Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4398/13 (R. K.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Ratni zločin
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4398/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4398/13 rješavajući apelaciju Radoslava Kneževića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radoslava Kneževića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 0131165 13 Krž od 1. jula 2013. godine i br. S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radoslav Knežević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Vojin, advokat iz Novog Beograda, podnio je 28. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 013165 13 Krž od 1. jula 2013. godine i S1 1 K 003365 09 Kri od 28. juna 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je 14. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003365 09 Kri od 28. juna 2012. godine apelant i drugi optuženi proglašeni su krivim zato što su u vrijeme i na način naveden u izreci presude počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi s tač. a), d), e) g) i h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa članom 29 istog zakona. Sud BiH osudio je apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 23 godine.
6. Sud BiH je proveo dokazni postupak, detaljno naveden u tački 44. prvostepene presude, vodeći računa da razmotri dokaze koji idu u korist apelanta s jednakom pažnjom kao i dokaze koji ga terete (član 14).
7. Ti dokazi su obuhvatili kako izjave svjedoka Tužilaštva BiH tako i dokaze odbrane, izjave svjedoka-oštećenih, izjave zaštićenih svjedoka, te vještačenja vještaka sudske medicine i druge dokaze. Iz provedenih dokaza Sud BiH je nedvosmisleno utvrdio da je apelant s drugim optuženim u vremenskom periodu od kraja aprila do kraja septembra iste godine, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije RS, počinio progon bošnjačkog stanovništva opštine Prijedor na etničkoj i vjerskoj osnovi ubijanjem i pljačkom na način opisan na str. 5, 6 i 7 prvostepene presude.
8. U pogledu primjene materijalnog prava Sud BiH je, prije svega, razmotrio pitanje primjenjivog materijalnog prava na konkretan slučaj. Naime, iz optužnice Tužilaštva BiH proizlazi da su inkriminisana djela počinjena od aprila do kraja septembra 1992. godine u kom periodu je na snazi bio Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZSFRJ). Iako KZSFRJ sadrži poglavlje pod nazivom „Zločini protiv čovječnosti i međunarodno pravo“, on ne sadrži odredbe koje bi se direktno odnosile na zločine protiv čovječnosti.
9. Kako navodi Sud BiH, pravna kvalifikacija krivičnih djela u optužnici, a analogno tome i u presudi 2003. godine, dakle Krivičnim zakonom koji je stupio na snagu nakon inkriminisanog perioda koji u članu 4 propisuje vremensko važenje krivičnog zakona na način da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, osim ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, kada se na učinioca primjenjuje blaži zakon. Član 3 KZBiH propisuje princip legaliteta, odnosno da nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije propisana kazna (nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege). Međutim, članovi 3 i 4 ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava (4a KZBiH). U tom smislu Sud BiH je imao u vidu Presudu Ustavnog suda BiH broj AP 1785/06 (A. Maktouf) kojom je jasno utvrđeno da su ratni zločini „zločini po međunarodnom pravu“, te osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, ne bi bila suprotna članu 7 stav 1 Evropske konvencije, a analogno tome i Ustavu Bosne i Hercegovine.
10. Izmijenjenom optužnicom je apelantu i drugim optuženima stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz odredbe člana 172 stav 1 tačka h), u vezi s tač. a), h), d), e), i k) KZBiH, odnosno izvršenje progona, i to: (1) ubijanjem, (2) pljačkom, (3) prisilnim preseljenjem stanovništva, (4) zatvaranjem i (5) drugim nečovječnim djelima.
11. U pogledu odmjeravanje kazne Sud BiH je cijenio da je djelo naročito teško s obzirom da su žrtve izabrane na diskriminatorskoj osnovi, te da su među ubijenim muškarcima bili članovi istih porodica, odnosno da su neke porodice ostale bez većine ili svih muškaraca. U odnosu na apelanta Sud BiH je cijenio činjenicu da su on i drugi izvršioci pripadnici aktivnog sastava policije, i koji su kao takvi naročito dužni raditi u korist građana i zaštite njihovih života i bezbjednosti. Imajući u vidu navedeno, vijeće je svim optuženim izreklo kazne zatvora u trajanju od po 23 godine, nalazeći da su one srazmjerne težini počinjenog djela i ličnim svojstvima optuženih, te da će se tim kaznama ispuniti svrha kažnjavanja.
12. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 013165 13 Krž od 1. jula 2013. godine žalba Tužilaštva BiH i žalba apelanta, izjavljene protiv Presude Suda BiH S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012. godine, odbijene su kao neosnovane.
13. Žalba apelantovog branioca, advokata Milana Vujina, djelimično je uvažena, pa se prvostepena Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012. godine preinačava u odluci o kazni na način da se apelantu za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa članom 29 KZBiH, za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom utvrđena kazna dugotrajnog zatvora od 23 (dvadeset tri) godine, te ga uzimajući kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, izrečenu Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj K.50/01 od 17. novembra 2005. godine i Presudom Vrhovnog suda RS 118-0-KŽ-06-000018 od 18. aprila 2006. godine, u skladu sa članom 55 stav 1 KZBiH, pa ga uz primjenu člana 53 stav 2 tačka a) KZBiH, osuđuje na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora od 23 godine.
14. Apelant navodi da Sud nije riješio predmet optužbe i da je time počinio povredu postupka iz člana 297 stav 1 tačka h). Branilac optuženog ističe prigovor da se njegov branjenik u dijelu izreke pod tačkom I ne oslobađa za radnje iz inkriminacije zločina protiv čovječnosti stav iz tač. a), d), e) i k), već se samo proglašavaju krivim za tačku h), a što je suprotno odluci koju je vijeće donijelo kada je za sve radnje inkriminacije oslobodilo optužene Čivčića i Topolu. Kako navodi Apelaciono vijeće, u konkretnom slučaju apelant se tereti za krivično djelo s više radnji izvršenja koje u osnovi sadrže progon. Krivično djelo progona čine radnje ili propuštanja kojima se vrši diskriminacija i uskraćuje se ili se krši neko osnovno pravo ugrađeno u međunarodno običajno ili ugovorno pravo, a koji su izvršeni smišljeno, s namjerom diskriminisanja na jednoj od zabranjenih osnova: političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu. Pri tome, KZBiH kao moguće radnje izvršenja progona navodi bilo koje krivično djelo iz člana 172 KZBiH, bilo koje krivično djelo propisano u KZBiH ili bilo koje krivično djelo u nadležnosti Suda BiH.
15. Kako se dalje navodi u drugostepenoj presudi, odbrana je insistirala da se navodna kontradiktornost u samoj izreci ogleda u tome da je vijeće apelanta u jednom dijelu izreke presude proglasilo krivim i za progon ubijanjem i pljačkom, a da kasnije, u drugom dijelu izreke presude navodi da je apelant počinio krivično djelo progona ubistvom, čime je povrijeđen član 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH kojim je utvrđeno da je izreka presude protivrječna sama sebi ili razlozima presude. Apelaciono vijeće nalazi da je prigovor neosnovan s obzirom da obrazloženje prvostepene presude sadrži pravnu argumentaciju koja se odnosi na apelantovo učešće samo u krivično-pravnim radnjama ubistava na diskriminatorskoj osnovi.
16. Odbrana ističe da prvostepeno vijeće ne daje razloge o odlučnim činjenicama u pogledu apelantovog znanja i svijesti da postoji širok i sistematičan napad i da su njegove radnje dio tog napada koji se dešavao na teritoriji opštine Prijedor. Odbrana tvrdi da prvostepeno vijeće u odnosu na umišljaj optuženog da učestvovanjem u predmetnom konvoju svjesno učestvuje u tom napadu i da su njegove radnje dio tog napada (nexus) ne daje nikakve razloge, čime je počinjenja povreda iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama da je optuženi znao da su njegove radnje dio širokog i sistematičnog napada. Stoga, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, prigovor branioca da presuda ne sadrži razloge o svijesti optuženog i njegovom umišljaju u pogledu postojanja širokog i sistematskog napada je neosnovan.
17. Branilac u žalbi ističe prigovor da je vijeće propustilo cijeniti iskaze pojedinih svjedoka u smislu člana 281 stav ZKPBiH i da je na taj način došlo do povrede krivičnog postupka iz člana 297 stav 2 ZKPBiH. Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da su iskazi navedenih svjedoka pravilno cijenjeni od strane prvostepenog vijeća i dovedeni u vezu sa ostalim izvedenim dokazima. Navedeno je da je prvostepeno vijeće upravo na osnovu odredbe stava 2 člana 281 ZKPBiH, cijeneći iskaze ovih svjedoka pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, zaključilo da ne prihvati njihovu tvrdnju o alibiju za apelanta, dajući pri tome detaljnu argumentaciju za svoj stav. Stoga, Apelaciono vijeće zaključuje da je i ovaj žalbeni navod neosnovan.
18. Nadalje, Apelaciono vijeće navodi da nije moglo utvrditi, a na šta uostalom ni odbrana nije ukazivala, da je bilo formalnih ili meritornih propusta prilikom ocjene koje će činjenice biti prihvaćene. Pri tome, Apelaciono vijeće primjećuje da su utvrđene činjenice u prvostepenom postupku korišćene isključivo za dokazivanje navoda optužnice o postojanju širokog i sistematičnog napada na pripadnike bošnjačkog naroda na način ranije opisan u prvostepenoj presudi.
19. Takođe, odbrana je u okviru prigovora o pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, osporavala i zaključak prvostepenog vijeća o postojanju diskriminatorne namjere optuženog da izvrši krivično djelo, te o postojanju njegove svijesti da će muškarci iz konvoja biti ubijeni, da je znao za plan ubijanja i da je od momenta razdvajanja postao svjestan da će doći do ubistva, nalazeći da su zaključci prvostepenog vijeća pogrešni i da presuda u tom smislu ne daje odlučne razloge. Apelaciono vijeće nalazi da su i ovi prigovori odbrane neosnovani. Apelaciono vijeće smatra da je apelant, čije je prisustvo dokazano od momenta razdvajanja muškaraca po do mjesta egzekucije na koje su sprovedeni, svih tih okolnosti bio svjestan, kao i uostalom svaki drugi učesnik tog događaja.
20. Branilac je u žalbi istakao prigovor da je apelant u ovom predmetu osuđen za krivično djelo ratni zločin iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, za koje je već ranije osuđen Presudama Okružnog suda u Banjoj Luci broj K50/01/05 od 17. novembra 2005. godine, odnosno Presudom Vrhovnog suda RS broj 118-0-KŽ-06-000-018 od 18. aprila 2006. godine i pravosnažno osuđen na 10 (deset) godina zatvora. Branilac smatra da su ovom presudom povrijeđene odredbe Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku koje propisuju princip ne bis in idem - da niko ne može biti suđen za djelo za koje je donesena pravosnažna sudska presuda. Apelaciono vijeće, međutim, nalazi da dalje razmatranje prigovora branioca da se, u suštini, u ova dva postupka radi o istim krivičnim djelima „nema smisla“.
21. U vezi s retroaktivnom primjenom zakona, Apelaciono vijeće je navelo da krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH, kao takvo, nije bilo propisano Krivičnim zakonom koji je bio na snazi u to vrijeme (KZSFRJ). Nesporno je i da prema principu zakonitosti, nikome ne može biti izrečena krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Međutim, kako zaključuje Apelaciono vijeće, prvostepeno vijeće pravilno ukazuje da je navedeno upravo slučaj u ovom predmetu jer se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. U inkriminisano vrijeme krivično djelo zločini protiv čovječnosti predstavljalo je krivično djelo kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava tako i sa aspekta principa međunarodnog prava. Ovakvo postupanje identično je praksi Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud), gdje su ispitivani zahtjevi principa zakonitosti iz člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u kojima nikada nije dovedeno u pitanje sankcionisanje djela počinjenih u periodu kada to postupanje nije bilo predviđeno kao krivično djelo zbog toga što je to djelo u to vrijeme bez sumnje predstavljalo krivično djelo prema međunarodnom pravu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.
23. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je presudom Apelacionog odjeljenja povrijeđena odredba člana 6 Evropske konvencije kojom se garantuje fer suđenje, a princip pravičnog suđenja je prekršen zbog toga što je došlo do izricanja kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 23 godine za krivično djelo koje je apelant počinio samo zbog toga što je „bio prisutan na mestu razdvajanja dela civilnog stanovništva i na mestu gde je određeni broj civila koji su razdvojeni i odvedeni u drugom pravcu lišeno života“. Navodi da nije izveden nijedan dokaz da je apelant preduzeo bilo kakvu radnju koja je u znatnoj mjeri doprinijela lišavanju života ili da je na bilo koji način učestvovao u lišavanju života civila, a da su drugi učesnici u tom događaju koji su priznali izvršenje krivičnog djela i napravili sporazum s Tužilaštvom dobijali kazne koje su i deset godina manje od one izrečene apelantu. Smatra da je presudom utvrđeno da su ostali osuđeni pucali i direktno učestvovali u lišavanju života, čime je došlo do prekoračenja diskrecionog ovlašćenja u odmjeravanju kazne i time svoju odluku donio protivno odredbi stava 1 člana 300 ZKPBiH, a samim tim i povrijedio odredbe člana 6 Evropske konvencije.
24. U vezi s povredom člana 7 Evropske konvencije apelant smatra da osporenom presudom, koja se pobija ovom apelacijom, Apelaciono veće stavlja u potpuno neravnopravan položaj apelanta u pogledu primjene krivičnog zakona gledano kroz svjetlo vremenskog važenja krivičnog zakona i zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona jer je u nekim drugim slučajevima došlo do drugačijih odluka. Imajući u vidu stanovište koje je iznijeto u presudi Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine od 18. jula 2013. godine koje je zasnovano na shvatanju da se pitanje retroaktivne primjene Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine mora ocjenjivati za svaki predmet pojedinačno, uzimajući u obzir i konkretne okolnosti svakog predmeta i posebno da li su domaći sudovi primijenili zakon čije su odredbe najpovoljnije za optuženog (presuda Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović, paragraf 65). Kako navodi apelant, Apelaciono vijeće u pobijanoj presudi zauzima stanovište da je prvostepeni sud pravilno sud primijenio kvalifikaciju iz člana 172 stav 1 tačka h), a ne iz člana 142 stav 1 KZSFRJ jer ni opis ni bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ i krivičnog djela protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH nisu jednaki, te zbog toga nema smisla ni razmatrati žalbeni osnov koji je išao za tim da je došlo do retroaktivne primjene krivičnog zakona, što nije dozvoljeno i da je primjenom navedenog zakonskog propisa povrijeđen i princip ne bis in idem. Apelaciono vijeće čak nalazi da prigovor branioca u pogledu povrede principa ne bis in idem nema smisla. Ovako stanovište Apelacionog vijeća je zasnovano na pogrešnom pravnom shvatanju, što i drugostepenu i prvostepenu presudu čini nezakonitim.
25. Uvođenjem 2003. godine posebnog krivičnog djela zločin protiv čovječnosti s propisanom kaznom koja predviđa izricanje dugotrajnog zatvora i njegova primjena retroaktivno se nikako, kako navodi apelant, ne može pravdati postojanjem ovog krivičnog djela u međunarodnom pravu jer iznad tog principa stoje opšti principi krivičnog prava koje prihvata i kazneno pravo BiH. Naime, prema principu vremenskog važenja krivičnog zakona moguće je primijeniti samo odredbe člana 142 KZSFRJ koji, svojom predvidljivošću zabranjenih radnji, pruža mogućnost optuženja izvršilaca i za radnje koje su preduzete radi lišavanja života pripadnika civilnog stanovništva, što bi se novom inkriminacijom smatralo i progonom, te time izvršilac tih radnji ne bi mogao biti van krivičnog progona i stoga nije moguće primijeniti krivično djelo s novim opisom koji, u suštini, predstavlja povredu zaštićenog dobra na isti način kao i raniji zakon, a koji zakon je i po svojoj prirodi teži po učinioca. Dakle, po apelantovom mišljenju, odredba člana 142 KZSFRJ pruža dovoljno mogućnosti da se inkriminišu apelantove radnje po tom zakonu, a ne retroaktivnu primjenu novog zakonskog propisa koji je znatno teži po učinioca. U svakom slučaju, po odbrani je potpuno jasno da je Sud BiH povrijedio odredbe člana 7 Evropske konvencije, te je neophodno da Ustavni sud BiH donese presudu kojom će obavezati Apelaciono vijeće da donese novu presudu.
b) Odgovor na apelaciju
26. U vezi sa ovim apelantovim navodima Sud primjećuje da se apelantovi navodi, između ostalog, odnose i na prigovore koji su istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu, a koji se svode na primjenu preuzetog Krivičnog zakona SFRJ kao blažeg za počinioca sa aspekta zaprijećene kazne. Sud napominje da je obrazloženje takve odluke dao u svojim presudama, te ponavlja da krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h), nasuprot drugačijoj tvrdnji iz apelacije, nije bilo inkriminisano preuzetim KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stoga je primjena KZBiH kao kasnijeg zakona zasnovana na odredbi člana 4a) tog zakona kojom je propisano da članovi 3 (princip zakonitosti) i 4 (princip vremenskog važenja krivičnog zakona) ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je, u vrijeme kada je počinjeno, predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim principima međunarodnog prava. Ovaj stav je do sada potvrđen u više odluka Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda BiH.
27. U vezi s apelantovim navodom da je ranije bio osuđen na kaznu zatvora od deset godina, Sud BiH ističe da je isti ovaj prigovor već razmatrao u pobijanoj presudi i da je, izvršivši uvid u presude Okružnog suda u Banjoj Luci i Vrhovnog suda RS na koje je ukazao branilac tada u žalbi, utvrđeno da je apelant ovim presudama proglašen krivim što je „u vremenskom periodu od 29.03 do 31.03. 1994. godine u Prijedoru, kao saizvršilac zajedno sa Dragom Radakovićem i Draškom Krndija, lišio života tri lica“, te se može zaključiti da djela iz spomenutih presuda i djela iz predmeta pred ovim sudom nisu povezana ni istom činjeničnom, a ni vremenskom odrednicom, te se ne može prihvatiti kao osnovan prigovor branioca da je optuženom ponovo suđeno za isto djelo za koje je navodno već presuđen (ne bis in idem). Sud BiH je već objasnio stanovišta zašto nalazi da je trebalo primijeniti KZBiH u ovom slučaju, tako da stoga ponavlja da ni opis, a ni bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ i krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH nisu jednaki. Stoga, vijeće nalazi da dalje razmatranje prigovora branioca da se, u suštini, u ova dva postupka radi o istim krivičnim djelima nema smisla.
V.Relevantni propisi
28. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Član 3.
Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Član 4.
Vremensko važenje Krivičnog zakona (1) Na počinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za počinioca.
Član 4.a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.
Član 29.
Ako više lica, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 172. stav 1. tačka h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje drugog lica života (ubistvo); [...]
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava; [...]
g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
29. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 297. st. 1. tačka k) i 2.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: [...]
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama;[...] (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 013165 13 Krž 2 od 1. jula 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
38. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Apelant nadalje tvrdi da je osuđen samo zbog toga što je „bio prisutan na mestu razdvajanja dela civilnog stanovništva i na mestu gde je određeni broj civila koji su razdvojeni i odvedeni u drugom pravcu lišeno života“. On osporava da nijedan dokaz nije izveden da je apelant preduzeo bilo kakvu radnju koja je doprinijela u znatnoj mjeri lišavanju života ili da je na bilo koji način učestvovao u lišavanju života civila, a da su drugi učesnici u tom događaju koji su priznali izvršenje krivičnog djela i napravili sporazum s Tužilaštvom dobijali kazne koje su i deset godina manje od one izrečene apelantu. Smatra da je presudom utvrđeno da su ostali osuđeni pucali i direktno učestvovali u lišavanju života, čime je došlo do prekoračenja diskrecionog ovlašćenja u odmjeravanju kazne i time svoju odluku donio protivno odredbi stava 1 člana 300 ZKPBiH, a samim tim i povrijedio odredbe člana 6 Evropske konvencije. Međutim, iz provedenih dokaza Sud BiH je nedvosmisleno utvrdio da je apelant s drugim optuženim u vremenskom periodu od kraja aprila do kraja septembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije RS, počinio progon bošnjačkog stanovništva opštine Prijedor na etničkoj i vjerskoj osnovi ubijanjem i pljačkom na način opisan na str. 5, 6 i 7 prvostepene presude.
40. Ispitujući postupak pred redovnim sudom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je nakon provedenog dokaznog postupka apelant proglašen krivim zato što je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, Sud BiH u osporenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju proveden veoma obiman dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza Sud BiH utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci osporene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 h) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Dalje, Sud BiH je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrđeno da postoji saglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, Sud BiH je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane. U tom kontekstu, a budući da apelant naročito problematizuje iskaze određenih svjedoka i osporava svoje učešće u izvršenju radnje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljne zaključke u pogledu ocjene iskaza svjedoka, te svih drugih provedenih dokaza, koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim ni nelogičnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
42. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani naroda.
43. U vezi sa apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, Sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava razmatrao u predmetu broj AP 2789/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2789/08 od 28. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem Ustavni sud nije našao proizvoljnost Suda BiH u primjeni KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti ni sa aspekta garancija člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti sa aspekta člana 7 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 2312/08 i 34179/08, 18. juli 2013. godine, kao i Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.) broj 51552/10, 10. april 2012. godine (koju je Sud BiH u konkretnom slučaju takođe imao u vidu prilikom odlučivanja). U citiranoj odluci je, između ostalog, naglašeno da je Evropski sud u odluci Šimšić protiv Bosne i Hercegovine smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995, s obzirom na to da su ta djela u vrijeme njihovog počinjenja predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.
44. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant za radnje opisane u izreci osporene presude, na osnovu detaljne analize provedenih dokaza, proglašen krivim da je u relevantnom periodu počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Naime, Sud BiH je zaključio da krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i da potpada pod opšte principe međunarodnog prava koje ima u vidu odredba člana 4a KZBiH, pri čemu je Sud BiH imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Šimšić protiv BiH u kojem je Evropski sud raspravljao slično činjenično i pravno pitanje. Sud BiH je na osnovu svega iznesenog zaključio da je krivično djelo zločini protiv čovječnosti 1992. godine predstavljalo dio međunarodnog običajnog prava, te da njegova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH i primjena navedenog zakona u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja inkriminaciju koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava, za šta su data detaljna i jasna obrazloženja koja, u konačnici, u cijelosti korespondiraju s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz predmeta koji su pokretali identično pravno pitanje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da u predmetnom slučaju izrazi drugačiji stav, pa, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je primjena materijalnog prava, konkretno KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatovao da su neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine, pa da sudovi nemaju nikakvu drugu mogućnost nego da u takvim predmetima primjenjuju KZBiH iz 2003. godine.
45. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije obezbijeđena djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Sud svoju odluku zasnovao na dokazima na kojima je nije mogao zasnovati, kao i da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na način koji bi doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje.
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman