedoka odbio prijedlog), a koji su, po apelantovom mišljenju, bitni za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke u odnosu na svjedoka O-4 obrazložio da je ocijenio činjenicu da je navedeni svjedok već saslušan u prvostepenom postupku protiv apelanta i drugih optuženih, da je iskaz tog svjedoka preslušan na pretresu pred Sudom BiH, te da je uvidom u snimak saslušanja zaključio da je apelantovoj odbrani u prvostepenom postupku (u okviru unakrsnog ispitivanja) bilo omogućeno znatno šire ispitivanje navedenog svjedoka u pogledu okolnosti koje su se ticale apelanta zbog čega je odbio prijedlog apelantove odbrane. U pogledu drugog svjedoka, KS-3, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH zaključio da prijedlog nije preciziran i obrazložen u mjeri koja bi opredijelila sud za donošenje odluke o saslušanju navedenog svjedoka, budući da je u pogledu okolnosti u odnosu na koje je apelantova odbrana predložila saslušanje, već saslušan niz svjedoka i da su izvedeni brojni dokazi kako Tužilaštva, tako i apelantove odbrane, te da bi saslušanje još jednog svjedoka na identične okolnosti išlo na štetu ekonomičnosti i efikasnosti postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da sud ima ovlašćenje da ne sprovede sve predložene dokaze, ali mora navesti razloge njihovog odbijanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2239/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Samo odbijanje sprovođenja nekog dokaza ne predstavlja bitnu povredu krivičnog postupka, jer u zakonu nije propisano da je sud dužan sprovesti svaki predloženi dokaz. Naime, odredbom člana 263 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je da sudija, odnosno predsjednik vijeća, ukoliko zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi dokazati nemaju značaja za predmet, ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza. U tom smislu, predsjednik vijeća ima obavezu i ovlašćenje da upravlja glavnim pretresom, što obuhvata i otklanjanje svega što odugovlači postupak. Dakle, odbijanje da se sprovede dokazni prijedlog stranaka i branioca nije povreda procesnih odredaba. Povreda bi mogla postojati ukoliko bi stranke i branilac bili onemogućeni da uopšte istaknu svoje dokazne prijedloge, ali što u konkretnoj situaciji sasvim sigurno nije bio slučaj.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu, ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno učestvuje u raspravi u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije.

b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona

35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

36. Član 7 Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim načelima priznatim kod civilizovanih naroda.

37. U vezi sa apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava razmatrao u predmetu broj AP 2789/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2789/08 od 28. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost Suda BiH u primjeni KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti ni sa aspekta garancija člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti sa aspekta člana 7 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 2312/08 i 34179/08, 18. juli 2013. godine, kao i Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), broj 51552/10, 10. april 2012. godine (koju je Sud BiH u konkretnom slučaju, takođe, imao u vidu prilikom odlučivanja). U citiranoj odluci je, između ostalog, naglašeno da je Evropski sud u odluci Šimšić protiv Bosne i Hercegovine smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. godine s obzirom na to da su ta djela u vrijeme njihovog počinjenja predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.

38. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant za radnje opisane u izreci osporene presude, na osnovu detaljne analize sprovedenih dokaza, proglašen krivim da je u relevantnom periodu počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Naime, Sud BiH je zaključio da krivično djelo ratni zločini protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i da potpada pod opšte principe međunarodnog prava koje ima u vidu odredba člana 4a. KZBiH, pri čemu je Sud BiH imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Šimšić protiv BiH u kojem je Evropski sud raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju. Sud BiH je na osnovu svega iznesenog zaključio da je krivično djelo zločini protiv čovječnosti 1992. godine predstavljalo dio međunarodnog običajnog prava, te da njegova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH i primjena navedenog zakona u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja inkriminaciju koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava za šta su data detaljna i jasna obrazloženja, koja, u konačnici, u cijelosti korespondiraju s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz predmeta koja su pokretala identično pravno pitanje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da u predmetnom slučaju izrazi drugačiji stav, pa, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je primjena materijalnog prava, konkretno KZBiH, u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti, bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatovao (u tački 55) da su neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine, pa da sudovi nemaju nikakvu drugu mogućnost nego da u takvim predmetima primjenjuju KZBiH iz 2003. godine.

40. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije obezbijeđena djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku, da je sud svoju odluku zasnovao na dokazima na kojim je nije mogao zasnovati, kao i da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na način koji bi doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava.

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3367/13 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio