Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3776/13 (A. C.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratni zločin
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pretpostavka nevinosti
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-3776/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3776/13, rješavajući apelaciju Aleksandra Cvetkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Cvetkovića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003969 13 Kv od 21. augusta 2013. godine i broj S1 1 K 003969 13 Kv od 16. augusta 2013. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.
tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Cvetkovića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003969 13 Kv od 21. augusta 2013. godine i broj S1 1 K 003969 13 Kv od 16. augusta 2013. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Cvetković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Petko Pavlović, advokat iz Zvornika, podnio je 3. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003969 13 Kv od 21. augusta 2013. godine i broj S1 1 K 003969 13 Kv od 16. augusta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) zatraženo je 4. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor na apelaciju 17. oktobra, a Sud BiH 18. oktobra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZBiH) u vezi sa članom 29. KZBiH, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH broj KT-RZ- 157/05 za određivanje pritvora od 7. aprila 2010. godine i proširenom prijedlogu od 16. augusta 2013. godine, donio Rješenje broj S1 1 K 003969 10 Krn2 (X-KRN-10/893) od 16. augusta 2013. godine kojim je apelantu odredio pritvor na osnovu člana 132. tač. a) i d) koji po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana, odnosno do 16. septembra 2013. godine. Također je navedenim rješenjem prethodno doneseno Rješenje Suda BiH broj X-KRN-10/893 od 14. aprila 2010. godine stavljeno van snage u odnosu na apelanta.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija za prethodni postupak, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH od 7. aprila 2010. godine za određivanje pritvora po članu 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), 14. aprila 2010. godine donio Rješenje broj X- KRN-10/893 kojim je odredio pritvor apelantu i ostalim osumnjičenima u trajanju od mjesec dana, nakon čega je istog dana donesena i naredba za raspisivanje međunarodne potjernice za osumnjičenima. Dalje je navedeno da prilikom odlučivanja o prijedlogu za određivanje pritvora Sud BiH nije imao mogućnost da ispita osumnjičene, pa tako ni apelanta. Nakon što je apelant lišen slobode po međunarodnoj potjernici u Izraelu, te nakon što je sud u Izraelu odobrio njegovo izručenje, Sud BiH je 16. augusta 2013. godine saslušao apelanta povodom prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje pritvora od 7. aprila 2010. godine. S obzirom na to da je Tužilaštvo BiH 16. augusta 2013. godine podnijelo novi prošireni prijedlog za određivanje pritvora apelantu u kome je kao poseban pritvorski razlog, pored tačke a), označena i tačka d) stav 1. člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je Rješenje broj X-KRN-10/893 od 14. aprila 2010. godine u odnosu na apelanta stavio van snage.
7. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, odnosno da je kao pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS, postupajući samostalno i zajedno sa drugima, 11. jula 1995. godine, prema naredbi komandanta Milorada Pelemiša, učestvovao u vojnoj operaciji „Krivaja-95“, konkretno u zauzimanju zaštićene zone UN Srebrenica, te da su 16. jula 1995. godine, sa prethodnim znanjem da će muškarci Bošnjaci biti strijeljani, na lokaciji ekonomija „Branjevo“ u blizini sela Pilica, općina Zvornik, s namjerom da potpuno ili djelimično unište Bošnjake istočne Bosne, koji su potražili utočište u zaštićenoj zoni UN Srebrenica, pripadnici 10. diverzantskog odreda, među kojima je bio i apelant, postupajući po naredbi Dragomira Pećanca i Milorada Pelemiša, strijeljali po prijekom postupku grupu od oko 1.000 do 1.200 civila Bošnjaka muškaraca, koji su bili prethodno dovezeni autobusima na mjesto izvršenja, sa rukama vezanim na leđima i povezima na očima. Postojanje osnovane sumnje Sud BiH je utvrdio, između ostalog, na dokazima koje je tužilac dostavio uz prijedlog od 7. aprila 2010. godine, i to: izjava i transkripata iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), zapisnika o saslušanju svjedoka (Dražena Erdemovića, Zorana Obrenovića, Petra Salapure, Dragana Todorovića), te zaštićenih svjedoka: svjedoka I, svjedoka Z1 i svjedoka Q, koje su sačinili SIPA i Tužilaštvo BiH, te izjava koje je uzeo američki FBI. Također, navedeno je da postojanje osnovane sumnje proizlazi i iz transkripta ispitivanja Franca Kosa koje je izvršilo Tužilaštvo MKSJ od 8. maja 2010. godine, kao i iz dokumentacije dostavljene na ročištu od 16. augusta 2013. godine, i to iz transkripta saslušanja svjedoka „C-1“ i transkripta saslušanja Dragana Todorovića od 14. juna 2011. godine.
8. U obrazloženju je dalje navedeno da je apelantov branilac tokom ročišta za određivanje pritvora prvenstveno osporavao postojanje osnovane sumnje kao osnovnog preduvjeta za određivanje mjere pritvora. Međutim, Sud BiH je našao da je osnovana sumnja utvrđena iz navedenih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora od 7. aprila 2010. godine i 16. augusta 2013. godine. Osim toga, Sud BiH je smatrao da u ovoj fazi postupka, kada je istraga u ranoj fazi i kada Tužilaštvo BiH još uvijek pribavlja dokaze, stepen osnovane sumnje predstavlja niži stepen uvjerenja i izvjesnosti da je neko krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na stepen izvjesnosti koji mora postojati prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice.
9. Na osnovu svega navedenog i cjelokupnog sadržaja priloženih dokaza, Sud BiH je ocijenio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje pritvora.
10. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je smatrao da ovaj razlog postoji s obzirom na okolnost da se apelantovo prisustvo nije moglo osigurati od momenta otvaranja istrage u Tužilaštvu BiH. Naime, odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKP izričito je propisano da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, ako se to lice krije, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. U konkretnom slučaju Sud BiH je ocijenio činjenicu da je apelant državljanin Izraela, te, ukoliko bi se dao u bijeg, bio bi duže vrijeme izvan nadležnosti Suda BiH i policijskih organa BiH. Pri tome Sud BiH je imao u vidu da i apelantova porodica posjeduje državljanstvo Izraela i da tamo boravi, pa je procijenio da apelanta, uz svijest o visini zaprijećene kazne, ništa dodatno ne bi sprečavalo da se zadrži na teritoriji BiH, odnosno da se dâ u bijeg. Sud BiH je uzeo u obzir i težinu krivičnog djela za koje se osumnjičeni apelant tereti, krivično djelo genocid iz člana 171. KZBiH, a za koje je predviđena kazna u rasponu od 10 godina zatvora do kazne dugotrajnog zatvora. S obzirom na to da se apelant tereti za najteže krivično djelo, kao i da je suočen sa mogućnošću izricanja duge zatvorske kazne, Sud BiH je zaključio da ima jak motiv da izbjegne krivično gonjenje.
11. Sud BiH je, također, istakao da je, prilikom razmatranja prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje pritvora apelantu, uzeo u obzir i navode u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 6/08, koji glase: „pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora prema osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako je relevantan elemenat za odlučivanje", te ukazao da, iako težina krivičnog djela nije parametar koji ima odlučujući značaj kada se raspravlja o određivanju mjere pritvora, ovaj element, svakako, može predstavljati dodatnu okolnost koju treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o lišavanju slobode pojedinca. Istaknuto je da je Sud BiH imao u vidu i Preporuku R (80) 11 Komiteta ministara država članica u vezi s pritvorom od 27. juna 1980. godine a koja govori u prilog navedenom i u kojoj je, u tački 4, navedeno da „...čak i ukoliko se ne može ustanoviti postojanje gore navedenih uvjeta, u iznimnim slučajevima pritvor može biti opravdan u predmetima 'posebno teških djela'“. U konkretnom slučaju Sud BiH je ukazao da se radi o „posebno teškom“ krivičnom djelu koje se apelantu stavlja na teret, a koje spada u najteža krivična djela protiv čovječnosti, koja su propisana međunarodnim pravom i za koje je predviđena kazna dugotrajnog zatvora. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da spomenuti standardi nesumnjivo egzistiraju u odnosu na apelanta, te ocijenio da postoje okolnosti koje upućuju na zaključak da, ukoliko bi se apelant pustio na slobodu, on bi se dao u bjekstvo i time izbjegao krivično gonjenje, posebno imajući u vidu da je upravo apelant po osnovu potjernice lišen slobode u Izraelu, te nakon toga izručen BiH i predat Sudu BiH. Kod takvog stanja stvari, Sud BiH je smatrao da je ispunjen zakonom propisani uvjet da se apelantu odredi pritvor zbog razloga predviđenih u odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
12. Sud BiH je, također, zaključio da postoji pritvorski razlog iz tačke d) stav 1. člana 132. ZKPBiH. Istaknuto je da se u skladu sa ovom odredbom pritvor može odrediti: „u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedicu krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.“ Imajući u vidu da se apelant i ostali osumnjičeni terete za počinjenje krivičnog djela genocid iz člana 171. KZBiH, Sud BiH je zaključio da nije sporno da je objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu ispunjen, odnosno da se radi o djelu za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna. U pogledu postojanja subjektivnih uvjeta, Sud BiH je utvrdio da se apelant tereti za krivično djelo koje po svojoj prirodi predstavlja jedno od najtežih krivičnih djela, konkretno, tereti se za učestvovanje u događajima čija je posljedica smrt više od 1.200 muškaraca Bošnjaka iz čega se može izvući nedvosmislen zaključak o masovnosti zločina. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da su počinjeni zločini posredno ili neposredno ostavili trajan i negativan utjecaj na veliki broj lica i da, stoga, način izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i posljedica počinjenog djela koja se ogleda u masovnim ubistvima pripadnika bošnjačkog naroda jasno ukazuju na to da se radi o posebno teškom djelu. Osim toga, ukazano je da priroda krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret ukazuje na potpuni nedostatak poštivanja ljudskog života i dostojanstva, a sam način izvršenja djela govori o apelantovoj okrutnosti i njegovoj sklonosti nasilnom ponašanju. Sud BiH je imao u vidu i navode Tužilaštva BiH da su pogubljenja na ekonomiji Branjevo postala glasovita ne samo kod domaće nego i kod međunarodne javnosti, te da je pažnja printanih i elektronskih medija, podjednako i domaćih i stranih, bila usmjerena na postupak izručenja apelanta Bosni i Hercegovini, te da su čak i prije nego je apelant lociran u Izraelu i lišen slobode, mediji izvještavali o njemu kao o jednom od izvršilaca masovnih strijeljanja na „Branjevu“. Nakon lišavanja slobode i međunarodna i domaća javnost su detaljno bile upoznate sa svim detaljima zločina i sa apelantovom ulogom. Također, Sud je uzeo u obzir i navode Tužilaštva BiH da su se lica koja su direktno i indirektno žrtve navedenog djela vratila ili se vraćaju na područje gdje je djelo počinjeno, pa je Tužilaštvo smatralo da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, te da je time bitno izbjeći ponovnu traumatizaciju žrtava i osigurati njihovu vjeru u vladavinu prava i da je potrebno učiniti sve kako bi se spriječio kontakt sa apelantom.
13. Pored navedenog, ukazano je da se nesumnjivo radi o događaju koji predstavlja stravičan zločin i koji je izuzetno potresan ne samo za žrtve sa užeg i šireg područja Srebrenice već i za stanovništvo šireg područja istočne Bosne, kao i cijele Bosne i Hercegovine. Dalje je ukazano da je tačno da apelant u proteklom periodu nije preduzimao radnje koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Međutim, Sud BiH je smatrao da se u ovom trenutku mora uzeti u obzir i okolnost da ranije nije postojala osnovana sumnja da je apelant, pored ostalih, počinilac opisanog zločina. S tim u vezi, Sud BiH je podsjetio da je jedan od ključnih elemenata javnog reda osjećanje sigurnosti življenja u mjestu prebivališta, kao i vjerovanje da su nadležne državne institucije sposobne da garantiraju tu sigurnost. Kad se radi o krivičnim djelima „ratnih zločina", na sudskim je institucijama da omoguće žrtvama da nastave da žive u sigurnim sredinama, tako da svakodnevno ne sreću počinioce ili lica za koja postoji osnovana sumnja da su počinila najteža krivična djela ratnih zločina, koja su ih oštetila. Imajući u vidu način na koji su navedena djela izvršena, kao i prouzrokovane posljedice koje, osim smrti određenog broja lica, podrazumijevaju i teške fizičke i psihičke traume preživjelih, Sud BiH je ocijenio da je određivanje pritvora opravdano zbog toga što bi boravak osumnjičenog apelanta na slobodi u ovoj fazi postupka mogao izazvati javno uznemirenje, posebno u odnosu na lica koja su posredno ili neposredno oštećena predmetnim krivičnim djelom. Shodno svemu navedenom, Sud BiH je naveo da nalazi da u konkretnom slučaju postoje vanredne okolnosti iz tačke d) člana 132. ZKPBiH, kao i da je uslijed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno, jer bi u suprotnom boravak osumnjičenog apelanta na slobodi rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
14. Sud BiH je u obrazloženju rješenja, također, istakao da je prilikom odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva BiH razmotrio i prijedlog apelantovog branioca da se, umjesto mjere pritvora, apelantu odrede i mjere zabrane iz čl. 126. i 126.a ZKPBiH. Pored navedenih, Sud BiH je razmotrio mogućnost izricanja drugih mjera i u skladu sa članom 126. stav 2. tačka b. ZKPBiH. Međutim, svestranom analizom okolnosti, imajući u vidu težinu i posebno izraženu okrutnost u počinjenju krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, zatim, činjenicu da je predmetno krivično djelo izvršilo više lica, te da je istraga još uvijek u toku, Sud BiH je došao do zaključka da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, mjere pritvora apelantu radi osiguranja njegovog prisustva, te uspješnog vođenja postupka i otklanjanja stvarne prijetnje narušavanju javnog reda.
15. Konačno, Sud BiH je razmotrio prigovor apelantovog branioca da nije imao dovoljno vremena da prouči dostavljene dokaze. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je apelantovom braniocu već 15. augusta 2013. godine bio poznat procesni položaj njegovog branjenika, te da će u jutarnjim satima biti dostupna kopija relevantnog dokaznog materijala, pa je Sud BiH smatrao da je odbrana imala dovoljno vremena da prouči dostavljeni prijedlog i dokaze.
16. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 003969 13 Kv2 od 21. augusta 2013. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 003969 13 Kv od 16. augusta 2013. godine.
17. Apelaciono vijeće je apelantovu žalbu ocijenilo neosnovanom kako u pogledu zakonitosti procedure, tako i u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih razloga za pritvor.
18. Apelaciono vijeće je, prije svega, ispitalo navode apelantovog branioca da je priloge uz prijedlog za određivanje pritvora dobio u dva navrata, te da nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane, ukazujući da zakonitost pritvora zavisi od zakonitosti i procedure koja je prethodila donošenju formalnog rješenja, te da se u ovom postupku odbrani mora osigurati "ravnopravnost oružja". U vezi sa ovima navodima apelantovog branioca, Apelaciono vijeće je istaklo da je apelant postao dostupan vlastima Bosne i Hercegovine tek nakon provedenog postupka ekstradicije iz Izraela. Ovaj postupak je trajao približno dvije godine a u njegovom središtu se nalazio upravo apelant. Drugim riječima, sam apelant je u postupku ekstradicije na različite načine bio u prilici da se upozna sa svim važnijim okolnostima slučaja, tako da je prije formalnog uručenja dokaza uz prijedlog za određivanje pritvora mogao posjedovati informacije koje bi mu omogućile brže analiziranje relevantne dokazne građe. Nadalje, u vezi sa apelantovim braniocem, istaknuto je da je on na ročištu koje je održano povodom prijedloga Tužilaštva BiH ukazao na okolnost da je sa zakašnjenjem i u dva navrata primio dokaze koji se odnose na apelanta. Međutim, apelantov branilac nije tražio dodatno vrijeme za proučavanje dokaza, odnosno tokom ročišta nije iskoristio mogućnost da od tužioca zatraži informacije o najznačajnijim dokazima protiv apelanta, niti je od postupajućeg sudije zatražio da se napravi pauza kako bi ih proučio. Stoga, kod ovakvog stanja stvari, odnosno u uvjetima kada branilac u žalbenom postupku iznosi prigovore koje je propustio iznijeti na ročištu, odnosno potencira problem koji je pasivnim držanjem propustio riješiti na ročištu održanom 16. augusta 2013. godine, Sud BiH je prigovore branioca u vezi sa zakonitošću procedure i prava na iznošenje odbrane, odnosno ravnopravnost stranaka, označio kao neosnovane. Sud BiH je, također, istakao da su svi rokovi u postupku određivanja pritvora izuzetno kratki, te da se traži izuzetna ažurnost u postupanju kako od tužioca, tako i od odbrane i Suda, a sve radi zaštite prava osumnjičenog/optuženog. Uzimajući u obzir okolnosti slučaja, odnosno činjenicu da se apelant tereti za učinjenje krivičnog djela genocid iz člana 171. KZBiH, koje samo po sebi podrazumijeva izuzetnu kompleksnost i veliki obim dokazne građe, potrebu da se postupa sa posebnom hitnošću, te činjenicu da je branilac propustio mogućnost da izdvoji najvažnije dokaze i zatraži dodatno vrijeme za njihovo proučavanje, Sud BiH je ovaj žalbeni prigovor apelantovog branioca odbio.
19. Apelaciono vijeće je, također, ocijenilo neosnovanim navode apelantove odbrane u vezi sa postojanjem osnovane sumnje. Istaknuto je da je sudija za prethodni postupak ispravno postupio kada je, rukovodeći se dokazima koje je dostavilo Tužilaštvo BiH, zaključio da su oni adekvatni da se zaključi da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo genocid iz člana 171. KZBiH. Nadalje, istaknuto je da je sudija za prethodni postupak ispravno ukazao na dokaze koji se odnose općenito na 10. diverzantski odred, odnosno na njegovo osnivanje i organizaciju, te detaljno ukazao na dokaze koji se odnose na radnje koje se apelantu stavljaju na teret. Također je istaknuto da tvrdnja, odnosno analiziranje dijela dokaza uz istovremenu napomenu kako pojedini dokazi nisu ustupljeni odbrani, odnosno da odbrana nije imala priliku vidjeti pojedine dokaze, predstavlja samo paušalno prigovaranje. Naime, iz pobijanog rješenja je potpuno jasno vidljivo na kojim dokazima sudija za prethodni postupak temelji svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje, te da ne stoje navodi branioca da se ne zna na kojim izjavama i kojih to svjedoka sudija za prethodni postupak utvrđuje postojanje osnovane sumnje. Nadalje, istaknuto je da, suprotno istaknutim prigovorima, u prilogu žalbe nisu dostavljeni dokazi iz kojih je vidljivo da je odbrani uskraćeno bilo šta od dokaznog materijala. Navodi branioca da on nije imao priliku vidjeti izjave pojedinih svjedoka, te da se u pobijanom rješenju navode neki dokazi koji odbrani nisu ustupljeni predstavljaju samo paušalno osporavanje rješenja sudije za prethodni postupak. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je odbilo prigovor apelantovog branioca koji se tiče postojanja osnovane sumnje.
20. U odnosu na postojanje pritvorskog razloga, u skladu sa odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore apelantovog branioca u vezi sa tvrdnjom da se apelant preselio u Izrael zbog ekonomskih prilika, te da je u ranijem periodu sarađivao sa organima gonjenja, odnosno da se nije krio, niti izmijenio izgled i identitet. Naime, sudija za prethodni postupak je na ispravan način ocijenio sve relevantne okolnosti koje se nalaze na strani apelanta. Konkretno, sudija za prethodni postupak je ispravno uzeo u obzir činjenicu da je apelant postao dostupan vlastima Bosne i Hercegovine tek nakon dugotrajnog i zahtjevnog procesa ekstradicije. Nadalje, istaknuto je da je sudija za prethodni postupak u pobijanom rješenju ispravno uzeo u obzir da apelant, pored državljanstva Bosne i Hercegovine, posjeduje i državljanstvo Izraela, gdje mu se nalazi i porodica, koja, također, posjeduje državljanstvo ove zemlje. Konačno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je sudija za prethodni postupak ispravno uzeo u obzir da težina krivičnog djela za koje se apelant tereti, kao i kazna koja je za njega zaprijećena predstavljaju značajan faktor prilikom odlučivanja o pritvoru. Na kraju Apelaciono vijeće je ukazalo da se ne smije izgubiti iz vida i činjenica da ne postoje dokazi o bilo kakvoj vezanosti apelanta za Bosnu i Hercegovinu, odnosno iz dokaza u spisu ne proizlazi da je dolazio iz Izraela da bi posjetio svoju familiju, odnosno da ne postoje dokazi da u Bosni i Hercegovini posjeduje imovinu. Stoga, imajući u vidu argumente navedene u rješenju sudije za prethodni postupak, te navode odbrane da je apelant prije gotovo deset godina sarađivao sa organima gonjenja, odnosno da nije promijenio fizički izgled i da je u Izrael otišao, prije svega, zbog ekonomskih razloga, Sud BiH je ustanovio da je pobijano rješenje pravilno i da nisu osnovani prigovori navedeni u žalbi.
21. U odnosu na postojanje pritvorskog razloga u skladu sa odredbom člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je sudija za prethodno saslušanje pravilno uzeo u obzir sve relevantne činjenice, posebno ocjenjujući okolnosti učinjenja djela za koje se osumnjičeni (apelant) tereti, odnosno da se ono vezuje za stradanje velikog broja lica. Također, pored broja ubijenih (više od 900), odnosno lica koja su oštećena na direktan ili posredan način, po ocjeni Apelacionog vijeća, sudija za prethodni postupak je ispravno uzeo u obzir da je djelo izvršeno na bezobziran način uz odsustvo poštovanja minimuma ljudskog dostojanstva, kao i da postoje dokazi koji opravdavaju osnovanu sumnju da je apelant u učinjenju djela za koje se tereti učinio dodatni iskorak i naredio jednom od pripadnika voda da prilikom pogubljenja koristi puškomitraljez „M84“ kako bi ono teklo brže. Konačno, Apelaciono vijeće je ukazalo na činjenicu da je apelantov branilac na pogrešan način interpretirao interes javnosti za postupak izručenja apelanta s obzirom na to da se ovi navodi u pobijanom rješenju koriste u okviru argumentacije da su posljedice djela za koja se osumnjičeni tereti i dalje aktuelne, te da njegovo puštanje na slobodu, devetnaest godina nakon kritičnih događaja, može rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane prigovore apelantovog branioca u vezi sa postojanjem pritvorskog osnova iz odredbe člana 132. stav 1. tačka
d) ZKPBiH.
22. Konačno, Apelaciono vijeće je navelo da je u konkretnom slučaju razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora, ali da, ipak, sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju da u ovom trenutku nijedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna za osiguranje apelantovog prisustva, a što je apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje krivičnog postupka.
23. Prema informaciji koja je dobijena od Suda BiH 31. oktobra 2016. godine, apelantu je ukinut pritvor Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 0013789 13 Kri od 2. jula 2015. godine kojom je oslobođen optužbe za krivično djelo genocid iz člana 171. tač. a) ib) KZBiH u vezi sa članom 29. istog zakona. Navedena presuda je potvrđena 3. marta 2016. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
25. U odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelant navodi da mu je u postupku pred Sudom BiH, koji se vodi protiv njega zbog navodnog izvršenja krivičnog djela genocid iz člana 171. KZBiH, nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava, arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja, prava na jednakost strana u postupku, prava na presumpciju nevinosti, te prava na pripremu odbrane.
26. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke a) stav 1. člana 132. ZKPBiH, apelant je istakao da je Sud BiH neosnovano zaključio da postoji opasnost od apelantovog bjekstva. Navodi da je otišao u Izrael, kao i mnogi drugi građani BiH, zbog egzistencijalnih razloga, te da u to vrijeme nije bila pokrenuta istraga protiv njega, niti je bilo bilo kakvih naznaka da bi se to moglo desiti. Samim tim njegov odlazak i boravak u SAD nisu mogli značiti izbjegavanje krivičnog gonjenja, niti biti motivirani time, pa je Sud BiH bez ijednog dokaza i bez postojanja bilo kakve indicije u tom smjeru na apelantovu štetu zaključio da je očigledno izbjegavao krivično gonjenje.
27. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke d) stav 1. člana 132. ZKPBiH, apelant je istakao da je Sud BiH zaključak o postojanju ovog posebnog pritvorskog razloga donio bez navođenja ijednog konkretnog razloga i dokaza o postojanju vanrednih okolnosti, odnosno da bi boravkom apelanta na slobodi zaista moglo doći do narušavanja javnog reda i mira. Osim toga, ukazuje da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni uvjet da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, jer je Sud BiH zanemario Presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine iz jula 2013. godine. Također, ukazuje da način i okolnosti pod kojim je osumnjičeni počinio krivično djelo ne mogu biti razlog za određivanje pritvora osumnjičenom, jer se takvim stavovima „ne čuva princip presumpcije nevinosti“. S tim u vezi se pozvao na presudu Evropskog suda u predmetu Matijašević protiv Srbije od 19. septembra 2006. godine.
28. Apelant, također, navodi da je Sud BiH povrijedio njegovo pravo garantirano članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da su prijedlog za određivanje pritvora i obimnu dokumentaciju uz njega dostavljeni kratko prije početka ročišta i da nije imao mogućnost da pažljivo razmotri dokaze, što njegovom braniocu nije dalo mogućnost da se adekvatno pripremi za ročište.
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je ukazao da je, nakon donošenja osporenih rješenja, u nastavku postupka 12. septembra 2013. godine potvrđena optužnica protiv apelanta, te da je apelantu produžen pritvor zbog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH prema kojem pritvor može trajati najduže tri godine, tj. do 12. septembra 2016. godine, ili do drugačije odluke Suda BiH. Nadalje je istakao da je u pobijanim rješenjima iznio decidirane i jasne razloge kojim se in concreto i rukovodio, pri čemu je napomenuo da je okolnosti na apelantovoj strani ocijenio u njihovoj ukupnosti i međusobnom sadjejstvu, a u kontekstu osnovanosti pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač a) i d) ZKPBiH, dok se apelant samo paušalno i fragmentarno pozvao na zaključke u pobijanim rješenjima. Također je istaknuto da apelantov branilac tokom postupka nije tražio dodatno vrijeme za proučavanje dokaza, odnosno nije iskoristio mogućnost da od postupajućeg sudije zatraži da se napravi pauza ili odgodi ročište kako bi dostavljene dokaze proučio, već je samo istakao navedeni prigovor i nastavio sa svojim izlaganjem, zbog čega Sud BiH smatra da opisana procesna situacija nije u bitnom utjecala na pripremu apelantovog branioca u konkretnom slučaju.
30. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. U vezi sa posebnim pritvorskim razlogom iz tačke a) stav 1. člana 132. ZKPBiH, Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH u osporenim rješenjima potvrdio da postoji opasnost da će apelant otići sa teritorije Bosne i Hercegovine i tako onemogućiti vođenje krivičnog postupka protiv njega. Dalje je istaknuto da je apelant državljanin Izraela i Bosne i Hercegovine, te da je apelant postao dostupan vlastima Bosne i Hercegovine tek nakon što je okončan zahtjevan i dugotrajan proces ekstradicije tokom kojeg je apelant na sve načine pokušavao ishoditi odluku kojom se odbija zahtjev Bosne i Hercegovine za njegovo izručenje. Također je ukazano da je za krivično djelo za koje se apelant tereti, a koje je nesumnjivo posebno teško, propisana kazna zatvora 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora i nakon što je potvrđena optužnica protiv apelanta (nakon donošenja osporenih rješenja), apelant je svjestan mogućnosti izricanja dugogodišnje zatvorske kazne. Bez obzira na konačan ishod postupaka, po mišljenju Tužilaštva BiH, ovaj procesni moment u sebi nosi opasnost od bjekstva. Čekati da bjekstvo bude pokušano, da pritvor eventualno bude određen, predstavljalo bi i suviše velik rizik za uspješno okončanje krivičnog postupka. Činjenice da apelant ima i državljanstvo Izraela, da je napustio BiH 2006. godine i preselio se u Izrael, čime je pokazao da nema namjeru da boravi u BiH, da nema nikakvih dokaza o povezanosti apelanta sa BiH, da u BiH nema imovinu, ne smiju se zanemariti. Po mišljenju Tužilaštva BiH, Sud BiH je sve navedeno razmatrao prilikom određivanja pritvora, kao i njegov karakter, mjesto stanovanja, radni status, finansijska sredstva, rodbinske veze. Tužilaštvo BiH je, također, navelo da je Sud BiH ocijenio da je apelant već 2005. godine, kada su ga u svojstvu osumnjičenog ispitali istražitelji MKSJ, bio upoznat sa onim šta mu se stavlja na teret i da se nakon toga, 2006. godine, odselio u Izrael i pokazao opredijeljenost da ne živi u BiH. Njegova veza sa Izraelom, u kojem žive njegova supruga i jedno dijete, snažnija je nego njegova veza sa BiH. Na osnovu navedenog, Tužilaštvo BiH je zaključilo da su neosnovani apelantovi navodi da je Sud BiH paušalno ocijenio dokaze koji potkrepljuju opasnost da će apelant napustiti teritoriju BiH.
32. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti kada mu je određen pritvor zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH rješenjem od 13. septembra 2013. godine odbio prijedlog Tužilaštva BiH da se apelantu produži pritvor zbog ovog pritvorskog razloga, pa je zaključilo da je apelacija u ovom dijelu nedopustiva, jer su nastupile izmijenjene pravne okolnosti. V.Relevantni propisi
33. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Genocid Član 171.
Ko u cilju da potpuno ili djelimično istrijebi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu ljudi naredi učinjenje ili učini koje od ovih djela:
a) ubijanje pripadnika skupine ljudi;
b) nanošenje teške tjelesne ozljede ili duševne povrede pripadnicima skupine ljudi; [...] kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
34. Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
[...] Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda., VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, te član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 0039695 13 Kv od 21. augusta 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 3. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije
39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
40. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena. VII.Meritum
42. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c), st. 3. i
4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
43. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje
44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
45. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
46. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
47. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
48. Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo ratni zločin genocid iz člana 171. KZBiH (kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i d) ZKPBiH, tj. zbog opasnosti od bjekstva, i postojanja vanrednih okolnosti zbog kojih bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda (kao posebnih uvjeta za određivanje i produženje pritvora).
49. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem.
50. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP propisano da, "ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva".
51. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, ukazali da je apelant bio nedostupan organima gonjenja BiH, te da je na kraju ekstradiran, da je apelantova porodica nastanjena u Izraelu, da i apelant tamo ima prebivalište, odnosno da ne postoji njegova dovoljno jaka veza sa državom BiH. Sud BiH je uzeo u obzir i težinu krivičnog djela za koje se apelant tereti, a za koje je predviđena kazna u rasponu od deset godina zatvora do kazne dugotrajnog zatvora, te je smatrao da apelant dodatno ima jak motiv da izbjegne krivično gonjenje, a što je očigledno i činio, jer je lišen slobode na osnovu međunarodne potjernice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rješenja Suda BiH slijedi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
53. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava da su postojali i relevantni razlozi za određivanje pritvora propisani odredbama člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. U konkretnom slučaju apelant je osumnjičen da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. KZBiH.
54. Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, ukazuje da u konkretnom slučaju nije ispunjen jedan od kumulativnih uvjeta za postojanje ovog pritvorskog razloga, a to je da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna. Apelant smatra da je Sud BiH zanemario presudu Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine (aplikacije br. 2312/08 i 34179/08, presuda od 18. jula 2013. godine, u daljnjem tekstu: Maktouf i Damjanović), jer se, po apelantovom shvatanju, u smislu navedene presude Evropskog suda, na apelanta mogao primijeniti samo KZSFRJ u kojem je u članu 141. propisano da se za krivično djelo genocid može izreći kazna zatvora najmanje pet godina, a ne KZBiH, koji je primijenio Sud BiH, a koji propisuje da se za navedeno krivično djelo može izreći kazna zatvora najmanje deset godina. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant ovo pitanje problematizirao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, ali da se Sud BiH o tome uopće nije izjašnjavao. Međutim, iako se Sud BiH nije očitovao o ovim navodima, sama ta okolnost ne vodi zaključku da je došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti prilikom određivanja pritvora i zbog razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH.
55. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene blažeg zakona, u kontekstu stavova Evropskog suda iz presude Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, razmatrao u nizu svojih odluka koje je donio nakon navedene odluke Evropskog suda. U svim ovim predmetima, rukovodeći se principom Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da razmotri in abstracto da li je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine u predmetima ratnih zločina sama po sebi inkompatibilna sa članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud je našao da odgovor na ovo pitanje zavisi od okolnosti svakog predmeta pojedinačno (in concreto). Te okolnosti zavise od visine izrečene kazne i zaprijećene kazne, odnosno zavisi od raspona propisanih kazni prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i u zakonu na temelju kojeg je izrečena kazna (KZSFRJ, odnosno KZBiH). Dakle, iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda ne proizlazi generalan stav da je KZSFRJ blaži od KZBiH. U tom kontekstu Ustavni sud konstatira da je, u konkretnom slučaju, apelantu određen pritvor prije podizanja optužnice, dakle, postupak protiv apelanta nije okončan, pa stoga, imajući u vidu citirane stavove Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može ispitivati da li je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine u apelantovom predmetu, prilikom određivanja pritvora, bila inkompatibilna sa članom 7. Evropske konvencije i da li je to utjecalo na zakonitost određivanja pritvora apelantu zbog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Naime iz same stipulacije odredbe člana 7. EK koja regulira pitanje primjene blažeg zakona, koje apelant problematizira u vezi sa određivanjem pritvora, proizlazi da se te okolnosti ocjenjuju kod kažnjavanja počinioca krivičnog iz čega proizlazi da se o tom pitanju odlučuje u toku krivičnog postupka, nakon utvrđivanja okolnosti svakog konkretnog slučaja. Uz sve navedeno, Ustavni sud ukazuje da se, zbog krivičnog djela za koje je apelant osumnjičen, može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža i primjenom KZBiH i primjenom KZSFRJ.
56. Ustavni sud, također, zapaža da je Sud BiH u okolnostima konkretnog slučaja razmatrao i ostale uvjete koje propisuje član 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, odnosno da je krivično djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, te da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
57. Dovodeći navedeno u kontekst osporenih rješenja o određivanju pritvora apelantu, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH i odluku o primjeni pritvorskog razloga za određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH detaljno i jasno obrazložio zašto smatra da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovne traumatizacije do koje bi zasigurno dovelo viđanje lica za koje postoji osnovana sumnja da su izvršila navedeno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je utvrdio da postoje uvjeti za zadržavanje apelanta u pritvoru, pri čemu su, osim težine kazne i načina izvršenja krivičnog djela, koji per se ne mogu biti dovoljni razlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, uzeo u obzir i druge brojne okolnosti konkretnog slučaja koje upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca, sve u skladu s tačkom d) stav 1. člana
132. ZKPBiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, kako to proizlazi iz odgovora Tužilaštva BiH, ovaj pritvorski osnov naknadno otpao s obzirom na to da je apelantu rješenjem od 13. septembra 2013. godine, kako to proizlazi iz odgovora Suda BiH, pritvor produžen samo zbog postojanja pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije neosnovani.
59. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
60. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog lišavanja slobode. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavlji žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH protiv prvostepenog rješenja sudije za prethodni postupak Suda BiH. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće Suda BiH o žalbi odlučilo u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, kao i činjenicama i dokazima na kojim je on temeljen. Iako apelantov branilac navodi da mu je prijedlog za određivanje pritvora dostavljen kratko prije početka ročišta i obimna dokumentacija uz njega, te nije imao mogućnost da pažljivo razmotri dokaze, suprotno apelacionim navodima, apelant je bio upoznat, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu održao ročište na kojem su apelant i njegov branilac bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Osim toga, iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da apelantov branilac nije tražio dodatno vrijeme za proučavanje dokaza, odnosno tokom ročišta nije zatražio od tužioca informaciju o najznačajnijim dokazima u odnosu na apelanta, niti je zatražio od postupajućeg sudije da napravi pauzu kao bi ih proučio. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
61. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti 62. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
63. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
64. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u kontekstu obrazloženja osporenih odluka u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka d).
65. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije, na koju se i apelant pozvao u apelaciji, istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je kriv prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti. (vidi, Evropski sud, Martijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
66. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
67. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant ukazuje na kršenje principa presumpcije nevinosti, prije svega, u vezi sa obrazloženjem osporenih odluka u kontekstu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka d), navodeći da „način i okolnosti pod kojima je osumnjičeni počinio krivično djelo ne mogu biti razlog za određivanje pritvora“. Dovodeći navedene principe u vezu sa apelacionim prigovorima o povredi presumpcije nevinosti, Ustavni sud ukazuje da je u prethodnim tačkama ove odluke analizirao sadržaj obrazloženja osporenih rješenja, te zaključio da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je utvrdio da postoje uvjeti za zadržavanje apelanta u pritvoru, pri čemu je, osim težine kazne i načina izvršenja krivičnog djela, koji per se ne mogu biti dovoljni razlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, uzeo u obzir i druge brojne okolnosti konkretnog slučaja koje upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca, sve u skladu s tačkom d) stav 1. člana 132. ZKPBiH. Navedena obrazloženja osporenih rješenja Suda BiH ni na koji način ne odražavaju uvjerenje da je apelant kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom, odnosno ni na koji način ne sugeriraju da sud smatra apelanta krivim. 68. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), čl. 3. i 4. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za određivanje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija, te kada apelant ne nudi bilo kakve argumente ili dokaze koji bi ukazali na to da je prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva ovaj član. 70. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada Sud BiH svojim obrazloženjem posebnog pritvorskog razloga nije prejudicirao apelantovu krivicu. 71. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman