Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4239/13 (D. J. i M. Đ.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Povreda
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Protek roka
- Pretpostavka nevinosti
- Ratni zločin
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Primjena blažeg zakona
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4239/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4239/13, rješavajući apelaciju Duška Jevića i Mendeljeva Đurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije Duška Jevića i Mendeljeva Đurića.
Utvrđuje se povreda člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na primjenu blažeg krivičnog zakona.
Ukidanje Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine u dijelu iz prethodnog stava ove odluke ni na koji način ne utiče na lišavanje slobode apelanata, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u odnosu na izricanje kazne u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Jevića i Mendeljeva Đurića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013.
godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Jevića podnesena protiv Rješenja Suda BiH o produženju pritvora broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 21. februara 2013. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Jević i Mendeljev Đurić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 14. oktobra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine i S1 1 K 003417 10 Krl od 25. maja 2012. godine. Predmetna apelacija je registrovana pod poslovnim brojem AP 4239/13.
2. Apelant Duško Jević, kojeg zastupa Vera Lazić, advokat iz Zvornika, podnio je 16. oktobra 2013. godine novu apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine i S1 1 K 003417 10 Krl od 25. maja 2012. godine, kao i protiv Rješenja o produženju pritvora broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 21. februara 2013. godine. Predmetna apelacija je registrovana pod poslovnim brojem AP 4272/13. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio da, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, spoji predmete br. AP 4239/13 i AP 4272/13 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4239/13.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelacije 16. i 19. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
I.Krivični postupak
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003417 10 Krl od 25. maja 2012. godine apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo genocid iz člana 171 tač. a) i b) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH. Za navedeno krivično djelo apelantu Dušku Jeviću je izrečena kazna zatvora u trajanju od 35 godina, a apelantu Mendeljevu Đuriću kazna zatvora u trajanju od 30 godina u koje je uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru, počevši od 28. oktobra 2009. godine. Apelanti su, u smislu odredbe člana 188 stav 4 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oslobođeni dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka. Na osnovu odredbe člana 198 st. 2 i 3 ZKPBiH, oštećeni, te srodnici stradalih sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni su na parnicu.
8. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je, nakon izvođenja dokaza predloženih u optužnici, 14. aprila 2011. godine održana statusna konferencija na kojoj je odbrana apelanata iznijela prijedloge dokaza i na kojoj je od Tužilaštva zatraženo dostavljanje zapisnika o saslušanju svjedoka istrage, koji nisu saslušavani u toku glavnog pretresa, a za koje odbrana apelanata smatra da imaju oslobađajući karakter. Da bi ispitao osnovanost navedenog traženja, prvostepeni sud je sačinio uporedni presjek izjava koje je odbrana apelanata tražila, među kojima su se samo neke nalazile u posjedu tužioca, pa je naloženo da se one dostave odbrani apelanata, dok su branioci upućeni da sami saslušaju preostale svjedoke za koje smatraju da posjeduju relevantna saznanja o događajima koji su predmet potvrđene i izmijenjene optužnice, a koji idu u korist apelantima, što je, prema ocjeni prvostepenog suda, sastavni dio materijalne odbrane koju pružaju optuženima tokom postupka. Tužilaštvo se u završnoj riječi, između ostalog, osvrnulo na dokaze o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata (u daljnjem tekstu: UZP), te neposrednog učešća apelanata u počinjenju krivičnog djela genocid. Tužilaštvo se, takođe, osvrnulo na dokaze o sastavu i funkciji Centra za obuku Jahorina, pojedinačni status apelanata, te zadatke koje su imali prije odlaska na teren Srebrenice, te one koje su imali u kontekstu događaja za koje se terete potvrđenom optužnicom.
9. Odbrana je, između ostalog, prigovorila da je učinjeno prekoračenje optužbe dodavanjem novih lica koja su navodno bila u udruženom zločinačkom poduhvatu sa apelantima, kao i da je učinjena povreda prava apelanata na odbranu, onemogućavanjem unakrsnog ispitivanja svjedoka čije je izjave prihvatio prvostepeni sud, a koje nisu dali u istrazi u konkretnom predmetu, te uvrštavanjem izjava apelanata datih istražiteljima Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljnjem tekstu: MKSJ), što se, prema mišljenju odbrane, ima smatrati nezakonitim dokazima.
10. Istaknuto je da, prema članu 15 ZKPBiH, sud ima pravo da slobodno ocjenjuje dokaze, te da je, u skladu s tim, sud pažljivo ocijenio sve izvedene dokaze i njihovu ocjenu dao u presudi u kojoj je obrazložio činjeničnu i pravnu analizu optužbe koja je apelantima stavljena na teret.
11. U pogledu pitanja materijalnog zakona koji treba primijeniti, s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela, prvostepeni sud je prihvatio pravnu kvalifikaciju krivičnog dijela optužbe, te apelante osudio za krivično djelo genocid iz člana 171 tač. a) i b) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH. Istaknuto je da, s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela i odredbe materijalnog zakona koji je bio na snazi u to vrijeme, sud smatra relevantnim dva zakonska načela: načelo zakonitosti i načelo vremenskog važenja krivičnog zakona. Prvostepeni sud je ukazao i na odredbu člana 7 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Ukazano je da se članom 7 stav 2 Evropske konvencije daje mogućnost da se odstupi od načela iz čl. 3 i 4 KZBiH i od primjene krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela. Istaknuto je da krivično djelo za koje su apelanti proglašeni krivim predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i da, stoga, potpada pod „opšte principe međunarodnog prava“ propisane članom 4a. Zakona o izmjenama i dopunama KZBiH i „opšta načela koja priznaju civilizovani narodi“ propisana stavom 2 člana 7 Evropske konvencije, te da, stoga, KZBiH može biti primijenjen u ovom slučaju na osnovu ove odredbe.
12. Dalje je navedeno da je genocid bio propisan kao krivično djelo i u KZSFRJ, odnosno u preuzetom KZSFRJ koji se primjenjivao u BiH 1995. godine. Maksimalna kazna za krivično djelo genocid, i prema KZSFRJ i preuzetom KZ u BiH 1995. godine, jeste smrtna kazna, umjesto smrtne kazne u određenim okolnostima se mogla izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Prema KZBiH iz 2003. godine, za navedeno krivično djelo je predviđena kazna dugotrajnog zatvora od najmanje deset godina, ili kazna dugotrajnog zatvora od 21 do 45 godina. Prvostepeni sud je zaključio da su kazne zatvora koje su propisane predmetnim zakonom blaže u odnosu na smrtnu kaznu koja je egzistirala u preuzetom KZSFRJ i koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja djela 1995. godine, te je stoga KZBiH iz 2003. godine blaži zakon za učinioca i sud je odlučio da primijeni taj zakon u konkretnom predmetu.
13. U vezi sa radnjama apelanata, prvostepeni sud je naveo da nije mogao da zaključi da su apelanti djelovali kao saizvršioci unutar bilo kojeg UZP, nego je zaključio da se njihove radnje mogu da okarakterišu kao pomagačke i da se u tom smislu utvrdi njihova odgovornost.
14. Prvostepeni sud je, prije svega, naveo da su apelanti u inkriminisano vrijeme i prije njega de facto obavljali zadatke instruktora u Centru za obuku Jahorina iz odgovarajućih specijalnosti za koje su bili osposobljeni, a tokom postupka je van svake razumne sumnje utvrđeno da su za vrijeme boravka na terenu instruktori postupali kao komandiri vodova. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da su apelanti u pretresu terena učestvovali sa znanjem i namjerom da se civilno stanovništvo premjesti u Potočare, odakle će biti prisilno premješteno na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Prvostepeni sud je zaključio da su apelanti rukovodili i nadzirali pripadnike I čete koji su učestvovali u pretresu terena, znajući da je njegov cilj skupljanje sveg civilnog stanovništva u Potočarima, gdje je veći broj ljudi pobjegao ranije, usljed jakog granatiranja, tražeći zaštitu u bazi UN. Nadalje, prvostepeni sud je zaključio da su apelanti bili potpuno svjesni opšte situacije straha, neizvjesnosti i terora koji je sprovođen nad civilnim stanovništvom u Potočarima, koji će uslijed takvih okolnosti biti primorani da napuste Potočare. Prvostepeni sud je naveo da su apelanti, i pored toga, komandovali i nadzirali pripadnike I čete, koji su učestvovali u ukrcavanju civila u autobuse, čime su dali značajan doprinos realizaciji genocidnog plana u jednom njegovom segmentu. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da su apelanti i prije dolaska na teren Srebrenice, odnosno za vrijeme obuke na Jahorini, imali zadatak da, u skladu sa svojim znanjem i profesionalnim iskustvom, osposobe dovedena lica za izvršavanje zadataka na terenu. Shodno iskazu brojnih svjedoka, apelanti su kao profesionalci već za vrijeme obuke morali u potpunosti biti svjesni nivoa obučenosti i znanja kojim su raspolagala ta lica, pa, i pored toga, ni na koji način nisu sankcionisali neposluh, nedisciplinu i nezakonito ponašanje u Potočarima. Upravo suprotno, apelanti su neposredno izdavali naređenja dovedenim licima za izvršavanje zadataka na terenu za preduzimanje brojnih radnji za koje su u potpunosti bili svjesni da su nezakonite, a za koje su u konačnici i proglašeni krivim.
15. Prvostepeni sud je utvrdio odgovornost apelanata za učešće u odvajanju muškaraca, za koje su od trenutka njihovog odvoženja u pravcu Bratunca, bez ličnih stvari i dokumenata, zasigurno znali, a prije toga na osnovu načina ophođenja prema njima, pljačkanja, udaranja, maltretiranja i oduzimanja ličnih stvari, u najmanju ruku mogli da pretpostave da krajnji cilj njihovog odvajanja nije pronalazak ratnih zločinaca, već njihova likvidacija. Tako su naređivanjem pripadnicima jedinice da odvajaju muškarce, koji su tom prilikom pljačkani i maltretirani, te držani u nehumanim uslovima u raznim objektima zatočenja, dali znatan doprinos realizaciji genocidnog plana, jer je odvajanje muškaraca označilo početak realizacije plana ubijanja svih vojno sposobnih muškaraca, srebreničkih Bošnjaka.
16. Prvostepeni sud je, takođe, naveo da smatra dokazanim van svake razumne sumnje da su pripadnici MUP-a (konkretno, dijelovi Specijalne brigade policije) pozivali Bosanske Muslimane iz kolone da se predaju, obećavajući im razmjenu i bezbjedan prolaz na teritoriju pod kontrolom ABiH. Dokazi potvrđuju da su zarobljenici pretresani, da su im oduzimane dragocjenosti i da su odvedeni na livadu u Sandićima, gdje su ih čuvali pripadnici MUP- a. Sve to vrijeme, a na osnovu dokaza koji su ranije prezentovani, apelanti, koji su se nalazili na terenu sa svojim jedinicama, znali su za krajnju namjeru i plan postupanja prema zarobljenim muslimanima, okupljenim u Sandićima, ili im oni shodno okolnostima nikako nisu mogli ostati nepoznati.
17. Prvostepeni sud je tokom postupka nesporno utvrdio da su u pogubljenjima muškaraca u skladištu ZZ „Kravica“, počevši od večernjih časova 13. jula, učestvovali pripadnici I čete Centra za obuku Jahorina, pod komandom i nadzorom apelanata. Naime, prvostepeni sud je na osnovu sprovedenih dokaza kao nesporno utvrdio da su bombe u unutrašnjost skladišta „Kravica“ bacali neki pripadnici I čete Centra za obuku, u vrijeme dok su pred hangarom bili prisutni apelanti. Prvostepeni sud je naveo da dokazi izvedeni tokom postupka ukazuju da su pripadnici Centra za obuku pred skladište „Kravica“ došli u večernjim časovima (oko 18 časova) 13. jula, gdje su nastavili da ubijaju zarobljenike a koje su započeli pripadnici Šekovačkog odreda, po naredbi i nadzorom optuženih apelanata.
18. Na osnovu sprovedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da su apelanti nesumnjivo bili prisutni na navedenom lokalitetu, odnosno da se oni po dolasku u večernjim časovima 13. jula nikako nisu udaljavali sa lokaliteta skladišta „Kravice“, te da su sva pogubljenja, počevši od noćnih časova toga dana, pa do ukopavanja leševa 14. jula, prošla pod njihovim nadzorom i kontrolom. Nema sumnje da je smrt svih ubijenih u skladištu „Kravice“ bila nasilna i da je nastupila kao posljedica djelovanja vatrenim oružjem, između ostalih, pripadnika I čete Centra za obuku Jahorina, pri čemu su oni, kao i oni koji su im naredili da učestvuju u pogubljenjima, postupali sa direktnim umišljajem. Dakle, apelanti su znali da će zbog njihovih radnji nastupiti smrt muškaraca iz Srebrenice, prema kojima su pripadnici I čete preduzimali radnje djelovanja iz vatrenog oružja, pri čemu apelanti niti jednog trenutka nisu odstupili od date naredbe, pa nema sumnje da su to i htjeli. Na ovaj način su apelanti dali najznačajniji doprinos realizaciji genocidnog plana, te su kao pomagači ostvarili obilježje inkriminacije iz tačke a) stav 1 člana 172 KZBiH.
19. Ukazano je da je ubijanje muškaraca u koloni (bez obzira na to da li je ili nije sama kolona legitiman vojni cilj, čime se sud nije bavio) i kasnije ubijanje svih onih koji su iz kolone zarobljeni nesumnjivo bilo dio iste ubilačke operacije koja se odigravala na različitim lokalitetima. Navedeno je da su oni koji nisu ubijeni (ili nastradali) u samoj borbi ubijeni kasnije, u seriji masovnih pogubljenja sa ciljem da se ubije „do zadnjeg“ svaki bosanski muškarac, musliman iz enklave Srebrenica, i mali broj pojedinaca koji je preživio masovna strijeljanja, koji je uspio pobjeći sa mjesta pokolja, ponovo je zarobljen da bi bio ubijen ili nestao.
20. Nadalje, prvostepeni sud je utvrdio da su u pretresu terena koji je uslijedio 17. i 18. jula 1995. godine pripadnicima I i II čete neposredno rukovodili apelanti. Pored toga, prvostepeni sud nalazi da je dokazano da je prilikom pretresa ubijeno nekoliko ranjenika, a ubistva su počinili pripadnici I čete, koji su tada postupali pod nadzorom apelanata i koji za takve radnje nisu ukoreni ili disciplinski kažnjeni, što samo dodatno potkrepljuje zaključak prvostepenog suda da je krajnji cilj pretresa bilo prikupljanje preostalih muškaraca iz kolone, koji će biti pogubljeni po prijekom postupku, kao što je to bio slučaj sa muškarcima iz skladišta ZZ „Kravica“. Prvostepeni sud je zaključio da su apelanti, nakon učešća u masovnim ubistvima u skladištu ZZ „Kravica“, u vrijeme pretresa bili potpuno svjesni krajnje svrhe zarobljavanja preostalih pripadnika kolone. Oni su, dakle, u navedenom pretresu učestvovali s namjerom da zarobe muškarce za koje su znali da se transportuju u pravcu Konjević-polja, gdje su bili privremeno zatočeni do masovnog pogubljenja po prijekom postupku, odnosno prema istom obrascu postupanja kao prema muškarcima u skladištu ZZ „Kravica“. Dakle, naređujući i nadzirući likvidaciju srebreničkih muškaraca, te učestvujući u pretresu terena s namjerom da zarobe muškarce koji će, takođe, biti likvidirani, apelanti su jasno manifestovali znanje o postojanju genocidne namjere glavnih učesnika UZP-a, te i na taj način dali svoj konačni doprinos realizaciji genocidnog plana, pristajući da za vrijeme pretresa pripadnici I čete nekažnjeno vrše likvidacije zarobljenika.
21. Prvostepeni sud je naveo da je tokom postupka nesporno dokazano da su apelanti naređivali i nadzirali pripadnike I čete koji su učestvovali u masovnom ubijanju zarobljenika u ZZ „Kravica“, što samo po sebi ukazuje na visok stepen njihove svijesti i želje da se proizvedu štetne posljedice koje su i nastale. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza nesporno dokazano da su apelanti znali za genocidnu namjeru glavnih počinilaca, pa su umišljajno preduzimali radnje kojima su dali znatan doprinos realizaciji genocidnog plana, zbog čega ih je prvostepeni sud proglasio krivim kao pomagače u genocidu.
22. Prvostepeni sud je na osnovu sprovedenih dokaza zaključio da su pripadnici Centra za obuku Jahorina po naredbi i pod nadzorom apelanata učestvovali u (1) transportu civila muslimana u Potočarima, te svojim prisustvom u Potočarima i ponašanjem pripadnika jedinice doprinijeli stvaranju atmosfere straha i neizvjesnosti u vezi sa ostajanjem civila u Srebrenici, tako da su apelanti bili svjesni da civili odlaze protiv svoje volje, (2) odvajanju muškaraca, Bosanskih Muslimana, od ostatka stanovništva u Potočarima, (3) držanju pod stražom zatočenih muškaraca u „Bijeloj kući“, (4) masovnom pogubljenju muškaraca u skladištu „Kravica“, (5) pretresu terena iznad Konjević-polja sa ciljem da zarobe preostale grupe muškaraca iz kolone za koje su apelanti znali da će biti pogubljeni po prijekom postupku, kao i muškarci iz skladišta.
23. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli Tužilaštvo BiH i branioci apelanata. Sud BiH u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Presudom broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine odbio je kao neosnovanu žalbu Tužilaštva BiH, a djelimično je uvažio žalbe branilaca apelanata, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni, tako da se apelant Duško Jević za krivično djelo genocid iz člana 171 tač. a) i b) KZBiH u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 31 KZBiH, za koje je proglašen krivim, osuđuje na kaznu dugotrajnog zatvora od 32 godine, a apelant Mendeljev Đurić za krivično djelo genocid iz člana 171 tač. a) i b) KZBiH u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 31 KZBiH, za koje je proglašen krivim, osuđuje na kaznu dugotrajnog zatvora od 28 godina, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
24. U obrazloženju presude je istaknuto da je branilac apelanta Duška Jevića žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, odluke o krivičnopravnoj sankciji sa prijedlogom da Apelaciono vijeće uvaži žalbu, preinači prvostepenu presudu i apelanta Duška Jevića, na osnovu člana 284 tačka c) u vezi sa članom 3 stav 2 ZKP BiH, oslobodi optužbe i ukine mu mjeru pritvora, ili da Apelaciono vijeće uvaži žalbu i na osnovu člana 315 stav 1 tač. a) i b) ZKPBiH rješenjem ukine prvostepenu presudu i odredi održavanje pretresa pred tim vijećem, te da mu ukine mjeru pritvora. Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da je i branilac apelanta Mendeljeva Đurića podnio žalbu, i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tač. i) i k) ZKPBiH, povrede krivičnog zakona iz člana 298 stav 1 tačka d) ZKPBiH, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299 ZKPBiH, odluke o krivičnopravnoj sankciji iz člana 300 ZKPBiH sa prijedlogom da Apelaciono vijeće uvaži žalbu, ukine prvostepenu presudu i održi pretres, ili je vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak, a izuzetno da je preinači i apelanta radikalno blaže kazni.
25. Istaknuto je da, u skladu sa odredbom člana 306 ZKPBiH, drugostepeni sud preispituje presudu u granicama žalbenih prigovora, te da je obaveza podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ona može poslužiti kao osnov za ispitivanje presude. S tim u vezi, ukazano je da samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka bez preciziranja na koji žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva nije valjan osnov za ispitivanje prvostepene presude, te je takve prigovore drugostepeno vijeće ocijenilo kao neosnovane. U odnosu na prihvatanje iskaza svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo, za koje sud nije mogao obezbijediti unakrsno ispitivanje, Apelaciono vijeće je navelo da su ti žalbeni prigovori neosnovani, istaknuvši da inkriminacije koje su stavljene na teret apelantima nisu isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnovane na iskazima tih svjedoka, nego su potkrijepljene i drugim dokazima koji su neposredno izvedeni pred tim sudom. Pored toga, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud dokaze koji nisu neposredno izvedeni na glavnom pretresu ocijenilo u svjetlu ostalih dokaza i dokazanih činjenica, te da nije samo na njima zasnovalo svoju odluku o pojedinim tačkama optužnice. Apelaciono vijeće je konstatovalo da su žalbeni prigovori branilaca apelanata u smislu nezakonitosti dokaza i povrede prava na odbranu bez potrebnog činjeničnog i logičkog osnova, te su kao takvi odbijeni u cijelosti. Takođe, Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane žalbene navode u pogledu prekoračenja optužbe, istakavši da ne smatra da je pravilna argumentacija odbrane kada navodi da je optužba prekoračena tako što je prvostepeno vijeće apelanta Duška Jevića osudilo za pomaganje u genocidu, a optužnicom mu je stavljeno na teret da je bio dio UZP. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je istaklo da prvostepeno vijeće nije ustanovilo da su apelanti djelovali kao saizvršioci unutar bilo kojeg UZP, već je zaključilo da se njihove radnje mogu okarakterisati kao pomagačke u izvršenju krivičnog djela genocida i u tom smislu utvrditi njihova odgovornost. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravna kvalifikacija krivičnog djela izmijenjena u apelantovu korist zbog toga što je apelant Duško Jević osuđen za pomaganje u UZP, što je nedvojbeno blaže u odnosu na (sa)izvršilaštvo u UZP koje mu je stavljeno na teret optužnicom.
26. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, protivrječna i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je ukazano da je činjenični opis krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret iz izreke pobijane presude jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela genocid iz člana 171 tač. a) i b) KZBiH u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 31 KZBiH za koje su optuženi u prvostepenom postupku proglašeni krivim, uz precizan opis pojedinačnih radnji izvršenja označenih u svim tačkama izreke.
27. Nadalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani i žalbeni navodi da sud prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZKPBiH, što je uticalo na zakonito i pravilno donošenje presude. U odnosu na navedeno, istaknuto je da prvostepeno vijeće nije počinilo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka kada je prihvatilo dodatne dokaze Tužilaštva, te da time nije dovelo apelanta Duška Jevića u nepovoljniji procesni položaj zbog toga što branilac u svojoj žalbi, osim subjektivnog uvjerenja da su dodatni dokazi Tužilaštva uticali na odluku suda, ne obrazlaže svoje argumente činjenično. Takođe, odbrana je mogla i u prvostepenom postupku pobijati sporne dokaze s obzirom na to da odbrani, odnosno apelantu, uvijek pripada posljednja riječ. Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovanu žalbu apelanata u odnosu na navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Ispitujući žalbene navode apelanata u pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće, na osnovu sprovedenih dokaza, na pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice na osnovu kojih je došlo do zaključka da se u radnjama apelanata, pobliže opisanim u izreci pobijane presude, stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela genocid iz člana 171 tač. a) i b) KZBiH u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 31 KZBiH, a koji nije osporen žalbenim prigovorima branilaca apelanata.
28. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanata o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona, odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ, a ne KZBiH. Apelaciono vijeće je istaklo da je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud radnje apelanta Duška Jevića pravilno kvalifikovalo kao krivično djelo genocid iz člana 171 tač. a) i b) KZBiH u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 31 KZBiH na koji način nije prekoračeno optuženje, budući da je ova kvalifikacija povoljnija za apelanta u odnosu na kvalifikaciju iz optužnice. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da žalbeni navodi apelanta Duška Jevića u pogledu povrede krivičnog zakona nisu osnovani, te su kao takvi odbijeni. Nadalje, apelanti su svojim žalbama pokrenuli i pitanje koji je krivični zakon povoljniji za njih. U vezi sa navedenim, ukazano je da su u pobijanoj presudi pravilno i detaljno analizirane sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i relevantni propisi, te je u skladu s tim prvostepeno vijeće došlo do zaključka da je KZBiH iz 2003. godine povoljniji za apelante kada se komparira sa KZSFRJ iz 1976. godine kao zakonom koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
29. Konačno, Apelaciono vijeće je zaključilo da krivičnopravna sankcija nije pravilno odmjerena, te da su žalbeni prigovori apelanata u tom pogledu osnovani. Apelaciono vijeće je, nakon izvršenog uvida u spis predmeta, zaključilo da prvostepeni sud nije prepoznao značaj olakšavajućih okolnosti na strani apelanata na šta su ispravno ukazale žalbe odbrane. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da su izrečene kazne dugotrajnog zatvora prestrogo odmjerene, pa je stoga djelimično uvažilo žalbe apelanata. Apelaciono vijeće je, između ostalog, istaklo da je neprihvatljivo obrazloženje iz pobijane presude da prvostepeni sud nije ustanovio da postoje olakšavajuće okolnosti na strani apelanata, te je u tom pogledu ocijenilo da apelanti imaju porodice i da do sada nisu bili osuđivani. Navedene okolnosti, u skladu sa zakonom, moraju biti ocijenjene bez obzira što se u konkretnom slučaju radi o najtežem krivičnom djelu i što objekat zaštite predstavljaju vrijednosti koje su zaštićene i međunarodnim pravom.
II.Postupak u odnosu na produženje pritvora
30. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 21. februara 2013. godine apelantima je produžen pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže šest mjeseci, odnosno do 25. avgusta 2013. godine.
IV.Apelacija III.Navodi iz apelacije
31. Apelanti u apelaciji broj AP 4239/13, podnesenoj 14. oktobra 2013. godine, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 7 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evopske konvencije. Apelanti smatraju da je Sud BiH, kršeći pravo na pravično suđenje na njihov teret, uzeo događaje u kojima nisu učestvovali, te za koje nije dokazano ni da su za njih znali. Takođe, apelanti su istakli da im je prekršeno pravo na obrazloženu presudu s obzirom na to da je sud veoma kontradiktoran u svom obrazloženju u pogledu za šta se, zapravo, koji apelant osuđuje, odnosno za koju radnju konkretno, te u pogledu toga za koji vid učešća u izvršenju djela se osuđuje s tim da se uopšte ne specificira njegovo ponašanje kao navodnog saizvršioca. Nadalje, obrazlažući povredu prava na pravično suđenje, apelanti su ukazali na nezakonitost dokaza, odnosno iskaza koje su svjedoci Tužilaštva BiH dali tokom istrage, a koja se tiče nedozvoljenih pritisaka na zaštićenog svjedoka kojima je bio podvrgnut od istražitelja Tužilaštva BiH i SIPA-e. Apelanti su istakli da je prvostepeno vijeće u presudi navelo da prvostepena presuda neće u bitnom dijelu počivati na iskazu konkretnog svjedoka, ali se to, ipak, desilo, a koje postupanje je kao ispravno potvrdilo Apelaciono vijeće. Pored toga, apelanti smatraju da njihove izjave koje su date pred MKSJ nisu mogle biti uvrštene u dokaze konkretnog predmeta. Nadalje, apelanti smatraju da je u konkretnom predmetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da je prekršeno njihovo pravo na presumpciju nevinosti, da je došlo do paušalne primjene materijalnog prava.
32. U vezi sa povredom člana 7 Evropske konvencije, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti. Apelanti, takođe, smatraju da u odnosu na njih nije primijenjen zakon koji je blaži, a to je KZSFRJ, već je primijenjen KZBiH, te da djelo za koje su osuđeni u vrijeme izvršenja nije bilo propisano zakonom kao krivično djelo. Apelanti smatraju da ne mogu biti pogođeni strožijim zakonom i težom kaznom zbog toga što zakonodavni organi nisu blagovremeno reagovali i izmijenili nomenklaturu kazni, već su to učinili tek 2003. godine.
33. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, utvrdi povredu prava iz člana 6 Evropske konvencije, odnosno povrede (a) prava na jednakost strana u postupku i prava na akuzatoran postupak, (b) prava na obrazloženu sudsku presudu, (c) prava na pravično suđenje usljed prekoračenja optužbe, (d) prava na pravično suđenje usljed proizvoljne primjene materijalnog prava, (e) prava na pravično suđenje usljed proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i (f) prava na presumpciju nevinosti, kao i da se utvrdi povreda člana 7 stav 1 Evropske konvencije, odnosno povreda prava na zabranu retroaktivne primjene zakona i člana 13 Evropske konvencije, odnosno povreda prava na djelotvoran pravni lijek. Apelanti su predložili da Ustavni sud ukine u osuđujućem dijelu presude Suda BiH, te da mu naloži da u hitnom roku ponovi postupak protiv apelanata u kojem će otkloniti nastale povrede ljudskih prava apelanata.
34. Apelant Duško Jević u apelaciji broj AP 4272/13, podnesenoj 16. oktobra 2013. godine, smatra da mu je Rješenjem Suda BiH o produženju pritvora broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 21. februara 2013. godine povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Apelant povredu navedenog prava vidi u tome što mu je onemogućeno preispitivanje odluke o pritvoru. Osim toga, apelant Duško Jević smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 1 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evopske konvencije, pravo iz člana 7 Evopske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evopske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što nisu primijenjene, ili su nepravilno primijenjene neke zakonske odredbe, odnosno pravila postupka na njegovu štetu. Apelant smatra da izjave svjedoka, pobliže navedenih u apelaciji, a koje su date pred MKSJ, nisu mogle biti uvrštene u dokaze konkretnog predmeta bez mogućnosti odbrane da ih unakrsno sasluša. Pored toga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što Apelaciono vijeće nije dalo adekvatno obrazloženje, već samo uopšten zaključak da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio krivični zakon kada je u apelantovim radnjama našao elemente inkriminisanog djela, odnosno da je izostalo obrazloženje. Apelant Duško Jević smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije, te je ponovio navode koji su istaknuti u apelaciji broj AP 4239/13, jer je u konkretnom slučaju primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti.
IV.Odgovor na apelaciju
35. Tužilaštvo BiH u odgovoru na apelaciju broj AP 4239/13 navodi da apelacija nije ukazala na kršenje ustavnih prava apelanata. Nadalje, u vezi sa navodima apelanata o primjeni blažeg zakona, tj. da je trebalo primijeniti KZ koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela za koje se terete, Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH ispravno primijenio član 4a) KZBiH i procijenio njegovu primjenu prema opštim principima međunarodnog prava, što je u svojoj presudi i obrazložio. Tužilaštvo BiH smatra da se primjenom KZBiH ne krši pravo pojedinca u smislu poštovanja zabrane retroaktivne primjene materijalnog krivičnog prava, jer se ono retroaktivno ne primjenjuje. Tužilaštvo BiH je predložilo da Ustavni sud BiH odbije apelaciju kao neosnovanu, jer nije ukazala da postoji kršenje ustavnih prava apelanata u vezi sa odredbama Evropske konvencije.
36. U odgovoru na apelaciju broj AP 4272/13 Tužilaštvo je navelo da se u predmetnoj apelaciji samo ponavljaju isti navodi kao i u apelaciji broj AP 4239/13, te da se na isti način ponovo pokušavaju preispitati svi žalbeni navodi u odnosu na presudu o kojim je već raspravljeno pred Sudom BiH. Tužilaštvo je navelo da apelantovi navodi o kršenju člana II/3 Ustava BiH i člana 5 Evropske konvencije zbog određivanja i produženja pritvora nisu osnovani, te da je takva odluka suda zasnovana na zakonu i činjenicama u konkretnom predmetu. U vezi sa apelantovim apelacionim navodima koji se odnose na povredu prava iz člana 6 Evopske konvencije, Tužilaštvo je navelo da je Sud BiH tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, nakon svake svoje odluke, dao argumentovano obrazloženje za donošenje takve odluke. Navodeći povrede iz člana 6 Evropske konvencije apelant je, uglavnom, navodio svoje navode koje je već isticao u žalbi na prvostepenu presudu. Apelaciono vijeće je razmotrilo te žalbene navode, te ih i elaboriralo u svojoj presudi. Ako nisu prihvaćena mišljenja neke od stranaka u postupku, to joj ne daje pravo da te iste navode koristi u apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu. O tim navodima je već raspravljeno i oni su obrazloženi. Tužilaštvo smatra da je Sud BiH pravilno ocijenio sve okolnosti i donio zakonitu odluku u pogledu tih žalbenih navoda. O svim pitanjima koja apelant navodi u ovom odjeljku je raspravljeno i Sud je obrazložio na koji način je ocijenio pojedine dokaze, kao i na kojim dokazima je zasnovao svoje odluke. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na povredu člana 7 Evropske konvencije a koje se odnose na primjenu blažeg zakona, odnosno da je trebalo primijeniti krivični zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela za koje se tereti, Tužilaštvo smatra da je Sud BiH ispravno primijenio član 4a) KZBiH i procijenio njegovu primjenu prema opštim principima međunarodnog prava, što je u svojoj presudi i obrazložio. U konačnici, Tužilaštvo je predložilo da u vezi sa sadržinom navoda iz apelacije Ustavni sud BiH odbije apelaciju kao neosnovanu, jer ona nije ukazala na to da postoji kršenje apelantovih ustavnih prava u vezi sa odredbama Evropske konvencije.
37. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju predmetnog postupka, prije svega istaknuvši da apelant predmetnom apelacijom (AP 4272/13) osporava rješenje o produženju pritvora na koje, istina, nije imao pravo žalbe, što je prema zakonu tako uređeno, jer ga je donijela najviša instanca - Apelaciono vijeće, ali na šta je mogao eventualno izjaviti posebnu apelaciju Ustavnom sudu BiH u roku predviđenom za to, a ne tek u apelaciji protiv pravosnažne presude. Nadalje, Sud BiH je naveo da apelant, u suštini, iznosi sve ono što je apelantova odbrana iznosila u žalbi protiv prvostepene presude, što je nedopustivo. Način izlaganja, kao i isticane navodne povrede faktički predstavljaju ponovnu žalbu, a što je već bilo predmet razmatranja Apelacionog vijeća, kada je donesena pravosnažna presuda od 20. maja 2013. godine, kojom je sud iznio svoje zaključke pri kojima i sada ostaje, nalazeći da je bespredmetno da ih ponavlja. Kada su u pitanju navodi o kršenju člana 7 Evropske konvencije, i to u pogledu retroaktivne primjene KZBiH (odnosno navoda da je u predmetu bilo neophodno primijeniti krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tj. KZSFRJ, jer bi u tom slučaju apelantu mogla biti izrečena manja kazna nego što to propisuje KZBiH), Sud BiH je istakao da je odbrana i u postupku isticala ovaj prigovor o kojem je Apelaciono vijeće dalo svoju iscrpnu i detaljnu argumentaciju u pobijanoj drugostepenoj presudi.
V.Relevantni propisi
38. Krivični zakon SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Pomaganje Član 24.
(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
Smrtna kazna Član 37. st. 1. i 2.
(1) Smrtna kazna ne može se propisati kao jedina glavna kazna za određeno krivično djelo.
(2) Smrtna kazna može se izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisana.
Zatvor Član 38. st. 1, 2. i 3.
(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina. (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
(3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan zatvor u trajanju od petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 41.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude uz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći pri tome računa o visini njegovog ličnog dohotka, o njegovim drugim prihodima, o njegovoj imovini i o njegovim porodičnim obavezama.
Genocid Član 141.
Ko u namjeri da potpuno ili djelimično uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu naredi da se vrše ubistva ili teške povrede tijela ili teško narušavanje fizičkog ili duševnog zdravlja članova grupe ili prinudno raseljavanje stanovništva, ili da se grupa stavi u takve životne uvjete koji dovode do potpunog ili djelimičnog istrebljenja grupe, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika grupe, ili da se vrši prinudno preseljenje djece u drugu grupu, ili ko u istoj namjeri izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
39. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Načelo zakonitosti Član 3.
Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Vremensko važenje Krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava Član 4.a Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.
Pomaganje Član 31.
(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učiniocu sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Kazna zatvora Član 42.
(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana ni duža od dvadeset godina.
(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem, može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdesetpet godina (dugotrajni zatvor).
(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino krivično djelo.
(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći učiniocu koji u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršio dvadeset i jednu godinu života.
(5) Pod uslovima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona može se izreći kazna maloljetničkog zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode.
(6) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.
(7) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržanih tri petine te kazne.
Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Genocid Član 171.
Ko u cilju da potpuno ili djelimično istrijebi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu ljudi naredi učinjenje ili učini koje od ovih djela:
a) ubijanje pripadnika grupe ljudi;
b) nanošenje teške tjelesne ozljede ili duševne povrede pripadnicima grupe ljudi;
[...] kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Lice koje planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, krivo je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornom službenom licu vlade, ne oslobađa takvo lice krivice niti utiče na ublažavanje kazne.
40. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja, u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 314. stav 1.
Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće Apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tač. f), g) i j) ovog zakona.
Član 317a.
Opšta odredba (1) Protiv presude vijeća Apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:
a) ako je vijeće Apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;
b) ako je vijeće Apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
(2) O žalbi protiv drugostepene presude odlučuje trećestepeno vijeće sastavljeno od trojice sudija.
41. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI.Dopustivost
42. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
V.Dopustivost u odnosu na produženje pritvora
44. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
45. U konkretnom slučaju apelant Duško Jević smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost u kontekstu nemogućnosti da se preispita odluka o pritvoru od 21. februara 2013. godine. Naime, Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 21. februara 2013. godine apelantu produžio pritvor. Navedeno rješenje je dostavljeno apelantu i na njemu je bila pouka o pravnom lijeku da protiv navedenog rješenja nije dopuštena žalba.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao podnijeti apelaciju protiv navedenog rješenja Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana prijema predmetnog rješenja.
47. Ustavni sud zapaža da je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 21. februara 2013. godine apelant primio 22. februara 2013. godine, a njegova punomoćnica Vera Lazić 26. februara 2013. godine, a apelant je apelaciju podnio 16. oktobra 2013. godine. Rok za podnošenje apelacije od 60 dana iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda je istekao u subotu, 23, odnosno 27. aprila, pa se rok za podnošenje apelacije prenosi na prvi naredni radni dan, 29. april 2013. godine. S obzirom na to da je apelacija podnesena nakon navedenog roka, apelacija je u ovom dijelu nedopuštena, jer je protekao rok za podnošenje apelacije u smislu člana 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 68/06, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1394/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
VI.Dopustivost u odnosu na presude Suda BiH br. S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine i S1 1 K 003417 10 Krl od 25. maja 2012. godine
48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. avgusta 2013. godine, a punomoćnica apelanta Duška Jevića, advokat Vera Lazić 19. avgusta 2013. godine a apelacije su podnesene 14. i 16. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
50. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Osim toga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo iz člana 1 Evropske konvencije, pravo iz člana 7 Evropske konvencije i pravo iz člana 13 Evopske konvencije.
VII. Pravo na pravično suđenje
Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
51. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe imajući u vidu navode apelacija.
52. U odnosu na navode apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
53. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
54. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sproveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Pri tome Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega je odbio prigovore apelanata u odnosu na izvođenje pojedinih dokaza predloženih od Tužilaštva, kao i zbog čega je izvođenje tih dokaza bilo značajno za ishod predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o krivičnopravnoj odgovornosti apelanata. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak sproveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantima u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza od prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je, takođe, dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Zatim, redovni sudovi su dali i jasne razloge u kojoj mjeri su korišćene činjenice utvrđene od MKSJ, te da odluka o krivičnopravnoj odgovornosti apelanata nije isključivo donesena na osnovu tih činjenica, već je rezultat ocjene svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Takođe, redovni sudovi su u svojim odlukama dali i jasne razloge zbog čega broj ubijenih muškaraca u koloni ne utiče na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, budući da predmet konkretnog postupka nije kolona, odnosno legitimnost napada na kolonu, te da se „značajan“ dio grupe kao bitan elemenat krivičnog djela genocid ne posmatra samo kroz muškarce koji su ubijeni u koloni već kroz cjelokupnu operaciju ubijanja Bosanskih Muslimana, muškaraca Srebrenice. U navedenim razlozima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
55. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u toku cijelog postupka imali branioce, dakle, stručnu pravnu pomoć, te da su imali i koristili sve raspoložive pravne lijekove. Apelanti su u toku postupka imali mogućnost da svoje argumente suprotstave argumentima optužbe. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da su apelanti i u jednom dijelu postupka dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, kao i da je apelantima povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud ne može zaključiti da je na bilo koji način povrijeđeno i pravo apelanata na samoinkriminaciju, te da u tom smislu apelanti pred redovnim sudovima nisu dokazali da su izjave koje su apelanti dali pred MKSJ bile korišćene kao dokaz o njihovoj krivičnoj odgovornosti u predmetnom krivičnom postupku. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti apelanata, apelantima nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
56. U pogledu navoda apelanata o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Takođe, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, da nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, princip in dubio pro reo predstavlja jedno od osnovnih načela krivičnog procesnog prava pored pretpostavke nevinosti. Ono znači da, u slučaju sumnje, treba presuditi u korist okrivljenog. Kada se sud, u pogledu pitanja da li određena činjenica koja ide na štetu okrivljenom postoji, nađe u sumnji, mora uzeti da ona nije dokazana i dodatno, u slučaju sumnje u pogledu činjenica koje okrivljenom idu u korist, a ne mogu se sa izvjesnošću utvrditi, mora se uzeti da su utvrđene. Ovim pravilom se uzima kao dokazano ono što nije dokazano. Ukoliko nakon sprovedenog krivičnog postupka ostane u sumnji u pogledu krivične odgovornosti optuženog, sud mora donijeti oslobađajuću presudu.
57. Dakle, u utvrđivanju krivične odgovornosti optuženog sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, što je potvrdio i drugostepeni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti da je sud bio u sumnji u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršen princip presumpcije nevinosti, kao i princip in dubio pro reo, zbog čega su neosnovani navodi apelanata o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
58. U odnosu na navode apelanata o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka), Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo tijesno povezano sa pravom na jednakost strana u postupku. Opšte načelo je da optuženim licima mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Takođe, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6 stav 1 utvrdio da su apelanti u predmetnom postupku bili u ravnopravnom položaju sa Tužilaštvom. Apelantima je bilo omogućeno da predlažu i ispituju svjedoke, te da je u diskreciji suda bilo da ocjenjuje u kojoj mjeri i kako će prihvatiti pojedine izjave svjedoka koje nije bilo moguće dovesti pred sud zbog određenih objektivnih razloga. Takođe, redovni sudovi su dali jasne razloge zbog čega apelanti nisu bili u mogućnosti unakrsno ispitivati pojedine svjedoke a čije izjave su bile relevantne za predmetni postupak. Prema tome, kao što je već Ustavni sud naveo, odluka o krivičnoj odgovornosti apelanata je donesena na osnovu svih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu kojem su prisustvovali apelanti i njihovi branioci pri čemu je odbrana apelanata imala mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata o kršenju garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
59. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije.
VIII.Kažnjavanje samo na osnovu zakona Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim načelima priznatim kod civilizovanih naroda.
60. Iz navoda apelacije proizilazi tvrdnja apelanata da su u konkretnom krivičnom postupku koji se protiv njih vodio kažnjeni na osnovu odredaba KZBiH, koji je za njih nepovoljniji i strožiji, umjesto prema odredbama KZSFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, koji je za njih blaži i povoljniji. Apelanti su ukazali na odluku Evropskog suda u predmetu Damjanović i Maktouf u kojoj je utvrđena povreda člana 7 Evropske konvencije.
61. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se radi o krivičnom djelu koje je u odredbama KZBiH propisano u članu 171, u dijelu Glave XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, odnosno koje je u odredbama KZSFRJ propisano u članu 141, u dijelu Glave XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Dakle, radi se o krivičnom djelu iz grupe tzv. ratnih zločina. Stoga će Ustavni sud osporene odluke ispitati sa aspekta njihove usklađenosti sa članom 7 Evropske konvencije.
62. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene blažeg zakona, u kontekstu odluke Evropskog suda u predmetu Abduladhima Maktoufa i Gorana Damjanovića (vidi, Evropski sud, Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 2312/08 i 34179/08, presuda od 18. jula 2013. godine, u daljnjem tekstu: Maktouf i Damjanović), razmatrao u nizu svojih odluka koje je donio nakon navedene odluke Evropskog suda, te se, imajući u vidu navedeno u tom kontekstu, u pogledu uopštenih razmatranja o primjeni blažeg zakona, u cijelosti poziva na obrazloženje tih odluka (vidi, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 325/07 od 27. septembra 2013. godine, tač. 35-45, i AP 556/12 od 4. jula 2014. godine, tač. 44-50, dostupne na www.ustavnisud.ba) s obzirom na to da se navedena obrazloženja u tom dijelu u cijelosti odnose i na ovu odluku.
63. Dovodeći prethodne stavove u vezu s konkretnim predmetom, rukovodeći se principom Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da razmotri in abstracto da li je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine u predmetima ratnih zločina sama po sebi inkompatibilna sa članom 7 Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da odgovor na ovo pitanje zavisi od okolnosti svakog predmeta pojedinačno. Te okolnosti zavise od visine izrečene kazne i zaprijećene kazne, odnosno zavisi od raspona propisanih kazni prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i zakonu na osnovu kojeg je izrečena kazna (KZSFRJ, odnosno KZBiH). U tom kontekstu Ustavni sud konstatuje da je krivično djelo genocid bilo definisano u oba zakona (KZSFRJ i KZBiH) na identičan način, ali je raspon zaprijećene kazne različit. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je, s obzirom na visinu izrečene kazne, od posebnog značaja bilo ustanoviti koji je zakon (KZSFRJ ili KZBiH) „blaži“, odnosno povoljniji u pogledu propisane maksimalne kazne.
64. Naime, Ustavni sud ukazuje da su osporenom presudom apelanti proglašeni krivim i osuđeni da su počinili krivično djelo genocid iz člana 171 KZBiH, te im je izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 32 godine, odnosno od 28 godina. Ustavni sud zapaža da je definicija genocida ista u članu 141 KZSFRJ, koji se primjenjivao u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela (dakle, 1995. godine) i u članu 171 KZBiH, koji je, u konkretnom predmetu, primijenjen retroaktivno. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ispitao i u osporenim presudama dao obrazloženje zbog čega smatra da je KZBiH povoljniji za apelante. Naime, Sud BiH je sa aspekta propisane kazne zaključio da je KZBiH blaži za apelante, jer KZSFRJ za isto djelo propisuje kaznu zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili smrtnu kaznu, dok je prema KZBiH najmanja zaprijećena kazna deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Nakon kompariranja kazni, Sud BiH je zaključio da je zaprijećena kazna prema KZBiH u svakom slučaju povoljnija, jer ne propisuje smrtnu kaznu koja je prema međunarodnom običajnom pravu, svakako, strožija od kazne dugotrajnog zatvora.
65. Ustavni sud smatra da se ne može zauzeti uopšten (apstraktan) stav koji od dva krivična zakona (misli se na KZSFRJ i KZBiH) predviđa „blažu“ ili „težu“ kaznu za ovo krivično djelo, te, s tim u vezi, dalje apstraktno zaključiti koji bi od navedena dva zakona trebalo da se primjenjuje (u slučajevima kada oba zakona propisuju konkretna krivična djela iz oblasti ratnih zločina koja se optužnicom stavljaju na teret) zbog toga što taj zakon propisuje „blažu kaznu“. Takvi zaključci moći će se izvoditi samo u konkretnim slučajevima, te je sasvim moguće da će dolaziti i do različite primjene navedenih zakona (KZSFRJ i KZBiH), jer se, kako je već rečeno, jedan te isti zakon može pokazati, u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja, u jednoj situaciji kao blaži, a u drugoj kao teži u odnosu na kaznu koja će biti izrečena. Ustavni sud smatra da se može zaključiti da, u slučaju kada je krivično djelo bilo inkriminisano u oba zakona (u zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja, kao i u zakonu koji je naknadno donesen) da tada, u skladu s drugom rečenicom stava 1 člana 7 Evropske konvencije, obavezno treba ispitati koji od dva ili više sukcesivno donesenih zakona predviđa blažu kaznu, te primijeniti taj zakon, tj. zakon koji predviđa blažu kaznu (princip favor rei).
66. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH apelante osudio na kaznu dugotrajnog zatvora od 32 godine, odnosno od 28 godina. U vezi s tim, a u kontekstu najviše zaprijećene (najteže) kazne koja se može izreći za predmetno krivično djelo, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 37 stav 1 KZSFRJ propisano da se „smrtna kazna ne može propisati kao jedina glavna kazna za određeno krivično djelo“, te da je odredbama člana 38 stav 2, takođe, propisano da „za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor u trajanju od dvadeset godina“. Pri tome Ustavni sud ističe da iz ovih odredaba proizilazi da, dakle, za krivično djelo koje su apelanti počinili nije bila jedina propisana maksimalna kazna smrtna kazna, nego da je, kao njena alternativa, u određenim slučajevima mogla biti izrečena i kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da se za krivično djelo genocid u KZSFRJ mogla izreći kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina ili kazna zatvora u trajanju od 20 godina ili smrtna kazna.
67. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je smrtna kazna, koja je kao maksimalna kazna za to krivično djelo propisana KZSFRJ, strožija od kazne dugotrajnog zatvora, koja je kao maksimalna kazna propisana u KZBiH. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine) stupio na snagu i Protokol broj 6 uz Evropsku konvenciju kojim je propisano da se smrtna kazna ukida (član 1), te da država može u svom zakonodavstvu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti (član 2). Pri tome Ustavni sud ukazuje da je nakon toga, 3. maja 2002. godine, na nivou Savjeta Evrope usvojen Protokol broj 13 uz Evropsku konvenciju o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, koji je Bosna i Hercegovina ratifikovala 28. maja 2003. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizilazi da u vrijeme donošenja osporene presude, u maju 2013. godine, nije postojala mogućnost da apelantima bude izrečena smrtna kazna za ovo krivično djelo.
68. S obzirom na to da nije bilo moguće apelantima izreći smrtnu kaznu, postavlja se pitanje koja je to, onda, maksimalna kazna mogla biti izrečena apelantima prema KZSFRJ. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 38 stav 2 KZSFRJ propisano da „za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina“. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz citirane zakonske odredbe jasno proizilazi da maksimalna kazna za predmetno krivično djelo, u situaciji kada više nije moguće izreći smrtnu kaznu, jeste kazna zatvora od 20 godina. Poredeći kaznu zatvora od 20 godina (kao maksimalnu kaznu za predmetno krivično djelo prema KZSFRJ) s kaznom dugotrajnog zatvora od 45 godina (kao maksimalnom kaznom za predmetno krivično djelo prema KZBiH), Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesumnjivo da KZSFRJ predstavlja blaži zakon za apelante. Imajući u vidu da je, dakle, prema KZSFRJ, apelantima bilo moguće izreći maksimalne kazne od 20 godina, a da su im u konkretnom slučaju, primjenom KZBiH, izrečene kazne dugotrajnog zatvora od 32 godine, odnosno od 28 godina, Ustavni sud smatra da je retroaktivna primjena KZBiH bila na štetu apelanata u pogledu izricanja kazne, a što je suprotno članu 7 stav 1 Evropske konvencije.
69. Ustavni sud ukazuje da ni u ovom slučaju, kao ni u nizu predmeta iz novije prakse u kojim je utvrdio povredu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 stav 1 Evropske konvencije, ukinuo presude Suda BiH s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda, nije odlučivao o prekidu izdržavanja kazne zatvora i puštanju na slobodu apelanata, niti o proceduri prema kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju apelanti lišeni slobode i upućeni na izdržavanje kazne zatvora na osnovu osporene presude koja je ukinuta ovom odlukom Ustavnog suda samo u odnosu na primjenu člana 7 Evropske konvencije, o lišavanju slobode apelanata odlučivaće Tužilaštvo BiH i Sud BiH u skladu sa svojim nadležnostima.
IX. Pravo iz čl. 1 i 13 Evropske konvencije
70. Apelanti ukazuju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz čl. 1 i 13 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnog pozivanja na kršenje navedenih prava, apelanti nisu naveli, niti precizirali u čemu vide kršenje navedenih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz čl. 1 i 13 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
71. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom prekršeno pravo apelanata iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 stav 1 Evropske konvencije, jer je Sud BiH u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv apelanata, retroaktivno primijenio odredbe KZBiH iako nedvosmisleno proizilazi da je, imajući u vidu zaprijećeni raspon kazni, blaži KZSFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje su apelanti proglašeni krivim.
72. S druge strane, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada u konkretnom slučaju nije došlo do povrede principa nepristrasnosti suda i kada iz obrazloženja osporene odluke jasno proizilazi da krivica apelanata za krivično djelo za koje su osuđeni nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza i kada su neosnovani navodi da je povrijeđen princip jednakosti i ravnopravnosti strana u postupku. Naime, osuđujuća presuda je zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i uz istu mogućnost koja je data apelantima da ospore dokaze Tužilaštva, uz jasne i potpune razloge u obrazloženju presude iz kojih je vidljivo da su ocijenjeni svi izvedeni dokazi obiju strana u postupku, kao i da je odluka rezultat cjelokupnog postupka. Pri tome niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
73. Na osnovu člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
74. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman