Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5068/13 (Š. D.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Uporedive situacije
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5068/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-5068/13, rješavajući apelaciju Šukrije Dupčanina na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šukrije Dupčanina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 006926 12 Uvp od 30. septembra 2013.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šukrija Dupčanin iz Brčkog (u daljnjem tekstu: apelanti), podnio je, 9. decembra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 006926 12 Uvp od 30. septembra 2013. godine.

2. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Tuzli MB 1094953258 od 4. novembra 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za usklađivanje penzija sa rastom plata, a u smislu člana 51. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, br. 29/98 DO 4/09, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).

3. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) rješenjem broj FZ3/2-1094953258 od 23. februara 2011. godine odbio je kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je članom 51. Zakona o PIO propisano da se usklađivanje penzija utvrđenih u skladu sa odredbama ovog zakona vrši mjesečno po potrebi, na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu penzije, te je detaljno obrazložen postupak usklađivanja svih penzija određenih u skladu sa ovim zakonom. Nadalje, ukazano je da je prema ranijoj odredbi člana 51. Zakona o PIO bilo propisano da se usklađivanje penzija vrši prema kretanju prosječne plate, iako je to bilo uslovljeno raspoloživim sredstvima nosioca osiguranja, te da se od 1. januara 2001. godine u stvari vrši usklađivanje penzija sa ostvarenim prihodima nosioca osiguranja. Navedena odredba, prema stavu Federalnog zavoda, nosioca osiguranja obavezuje da finansijsko poslovanje uokviri u raspoloživa sredstva, tako da izuzev obaveze isplate najniže penzije, u sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja više ne postoji institut zaštite materijalnog položaja korisnika penzije u vezi sa kretanjem prosječne plate, bilo kao obavezno, bilo da je uslovljeno finasijskim mogućnostima. Najzad, ukazano je da ni Zakonom o PIO a ni bilo kojim drugim propisom, nije predviđena mogućnost da se apelantova penzija kao i penzije drugih korisnika usklađuje sa rastom troškova življenja, kao ni sa porastom zaposlenih odgovarajuće struke.

4. Kantonalni sud u Tuzli je presudom broj 03 0 U 006926 11 U od 10. jula 2012. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu. U obrazloženju presude je ukazano da je apelant pred nadležnim organima tražio „usklađivanje penzije sa rastom plata odnosno usklađivanje penzije sa porastom plate zaposlenim njegove struke i rastom plata i troškova života kako ne bi bila ugrožena njegova egzistencija i osnovana ljudska prava“. Kantonalni sud je zaključio da su nadležni organi pravilno dobili ovako postavljeni zahtjev budući da za isti ne postoji valjan materijalnopravni osnov. U vezi s tim je ukazano da članom 51. Zakona o PIO („Službene novine FBiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih rješenja, nije propisano da se penzija korisnika usklađuje sa porastom plate zaposlenicima iste struke, niti sa rastom plata i troškova života, nego da se usklađivanje vrši u skladu sa raspoloživom sredstvima po proceduri propisanoj navedenom odredbom.

5. Vrhovni sud je presudom broj 03 0 U 006926 12 Uvp od 30. septembra 2013. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je, pozivajući se na član 51. Zakona o PIO, zaključio da se nisu mogli prihvatiti apelantovi navodi da mu je penziju trebalo uskladiti s procentom porasta plata i troškova života budući da zakon nije propisao takav način usklađivanja penzija već uvećanje penzije veže isključivo za eventualni porast visine raspoloživih sredstva. Neosnovanom je ocjenjena i apelantova tvrdnja da je članom 51. Zakona o PIO predviđeno usklađivanje penzije s kretanjem plate. U vezi s tim je ukazano da je nakon donošenja Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službene novine FBiH“, broj 49/00) prestala da važi odredba dotadašnjeg člana 51. stav 1. navedenog Zakona, koja je djelimično vezivala usklađivanje penzije sa procentom rasta prosječne plate u FBiH.

6. Apelanti je u apelaciji naveo da podnosi apelaciju „zbog diskriminacije kao građanina i penzionera koji je odradio svoj puni radni vijek“ te je istkao da su mu povrijeđena prava iz člana 2. tačka 3, člana 6. tačka 1., člana 7. pod a), te čl. 9. i 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim prvima. Također, apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i

k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Apelant je istakao da je nesporno da je radio punih 40 godina i stekao pravo na penziju, te da je cijeli radni vijek izdvajao i plaćao sve svoje obaveze i uplaćivao u državne fondove kako je bila obaveza zaposlenih. Nadalje, apelant tvrdi da je nesporno da se njegova penzija ne usklađuje sa rastom plate zaposlenih njegove struke i sa rastom troškova života, odnosno da je prosječna plata u BiH preko 800 KM. Apelant tvrdi i da je nesporno da penzioneri pod povoljnim uslovima imaju veću penziju od penzionera iste struke sa 40 godina staža. Po njegovim tvrdnjama, postoji diskriminacija građana koji se penzionišu pod povoljnim uslovima sa 10 ili 20 godina radnog staža koji imaju veću penziju od njega.

Relevantno pravo

8. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Usklađivanje penzija Član 51.

(1) Usklađivanje penzija utvrđenih u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se mjesečno po potrebi, na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu penzija.

(2) Ukoliko penzijska sredstva koja posjeduje nosilac osiguranja (u daljem tekstu: raspoloživa sredstva) nisu jednaka troškovima, što podrazumijeva administrativne troškove i penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom za mjesec za koji se vrši isplata penzija (u daljem tekstu: troškovi), vrši se ponovni obračun penzija tako što se iznos penzija za taj mjesec množi dolje utvrđenim koeficijentom.

(3) U slučaju da su raspoloživa sredstva manja od troškova, koeficijent iz stava 2. ovog člana utvrđuje se tako što se sredstva potrebna za administrativne troškove i sredstva potrebna za isplatu svih penzija do minimalnog iznosa za taj mjesec oduzimaju od raspoloživih sredstava. Iznos potreban za isplatu minimalnog iznosa penzija svim penzionerima utvrđuje se množenjem broja korisnika penzijskog osiguranja sa minimalnom penzijom. Iznos koji se dobije kada se administrativni troškovi i penzije do minimalnog iznosa oduzmu od raspoloživih sredstava za taj mjesec dijeli se iznosom potrebnim da se izvrši isplata svim penzionerima u tom mjesecu, na osnovu penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom, nakon oduzimanja administrativnih troškova i iznosa potrebnog za isplatu minimalnih penzija svim penzionerima.”

(4) Kada su raspoloživa sredstva manja od troškova, sve penzije osim minimalne penzije množe se koeficijentom iz stava 3. ovog člana. Koeficijent se primjenjuje na razliku između svake pojedine penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom za mjesec za koji se vrši isplata penzija i minimalnog iznosa penzije.

(5) U slučaju da su raspoloživa sredstva veća od troškova, koeficijent iz stava 2. ovog člana utvrđuje se oduzimanjem sredstava potrebnih za administrativne troškove od raspoloživih sredstava. Iznos koji se dobije oduzimanjem administrativnih troškova od raspoloživih sredstava dijeli se sa iznosom potrebnim da se izvrši isplata svim penzionerima u tom mjesecu, na osnovu penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom, nakon oduzimanja administrativnih troškova.

(6) Kada su raspoloživa sredstva veća od troškova koeficijent se odnosi na sve penzije. Svaka pojedina penzija utvrđena u skladu sa ovim zakonom množi se sa koeficijentom iz stava 5. ovog člana.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, u suštini odnose na način na koji je Vrhovni sud pri donošenju osporene presude utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantno pravo kada je zaključio da je apelantov zahtjev za usklađivanje penzije neosnovan. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

12. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda kao i u odlukama koje su joj prethodile, dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega su redovni sudovi zaključili da apelantov zahtjev za usklađivanje penzije nema materijalnopravni osnov u postojećim zakonskim rješenjima, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu relevantni član 51. Zakona o PIO na kom je i Vrhovni sud zasnovao osporenu presudu, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, nije mogao zaključiti da je njegova primjena u odnosu na apelant bila diskrimintorska. Naime, iz citirane zakonske odredbe proizilazi da je ona opšta i da se primjenjuje prema svim korisnicima prava na penziju ostvarenim u skladu sa ovim Zakonom. Pri tom Ustavni sud ukazuje da apelant ne osporava da pravo na penziju ostvaruje u skladu sa ovim zakonom, odnosno ne tvrdi da se drugim korisnicima koji su ovo pravo stekli i ostvaruju po istom zakonu, usklađivanje penzije vrši mimo člana 51. Zakona o PIO, pa tako ni korisnicima prava na penziju koji su ovo pravo, kako tvrdi stekli pod povoljnijim uslovima penzionisanja.

13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava iz člana 2. tačka 3, člana 6. tačka 1., člana 7. pod a), te čl. 9. i 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim prvima, kao i prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana 2. tačka 3, člana 6. tačka 1., člana 7. pod a), te čl. 9. i 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim prvima, kao i prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5068/13 (Š. D.) | Sudska praksa | Aktio