Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5358/13 (I. O.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Oduzimanje imovine
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Propisano zakonom
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Proporcionalnost
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5358/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj u predmetu broj AP 5358/13, rješavajući apelaciju Ivana Odaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. listopada 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Odaka podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005693 13 Kžž od 18. studenog 2013. godine i broj S1 2 K 005693 13 Kžk od 17.

srpnja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivan Odak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nada Dalipagić i Suada Halilagić, odvjetnice iz Mostara i Sarajeva, podnio je 27. prosinca 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudᾱ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 005693 13 Kžž od 18. studenog 2013. godine i broj S1 2 K 005693 13 Kžk od 17. srpnja 2013. godine. Apelacija je dopunjena 24. siječnja 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu odgodio izdržavanje izrečene kazne zatvora, kao i plaćanje novčane kazne do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 5358/13 od 27. veljače 2014. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 1. travnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 12. travnja 2016. godine, a Tužiteljstvo BiH 13. travnja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Prvostupanjskom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 005693 12 K od 1. veljače 2013. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo krijumčarenje iz članka 214. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Sud BiH je, nakon analize svih provedenih dokaza na glavnom pretresu, izveo zaključak da Tužiteljstvo BiH nije uspjelo dokazati izvan svake razumne sumnje apelantovu odgovornost za počinjenje navedenog kaznenog djela na način i vrijeme opisane u činjeničnom dijelu optužnice.

7. Odlučujući o prizivu Tužiteljstva BiH, drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 005693 13 Kž od 24. ožujka 2013. godine kojim je priziv Tužiteljstva BiH uvažen, prvostupanjska Presuda Suda BiH broj S1 2 K 005693 12 K od 1. veljače 2013. godine ukinuta i određeno održavanje glavnog pretresa pred Apelacijskim vijećem.

8. Drugostupanjskom Presudom Apelacijskog odjela Suda BiH broj S1 2 K 005693 13 Kžk od 17. srpnja 2013. godine apelant je proglašen krivim što je u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2009. godine, kao izvršni direktor društva i odgovorna osoba u pravnoj osobi „Auto-Odak“ d.o.o. Čitluk, nezakonitim radnjama, preko carinske linije na graničnom prijelazu Kamensko iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, izbjegavajući mjere carinske kontrole, protivno odredbama čl. 34, 35, 37, 43, 45. i 56. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 57/04), teretnim vozilom, carinskom tijelu u Bosni i Hercegovini prijavio samo dio robe koja je ocarinjena u redovitoj proceduri iako se na teretnom vozilu svaki put, pored prijavljene robe, nalazilo oko 19.200 kg pržene kave (sedam puta) u ukupnoj vrijednosti od 736.017,94 KM, koja nije prijavljena carinskom tijelu, te je navedenim radnjama izbjegao platiti uvozne dažbine, dakle, izbjegavajući mjere carinske kontrole preko carinske linije prenio je robu veće vrijednosti, čime je počinio kazneno djelo krijumčarenje iz članka 214. stavak 1. KZBiH, te ga je Sud BiH na temelju navedenih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 39, 41, 42, 46. i 48. KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te izrekao i novčanu kaznu kao sporednu u iznosu od 15.000,00 KM koju je apelant dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude. Istom presudom, na temelju odredaba članka 110. stavak 1. KZBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena kaznenim djelom u iznosu od 594.996,50 KM. Također, na temelju odredaba članka 188. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant je obvezan platiti troškove kaznenog postupka, čiju visinu će Sud BiH utvrditi posebnim rješenjem, po pribavljanju potrebnih podataka.

9. Iz obrazloženja presude proizlazi da je drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH, uz suglasnost svih stranaka u postupku i apelantovog branitelja, a sukladno članku 317. ZKPBiH, prihvatilo sve dokaze koji su izvedeni i prihvaćeni u prvostupanjskom postupku (pobrojani na str. od 5 do 8 presude, uključujući subjektivne dokaze Tužiteljstva BiH i apelantove obrane, te materijalne dokaze Tužiteljstva i obrane). U tijeku prvostupanjskog postupka odbijen je apelantov prigovor kojim je osporio nalaz vještaka grafologa Mitra Tešića, navodeći da je urađen suprotno odredbama članka 274. stavak 2. ZKPBiH, jer vještak u konkretnom slučaju prilikom sačinjavanja nalaza nije imao u vidu niti jedan dokument u izvorniku, nego preslike. U svezi sa ovim apelantovim prigovorom, u obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je u članku 274. stavak 2. ZKPBiH propisano da su za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografija potrebni izvorno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano zakonom, a da stavak 3. istog članka propisuje da se, iznimno od stavka 2. ovog članka, može koristiti kao dokaz i ovjereni preslik izvornika, kao i preslik koji je potvrđen kao neizmijenjen u odnosu na izvornik. Dalje je navedeno da, nakon što je izvršio uvid u dokumentaciju koja je bila predmetom vještačenja, Sud je utvrdio da svaki dokument sadrži oznaku „sravnjeno sa izvornikom“, te potpis službenika i pečat. Također je istaknuto da je vještak Tešić jasno naveo u svom nalazu da je preslik dokumenta potpuno identičan izvorniku, odnosno da se radi o presliku koji je nastao na obrascu koji je potpuno vjeran izvorniku i pojasnio da ne mogu svi imati prvi primjerak dokumenta.

10. Iz obrazloženja drugostupanjske presude dalje proizlazi da je u tijeku postupka bilo nesporno da je apelant izvršni direktor i odgovorna osoba u pravnoj osobi „Auto-Odak“ d.o.o. Čitluk, koja je, između ostalog, registrirana za djelatnost posredništva u trgovini, trgovinu, te prijevoz robe i putnika u međunarodnom cestovnom prometu. Također, u postupku nije bilo sporno da je apelant, u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2009. godine, bio vozač u ovoj tvrtki, te da je prevozio robu. Nadalje, drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH je na temelju materijalnih dokaza Tužiteljstva BiH, koji su pribavljeni putem međunarodne pravne pomoći od Italije i Republike Hrvatske, utvrdilo da je apelant, u sedam navrata, uvezao u Bosnu i Hercegovinu, svaki put po 19.200 kg kave, pojedinačne vrijednosti od 53.700 eura, zajedno sa drugom robom. Na temelju iskaza svjedoka, uposlenih u Upravi za neizravno oporezivanje, u timu za istrage je utvrđeno da je apelant iz Italije uvezao dvije vrste robe, da su se u Republici Hrvatskoj za osjetljivu robu za jednu pošiljku pravile dvije deklaracije, da se na deklaraciji naznačilo da se radi o osjetljivoj robi i da kao takva ide u zemlju odrednicu, što je u konkretnom slučaju Bosna i Hercegovina, da su na graničnom prijelazu Kamensko obje vrste robe izašle iz Republike Hrvatske, a na ulazu u Bosnu i Hercegovinu prijavljena je samo jedna vrsta robe s tim da kava nije prijavljena, te da je plomba na kamionu bila izvorna kada je ušla u Bosnu i Hercegovinu, a da su službenici u Bosni i Hercegovini dodali obilježja Bosne i Hercegovine. Iz navedenog je utvrđeno da je roba krenula iz Italije, preko Republike Hrvatske, ali da apelant, kada je prešao graničnu liniju Bosne i Hercegovine, nije prijavio uvoz kave kao visokotarifne robe, što je bio dužan, dok je sva ostala roba prijavljena. Apelant je prijavio špediteru i carini u Bosni i Hercegovini samo drugu robu, ali ne i kavu koja se nalazila u vozilu i za koju je imao svu potrebnu prateću dokumentaciju (CMR i drugo). Na taj je način apelant izbjegao mjere carinske kontrole.

11. Imajući u vidu količinu neprijavljene kave i njezinu vrijednost, kao i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Milimira Gutića, kao dokaz Tužiteljstva, drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela je utvrdilo da se u konkretnom slučaju radi o robi veće vrijednosti, što čini bitno obilježje kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret. Naime, vještak je na temelju materijalnih dokaza utvrdio da je tvrtka „Auto-Odak“ d.o.o. Čitluk, čiji je izvršni direktor i odgovorna osoba apelant, koji je u svih sedam slučajeva uvoza kave bio vozač, koristeći fiktivne papire tvrtke „Euro Comerc“ d.o.o. Travnik, prokrijumčarila kavu u ukupnom iznosu od 134.400 kg, ukupne vrijednosti 736.017, 94 KM, čime je oštetila proračun Bosne i Hercegovine za 594.996,50 KM. Drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela je na koncu istaknulo da je sa jednakom pozornošću ocijenilo i dokaze obrane, kao što su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Vahide Humo, te iskaze svjedoka, ali da oni nisu uspješno osporili dokaze Tužiteljstva.

12. Na temelju navedenog, drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela je, isključujući svaku razumnu sumnju, utvrdilo da je apelant, na način, u vrijeme i na mjestu, kako je opisano u izreci presude, počinio kazneno djelo krijumčarenje iz članka 214. stavak 1. KZBiH, pa mu je utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci kao glavnu kaznu. Obzirom na to da je predmetno kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja, drugostupanjsko vijeće je apelantu izreklo kao sporednu i novčanu kaznu od 15.000,00 KM sukladno odredbi članka 41. stavak 4. KZBiH, koja propisuje da se za kaznena djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može izreći i kada nije propisana zakonom, ili kada je zakonom propisana alternativno sa kaznom zatvora, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

13. U svezi sa odlukom o oduzimanju imovinske koristi, drugostupanjsko vijeće je istaknulo da je člankom 110. KZBiH izričito propisano da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, pa je, nakon što je utvrdilo apelantovu krivnju, od njega oduzelo imovinsku korist u iznosu od 594.996,50 KM, za koliko je, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Milimira Gutića, apelant oštetio proračun Bosne i Hercegovine. Drugostupanjsko vijeće je ocijenilo da institut oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, kao posebna mjera predviđena KZBiH, ima svoju osnovu u jednom od temeljnih pravnih načela-da nitko ne može zadržati imovinsku korist koju je protupravno stekao.

14. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv drugostupanjske presude, Sud BiH u trećestupanjskom vijeću Apelacijskog odjela je donio Presudu broj S1 2 K 005693 13 Kžž od 18. studenog 2013. godine kojom je djelomično uvažio apelantov priziv, te je drugostupanjsku Presudu Suda BiH broj S1 2 K 003346 12 Kž 2 od 3. lipnja 2013. godine preinačio u pogledu odluke o kaznenopravnoj sankciji –izrečene kazne zatvora kao glavne kazne, tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je u ostalom dijelu priziv odbijen i presuda potvrđena.

15. Trećestupanjsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim apelantov prizivni navod da se nalaz vještaka grafologa ne može prihvatiti, jer vještak Mitar Tešić grafološko vještačenje nije obavio na izvornim dokumentima, nego na fotokopijama i preslicima računa-faktura i međunarodnim tovarnim listovima (CMR) za drugu robu. Trećestupanjsko vijeće je istaknulo da grafološko vještačenje, što je jasno konstatirao i vještak u svom nalazu i mišljenju, može biti izvedeno i na fotokopijama ili preslicima dokumenata u kojim slučajevima stručno mišljenje o rezultatima istraživanog rukopisa ili potpisa nije kategorično (pozitivno ili negativno), već se mišljenje može dati samo u stepnju vjerojatnoće. Sukladno tome, vještak je u konkretnom predmetu i dao svoje mišljenje, te je konstatirao da je sporne potpise na svim spornim dokumentima „vrlo vjerojatno-gotovo sigurno napisao Ivan Odak“, što je sukladno pravilima struke. Pored toga, u obrazloženju presude je ukazano da je vještak u spomenutom nalazu i mišljenju naveo sve sporne i nesporne potpise koje je analizirao, potom, detaljno opisao sustav rada koji se odvijao u tri faze, te je potom detaljno i jasno naveo podudarnost između spornih i nespornih potpisa apelanta na temelju kojih je dao svoje mišljenje, zbog čega je trećestupanjsko vijeće ocijenilo neutemeljenim apelantove navode da su nalaz i mišljenje nestručni i da nisu urađeni sukladno pravilima struke. Trećestupanjsko vijeće je, također, ocijenilo neutemeljenim apelantove navode da na temelju ovakvog nalaza i mišljenja nije mogao izvesti zaključak da je apelant potpisao sporne dokumente. S tim u svezi je istaknuto da, i pored činjenice da je vještak iznio navedeno mišljenje, odnosno da su sporni potpisi „vrlo vjerojatno-gotovo sigurno napisani od Ivana Odaka“, treba imati u vidu i činjenicu da se tijekom transporta robe iz Italije, kroz Hrvatsku i BiH, sporna dokumentacija sve vrijeme nalazila kod apelanta, pa je jasno da apelant ovu dokumentaciju ne bi predavao špediterima i carinskim tijelima Republike Hrvatske da ona nije, i po njegovom mišljenju, bila uredna i da se na njoj nisu nalazili njegovi potpisi. Sve navedene činjenice, po ocjeni trećestupanjskog vijeća, jasno ukazuju da su se na spornim dokumentima, koje je vještačio vještak Mitar Tešić, nalazili apelantovi potpisi.

16. Trećestupanjsko vijeće je, također, detaljno analiziralo sadržaj ostalih dokaza izvedenih pred drugostupanjskim vijećem, te zaključilo da je drugostupanjsko vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, odnosno izvelo utemeljen zaključak o apelantovoj krivnji.

17. Analizirajući drugostupanjsku odluku o kaznenopravnoj sankciji, trećestupanjsko vijeće je našlo utemeljenim apelantove prizivne tvrdnje da drugostupanjsko vijeće nije dalo dovoljan značaj utvrđenim olakotnim okolnostima na strani apelanta, pa je zaključilo da bi se u konkretnom slučaju i sa osudom apelanta na blažu kaznu zatvora, i to kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, uz sudjejstvo izrečene novčane kazne, kao sporedne, mogla ostvariti svrha kažnjavanja: generalne i specijalne prevencije. Stoga je trećestupanjsko vijeća apelantov priziv djelomično uvažilo i drugostupanjsku presudu preinačilo u dijelu koji se odnosi na izrečenu glavnu kaznu.

18. Međutim, trećestupanjsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim apelantove prizivne prigovore kojim je nastojao osporiti odluku drugostupanjskog vijeća o izricanju novčane kazne, kao sporedne, u iznosu od 15.000,00 KM. Trećestupanjsko vijeće je ukazalo da je neosporno utvrđeno da je predmetno kazneno djelo apelant počinio iz koristoljublja, kao i to da je i zakonom predviđena mogućnost izricanje novčane kazne. Visina izrečene novčane kazne optuženom apelantu, i prema ocjeni trećestupanjskog vijeća, odgovara težini kaznenog djela, osobnim i imovinskim prilikama apelanta, te ju je apelant, budući da je i sam izjavio da je srednjeg imovnog stanja, u mogućnosti platiti. Trećestupanjsko vijeće ja smatralo da će se izricanjem novčane kazne, kao sporedne u visini od 15.000,00 KM dodatno pojačati i dopuniti djelovanje glavne kazne koja je apelantu smanjena na jednu godinu i šest mjeseci, te da će se na taj način ostvariti svrha kažnjavanja kako sa aspekta specijalne, tako i generalne prevencije, propisanih odredbom čl. 6. i 39. KZBiH, a da to, ipak, obzirom i na prirodu djela, ne bi bilo postignuto izostankom već izrečene sporedne kazne.

19. U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi stečene izvršenjem kaznenog djela, trećestupanjsko vijeće je istaknulo da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da tvrtka „Euro Comerc" d.o.o. Novi Travnik u stvarnosti nije bila ta koja je naručila spornu robu, budući da ona nije ni registrirana kao porezni i carinski obveznik u Bosni i Hercegovini, pa to ne bi ni mogla, već da je dokumentacija ove tvrtke poslužila samo da se prikriju nezakonite radnje, te da je apelant osobno poduzeo konkretne radnje izvršenja predmetnog kaznenog djela, kao i da nije bilo dokaza da je to radio za nekoga drugog. Stoga je, i po ocjeni trećestupanjskog vijeća, jedini mogući i logičan zaključak da je apelant ovu robu uvezao za sebe, te da je on osoba koja je ostvarila imovinsku korist u spomenutom iznosu, njezinom daljom prodajom. Obzirom na to, trećestupanjsko vijeće je zaključilo da je pravilna odluka drugostupanjskog vijeća da se od apelanta, temeljem odredaba članka 110. KZBiH, oduzme imovinska korist u iznosu od 594.996,50 KM, ocijenivši neutemeljenim apelantove prizivne navode da bi utvrđene carinske i porezne obveze u iznosu od 594.996,50 KM trebao platiti uvoznik robe, a to je tvrtka „Euro Comerc“ d.o.o. Novi Travnik.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. şt. 1, 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da je drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela postupilo suprotno odredbi članka 281. stavak 2. ZKPBiH, da je selektivno ocijenilo dokaze i svoju presudu utemeljilo u pogledu odlučnih činjenica na uvjerenjima suda koje je drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela izvelo isključivo iz dokaza produciranih prema optužbi iako se, po apelantovom shvaćanju, radi o pretpostavkama bez čvrstih i pouzdanih dokaza, pri čemu su zanemareni ili površno ocijenjeni dokazi koje je producirala obrana. Na taj način je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava i nezakonite odluke o apelantovoj kaznenoj odgovornosti. Po apelantovom shvaćanju, Tužiteljstvo BiH nije uspjelo dokazati izvan svake razumne sumnje njegovu odgovornost za predmetno kazneno djelo, ali da bez obzira što nije imao materijalni dokaz da je roba prešla granicu i da je pronađena prilikom carinjenja, kao i da je apelant izbjegao mjere carinske kontrole, Sud BiH je donio osuđujuću presudu, čime je povrijeđen i princip in dubio pro reo. Također, navodi da se osporena drugostupanjska i trećestupanjska presuda Suda BiH zasnivaju na nezakonitim dokazima. Ukazuje na nalaz vještaka grafologa koji je sačinjen na temelju fotokopija, a što je, po apelantovom shvaćanju, suprotno odredbama članka 274. ZKP i predstavlja bitnu povredu ZKP, te na materijalne dokaze pribavljene iz Italije i Hrvatske za koje navodi da nisu pribavljeni u zakonom propisanom postupku međunarodne pravne pomoći.

21. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je Sud BiH povrijedio odredbe članka 110. stavak 1. KZBiH kada je oduzeo imovinsku korist od apelanta u iznosu od 594.996, 50 KM. Da bi se oduzela imovinska korist pribavljena kaznenim djelom, mora postojati utvrđenje da je izvršenim kaznenim djelom takva korist odista pribavljena, a u konkretnom slučaju izreka presude kojom se apelant proglašava krivim i kojom mu se oduzima imovinska korist ne sadrži takvo utvrđenje. Zbog toga, apelant smatra da mu se imovinska korist nije mogla oduzeti na temelju činjeničnog opisa u izreci presude. Apelant, također, smatra da mu je Sud BiH izrekao i novčanu kaznu u iznosu od 15.000 KM kao sporednu kaznu bez ikakvog obrazloženja i dokaza zašto donosi takvu sporednu kaznu.

b) Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su u odgovoru na apelaciju istaknuli da su u predmetnom kaznenom postupku u svemu poštovana apelantova prava koja mu garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija, te da nije došlo do kršenje apelantovih prava koja su u apelaciji navedena.

V. Relevantni propisi

23. U Kaznenom zakonu BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07), u tekstu koji je relevantan za predmetni postupak, relevantne odredbe glase:

Glavne i sporedne kazne Članak 41.

(1)Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.

(2)Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.

(3)Ako su za jedno kazneno djelo propisane obje kazne, samo se jedna može izreći kao glavna.

(4)Za kaznena djela iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinitelj kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Članak 110. st. 1. i 2.

(1) Nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom.

(2) Korist iz stavka 1. ovog članka oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je kazneno djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Krijumčarenje Članak 214. stavak 1.

(1)Tko preko carinske linije prenese robu veće vrijednosti, izbjegavajući mjere carinske kontrole, ili tko se izbjegavajući mjere carinske kontrole bavi prenošenjem robe preko carinske linije, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

24. U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Članak 10. st. 2. i 3.

Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovog članka.

Članak 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelja tretirati na jednak način i svakoj od strana pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i druga tijela koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Članak 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

(3)Nakon završnih riječi sudac, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasovanje radi donošenja presude. Članak 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 005693 13 Kžž od 18. studenog 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. prosinca 2013. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4). Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3 . Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a.da, odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b.da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane;

c.da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

32. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela krijumčarenje, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred Sudom BiH bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi, Europski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. ožujka 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stavak 54).

34. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjenično stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, također, ističe da je prvostupanjska presuda zasnovana na nezakonitim dokazima. Također, navodi da je u postupku protiv njega prekršen princip in dubio pro reo, budući da, kako smatra, nije dokazano da je počinio djela za koja je proglašen krivim i osuđen.

35. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stavka 1. članka 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. članka 6. (vidi, Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. članka 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. (vidi, Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i prizivni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. (vidi, Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

36. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u svezi s garancijama ustanovljenim člankom 6. st. 1, 2. i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Europskog suda, ispitati njegove navode u smislu stavka 1. članka 6. Europske konvencije.

37. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji je Sud BiH ocijenio izvedene dokaze, te u svezi s tim utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, a takvo činjenično utvrđenje i pravno shvaćanje potvrdio i Vrhovni sud, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

38. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996- II, stavak 78).

39. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

40. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Svrha obveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na jednakopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Europski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostupanjske odluke, te da drugostupanjski sud razmotri i ispita prvostupanjsku odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

41. Dovodeći prethodno iznesena stajališta u svezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Apelacijsko vijeće uz suglasnost stranaka prihvatilo sve dokaze koji su izvedeni i prihvaćeni u prvostupanjskom postupku. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, dakle, tijekom postupka pred drugostupanjskim vijećem Apelacijskog odjela Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili obrana i Tužiteljstvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj svezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se drugostupanjsko vijeće detaljno izjasnilo u obrazloženju presude, te je utvrdilo sa potpunom sigurnošću da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoje stajalište jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

42. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba članka 281. ZKP koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene drugostupanjske presude Apelacijskog odjela Suda BiH iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno, tako i u svezi sa drugim dokazima, te su dana obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je drugostupanjsko vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Europskog suda Dombo B. V. protiv Nizozemske od 27. listopada 1993. godine, Serija A broj 274, str. 19). Prema tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza drugostupanjskog suda, a koje je potvrdio i trećestupanjski sud nije bila očigledno proizvoljna.

43. Također, Ustavni sud zapaža da je trećestupanjsko vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH dalo detaljne i jasne razloge zbog čega je odbilo apelantov priziv, odnosno zašto apelantovi prizivni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne kaznenopravne stvari.

44. U svezi sa apelantovim tvrdnjama da su osporene presude donesene, između ostalog, i na nezakonitom dokazu-nalazu i mišljenju vještaka grafologa za koji apelant smatra da je pribavljen bitnim povredama ZKP, jer vještak u konkretnom slučaju, prilikom sačinjavanja nalaza, nije imao u vidu niti jedan dokument u izvorniku, nego preslike, Ustavni sud te navode smatra neutemeljenim. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je odredbama članka 274. stavak 2. ZKPBiH propisano da su za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografija potrebni izvorni pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano zakonom, a da stavak 3. istog članka propisuje da, iznimno od stavka 2. ovog članka, može se koristiti kao dokaz i ovjereni preslik izvornika, kao i preslik koji je potvrđen kao neizmijenjen u odnosu na izvornik. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja presuda Suda BiH proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokumentaciju koja je bila predmetom vještačenja, utvrdio da svaki dokument sadrži oznaku „sravnjeno sa izvornikom“, te potpis službenika i pečat, te da je u nalazu i mišljenju vještaka grafologa jasno navedeno da je preslik dokumenta potpuno identičan izvorniku, odnosno da se radi o presliku koji je nastao na obrascu koji je potpuno vjeran izvorniku i pojasnio da ne mogu svi imati prvi primjerak dokumenta. Stoga, imajući u navedeno obrazloženje Suda BiH u pogledu vjerodostojnosti dokumenata koji su bili predmetom vještačenja u smislu odredaba članka 274. ZKP, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni navedenih odredaba ZKP, pa samim tim ni da je nalaz vještaka grafologa pribavljen bitnim povredama ZKP, u smislu odredaba članka 10. ZKP.

45. U odnosu na apelantove navode da su dokazi Tužiteljstva na kojima su zasnovane osporene presude nezakonito pribavljeni iz Italije i Hrvatske, jer nije korištena međunarodna pravna pomoć prilikom njihovog pribavljanja, Ustavni sud zapaža da apelant ovo pitanje nije problematizirao u postupku pred Sudom BiH, odnosno isticao ovaj prigovor u ranijim fazama postupka, zbog čega Sud BiH i nije mogao raspraviti o ovom apelantovom prigovoru. Stoga, apelant ne može sa uspjehom prvi put isticati ove prigovore u postupku pred Ustavnim sudom ako ih prethodno nije isticao pred redovitim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1563/09 od 10. listopada 2012. godine, točka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

46. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu kaznenu odgovornost došlo do zanemarivanja obveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu, odnosno da mu je uskraćeno pravo na obranu.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica, ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na imovinu

48. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

49. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

1. Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

50. Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama, sukladno odredbama članka 110. ZKPBiH, od apelanta oduzeta imovinska korist u novčanom iznosu od 594.996,50 KM za koju je u tijeku postupka utvrđeno da je pribavljena izvršenjem kaznenopravnih radnji koje ulaze u sastav kaznenog djela krijumčarenje zbog kojeg je apelant proglašen krivim, a koje su opisane u izreci presude. Također, apelantu je, pored glavne kazne zatvora, izrečena i sporedna novčana kazna od 15.000,00 KM sukladno odredbi članka 41. stavak 4. KZBiH, jer je osporenim odlukama Suda BiH utvrđeno da je apelant počinio kazneno djelo krijumčarenje iz članka 214. stavak 1. KZBiH i da je predmetno kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja, S tim u svezi, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je obvezan na ime stečene imovinske koristi uplatiti navedeni iznos, iako, kako navodi, izreka presude kojom se proglašava krivim i kojom mu se oduzima imovinska korist ne sadrži takvo utvrđenje, kao i da je nezakonito obvezan na plaćanje novčane kazne.

51. U svezi sa ovim apelantovim navodom, Ustavni sud primjećuje da novčani iznos koji je apelantu oduzet, kao i iznos koji treba platiti na ime izrečene novčane kazne nesporno predstavljaju apelantovu «imovinu» koja uživa zaštitu u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, proizlazi da je osporenim presudama došlo do lišavanja apelanta njegove imovine. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati može li se apelantovo lišavanje imovine smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti sukladno principu proporcionalnosti.

52. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelantu oduzet novčani iznos od 594.996,50 KM na temelju pravomoćne presude Suda BiH. Sud BiH je svoju odluku donio primjenom članka 110. KZBiH, kojim je izričito propisano da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, pa je, nakon što je utvrdio apelantovu krivnju, od njega oduzeo imovinsku korist u iznosu od 594.996,50 KM za koliko je, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, apelant oštetio proračun Bosne i Hercegovine. Drugostupanjsko vijeće je ocijenilo da institut oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, kao posebna mjera predviđena KZBiH, ima svoju osnovu u jednom od temeljnih pravnih načela-da nitko ne može zadržati imovinsku korist koju je protupravno stekao. Osim toga, trećestupanjsko vijeće je istaknulo da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da tvrtka „Euro Comerc" d.o.o Novi Travnik u stvarnosti nije bila ta koja je naručila spornu robu, budući da ona nije ni registrirana kao porezni i carinski obveznik u Bosni i Hercegovini, već da je dokumentacija ove tvrtke poslužila samo da se prikriju nezakonite radnje, te da je apelant osobno poduzeo konkretne radnje izvršenja predmetnog kaznenog djela, kao i da nije bilo dokaza da je to radio za nekoga drugog, pa je jedini mogući i logičan zaključak da je apelant ovu robu uvezao za sebe, te da je on osoba koja je ostvarila imovinsku korist u spomenutom iznosu njezinom daljom prodajom, te je ocijenilo neutemeljenim apelantove prizivne navode da bi utvrđene carinske i porezne obveze u iznosu od 594.996,50 KM trebao platiti uvoznik robe, a to je tvrtka „Euro Comerc" d.o.o Novi Travnik.

53. Također, Sud BiH je apelantu izrekao kao sporednu i novčanu kaznu od 15.000,00 KM sukladno odredbi članka 41. stavak 4. KZBiH, koja propisuje da se za kaznena djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može izreći i kada nije propisana zakonom, ili kada je zakonom propisana alternativno sa kaznom zatvora, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

54. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je odluka o izricanju novčane kazne apelantu, kao i odluka o oduzimanju imovine pribavljene kaznenim djelom donesena na temelju zakona čija primjena nije bila proizvoljna iz čega proizlazi da je, u smislu standarda Europskog suda, miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je lišavanje apelanta njegove imovine rezultat kaznenog postupka koji je vođen protiv njega, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

55. Ispitujući je li zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i sukladno principu proporcionalnosti, Ustavni sud, kada je u pitanju odluka kojom se apelantu oduzima imovinska korist stečena kaznenim djelom, podsjeća da je gotovo identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3388/06 od 17. ožujka 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 50/09). Naime, Ustavni sud u navedenoj odluci je istaknuo da je „apelant lišen svoje imovine i da je lišavanje rezultat kaznenog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zaključio da postoji opći interes države da sankcionira počinitelje kaznenih djela. Sankcioniranjem kaznenih djela država na konkretnog počinitelja kaznenog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinitelje preventivno. Ustavni sud konstatira da odredba članka 110. KZBiH propisuje obvezno izricanje oduzimanja imovinske koristi od počinitelja kaznenog djela, te je cilj ove odredbe da spriječi osobe da 'uživaju u rezultatima' kaznenog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj kaznenim djelom. Dakle, na temelju izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan cilju kojem se teži tim prije što je od apelanta oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi utvrdili da je stečena izvršenim kaznenim djelom“.

56. Obzirom na to da apelant ovom apelacijom, dakle, pokreće ista pitanja po osnovi povrede prava na imovinu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi koja su bila predmetom ocjene u Odluci broj AP 3388/06 od 17. ožujka 2009. godine, Ustavni sud smatra da se razlozi dani u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Stoga, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih prizivnih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 3388/06 od 17. ožujka 2009. godine.

57. Također, kada je u pitanju odluka kojom se apelantu oduzima imovinska korist stečena kaznenim djelom, Ustavni sud je već zaključio da postoji opći interes države da sankcionira počinitelje kaznenih djela, a sankcioniranjem kaznenih djela država na konkretnog počinitelja kaznenog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinitelje preventivno. Dakle, na temelju izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan cilju kojem se teži.

58. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada osporene presude kojima je apelant proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo sadrže jasna i precizna obrazloženja u pogledu provedenih dokaza, utvrđenih relevantnih činjenica, odnosno kada iz obrazloženja proizlazi da su donesene uz poštovanje standarda prava na pravično suđenje, a nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redoviti sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.

60. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi, sukladno relevantnim odredbama KZBiH, izrekli apelantu novčanu kaznu kao sporednu kaznu i naložili da se od apelanta oduzme imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim.

61. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5358/13 (I. O.) | Sudska praksa | Aktio