Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5403/13 (D. S.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5403/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5403/13, rješavajući apelaciju Darka Simovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Simovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005871 13 Kž od 6. novembra 2013. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005871 12 Kžk od 20. marta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Darko Simović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Midhat H. Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 005871 13 Kž od 6. novembra 2013. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 005871 12 Kžk od 20. marta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 1. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 8. septembra, a Tužilaštvo BiH 9. septembra 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 005871 11 od 1. juna 2012. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

6. Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 005871 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine uvažilo žalbu Tužilaštva BiH, ukinulo prvostepenu presudu i odredilo održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH. Nakon održanog pretresa, donesena je osporena Presuda broj S1 2 K 005871 12 Kžk od 20. marta 2013. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda), kojom je apelant proglašen krivim zato što je, na način i u vrijeme kako je to precizno navedeno u dispozitivu drugostepene presude, počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), kojim je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Slijedom toga, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH u vezi sa članom 396. st. 1. i

2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) od njega je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, i to novac u vrijednosti 200 eura, odnosno protuvrijednost tog iznosa izražena u konvertibilnim markama.

7. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je sud, na osnovu izvedenih dokaza, zaključio da je dokazano da je apelant 11. oktobra 2008. godine kao policajac Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GPBiH), radi stjecanja protupravne imovinske koristi, vršeći poslove nadzora i kontrole prelaska državne granice, u svojstvu ovlaštene osobe prekontrolirao putne isprave dviju osoba, Rinora Hoxhea i Palu Tanushija, državljana Republike Albanije (u daljnjem tekstu: oštećeni R.H. i oštećeni P.T.). Oštećeni su imali namjeru preći državnu granicu BiH bez vize, pa dok je vođa tima Dragan Bjelogrlić pripremao rješenje o odbijanju ulaska oštećenih u BiH, apelant im je, kako je sud utvrdio, saopćio da moraju platiti „kazne za nezakonit prelazak državne granice u iznosima od po 400 eura“. Nakon što su zatražili priznanice o takvoj uplati, apelant ih je odveo do susjednog praznog kontejnera i rekao im da ga „mogu 'počastiti' i sa po 100 eura“, što su ovi i učinili. Nakon toga, drugi policijski službenik im je vratio putne isprave i obavijestio ih da se moraju vratiti natrag u Republiku Crnu Goru, odakle su pokušali ući u BiH.

8. Tokom prvostepenog postupka provedeni su brojni dokazi optužbe i odbrane, pa je drugostepeno vijeće, na pretresu koji je pred tim vijećem održan, prihvatilo sve te dokaze. Drugostepeno vijeće je odbilo apelantov novi dokazni prijedlog da sud „po službenoj dužnosti pribavi zvaničan izvod MUP-a RS iz kojeg će se utvrditi da li je ijedan autobus u popodnevnim satima inkriminiranog dana, 11.10.2008. godine, išao iz Crne Gore, a koji je mogao povesti oštećene“. U obrazloženju ovakve odluke je navedeno da odbrana nije obrazložila da ovaj dokaz nije mogla pribaviti ranije „a posebno da taj podatak nije mogla pribaviti od Državne granične službe (DGS), posebno ako se ima u vidu činjenica da je i optuženi uposlenik DGS-a“. Također, sud je naveo da je apelantova odbrana, prilikom predlaganja ovog dokaza, navela da taj dokaz ima cilj osporavanje vjerodostojnosti iskaza oštećenih. Međutim, drugostepeno vijeće je zaključilo da je u postupku izvedeno dovoljno dokaza „na temelju kojih apelaciono vijeće može, ocjenjujući iskaze oštećenih zasebno, ali i u vezi sa drugim dokazima, donijeti zaključak o njihovom kredibilitetu, kao i dokaznoj vrijednosti njihovih iskaza, to se predloženi dokaz ukazuje i irelevantnim“.

9. Dalje, drugostepeno vijeće je navelo da je, nakon što je ocijenilo i analiziralo dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, zaključilo da je apelant opisanim radnjama ostvario sva obilježja bića krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH, a ne primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZBiH koje mu je optužnicom bilo stavljeno na teret. Drugostepeno vijeće je obrazložilo da je ovakav zaključak izvelo na osnovu savjesne ocjene dokaza, naročito iskaza oštećenih koji su dati ranije i u odnosu na koje je vijeće zaključilo da su ispunjeni uvjeti za prihvatanje tih iskaza u skladu sa izuzetkom od neposrednog izvođenja dokaza iz člana 273. stav 2. ZKPBiH. Naime, kako je drugostepeno vijeće navelo, sud je u više navrata bezuspješno pokušavao da osigura njihovo prisustvo na glavnom pretresu, te je detaljno obrazložio koje je radnje u tom smislu preduzimao. Budući da je bilo nemoguće primijeniti odredbe o prinudnom dovođenju svjedoka, zato što su oštećeni strani državljani, drugostepeno vijeće je zaključilo da je nemoguće osigurati njihovo prisustvo na pretresu i da je jedini način primjena izuzetka iz člana 273. stav 2. ZKPBiH.

10. Dalje, u drugostepenoj presudi je vrlo opširno i detaljno opisao ocjenu svih izvedenih dokaza a naročito iskaza oštećenih i drugih saslušanih svjedoka (str. 9-13 drugostepene presude). Drugostepeno vijeće je naročito istaklo da je nesporno da oštećeni T.P. nije govorio bh. jezike, da je on to i naveo prilikom davanja iskaza i da mu je osiguran prevodilac. S druge strane, drugostepeno vijeće nije prihvatilo tezu odbrane da ni oštećeni R.H. nije govorio jezik, zato što se iz njegovog iskaza vidi da se sam izjasnio o tome da razumije i govori bh. jezike, što je potvrđeno i drugim izvedenim dokazima – saslušanjem svjedoka koji su od njega uzeli izjavu. Osim toga, drugostepeno vijeće je navelo da prevodilac koji je osiguran oštećenom T.P. nije prisustvovao prepoznavanju, ali da su svjedoci Nenad Prodanović i Fuad Đozo, u svojstvu ovlaštenih lica, bili prisutni izvođenju te radnje, te da su potvrdili da je oštećeni T.P. „konkludentnim radnjama, pokazivanjem prstom, identificirao [apelanta] kao osobu koja im je na graničnom prelazu dan ranije uzela novac“. Osim toga, ovi svjedoci su, također, u iskazu pred sudom prepričali šta je oštećeni R.H. rekao prilikom davanja izjave o tome da mu je apelant uzeo novac, te da ta izjava u cijelosti odgovara sadržaju iskaza oštećenog R.H. koji je pročitan.

11. Drugostepeno vijeće je obrazložilo da nije poklonilo vjeru iskazima D.B., A.D. i Z.R., zato što je zaključilo da oni „u svojim iskazima očigledno radi pomaganja [apelantu], koji im je radni kolega, prikrivaju određene relevantne podatke koji su im poznati iz vremena kad su [oštećeni] boravili na graničnom prelazu 'Hum', a to su upravo oni segmenti inkriminiranog događaja koji inkriminiraju [apelanta]“. Obrazlažući ovakav zaključak, drugostepeno vijeće je navelo da nije moglo pokloniti vjeru dijelu iskaza svjedoka D.B. o tome da se oštećeni nisu bilo gdje udaljavali, budući da je takav iskaz opovrgnut snimcima nadzornih kamera, što je u obrazloženju presude detaljno opisano. Također, drugostepeno vijeće nije poklonilo vjeru ni dijelovima iskaza svjedoka A.D. i Z.R. o tome da apelant nije uopće komunicirao sa oštećenima dok su bili ispred kontejnera, zaključivši da su u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima, te da ovi svjedoci imaju i lični interes „da prikriju počinjeno krivično djelo“, zato što su „bili očevici istog, ali ga nisu prijavili“.

12. Dalje, drugostepeno vijeće je navelo da je odbrana nastojala osporiti kredibilitet oštećenih „dovodeći u pitanje činjenicu na koji način su se dva navedena svjedoka nakon što su napustila MGP 'Hum' i vratila se u pravcu Crne Gore, pa potom, a što su obojica potvrdili u svojim izjavama, ilegalno, pregazivši rijeku, ponovo ušli na teritoriju Bosne i Hercegovine, prebacili se u blizinu Foče, kada, kako je branilac optuženog isticao, nijedan autobus u popodnevnim satima nije više prešao preko MGP 'Hum'“. U odnosu na ovo, drugostepeno vijeće je obrazložilo da je iskaze oštećenih ocijenilo u vezi sa svim drugim izvedenim dokazima, te da ih je ocijenilo pouzdanim, budući da su potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima.

13. Presudom trećestepenog apelacionog vijeća Suda BiH, uvažena je apelantova žalba u dijelu o sankciji, pa je apelantu izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. U preostalom dijelu drugostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove presude trećestepeno vijeće je odbilo sve apelantove prigovore koji su se ticali navodnih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Najprije, trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantov prigovor da na glavnom pretresu nije vođen zapisnik, te da je time prekršeno apelantovo pravo na odbranu i na zakonit postupak. Trećestepeno vijeće je, između ostalog, obrazložilo da se, prema odredbi člana 155. stav 1. ZKPBiH, sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka snimaju uređajem za audio ili audio-vizuelno snimanje. Dalje, prema članu 155. ZKPBiH, prepis preduzete radnje će se, na opravdan zahtjev stranaka i branioca, dostaviti strankama i braniocu u propisanom roku. Međutim, uvidom u spis trećestepeno vijeće je utvrdilo da takav zahtjev ni apelant ni njegova branilac nisu podnijeli iako su bili upoznati kako i na osnovu čega se vodi zapisnik pred Sudom BiH.

14. Također, trećestepeno vijeće je odbilo i žalbeni prigovor da je izreka drugostepene presude nerazumljiva i kontradiktorna obrazloženju, zaključivši i obrazloživši, između ostalog, da je drugostepeno vijeće ocijenilo sve izvedene dokaze u skladu sa odredbom člana 281. stav 2. ZKPBiH, te da je na osnovu toga izvelo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama o čemu je dalo relevantna obrazloženja. Dalje, trećestepeno vijeće je odbilo i žalbeni prigovor da se razlozi osporene presude temelje na iskazima svjedoka koji nisu saslušani pred sudom. U odnosu na ovaj prigovor, trećestepeno vijeće je navelo da sud, prema odredbi člana 15. ZKPBiH, kod ocjene izvedenih dokaza nije vezan bilo kakvim formalnim dokaznim pravilima. Osim toga, ukazano je da je drugostepeno vijeće ocijenilo dokaze u skladu sa članom 281. ZKPBiH, jednako kao i sve druge dokaze koji su izvedeni, o čemu je, također, dalo razloge u skladu sa članom 290. stav 7. ZKPBiH. Prema stavu trećestepenog vijeća, drugostepena presuda se ne zasniva u najvećoj mjeri na iskazima oštećenih, „niti je zaključak o krivičnoj odgovornosti [apelanta] izveden na temelju paušalne ocjene takvih dokaza i svih drugih provedenih u toku postupka“.

15. Trećestepeno vijeće je odbilo i sve žalbene prigovore koji su se ticali utvrđenog činjeničnog stanja, ocijenivši ih neosnovanim. U vezi s tim, trećestepeno vijeće je zaključilo da „odbrana nije ponudila niti jedan argumentiran i ozbiljan razlog za svoje tvrdnje, kako bi dovela u pitanje činjenična utvrđenja pobijane presude“. U vezi s tim, trećestepeno vijeće je ukazalo da apelantova odbrana osporava utvrđeno činjenično stanje tako što osporava kredibilitet iskaza oštećenih „ukazujući da nisu govorili bh. jezike“, da nisu u izjavama „ukazivali na vjerodostojnost samog inkriminiranog događaja“, te da nisu neposredno saslušani, već su njihovi iskazi pročitani i uvedeni u spis na osnovu člana 273. stav 2. ZKPBiH. Trećestepeno vijeće je ukazalo da je prigovor koji se tiče kredibiliteta oštećenih na isti način istican u drugostepenom postupku, te da je o tome drugostepena presuda „dala valjan i ispravan odgovor sa kojim se u cijelosti slaže i ovo vijeće“. Naročito je detaljno obrazloženo da su netačni žalbeni navodi da oštećenima nije osigurana pomoć prevodioca, budući da je takva tvrdnja suprotna dokazima u spisu (str. 10-11 trećestepene presude). Također, neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni prigovori da se osporena presuda zasniva isključivo na iskazima oštećenih o čemu je sud, također, dao detaljno obrazloženje (str. 11-12 trećestepene presude). U odnosu na kredibilitet oštećenih, trećestepeno vijeće je, također, zaključilo da su ovi navodi isti kao i oni koji nisu prihvaćeni u drugostepenom postupku o čemu je drugostepeno vijeće dalo dovoljne i relevantne razloge. Trećestepeno vijeće je, također, detaljno analiziralo iskaze svih saslušanih svjedoka, pa je na osnovu toga odbilo apelantov žalbeni prigovor o pogrešnoj ocjeni tih iskaza, što je, također, detaljno obrazložilo (str. 12-14 trećestepene presude). Na osnovu svega navedenog, trećestepeno vijeće je zaključilo da je ispravan zaključak u drugostepenoj presudi da je apelant svojim radnjama ostvario sva objektivna i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim i kažnjen.

16. Međutim, trećestepeno vijeće je zaključilo da bi u konkretnom slučaju, s obzirom na sve okolnosti slučaja, naročito olakšavajuće okolnosti, apelantovo ponašanje i lične prilike, te činjenicu da je i Tužilaštvo BiH izjavilo da se ne protivi eventualnom umanjenju izrečene sankcije, bilo opravdano apelantu izreći uvjetnu osudu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz izuzetno opširne apelacije u kojoj apelant iznosi svoju ocjenu dokaza i viđenje činjeničnog stanja može se zaključiti da se osnovni navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na sljedećim tvrdnjama: a) da se presuda zasniva na iskazima oštećenih koje su dali u istrazi i da oštećeni nisu saslušani na pretresu pred sudom, zbog čega je narušen princip ravnopravnosti u postupku, jer je apelantu onemogućeno da ispita ove svjedoke, b) da su oštećeni lica „sklona kriminogenom ponašanju“, što sudovi nisu dovoljno ocijenili kada su njihovim iskazima poklonili vjeru, c) da je prepoznavanje provedeno bez prevodioca za albanski jezik iako oštećeni nisu govorili bh. Jezike, d) da nije vođen zapisnik o glavnom pretresu, zbog čega je apelantu uskraćeno „pravo na zakonit postupak“, e) da apelantu nije omogućeno, i pored njegovog zahtjeva, da provede dokaze „koji bi u cijelosti rasvijetlili činjenično stanje“, f) da su oštećeni dali izjave iako „nije prezentirano odobrenje“ dežurnog tužioca da se od njih uzmu izjave. U vezi sa ovim apelant navodi i da su izjave uzimala različita lica u različito vrijeme. Sve ove navode apelant opširno obrazlaže navođenjem izjava svjedoka i drugih dokaza (videosnimaka itd.) koje apelant analizira kako bi pokazao da je analiza koju su sudovi dali u osporenim presudama pogrešna i neprihvatljiva. Na osnovu toga apelant smatra da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, odnosno da ničim nije dokazano da je apelant tražio novac od oštećenih onako kako je to u presudama zaključeno, pa smatra da njegova odgovornost nije utvrđena „izvan razumne sumnje“.

18. Apelant se poziva i na kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, nediskriminaciju, ali nije naveo u vezi sa kojim pravom, niti ih je na bilo koji način obrazložio.

II.Odgovori na apelaciju

19. Drugostepeno i trećestepeno vijeće Suda BiH u odgovorima osporavaju navode iz apelacije i ističu da je apelant iznio iste prigovore koje je istakao i u žalbi protiv drugostepene presude, koje je trećestepeno vijeće ocijenilo neosnovanim. Dalje, u odgovorima se, između ostalog, navode razlozi zbog kojih su oba vijeća zaključila da je čitanje iskaza oštećenih iz istrage bilo provedeno u skladu sa zakonom, a ti razlozi su isti oni koji su već dati u obrazloženjima osporenih presuda, pa ih Ustavni sud neće ponavljati u ovom dijelu.

V. Relevantni propisi

20. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, neslužbena prečišćena verzija dostupna ovdje), relevantne odredbe glase:

Član 220.

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

21. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, neslužbena prečišćena verzija dostupna ovdje), relevantne odredbe glase: Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 155.

Snimanje audio ili audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve poduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za audio ili audiovizuelno snimanje. Tužitelj ili ovlaštena službena osoba će o tome prethodno obavijestiti osobu koja se ispituje, odnosno saslušava i poučiti je da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerila svoju izjavu.

(2) Snimak mora sadržavati podatke iz člana 152. stava 1. ovog zakona, podatke potrebne za identificiranje osobe čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu ta osoba daje izjavu. Kad se snimaju izjave više osoba, mora se osigurati da se iz snimke može jasno razaznati ko je dao izjavu.

(3) Na zahtjev saslušane osobe, snimka će se odmah reproducirati, a ispravke ili objašnjenja te osobe će se snimiti. [...] Član 253.

Način vođenja zapisnika (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik. Ako je glavni pretres sniman u skladu s članom 155. ovog zakona, prijepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu. O opravdanosti zahtjeva odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branitelj ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik.

Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka. [...] Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 005871 13 Kž od 6. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

29. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na ravnopravnost u postupku i na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6. st.1. i 3.d) Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da mu je prekršen princip ravnopravnosti, zato što „nije vođen zapisnik na glavnom pretresu“, zato što je radnja prepoznavanja izvršena bez prisustva prevodioca iako oštećeni, kako tvrdi, nisu govorili bh. jezike, zato što su osporene presude zasnovane na iskazima oštećenih koje su dali u istrazi, a nisu saslušani na pretresu pred sudom, pa je apelantu onemogućeno da ispita ove svjedoke koje smatra nekredibilnim i zato što mu, i pored njegovog zahtjeva, nije omogućeno da provede dokaze „koji bi u cijelosti rasvijetlili činjenično stanje“.

31. U vezi sa apelantovim navodima da sud nije vodio zapisnik na glavnom pretresu, te da su oštećeni saslušani u istrazi, navodno, bez prevodioca, Ustavni sud ukazuje da su ova pitanja sudovi razmotrili i da su o neosnovanosti ovakvih navoda dali detaljna obrazloženja u presudama. Apelant ne nudi bilo kakve nove dokaze koji bi mogli ukazati da su zaključci sudova o ovim navodima proizvoljni, već istrajava na tvrdnji da nije vođen zapisnik na glavnom pretresu iako su sudovi obrazložili da se na pretresima, u skladu sa zakonom, vodi audio-vizuelni zapisnik koji optuženi može na zahtjev dobiti, ali da takvog zahtjeva nije bilo. Također, apelant istrajava i na tvrdnji da oštećeni nisu imali prevodioca, te na tome zasniva i svoje navode o nekredibilnosti oštećenih kao svjedoka (tačka 15. ove odluke). Međutim, sudovi su ove navode ispitali i ocijenili ih neosnovanim obrazloživši da je nesporno utvrđeno da je jedan oštećeni govorio bh. jezike, a da je drugom osiguran prevodilac, pa je u trećestepenoj presudi navedeno i ime prevodioca koji je angažiran tokom istražnog postupka (strana 10. trećestepene presude). O ovim navodima u obje presude su data detaljna obrazloženja, pa Ustavni sud smatra da su ovi navodi o kršenju ravnopravnosti strana u postupku neosnovani.

32. U vezi sa navodima da nisu izvedeni svi dokazi koje je apelant predlagao, Ustavni sud je u svojoj praksi, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), usvojio stav da član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda br. AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, razloge za ovakvo postupanje sudovi su jasno i detaljno obrazložili, naročito ukazujući da je apelant izvođenje jednog novog dokaza predložio tek na pretresu pred drugostepenim vijećem, a da nije dokazao da taj dokaz nije mogao ranije predložiti i izvesti. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može ocijeniti razloge koje su sudovi dali u vezi sa ovim pitanjem suprotnim standardima prava na pravično suđenje.

33. Dalje, što se tiče navoda da apelant nije imao mogućnost ispitati oštećene, jer su na pretresu pročitane njihove izjave koje su dali u istrazi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi, Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Primarni zadatak domaćih vlasti je da formuliraju i primijene pravila koja se tiču prihvatljivosti dokaza (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o dopustivosti od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da procjenjuje činjenično stanje koje su izvršili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.

34. Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, Serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

35. U konkretnom slučaju sporni svjedoci su saslušani tokom istrage, budući da se radilo o stranim državljanima, inače oštećenima u konkretnom krivičnom postupku. Njihovi iskazi su pročitani na glavnom pretresu kao jedan od dokaza optužbe, budući da sud nije uspio, i pored preduzetih mjera, osigurati njihovo dovođenje na glavni pretres. O ovome su sudovi dali detaljno obrazloženje pozivajući se na odredbu člana 273. stav 2. ZKPBiH koji regulira kada je moguć i dozvoljen izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza. Osim toga, sud je ove iskaze ocijenio i u vezi sa drugim provedenim dokazima, naročito sa izjavama svjedoka koji su te izjave uzeli od oštećenih u istrazi, na osnovu čega je utvrdio njihovu vjerodostojnost. Apelant, s druge strane, nije izveo bilo kakav drugi dokaz kojim bi osporio tačnost iskaza ovih svjedoka. Također, apelant ni ne tvrdi da nije imao mogućnost ovom dokazu suprotstaviti svoje dokaze kojima bi uspješno osporio iskaze oštećenih, već se ovaj njegov prigovor, u suštini, odnosi na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i sudskom ocjenom dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud svestrano razmotrio sve izvedene dokaze i da su o odlučnim činjenicama koje su dovele sud do zaključka da je apelant kriv za krivično djelo za koja je proglašen krivim i osuđen dao obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Također, i apelantovi navodi o tome da su oštećeni dali izjave iako, kako navodi, „nije prezentirano odobrenje“ dežurnog tužioca i da su izjave uzimala „različita lica u različito vrijeme“, ne mogu dovesti do zaključka da je sud iskaze oštećenih ocijenio na način propisan zakonom, niti da je apelantu uskraćena neka procesna garancija prava na pravično suđenje, ili da je na bilo koji način doveden u lošiji procesni položaj od Tužilaštva BiH. Stoga su svi navodi koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, neosnovani.

36. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen. Pri tome sud je u obje presude dao detaljnu ocjenu svih izvedenih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja koja apelant postavlja i u apelaciji, naročito o prihvatljivosti i pouzdanosti iskaza oštećenih, ali i drugih saslušanih svjedoka i provedenih dokaza, te o razlozima zbog kojih nije poklonio vjeru iskazima ili dijelovima iskaza nekih saslušanih svjedoka, ocijenivši ih usmjerenim isključivo na pomaganje apelantu (tačka 10.. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da je trećestepeno vijeće izmijenilo odluku o krivičnopravnoj sankciji, zato što je smatralo da drugostepeno vijeće nije dovoljno ocijenilo sve olakšavajuće okolnosti koje idu u prilog apelantu, što je još jedna potvrda zaključka Ustavnog suda da sudovi nisu odlučivali proizvoljno.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

39. Apelant se poziva i na kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, nediskriminaciju, ali nije naveo u vezi sa kojim pravom, niti ih je na bilo koji način obrazložio, pa je Ustavni sud zaključio da su i ovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije neosnovani, zato što se navodi o tome da nije vođen zapisnik na glavnom pretresu, da je pročitan iskaz oštećenih koji su dali u istrazi umjesto da budu saslušani na pretresu, da nisu provedeni svi dokazi koje je apelant predložio, u suštini, odnose na apelantovu tvrdnju o tome da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i na njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5403/13 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio