Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2308/15 (J. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Uporedive situacije
  • Pretpostavka nevinosti
  • Mjere zabrane
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2308/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2308/15, rješavajući apelaciju Joze Sliškovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. prosinca 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Sliškovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 010348 15 Kv 14 od 5. ožujka 2015. godine i S1 2 K 010348 15 Krn 21 od 16. veljače 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jozo Slišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 12. svibnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 010348 15 Kv 14 od 5. ožujka 2015. godine i S1 2 K 010348 15 Krn 21 od 16. veljače 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, kao i od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 21. rujna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 28. rujna 2016. godine, a Tužiteljstvo BiH 26. rujna 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Prethodni postupak

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. listopada 2014. godine apelantu i osumnjičenoj Š.M. (u daljnjem tekstu: osumnjičena) je ukinut pritvor i istodobno izrečene mjere zabrane, i to: 1) zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz članka 126. Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Dalje se navodi da se, radi izvršenja ove mjere, od osumnjičenih privremeno oduzimaju važeće putne isprave (putovnice) Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, koje je bez odgađanja potrebno dostaviti Sudu BiH. Dalje, zabranjuje se izdavanje novih putnih isprava (putovnice) na imena osumnjičenih, kao i korištenje osobne iskaznice za prelazak državne granice, koje mjere će izvršiti Granična policija Bosne i Hercegovine na način da će osigurati unošenje ove zabrane u Glavni centar za obradu podataka. Također, istim rješenjem je apelantu i osumnjičenoj zabranjeno napuštanje područja Zapadnohercegovačkog i Hercegovačkoneretvanskog kantona, izuzev ukoliko je to potrebno da bi se pojavili pred Sudom BiH ili Tužiteljstvom BiH, 2) zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a stavak 1. točka b) ZKPBiH, a radi izvršenja ove mjere, osumnjičenima se zabranjuje posjećivanje sjedišta pravne osobe „Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg, Visoka glavica bb, Široki Brijeg, 3) zabrana sastajanja sa određenim osobama iz članka 126.a stavak 1. točka c) ZKPBiH a radi izvršenja ove mjere, apelantu i osumnjičenoj se zabranjuje međusobno sastajanje i sastajanje sa ostalim osumnjičenim iz ovog predmeta, kako je to navedeno u dispozitivu rješenja, kao i sa svjedocima koji se imaju saslušati u ovom predmetu, 4. Također je utvrđena obveza povremenog javljanja određenom državnom tijelu iz članka 126.a stavak 1. točka d) ZKPBiH, a radi izvršenja ove mjere, osumnjičenima se naređuje da se jednom tjedno, i to utorkom, javljaju u Policijsku postaju Široki Brijeg, Obilaznica b.b, Široki Brijeg, i to: apelant u vremenskom razdoblju od 9 do 10 sati, osumnjičena M. Š. u vremenskom razdoblju od 11 do 12 sati.

6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 13 Kv 4 od 27. listopada 2014. godine je odbijen kao neutemeljen priziv apelantovog odvjetnika izjavljen protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. listopada 2014. godine.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Krn 14 od 8. prosinca 2014. godine apelantu i osumnjičenoj mijenjaju se mjere zabrane obveznog javljanja državnom tijelu iz članka 126.a stavak 1. točka d) ZKPBiH izrečene Rješenjem Suda broj S 1 2 K 010348 14 Krn 8 od 2. listopada 2014. godine, te se apelantu i osumnjičenoj naređuje da se svakog drugog utorka u mjesecu javljaju u Policijsku postaju Široki Brijeg, i to: apelant u vremenskom razdoblju od 9 do 10 sati, osumnjičenoj M. Š. u vremenskom razdoblju od 11 do 12 sati.

8. Stavkom II. istog rješenja je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane prema apelantu i osumnjičenoj određene Rješenjem Suda broj S 1 2 K 010348 14 Krn 8 od 2. listopada 2014. godine, i to: 1) Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz članka 126. ZKPBiH a radi izvršenja ove mjere, privremeno oduzete važeće putne isprave Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske ostaju u KDP Suda, dalje, zabranjuje se izdavanje novih putnih isprava (putovnice) na imena osumnjičenih, kao i korištenje osobne iskaznice za prelazak državne granice, osumnjičenima se zabranjuje napuštanje područja Zapadnohercegovačkog i Hercegovačkoneretvanskog kantona, izuzev ukoliko je to potrebno da bi se pojavili pred Sudom ili Tužiteljstvom BiH. Istim rješenjem je apelantu i osumnjičenoj izrečena zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a stavak 1. točka b) ZKPBiH, a radi izvršenja ove mjere, osumnjičenima je zabranjeno posjećivanje sjedišta pravne osobe „Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg, Visoka glavica b.b, Široki Brijeg. Nadalje, zabrana sastajanja sa određenim osobama iz članka 126.a stavak 1. točka c) ZKPBiH a radi izvršenja ove mjere, osumnjičenima se zabranjuje međusobno sastajanje i sastajanje sa ostalim osumnjičenim iz ovog predmeta, kao i sa svjedocima koji se imaju saslušati u ovom predmetu.

9. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Kv 9 od 25. prosinca 2014. godine odbijeni su kao neutemeljeni prizivi odvjetnika i apelanta izjavljeni protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Krn 14 od 8. prosinca 2014. godine.

Osporena rješenja

10. Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 010348 15 Krn 21 od 16. veljače 2015. godine ukinute su mjere zabrane izrečene Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. listopada 2014. godine apelantu i osumnjičenoj, i to: 1) Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz članka

126. ZKPBiH, 2) Mjera obveznog javljanja državnom tijelu iz članka 126.a stavak 1. točka d) ZKPBiH, te se nalaže vraćanje privremeno oduzetih putovnice i drugih putnih isprava, ukidanje zabrane izdavanja novih putnih isprava, ukidanje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice. Utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane prema apelantu i osumnjičenoj Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. listopada 2014. godine, i to: zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a stavak 1. točka b) ZKPBiH na način da se apelantu zabrani posjećivanje sjedišta pravne osobe ,,Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg. Također je izrečena zabrana sastajanja sa određenim osobama iz članka 126.a stavak 1. točka c) ZKPBiH na način da se apelantu zabrani sastajanje sa ostalim osumnjičenima u ovom predmetu, kao i sa svjedocima koji se imaju saslušati u ovom predmetu.

11. U pogledu postojanja utemeljene sumnje za počinjenje kaznenih djela za koja se apelant i osumnjičena terete, kao preduvjeta za egzistiranje bilo koje mjere osiguranja nazočnosti osumnjičenih i uspješno vođenje kaznenog postupka, sud je do sada već obrazložio njezino postojanje u rješenjima o određivanju i produljenju mjere pritvora, koje odluke su bile predmet preispitivanja drugostupanjskih vijeća. Sud je iz stanja u spisu utvrdio da nije došlo do nastupanja okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari, odnosno dovele u pitanje postojanje utemeljene sumnje.

12. Naime, Odlukom broj AP 4309/14 od 18. prosinca 2014. godine Ustavni sud je zaključio da prilikom obrazlaganja postojanja opasnosti od bjekstva, kao pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a ) ZKPBiH, Sud BiH je općenito i paušalno zaključio da postoji opasnost bez bilo kakve konkretizacije razloga u odnosu na osumnjičene, čime je ustanovio da postoji povreda članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stav 1.c. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

13. Dakle, Sud BiH iz raspoloživih podataka spisa nije našao druge razloge, osim već prezentiranih, koji bi ukazivali na zaključak da postoji opasnost i bojazan od bjekstva, niti je Tužiteljstvo u tom pravcu ponudilo nove dokaze, pa je Sud, provodeći odluku Ustavnog suda kao obvezujuću, ukinuo mjere zabrane koje su osumnjičenima bile određene kao mjere osiguranja nazočnosti osumnjičenih.

14. U tom kontekstu sud nalazi da je i dalje u odnosu na sve osumnjičene neophodno održati na snazi mjere zabrane sastajanja kako međusobnog, tako i sa poznatim svjedocima. Naime, u procesnoj situaciji kada Tužiteljstvo i dalje provodi istragu, nužno je spriječiti da osumnjičeni, prije nego što izjave svjedoka budu osigurane, stupe u kontakt sa tim osobama, te utječu na njihovu volju u davanju izjava radi isključenja ili umanjenja svoje kaznene odgovornosti, a što bi nesumnjivo moglo ometati istragu. Također, radi sprečavanja međusobnog dogovora osumnjičenih u pogledu svojih obrana, usuglašavanja davanja iskaza, sakrivanja ili uništavanja dokaza, kao i utjecaja na osumnjičene osobe koje su priznale počinjenje djela, sud nalazi opravdanim i dalje ostaviti na snazi mjeru zabrane sastajanja sa svjedocima i suosumnjičenim osobama.

15. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 15 Kv 14 od 5. ožujka 2015. godine odbijeni su kao neutemeljeni prizivi apelanta i branitelja osumnjičene izjavljenog protiv Rješenja Suda BiH broj S 1 2 K 010348 15 Krn 21 od 16. veljače 2015. godine

16. Vijeće je utvrdilo da prvostupanjsko rješenje navodi sasvim jasne razloge i argumente za dalje egzistiranje mjera zabrane, odnosno zabranu sastajanja sa određenim osobama iz članka 126.a) stav 1. točka c) ZKPBiH, zabranu poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz članka 126.a) stavak 1. točka a) ZKPBiH, te zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a) stavak 1. točka b) u odnosu na apelanta i osumnjičenu.

17. Kako je navedeno, Vijeće je utvrdilo da su prizivni prigovori da osporeno rješenje ne sadrži eksplicitnu ocjenu postojanja utemeljene sumnje u smislu odredbe članka 132. stavak 1. ZKPBiH neutemeljeni. Naime, postojanje utemeljene sumnje je quaestio facti i ono je u ovom predmetu već utvrđeno primjenom načela slobodne ocjene dokaza, odnosno ovakav stav je decidirano zauzet u navedenim rješenjima. Dakle, Sud BiH ističe da detaljnije elaboriranje postupajućeg suca o postojanju utemeljene sumnje ne čini pobijano rješenje suda nezakonitim, niti predstavlja povredu koja utječe na pravilnost sudske odluke s obzirom na to da je ona prema apelantu već detaljno obrazložena. Kako se dalje navodi, sud se ograničio na utvrđivanje postojanja utemeljene sumnje da su osumnjičeni počinili predmetno kazneno djelo, a što predstavlja niži stupanj izvjesnosti da je kazneno djelo počinjeno i da ga je počinila određena osoba, u odnosu na stupanj izvjesnosti koji se zahtijeva za osudu. Vijeće smatra da je pravilan zaključak postupajućeg suca da je sud u svojim ranijim odlukama dao vrlo jasno obrazloženje o postojanju općeg uvjeta za određivanje pritvora (utemeljene sumnje).

18. Naime, kako se apelant tereti da je kaznena djela usmjerena protiv gospodarstva i jedinstva tržišta počinio u sastavu dobro organizirane skupine, sa unaprijed jasno definiranim ulogama, a kojim su djelima, kako se to utemeljeno sumnja, ostvarili znatnu imovinsku korist i na taj način oštetili proračun BiH, te je nesumnjivo da apelantu moraju biti poznate osobe sa kojima su, kako se to utemeljeno sumnja, surađivali pri izvršenju inkriminiranih kaznenih djela, pa bi tako on ukidanjem mjere zabrane mogao nesmetano vršiti utjecaj na dalji tijek istrage i prikupljanje dokaza.

19. Nadalje, mjera zabrane posjećivanja službenih prostorija pravne osobe ,,Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg je, kako to Vijeće nalazi, opravdana činjenicom dodatnog osiguranja zabrane međusobnog kontakta osumnjičenih, a koji je, prema ocjeni Vijeća, nužno spriječiti, imajući u vidu da iz dosad dostavljenih dokaza proizlazi postojanje utemeljene sumnje da su radnje apelanta i ostalih osumnjičenih međusobno isprepletene i neraskidivo povezane, a imajući u vidu modus operandi po kojem su osumnjičeni postupali, koji je detaljno opisan u rješenju o određivanju mjera zabrane. Vijeće podsjeća da svaki kazneni postupak za sebe, u pravilu, veže i određene posljedice, ali i ističe da mjere zabrane koje su trenutačno na snazi prema apelantu u radikalnoj mjeri ne ograničavaju ga u njegovim pravima, te Vijeće zaključuje da je njima ostvarena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u apelantova prava i zakonitog cilja kojem se teži. Također, Vijeće upućuje da, ukoliko se u tijeku postupka promijene činjenice i okolnosti koje bi utemeljeno opravdavale izmjenu ili ukidanje izrečenih mjera zabrane, obrana u svakom trenutku može o tome obavijestiti postupajućeg suca koji će razmotriti sve činjenice i o tome donijeti konačnu odluku. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije, kao i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije.

21. Apelant navodi da Sud BiH nije dao dovoljno i adekvatno obrazloženje koje bi zadovoljilo objektivnog promatrača o postojanju činjenica ili informacija koje ukazuju na mogućnost počinjenja kaznenog djela, već je obrazlažući postojanje utemeljene sumnje samo citirao navode Tužiteljstva o postojanju osnova krivnje iz prijedloga za određivanje pritvora. Također, Vijeće je u prizivnom postupku proizvoljno odbilo apelantove prizivne navode i prihvatilo zaključke iz prvostupanjskog rješenja. Stoga, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno mu je pravo na slobodu i sigurnost uslijed nepostojanja utemeljene sumnje kao uvjeta sine qua non za određivanje pritvora, u smislu članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije. Pored toga, smatra da su mu mjere zabrane nezakonito određene.

22. Navedeno se posebno odnosi na prizivne razloge kojima je ukazano da nezakonitost pobijanog rješenja postoji i u dijelu određene mjere zabrane kojom se apelantu zabranjuje kontaktiranje sa osobama koje bi trebale biti saslušane kao svjedoci. Ovo stoga što je tako određena mjera zabrane apsolutno neodrživa u okolnostima kada se uopće ne navodi koji su to svjedoci, pa je apsolutno nejasno sa kim se to apelantu zabranjuje sastajanje, tj. tko su te osobe koje bi trebale biti saslušane kao svjedoci. Ovo stoga što bi apelant tako određenu mjeru, kada se ne navodi tko su te osobe koje bi trebale biti saslušane kao svjedoci, mogao ispoštovati samo ukoliko se u potpunosti samoizolira i izbjegava kontakt sa bilo kojom trećom osobom. Međutim, apelant navodi da u pobijanom rješenju sud u cijelosti ignorira ove prizivne razloge i ne iznosi razloge o odlučnim činjenicama u svezi sa njima. I ne samo to, u kršenju apelantovih prava sud ide čak i dalje, te iznosi „golu pretpostavku“ da egzistira realna opasnost da će apelant, svjestan postojanja istrage protiv njega, nastojati stupiti u kontakt sa svjedocima koji do sada nisu saslušani, pri čemu, s jedne strane, ostaje nejasno tko su, zapravo, te osobe, a imajući u vidu razloge pobijanog rješenja koje iznosi u svezi sa ostalim mjerama zabrane koje se odnose na zabranu kontaktiranja sa ostalim osumnjičenima, apelant ponovno ukazuje da u očiglednom nedostatku konkretnih okolnosti, koje bi citiranu opasnost činile konkretnom, manifestnom i signifikantnom, sud u pobijanom rješenju de facto konstruira postojanje ove opasnosti, prebacujući time teret dokazivanja na apelanta, a što je, kako je rečeno, suprotno pravilima iz članka 5. Europske konvencije (presuda Europskog suda za ljudska prava, Iljkov protiv Bugarske od 26.7.2001. godine, aplikacija broj 33977/96, stavak 85).

23. U odnosu na povredu prava na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, apelant je naveo da takvo kršenje prava proizlazi, prije svega, iz rješenja drugostupanjskog vijeća od 27. listopada 2014. godine, i to u navodima na strani 6, prvi pasus rješenja: „…jasno je da se poslovanje u tim tvrtkama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo, kao i druge aktivnosti, izravno vezuju za osumnjičene.“

24. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava, ukinu osporena rješenja, te predmet vrati Sudu BiH, koji je dužan odmah donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije.

b) Odgovori na apelacije

25. U svom odgovoru Sud BiH apelantove navode da postojanje utemeljene sumnje u predmetnim rješenjima nije dovoljno obrazloženo smatra neutemeljenim. Naime, u pogledu apelantovih navoda da pobijana odluka suda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama vezanim za utemeljenu sumnju, kao i da u njoj izostaje bilo kakva logičko-psihološka analiza pobrojanih dokaza, Sud BiH ističe da je izvanraspravno vijeće prilikom donošenja pobijanog rješenja, dovodeći u svezu zaključke iz rješenja sa dokazima koji su ranije dostavljeni sudu prilikom podnošenja prijedloga za određivanje pritvora apelantu (kao i ostalim osumnjičenim u ovom predmetu), utvrdilo postojanje utemeljene sumnje da je apelant, kako se to utemeljeno sumnja, izvršio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, i to u opsegu koji je neophodan u fazi u kojoj se predmet u tom trenutku nalazio (istraga).

26. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda u svezi sa izrečenom mjerom zabrane, prije svega, sud ističe da je prilikom donošenja pobijanih odluka ocijenio sve okolnosti na apelantovoj strani na koje se osvrnuo i detaljno ih obrazložio, te na njihovom temelju i zaključio da na strani apelanta egzistiraju razlozi suda koji se odnose na primjenu mjera zabrana: zabrana sastajanja sa određenim osobama iz članka 126.a, stavak 1 .točka c), ZKPBiH, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz članka 126.a, stavak 1. točka a) ZKPBiH, te zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a, stavak 1. točka b).

27. U pogledu apelantovih navoda da je pobijano rješenje nezakonito u dijelu određene mjere zabrane kojom se apelantu zabranjuje kontaktiranje sa svjedocima, sud je ocijenio činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o iznimno složenom i obimnom predmetu, koji je u fazi istrage i u kojem je Tužiteljstvo planiralo saslušati veći broj svjedoka, pribaviti materijalne dokaze i poduzeti druge radnje dokazivanja.

28. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo BiH smatra da su navodi u apelaciji u potpunosti neutemeljeni, te zbog tih razloga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. V.Relevantni propisi

29. U Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Članak 209.

Pranje novca (1)Tko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni počinjenjem kaznenog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u gospodarskom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili financiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Ako je počinitelj djela iz stavka (1) ovog članka istodobno i počinitelj ili suučesnik u kaznenom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stavka (1) ovog članka, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stavka 1. ovog članka prelazi iznos od 200.000 KM, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

(4) Ako je pri počinjenju kaznenog djela iz st. 1. i 2. ovog članka počinitelj postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni kaznenim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(5)Novac i imovinska korist iz stavaka od (1) do (4) ovog članka će se oduzeti.

Članak 210.

Porezna utaja ili prijevara (1) Tko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa obveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka (1) ovog članka kaznit će se i onaj tko, u namjeri da ostvari pravo na povrat ili kredit po osnovi neizravnih poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, podnese poreznu prijavu neistinitog sadržaja sa iskazanim iznosom za povrat ili kredit neizravnih poreza koji prelazi 10.000 KM.

(3) Tko počini kazneno djelo iz stavka (1) ovog članka, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, ili tko počini kazneno djelo iz stavka (2) ovog članka, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovi neizravnih poreza prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Tko počini kazneno djelo iz stavka (1) ovog članka, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, ili tko počini kazneno djelo iz stavka (2) ovog članka, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovi neizravnih poreza prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.

Članak 211.

Neplaćanje poreza (1) Tko prijenosom ili otuđenjem imovine, gašenjem gospodarskog subjekta ili na drugi način onemogući naplatu prijavljenog poreza propisanog poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Organizirani kriminal Članak 250. stavak 3.

(1) Tko učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik organizirane skupine kriminalaca, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

30. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: GLAVA X - MJERE ZA OSIGURANJE NAZOČNOSTI OSUMNJIČENOG, ODNOSNO

OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KAZNENOG POSTUPKA

Odjeljak 1 - Zajedničke odredbe Članak 123.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove nazočnosti i za uspješno vođenje kaznenog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležno tijelo pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (4) Odredbe ove glave sukladno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Odjeljak 4 – „Mjere zabrane“ Članak 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stavka (1) ovog članka, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Članak 126.a stavak 1. toč. a, b, c. i d. i stavak 2.

Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

c) zabranu sastajanja s određenim osobama, (…) (2) Ostale mjere zabrane iz stavka (1) ovog članka mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz članka 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.

Članak 126.b stavak 6.

Izricanje mjera zabrane (6) Sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje ili sudac, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

VI. Dopustivost

31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 010348 15 Kv 14 od 5. ožujka 2015. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 13. ožujka 2015. godine, a apelacija je podnesena 12. svibnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

VII. Meritum

35. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. i st. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije, kao i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije.

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost.

Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:

[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]

3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojima su određene mjere zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz članka 126.a) stavak 1. točka

a) ZKPBiH, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz članka 126.a) stavak 1. točka b) ZKPBiH i zabrana sastajanja sa određenim osobama iz članka 126.a) stavak 1. točka c) ZKPBiH kao mjerama za osiguranje nazočnosti osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje kaznenog postupka, povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, treba ispitati da li se u konkretnom slučaja radi o lišavanju slobode u smislu članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

38. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da članak 5. Europske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog uhićenja i lišavanja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Članak 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istodobno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje uhićenja i lišavanja slobode, s jedne strane, i ograničenja slobode kretanja, s druge strane, ne mora biti tako jasno kako se na prvi pogled čini. U načelu, ovo razgraničenje može ovisiti i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišavanje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koju je javna vlast poduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišavanje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stupnju, intenzitetu i posljedicama mjere koja je poduzeta prema pojedincu.

39. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), pod lišavanjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno svojoj slobodnoj volji ili bez nje (vidi, Europski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. studenog 1980. godine, Serija A broj 92). Kod razgraničenja uhićenja, lišava nja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, duljina tog ograničenja, kao i poseban pravni status osobe koja je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišavanje slobode u smislu članka 5. Europske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje osobe u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu, gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, potpada pod lišavanje slobode iz članka 5. Europske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već, naprotiv, „samo ograničenje prava slobode“ (vidi, Europski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 1. prosinca 1986. godine, Serija A broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije s vanjskim svijetom.

40. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14 ispitivao apelacije koje su pokretale identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. travnja 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama, točka 38, odnosno točka 35, Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članku 5. Europske konvencije (koja se ogleda u ispitivanju stupnja, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje je uspostavio Europski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantiranog Europskom konvencijom. Također, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Europskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane u okviru garancija zaštite prava prema članku 5. Europske konvencije. Obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelantovi navodi u suštini odnose na kršenje prava na osobnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati samo apelantove navode u odnosu na pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

41. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da se apelantu i drugim osumnjičenim osobama stavlja na teret da su počinili teška kaznena djela, i to: organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. u svezi sa kaznenim djelom porezna utaja ili prijevara iz članka 210. KZBiH, neplaćanje poreza iz članka 211. KZBiH i pranje novca iz članka 209. KZBiH. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH, odnosno sudac za prethodni postupak, donio rješenje koje je potvrdilo i vijeće Suda BiH u kojem je zaključeno da iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH prezentiralo sudu proizlazi da postoji „utemeljena sumnja“ da je apelant počinio kaznena djela za koja se sumnjiči. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je i u prvostupanjskom i drugostupanjskom rješenju navedeno da iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje mjera zabrane proizlazi postojanje utemeljene sumnje o čemu su u oba rješenja dani detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Takav zaključak Sud BiH je obrazložio dotadašnjim provedenim rezultatima, te na dokazima pribavljenim primjenom posebnih istražnih radnji u prethodnom razdoblju koji su u pobijanom rješenju sadržajno izloženi u relevantnim dijelovima.

42. Potom, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem tog suda, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka o izrečenim mjerama zabrane u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, primjenjujući odredbe članka 126.b stavak

6. ZKPBiH, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, koje je ispitano od drugostupanjskog vijeća tog suda i potvrđeno kao pravilno, dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da u konkretnom slučaju postoje okolnosti zbog kojih su apelantu, kao i ostalim osumnjičenim, određene mjere zabrane iz točke 37. ove odluke u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

43. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) st. 3. i 4. Europske konvencije.

Pretpostavka nevinosti

44. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

46. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Peša protiv Hrvatske izrazio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je predmnjeva nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (…). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (…)“ (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. travnja 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stavak 138).

47. Za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na temelju postupka u cjelini već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava dana, b) njezina točna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Europski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. listopada 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje članka 6. stavak 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo – primjerice kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litve, toč. 41- 45) (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. prosinca 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

48. Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da se osporenim rješenjem de facto i de iure slijedi koncept u pogledu zaključka Suda BiH o dokazanoj apelantovoj krivnji. Ustavni sud zapaža da je apelant u prilog svojih tvrdnji u apelaciji citirao frazu iz drugostupanjskog rješenja od 27. listopada 2014. godine koja glasi: „Jasno je da se poslovanje u tim tvrtkama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo, kao i druge aktivnosti, izravno vezuju za osumnjičene.“ Ustavni sud uočava da je citirani navod sadržan u rečenici koja glasi: „Prigovor priziva da u ovom predmetu pravne osobe nisu osumnjičene nije utemeljen iz razloga što, iako možda kazneni postupak nije pokrenut i prema navedenim pravnim osobama, jasno je da se poslovanje u ovim tvrtkama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo, kao i druge aktivnosti, izravno vezuju za osumnjičene u ovom predmetu, pa je sasvim opravdan zaključak suda da je neophodno odrediti i ovu mjeru zabrane.“

49. Ustavni sud, također, zapaža da je sud u osporenim rješenjima apelanta označavao kao osumnjičenog, a u citiranom navodu je, obrazlažući razloge za određivanje konkretne mjere zabrane, apelanta, također, označio kao osumnjičenog iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Sud BiH nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da je citirana fraza sadržana u kontekstu rješenja kojim se apelantu određuju mjere zabrane na temelju utemeljene sumnje da je apelant kao osumnjičeni počinio kaznena djela.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije neutemeljenim (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

Zabrana diskriminacije

52. Prema praksi Europskog suda, zabrana diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj članak ne osigurava nediskriminaciju kao neovisno i samostalno pravo, već se, prema tom članku, na diskriminaciju može pozvati samo u svezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Europski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968. godine, Serija A broj 6).

53. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da navode o nediskriminaciji vezuje s navodima o povredi prava na pravično suđenje. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se odista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminatorna primjena zakona nisu očigledne. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) kada je Sud BiH razmotrio i u prizivnom postupku, u smislu garancija članka 5. stavak 4. Europske konvencije, dao jasno, precizno i detaljno obrazloženje zašto je odluka o određivanju mjera zabrane apelantu zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke.

55. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju mjera zabrane apelanta označio kao osumnjičenog, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao apelantovu krivnju.

56. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant nije ponudio nijedan dokaz o tome da su osobe koje su se nalazile u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, a eventualna diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u sudskim postupcima iz kojih su proistekle osporene odluke.

57. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2308/15 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio