Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5300/13 (B. K.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
  • Retroaktivna primjena zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5300/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5300/13, rješavajući apelaciju Božidara Kuvelje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Božidara Kuvelje podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 004050 13 Krž 15 od 16. septembra 2013. godine i S1 1 K 004050 11 Kri od 11. januara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Božidar Kuvelja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Izet Badždarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 004050 13 Krž 15 od 16. septembra 2013. godine i S1 1 K 004050 11 Kri od 11. januara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 1. jula 2016. godine, a Tužilaštvo BiH 29. juna 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 004050 11 Kri od 11. januara 2013. godine apelanta proglasio krivim da je za vrijeme širokog i sistematičnog napada koji su u periodu od 6. jula do 19. jula 1995. godine preduzimali Vojska Republike Srpske i Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva zaštićene UN zone Srebrenica, u okviru kojeg su žene i djecu trajno i prisilno premještali iz zaštićene zone, a odrasle muškarce i dječake Bošnjake organizirano i sistematski zarobljavali, zatvarali, po prijekom postupku strijeljali, ukopavali u neobilježene masovne grobnice, naknadno otkopavali i ponovno ukopavali na drugim lokacijama, na koji način je bošnjačko stanovništvo, i to više desetina hiljada civila Bošnjaka, trajno uklonjeno iz enklave, a više hiljada muškaraca i dječaka Bošnjaka pogubljeno, da je kao policajac u sastavu označene jedinice MUPRS, znajući za napad i da njegove radnje čine dio tog napada, počinio progon bošnjačkog stanovništva zaštićene zone Srebrenica na etničkoj i vjerskoj osnovi, i to prisilnim preseljenjem i ubistvima, tako što je sa ostalim pripadnicima označene jedinice MUP-a preduzeo radnje bliže označene u izreci presude, čime je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) progon Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s prisilnim preseljenjem stanovništva iz člana 172. stav 1. tačka d) KZBiH radnjama opisanim u tački I. izreke presude, u vezi sa ubistvima iz člana 172. stav 1. tačka a) KZBiH radnjama opisanim u tački II. presude, a sve u vezi sa članom 29. istog zakona. Na osnovu člana 285. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH, uz primjenu čl. 39, 40. tačka a), 42. i 48. KZBiH apelantu je za navedeno djelo izrečena kazna zatvora od 20 godina.

6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je u pogledu pitanja primjenjivog materijalnog zakona, najprije raspravljeno zašto se ne primjenjuje Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji je bio na snazi u vrijeme inkriminiranih događaja.

7. S tim u vezi je ukazano da zločin protiv čovječnosti nije bio reguliran u KZSFRJ koji je, na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 22. maja 1992. godine, preuzet kao zakon Republike BiH, a stupio je na snagu danom objavljivanja. Međutim, KZBiH koji je stupio na snagu 1. marta 2003. godine regulira zločin protiv čovječnosti u članu 172. kao krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora.

8. Nadalje, ukazano je da s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela (juli 1995. godine) i materijalni zakon koji je tada bio na snazi, Sud smatra da je nužno obratiti pažnju na načelo zakonitosti (na obje strane: nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege) i načelo vremenskog važenja krivičnog zakona ( tempore criminis).

9. U vezi s tim je ukazano da član 3. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) propisuje načelo zakonitosti, odnosno da se krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju samo zakonom, te da nikom ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Članom 4. KZBiH propisano je da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

10. Nadalje, Sud BiH je ukazao da je načelo zakonitosti propisano i članom 7. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine ima prioritet nad svim ostalim zakonima u BiH, a koja sadrži generalno načelo kojim se zabranjuje teža kazna od one koja je bila primjenjiva u momentu kada je krivično djelo počinjeno, ali se ne propisuje primjena najblažeg zakona.

11. Nadalje, ukazano je da član 4a. KZBiH propisuje da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo „krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava”. Isto tako i član 7. stav 2. Evropske konvencije daje isti izuzetak uz uvjet da stav 1. istog člana „ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda“. S tim u vezi je ukazano i da slične odredbe sadrži član 15. st. 1. i 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Sud BiH je ukazao da su Evropska konvencija i MPGPP obavezujući za BiH, a da član 4a. KZBiH kodificira ovo načelo. Slijedom navedenog zaključeno je da se ovim utvrđuje mogućnost odstupanja, pod posebnim uvjetima, od načela utvrđenih čl. 3 i 4. KZBiH, te članom 7. stav 1. EKLJP, a time i primjene važećeg zakona u postupcima koji se vode za djela koja predstavljaju djela međunarodnog prava.

12. Nadalje, Sud BiH je istakao da KZBiH predviđa zločin protiv čovječnosti u članu 172. KZBiH, za čije izvršenje je propisana kazna zatvora od deset godina ili dugotrajni zatvor. Međutim, zločin protiv čovječnosti kao zasebno krivično djelo nije bio predviđen u KZSFRJ. Slijedom gore navedenog, konstatirano je da je u vrijeme kada su počinjena krivična djela Bosna i Hercegovina kao nasljednica države SFRJ bila strana potpisnica svih relevantnih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i međunarodnom humanitarnom pravu.

13. Nadalje, ukazano je da prema načelu univerzalne nadležnosti, običajno međunarodno humanitarno pravo obavezuje svaku državu u svijetu, bez obzira da li je ratificirala odgovarajuće međunarodne pravne instrumente, da krivično goni ili izruči (aut dedere aut judicare) sve osobe za koje se sumnja da su izvršile povredu običajnog međunarodnog humanitarnog prava. Bilo kakvo ograničenje koje nametne država u vezi sa izručenjem osobe koja se tereti da je prekršila međunarodno običajno humanitarno pravo predstavlja kršenje međunarodnih obaveza te države.

14. Slijedom navedenog zaključeno je da bez obzira da li se posmatra sa aspekta međunarodnog običajnog prava, međunarodnog ugovornog prava ili „načela međunarodnog prava” nesporno je da su ratni zločini, uključujući zločine protiv čovječnosti, predstavljali krivično djelo u kritičnom periodu, čime je načelo zakonitosti zadovoljeno.

15. Najzad, Sud BiH je ukazao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) po aplikaciji osuđene osobe Bobana Šimšića kojom se ona odbija kao neosnovana, te je citiran sljedeći dio presude:

„Sud opaža da je sadašnji aplikant bio osuđen 2007. godine za progon kao zločin protiv čovječnosti s obzirom na djela koja su se desila 1992. godine.

Kako pobijana djela nisu sadržavala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Kaznenog zakona, evidentno je iz dokumenata citiranih u gore navedenim stavcima od 8-13 da su pobijana djela, u vremenu kada su bila počinjena, sadržavala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti ispunjeni u ovom slučaju: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada s ciljem na civilno stanovništvo i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore navedeni stavci, §§ 83-85).

Aplikant je tvrdio da nije mogao predvidjeti da su njegova djela mogla sadržavati zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. Primijećeno je, također, da je aplikant počinio ova djela kao policijski službenik. Sud drži da se osobe koje obnašaju profesionalnu dužnost moraju procesuirati s najvećim stupnjem opreza slijedeći njihovo zanimanje, te se može očekivati da dobiju posebnu pažnju u procjeni rizika koju je ta aktivnost povlačila za sobom (vidjeti Kononov, gore navedeno, § 235) Nadalje, imajući u vidu strahovitu, nezakonitu prirodu njegovih djela, koja uključuju ubistva i mučenja Bošnjaka unutar konteksta šireg i sistematičnog napada Bošnjačkog civilnog stanovništva Opštine Višegrad, čak bi i površna reakcija od strane aplikanta navela da su djela riskantna sadržavajući zločin protiv čovječnosti za koje bi se on mogao držati odgovornim.

Sud zaključuje da su djela aplikanta, u vremenu kada su izvršena, sadržavala kazneno djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu. Ova je žalba, zbog toga, očigledno neosnovana i mora se odbiti prema članu 35. stavkama 3(a) i 4. Konvencije.”

16. Na osnovu navedenog zaključeno je da primjena člana 172. KZBiH ne predstavlja kršenje prava na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona.

17. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u kritično vrijeme radnje preduzimao kao saizvršilac, te da je odgovoran po osnovu individualne krivične odgovornosti.

18. S tim u vezi ukazano je na član 29. KZBiH (saizvršilaštvo) i član 180. stav 1. KZBiH (individualna krivična odgovornost). Nadalje, ukazano je da član 180. stav 1. KZBiH proizlazi iz člana 7. stav 1. Statuta MKSJ i da mu je identičan, te da prema stavu Žalbenog vijeća MKSJ „… prije svega pokriva fizičko počinjenje krivičnog djela od strane prekršioca ili kažnjivi propust da se učini djelo obavezno po pravilima krivičnog prava“.

19. Actus reus koji je potreban za počinjenje krivičnog djela jeste da: „(…) optuženi, bilo fizički, bilo na neki drugi neposredan odnosno posredan način, svojim pozitivnim radnjama odnosno – ako postoji obaveza djelovanje – propustima, učestvuje individualno ili zajedno sa drugima u materijalnim elementima krivičnog djela za koje se tereti. Sam optuženi ne mora učestvovati u svim aspektima inkriminisanog ponašanja . Može postojati nekoliko počinitelja u vezi sa istim krivičnim djelom, gdje ponašanje svakog od njih ispunjava nužne elemente definicije materijalnog krivičnog djela.“

20. Potrebni mens rea jeste da je „optuženi djelovao s namjerom da počini krivično djelo …“ ili, kao u slučaju drugih oblika učestvovanja u krivičnim djelima iz člana 7. stav 1. (Statuta MKSJ), on mora biti „svjestan vjerovatnoće, u smislu velikih izgleda, da će kao posljedica njegovog ponašanja biti izvršeno krivično djelo“.

21. Prema ocjeni prvostepenog suda jasno je da je apelant, postupajući s direktnim umišljajem, preduzeo radnje koje su mu izrekom presude u tač. I i II stavljene na teret, zbog čega ga je i proglasio krivim za krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a) i d) KZBiH u vezi sa članom 29. istog zakona.

1 Stakić, prvostepena presuda, MKSJ, paragraf 439.

2 Tužilac protiv Kunarca i dr. IT-96-23-T i IT-96-23/1, presuda od 22. februara 2011. godine. 3 Limaj, prvostepena presuda MKSJ, paragraf 509.

4 Kvočka, prvostepena presuda MKSJ, paragraf 251; Limaj, paragraf 509.

22. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 004050 13 Krž 15 od 16. septembra 2013. godine apelantovu i žalbu Tužilaštva BiH protiv prvostepene presude odbio kao neosnovane.

23. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant tvrdio da je trebalo primijeniti KZSFRJ jer je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i jer je blaži po učinioca s obzirom na zakonski minimum i maksimum. U prilog navedenom ukazano je da, iako je prema KZSFRJ kao najteža kazna bila predviđena smrtna kazna, stupanjem na snagu Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, te uzimajući u obzir Evropsku konvenciju i protokole uz nju, slijedi i da je takav KZSFRJ blaži po njega. Stoga, prema apelantovom mišljenju, iako mu je stavljeno na teret krivično djelo zločin protiv čovječnosti, treba se primijeniti raspon kazni koji je postojao u zakonu koji je bio na snazi u vrijeme njegovog navodnog počinjenja.

24. Drugostepeni sud je apelantove žalbene navode ocijenio neosnovanim. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud detaljno analizirao čl. 3, 4. i 4a. KZBiH, te član 7. st. 1. i 2. Evropske konvencije i tu analizu prihvaća i ovaj sud. Nadalje, ukazano je da je načelo zakonitosti propisano članom 4. ZKPBiH i članom 7. stav 1. Evropske konvencije koja ima prioritet nad svim ostalim zakonima Bosne i Hercegovine (član II/2. Ustava BiH). Također, članom 7. stav 1. Evropske konvencije propisano je i opće načelo koje zabranjuje izricanje teže kazne od one koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, ali stav 2. navedenog člana sadrži značajan izuzetak koji propisuje da: „Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda”. Najzad, ukazano je da član 15. MPGPP sadrži slične odredbe koje se trebaju smatrati lex superioris u vezi sa „…opštim pravnim načelima koje priznaje međunarodna zajednica“.

25. U obrazloženju je dalje ukazano da se primjena KZBiH na konkretno krivično djelo zasniva na odredbi člana 4a. KZBiH: „Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.” Prema stavu drugostepenog suda ovom odredbom je učinjen izuzetak od općih načela navedenih u čl. 3. i 4. KZBiH u smislu da ovi članovi ne dovode u pitanje suđenje i kažnjavanje neke osobe za svako činjenje ili nečinjenje koje predstavlja krivično djelo zločini protiv čovječnosti, a koje kao takvo nije bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

26. Običajni status odgovornosti i kažnjavanja zločina protiv čovječnosti i individualne krivične odgovornosti za njegovo izvršenje tokom 1992. godine je 3. maja 1993. godine potvrdio generalni sekretar UN-a u svom izvještaju Vijeću sigurnosti o Rezoluciji 808, Međunarodna pravna komisija (1996. godine), te praksa MKSJ i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR).

27. Zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminiranih radnji nisu bili propisani kao krivično djelo u KZSFRJ, ali čine imperativno načelo međunarodnog prava i nesporno je da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava. Zločini protiv čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu sankciju, nije suprotna članu 7. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, ukazano je i na stav Evropskog suda u predmetu Naletilić protiv Hrvatske u kojem je apelant isticao iste prigovore kao i apelant u ovom predmetu.

28. Neosnovanim je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je KZSRFJ bio blaži zakon sa aspekta zaprijećene kazne. Prema ocjeni drugostepenog suda: „Prvostepeno vijeće pravilno ukazuje da je primjena KZ BiH dodatno opravdana činjenicom da je maksimalna kazna zaprijećena KZ BiH u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Iz navedenog proizilazi da je zadovoljeno načelo vezano za vremensko važenje krivičnog zakona, tj. primjena zakona blažeg za učinitelja, po kriteriju zaprijećene kazne, koji zaključak prvostepenog vijeća u cijelosti prihvata i Apelaciono vijeće, iako u konkretnom KZ BiH nije primijenjen samo po tom osnovu.“ Neosnovanim je ocijenjeno apelantovo pozivanje da je smrtna kazna u međuvremenu ukinuta jer čak i pod takvom pretpostavkom, kod ocjene i analize dva ili više zakona radi utvrđivanja koji zakon predviđa lakšu sankciju, nije moguće odvojiti jednu sankciju od cjelokupnosti cilja koji se želio postići kaznenom politikom u vrijeme važenja zakona. Također, ukazano je da kada odlučuje o primjeni zakona, sud zakon primjenjuje u cijelosti, odnosno nije moguće radnje optuženog podvesti pod odredbe jednog zakona, a primijeniti kazne zaprijećene drugim zakonom, odnosno kombinirati zakone, kako to apelant implicira.

29. Nadalje, neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na predmete u kojima je pred Sudom BiH primijenjen KZSFRJ. S tim u vezi je ukazano da navedeni predmeti nemaju bitnih sličnosti sa ovim predmetom, ni sa činjeničnog niti s pravnog aspekta, odnosno da se radi o predmetima koji se odnose na krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika koja su identično propisana po oba zakona KZSFRJ i KZBiH i kada KZBiH kao kasniji zakon nije ocijenjen povoljnijim za optužene, a u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172. stav (1) tačka

h) u vezi sa stavom a) istog člana KZBiH, sadržano samo u KZBiH.

30. Najzad, zaključeno je da se prilikom odmjeravanja kazne prvostepeni sud rukovodio općim pravilima o odmjeravanju kazne iz člana 48. st. od 1. do 3. KZBiH, da je pravilno cijenio otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, pa da kazna zatvora u trajanju od 20 godina predstavlja adekvatan odraz težine krivičnog djela, stepena apelantove krivice, brojnosti radnji i načina izvršenja djela, ali i apelantovih ličnih okolnosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

32. Apelant ukazuje i s tim u vezi se poziva na relevantnu praksu (presude Suda BiH u predmetu Novalić, Kurtović, Mihaljević) ističući da iz čl. 3, 4. i 4.a) KZBiH proizlazi pravilo da se na učinioca krivičnog djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela, te da se kod procjene koji je zakon blaži, prvenstveno cijene odredbe o kaznama, te njihovom ublažavanju, da se od načela primjene blažeg zakona može odustati jedino u slučajevima propisanim u članu 4a), odnosno kada bi primjena blažeg zakona spriječila suđenje ili kažnjavanje za radnje koje predstavljaju krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava.

33. Apelant ne osporava da je u skladu sa odlukom Evropskog suda u predmetu Šimšić moguće izreći osuđujuću presudu u vezi s krivičnim djelom zločin protiv čovječnosti, odnosno da pred Sudom BiH može dolaziti do osuda za ovo krivično djelo. Međutim, on smatra da Evropski sud u predmetu Šimšić nije riješio i pitanje krivične sankcije, odnosno na bilo koji način razmotrio i retroaktivnu primjenu strožeg zakona u odnosu na kaznu.

34. Prema njegovom mišljenju, imajući u vidu član 7. stav 1. Evropske konvencije, nije moguće izreći strožu kaznu od one koja je bila propisana za djela iste ili veće težine (u odnosu na zaštićeno dobro) u zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo počinjeno. Apelant ukazuje da je u vrijeme kada je počinjeno djelo za koje je proglašen krivim na snazi bio KZSFRJ prema kojem za sva krivična djela iz grupe djela nazvanih kao djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i genocida mogla biti izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 do 15 godine, odnosno smrtna kazna koja je mogla biti zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 20 godina. S obzirom da smrtna kazna ne postoji u pravnom sistemu BiH, bespredmetno ju je razmatrati, a što, prema njegovom mišljenju, preuzeti KZSFRJ čini blažim po njega. U prilog ovim navodima apelant se pozvao i na relevantne odredbe domaćeg i međunarodnog prava koje se primjenjuje u BiH, koje su tumačene na način (Dom za ljudska prava, predmet Herak, Vrhovni sud FBiH, Presuda broj Kž-58/99 od 16. marta 1999. godine) da niko ne može biti osuđen na smrtnu kaznu niti pogubljen u vrijeme mira, čak ni za krivična djela koja su počinjena tokom rata (1992-1995. godine).

35. Apelant smatra da je naprijed navedeno u potpunosti u skladu s duhom člana 7. stav 1. Evropske konvencije i praksom Evropskog suda u predmetima koji se tiču retroaktivne primjene strožih krivičnih sankcija (Del Rio Prada protiv Španije (42750/09)). U prilog navedenom apelant je ukazao i na stav Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović o neprihvaćanju prigovora Vlada da, ukoliko je neko djelo predstavljalo krivično djelo prema „općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi“ u sklopu značenja člana 7. stav 2. Evropske konvencije u vrijeme njegovog počinjenja, tada pravilo koje zabranjuje retroaktivnost krivičnih djela i kazni nije primjenjivo, a prema kojem „oni koji su sastavljali Konvenciju nisu imali namjeru da dozvole bilo kakav opšti izuzetak od pravila neretroaktivnosti”. Najzad, u prilog svojim navodima apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog sud broj AP 325/08.

b) Odgovor na apelaciju

36. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa st. a) i d) istog člana KZBiH nije bilo inkriminirano preuzetim KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stoga je primjena KZBiH kao kasnijeg zakona zasnovana na odredbi člana 4a) tog zakona kojom je propisano da članovi 3. (načelo zakonitosti) i 4. (načelo vremenskog važenja krivičnog zakona) ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je, u vrijeme kada je počinjeno, predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. S tim u vezi je ukazano i da je ovaj stav potvrđen i u više odluka Evropskog suda, kao i Ustavnog suda. Najzad, ukazano je i da sam apelant postaje kontradiktoran kada navodi izuzetak predviđen stavom 2. člana 7. EKLJP, koji je i jedini primjenjiv u konkretnom slučaju, a zatim navodi da su načela bila sadržana u zakonu koji je bio na snazi u vrijeme činjenja apelanta, odnosno u preuzetom KZSFRJ, mada krivično djelo za koje je apelant pravomoćno proglašen krivim nije bio inkriminirano preuzetim KZSFRJ, već tek Krivičnim zakonom BiH 2003. godine.

37. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da smatra da je Sud BiH ispravno primijenio član 4a) KZBiH kada je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje KZBiH, kao i da je procijenio njegovu primjenu prema općim načelima međunarodnog prava, a što je u svojoj presudi i obrazložio.

38. Nadalje, ukazano je da se prema međunarodnom pravu pravo nullu crimin sine lege nulla poena sine lege odnosi se na znanje, jasnoću i predvidivost materijalnog krivičnog prava. To znači da postupanje koje se smatra krivičnim mora biti dovoljno jasno, pristupačno i predvidivo zakonom. U vezi s tim ukazano je na praksu Evropskog suda u predmetu Naletelić protiv Hrvatske u kojem je zauzet stav da nije došlo do povrede člana 7. stav l. Evropske konvencije, a u vezi s mogućnošću da se apelantu izrekne teža kazna od strane MKSJ nego prema važećem zakonu u Hrvatskoj.

39. Nadalje, Tužilaštvo BiH je istaklo da je apelantu izrečena kazna od 20 godina zatvora za krivično djelo zločin protiv čovječnosti, da je Sud BiH pravilno postupio, odnosno da nije odstupio od stavova Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović, odnosno od prakse i stavova Ustavnog suda. U ovom dijelu je ukazano i da su kazne apelanta u ovom predmetu bile unutar raspona kazni koji je propisan zakonom iz 1976. (KZSFRJ) i 2003. godine (KZBiH), a zbog čega se ne može tvrditi da bi apelant dobio manju kaznu da je primijenjen zakon iz 1976. godine. Zbog toga, prema mišljenju Tužilaštva BiH, KZBiH nije retroaktivno primijenjen na apelantovu štetu prilikom odmjeravanja kazne. U prilog navedenom, ukazano je i na stavove Ustavnog suda u predmetima br. AP 2789/08, AP 519/07 i 3620/07.

V.Relevantni propisi

40. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BIH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo zakonitosti Član 3.

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.

Saučiniteljstvo Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo. Granice krivice i kažnjivosti saučesnika Član 32.

(1) Saučinitelj je kriv u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja.

(…) Zločini protiv čovječnosti Član 172.

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

(…)

d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;

(…)

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

(…) kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Individualna i komandna odgovornost Član 180.

(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177.

(Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utječe na ublažavanje kazne.

(…) (3) Činjenica da je neka osoba postupala po naređenju vlade ili neke njoj nadređene osobe, ne oslobađa je krivice, ali može utjecati na ublažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.

VI.Dopustivost

41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 004050 13 Krž 15 od 16. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. novembra 2013. godine a apelacija je podnesena 25. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

46. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.

47. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je blaži s obzirom na zakonski minimum i maksimum kazne koji propisuje, a koji je važio i u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim. Pri tome, apelant ne osporava da je moguće izreći osuđujuću presudu u vezi s krivičnim djelom zločin protiv čovječnosti, odnosno da pred Sudom BiH može dolaziti do osuda za ovo krivično djelo. Međutim, on smatra da Evropski sud u predmetu Šimšić nije riješio i pitanje krivične sankcije, odnosno na bilo koji način razmotrio i retroaktivnu primjenu strožeg zakona u odnosu na kaznu. U prilog navedenom apelant se pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Del Rio Prada protiv Španije u pogledu retroaktivne primjene strožih kazni, te u predmetu Maktouf i Damjanović „da oni koji su sastavljali Konvenciju nisu imali namjeru da dozvole bilo kakav opšti izuzetak od pravila neretroaktivnosti“.

48. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46. sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud je isticao da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).

49. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83- 85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-1995, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“

50. Ustavni sud smatra da, iako apelant u konkretnom slučaju, u suštini, problematizira retroaktivnu primjenu zakona u odnosu na kaznu, pri tome ne dovodeći u pitanje retroaktivnu primjenu KZBiH u odnosu na samo krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. ovog zakona za koje je proglašen krivim, nema razloga da odstupi od navedenog stava.

51. Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 7. stav 1. Evropske konvencije garantira ne samo zabranu retroaktivnosti strožeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovo načelo sadržano je u pravilu da kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donijet prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome, pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi, Evropski sud, Scoppola protiv Italije No 2, presuda od st. 109. i 110.). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).

52. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva Srebrenice, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1995. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela tako i kazne mogao jedino primijeniti KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo, s obzirom da KZSFRJ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema za rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7. Evropske konvencije.

53. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja primjena relevantnog krivičnog zakonodavstva kojim je propisano konkretno krivično djelo i kazna za njega ne rezultira kršenjem pravila o retroaktivnosti garantiranih navedenim članom.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5300/13 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio