Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-640/14 (R. K. i „Euro-turist“ d.o.o. Bugojno)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Oduzimanje imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-640/14

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 640/14, rješavajući apelaciju Rasima Kukića i „Euro-turista“ d.o.o. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Rasima Kukića i „Euro-turista“ d.o.o. Bugojno.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004476 13 Gž od 4. decembra 2013. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Kukića i „Euro-turista“ d.o.o. Bugojno podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 004476 13 Gž od 4. decembra 2013. godine i S1 3 P 004476 08 P od 7. marta 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rasim Kukić i „Euro-turist“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Božo Peranović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 10. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 004476 13 Gž od 4. decembra 2013. godine i S1 3 P 004476 08 P od 7. marta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, prvotužene Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), te drugotužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 27. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 5. oktobra, prvotužena 7. oktobra, a drugotužena 11. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbu 27. augusta 2007. godine protiv prvotužene i drugotužene radi naknade štete koja se ogledala u naknadi troškova vođenja krivičnog postupka protiv apelanta Kukića, te u naknadi zbog nekorištenja autobusa koji je bio privremeno oduzet za sve vrijeme trajanja krivičnog postupka.

6. Osnovni sud se proglasio nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH.

7. Apelanti su 16. februara 2011. godine Sudu BiH dostavili uređenu tužbu. Prvotužena je odgovor na tužbu dostavila 22. marta, a drugotužena 18. marta 2011. godine.

8. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 004476 08 P od 7. marta 2013. godine odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata da im prvotužena i drugotužena na ime naknade štete isplate označene novčane iznose.

9. Iz obrazloženja presude proizlazi da je među strankama bilo nesporno da je autobus privremeno oduzet od apelanta Kukića za vrijeme trajanja krivičnog postupka, da mu je vraćen nakon 375 dana za koje vrijeme apelant „Euro-turist“ nije mogao da ga koristi.

10. Sud BiH je neosnovanim ocijenio zahtjev apelanta Kukića da mu se naknadi materijalna šteta – za izdatke za branioca u krivičnom postupku, kao i vlastite izdatke koje je imao u vezi sa vođenjem krivičnog postupka pred Osnovnim sudom. S tim u vezi je ukazano da apelant Kukić nije dokazao da je podnio zahtjev za naknadu ovih troškova u krivičnom postupku, pa da sud o njima nije odlučio, ili da je sud podneseni zahtjev odbio a u kom slučaju bi apelant Kukić mogao potraživati naknadu troškova iz krivičnog postupka u parničnom postupku.

11. Neosnovanim je ocijenjen zahtjev apelanta „Euro-turista“ da mu tužene naknade plaćenu ležarinu za predmetni autobus. S tim u vezi je ukazano da iz računa PP “Perić” Bijeljina, a po osnovu koga je apelant „Euro-turist“ tražio naknadu plaćene ležarine, proizlazi da je račun ispostavilo ovo preduzeće na ime ležarine autobusa registarske oznake broj 520-E-883, a među strankama je bilo nesporno da je oduzet autobus registarskih oznaka broj 779-E-397.

12. Neosnovanim je ocijenjen zahtjev apelanta „Euro-turista“ da mu se naknadi izgubljena dobit zbog nemogućnosti korištenja predmetnog autobusa za period od 375 dana, jer nije dokazao osnov postavljenog zahtjeva. U vezi s tim je ukazano da apelant nije predočio da je, s obzirom na specifičnu djelatnost - prevoz putnika, kako u vrijeme kada je autobus privremeno oduzet, tako i neposredno nakon toga, posjedovao licencu za obavljanje ove djelatnosti, a koja je uvjet za obavljanje djelatnosti prevoza putnika shodno Zakonu o drumskom saobraćaju i podzakonskim aktima iz ovog zakona. Također, ukazano je da su se dokazi koji su predočeni sudu odnosili na period od 2010. godine pa dalje.

13. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 004476 13 Gž od 4. decembra 2013. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u cjelini potvrdio.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi da su apelanti u žalbi, pored ostalog, istakli da prvostepeni postupak nije vodio samo jedan sudija, pa s obzirom na to da je pred sudijom koji je donio presudu proveden samo jedan dokaz i pročitana materijalna dokumentacija, to je ranije provedene dokaze trebalo ponovo neposredno provesti pred postupajućim sudijom uz saglasnost stranaka. Također, apelanti su istakli da je u postupku provedeno nadvještačenje vještaka finansijske struke iako su se stranke protivile tome, te da zakon ne poznaje nadvještačenje.

15. Sud BiH je istakao da je tačno da prvostepeni postupak nije vodio samo jedan sudija, ali je u vezi s tim istakao da nije došlo do povrede postupka zbog toga što ranije provedeni dokazi nisu ponovo neposredno provedeni pred postupajućim sudijom s obzirom na to da u tom pravcu nije bilo ni prijedloga stranaka.

16. U vezi sa žalbenim navodima o vještačenju koje je provedeno protivno stavu stranaka, ukazano je da su nalaz i mišljenje vještaka M.Ž. u dva navrata dopunjavani i mijenjani na način kako je to opisano u obrazloženju, pa da se radilo o nejasnom, nepotpunom i protivrječnom nalazu, zbog čega je prvostepeni sud primjenom člana 122. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH mogao odrediti drugog vještaka, pa termin nadvještačenje u ovom slučaju ne utječe na zakonitost odluke.

17. Dalje, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je dao valjane razloge i obrazloženja u svojoj odluci. S tim u vezi je, pored ostalog, ukazano da apelant „Euro-turist“ nije dokazao štetu u vidu izgubljene dobiti, jer nema osnovnih pokazatelja za dobit na osnovu kojih bi je, prema redovnom toku stvari uslijed nedostatka oduzetog autobusa, osnovano mogao očekivati. U vezi s tim je ukazano da nisu predočeni eventualno zaključeni ugovori sa određenim pravnim licima koji se nisu mogli realizirati, plan i program realizacije prevoza putnika za cijeli vozni park, ili da je apelant „Euro-turist“ morao angažirati vozilo drugog vlasnika. Također, ukazano je i da je vještak S.S. u svom nalazu na osnovu pokazatelja poslovanja za 2001-2003. godinu našao izgubljenu dobit u označenom iznosu, ali da su je apelanti u cijelosti osporili. Ovaj vještak je obračunao i amortizaciju autobusa zbog njegovog nekorištenja u označenom periodu iako to nije bio nalog suda i predmet vještačenja, niti su apelanti tražili tu vrstu naknade štete, a zbog čega je neosnovanim ocijenjena tvrdnja da je zanemarena izgubljena vrijednost autobusa najmanje zbog amortizacije od jedne godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U prilog ovim tvrdnjama najprije su ukazali na trajanje postupka koji je pokrenut tužbom od 27. augusta 2007. godine, da je Sud BiH po tužbi postupio tek nakon više od tri godine, te da su osporene presude donesene 2013. godine. Nadalje, apelanti ukazuju da je za vrijeme trajanja postupka došlo do promjene sudije, pa su posljednja dva ročišta održana pred novim sudijom. Zbog toga smatraju da je već provedene dokaze trebalo neposredno provesti pred novim sudijom, a što nije učinjeno. Apelanti dalje ukazuju i da je prvostepeni sud prekoračio ovlaštenje, jer je donio rješenje o određivanju nadvještačenja, čemu su se protivili svi učesnici u postupku, te ih obavezao i da nadoknade troškove nadvještačenja.

20. Apelant Kukić ističe da je protiv njega vođen krivični postupak koji je okončan oslobađajućom presudom. Za sve vrijeme trajanja krivičnog postupka, tj. 375 dana, bio je privremeno oduzet i autobus. S tim u vezi, ukazuje da u ovom periodu autobus, kao sredstvo rada čija je svrha prevoz putnika, nije mogao biti korišten. Zbog toga, smatraju da je nesporno da su apelanti pretrpjeli nenadoknadivu štetu koja se ogleda u gubitku vrijednosti autobusa, stajanju i starosti (redovna amortizacija autobusa), a koja se može posmatrati i utvrditi i u vidu izgubljene dobiti. Slijedom navedenog, smatraju neosnovanim stav Suda BiH da se odbije tužbeni zahtjev apelanta Kukića za naknadu materijalne štete. S tim u vezi, ističu i da je neprihvatljiv stav Suda BiH u pogledu dokazivanja putem licence za sporni period s obzirom na to da se licenca izdaje za određeni vremenski period, potom se ona, nakon isteka roka važnosti, vraća izdavaocu licence pa se izdaje nova licenca za naredni vremenski period sa rokom važenja od jedne godine. Stoga, licencu kao dokaz nije bilo moguće predočiti.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se, kada je u pitanju naknada štete kao u konkretnom slučaju, ocjena suda da li šteta postoji i u kom obimu može ocijeniti samo kroz ponuđene dokaze. Apelant „Euro-turist“ nije dokazao, odnosno ponudio valjane dokaze iz kojih bi sud mogao pouzdano utvrditi postojanje i visinu materijalne štete usmjerenu na izgubljenu dobit zbog nemogućnosti korištenja predmetnog autobusa koji je bio oduzet 375 dana. U vezi s tim, ukazano je da se šteta određuje prema dobitku koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima.

22. Prvotužena je u odgovoru na navode iz apelacije, ukazujući na sadržaj konkretno provedenih dokaze i dajući s tim u vezi detaljna obrazloženja, zaključila da je Sud BiH u osporenim presudama potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da pri tome nije počinio nijednu povredu parničnog postupka.

23. Drugotužena je u odgovoru na apelaciju istakla da apelanti nisu iznijeli bilo kakvu argumentaciju u prilog tvrdnji o povredi prava na koja su se pozvali u apelaciji osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(...)

Član 12.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(...)

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 15.

(1) Stranka ima pravo na to da Sud odluči u razumnom roku o njenim zahtjevima i prijedlozima (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 81.

(...)

(2) Ako se ročište održava pred novim sudijom, Sud može uz saglasnost stranaka odlučiti da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.

Član 90.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 93.

Ako Sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 122.

(...)

(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili proturječni sami sebi ili izvedenim dokazima, Sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

(3) Ukoliko vještak ni po pozivu Suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, Sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 004476 13 Gž od 4. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. decembra 2013. godine a apelacija je podnesena 10. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti tražili naknadu štete, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje, apelanti su, u suštini, ukazali na dužinu trajanja postupka, osporili način na koji je utvrđeno činjenično stanje, te tvrde da je prekršeno relevantno pravo.

U odnosu na osporene presude

34. Apelanti, u suštini, osporavaju način na koji je utvrđeno činjenično stanje, te tvrde da je prekršeno relevantno pravo.

35. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

37. Ustavni sud zapaža da su u postupku pred redovnim sudovima apelanti istakli tužbeni zahtjev kojim su tražili naknadu štete koja se ogledala u troškovima krivičnog postupka koje je imao apelant Kukić, te zbog nekorištenja autobusa koji je bio privremeno oduzet. U apelacionim navodima osporili su odluke Suda BiH u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan njihov zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja autobusa. Po njihovom mišljenju, redovni sud nije mogao temeljiti svoj zaključak u ovom dijelu na nedostatku licenci s obzirom na to da one po isteku roka na koji su izdate moraju biti vraćene nadležnom ministarstvu.

38. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da, osim licenci, na koje je ukazao prvostepeni sud, apelanti nisu predočili niti jedan drugi dokaz u vidu eventualno zaključenih ugovora sa određenim pravnim licima koji se nisu mogli realizirati, plan i program realizacije prevoza putnika za cijeli vozni park, ili da je apelant „Euro-turist“ morao angažirati vozilo drugog vlasnika kako bi izvršio preuzete obaveze. Također, apelanti su u cijelosti osporili nalaz vještaka S.S. u dijelu u kom je utvrdio, na osnovu pokazatelja poslovanja za 2001-2003. godinu (period koji je prethodio oduzimanju autobusa), izgubljenu dobit u označenom iznosu. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se dokazi koje su apelanti predočili u ovom dijelu ticali perioda od 2010. godine pa dalje. Stoga, a imajući u vidu da je na apelantima, u skladu sa čl. 90. i 93. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, bio teret dokazivanja postojanja pretrpljene štete u vidu izmakle dobiti, Ustavni sud nije mogao prihvatiti tvrdnje apelanata da je Sud BiH proizvoljno postupao kada je njihov tužbeni zahtjev odbio, zaključivši da apelanti svoje tvrdnje u ovom dijelu nisu dokazali. Pri tome u vezi sa tvrdnjom apelanata da se pod pojam izmakle dobiti može podvesti i amortizacija oduzetog autobusa za period za koji nije korišten, Ustavni sud zapaža da apelanti ovaj zahtjev nisu ni istakli u tužbenom zahtjevu, a u skladu sa članom 7. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koje su stranke istakle.

39. U vezi sa tvrdnjom apelanata da je prvostepeni sud odredio vještačenje kom su se protivile sve strane u postupku, Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 122. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka. Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je vještak M.Ž. dostavljeni nalaz i mišljenje u dva navrata dopunjavao, te da su dopune bile u suprotnosti jedna sa drugom, zbog čega je sud odredio vještačenje vještaka S.S. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je sudu dovoljno da se stranke izjasne, ali ne i da se saglase sa ovim prijedlogom, zbog čega Ustavni sud navode apelanata u ovom dijelu smatra neosnovanim.

40. Najzad, apelanti tvrde da je u toku prvostepenog postupka došlo do promjene sudije, da su dokazi u pretežnom dijelu već bili izvedeni, pa smatraju da je, zbog toga, pred novim sudijom bilo potrebno izvesti već izvedene dokaze. U vezi sa ovom tvrdnjom, Ustavni sud zapaža da je članom

81. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH određeno da, u situaciji kada se ročište održava pred novim sudijom, sud može, uz saglasnost stranaka, odlučiti da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci, te da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza. U konkretnom slučaju se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može zaključiti da je prilikom promjene sudije u prvostepenom postupku sudija, uz saglasnost stranaka, odlučio da se ne provode već provedeni dokazi. Međutim, apelanti ne tvrde i da je novi sudija prilikom donošenja osporene prvostepene presude zanemario i da nije ocijenio bilo koji od prethodno provedenih dokaza, odnosno ne navode na koji način bi eventualno ponovno izvođenje već izvedenih dokaza utjecalo na ishod postupka. U tom smislu, i pored propusta novog sudije da uz saglasnost stranaka odluči o konkretnom pitanju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je to rezultiralo povredom prava apelanata na pravičan postupak.

41. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno relevantno pravo rezultirali povredom prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Suđenje u razumnom roku a)Relevantni principi

42. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

43. Apelanti su podnijeli tužbu 27. augusta 2007. godine Osnovnom sudu koji se proglasio nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH pred kojim je postupak okončan 4. decembra 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi šest godina, tri mjeseca i sedam dana.

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

44. U postupku pred redovnim sudovima apelanti su protiv tuženih istakli zahtjev za naknadu štete koja se ogledala u troškovima krivičnog postupka koje je imao apelant Kukić, te zbog nekorištenja autobusa koji je bio privremeno oduzet. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su tužbom apelanata pokrenuta naročito složena pitanja koja bi govorila u prilog trajanju postupka u konkretnom slučaju.

45. Nadalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora Suda BiH na apelaciju ne može se zaključiti da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli trajanju postupka.

46. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je po tužbi koju su apelanti podnijeli 27. augusta 2007. godine, a koju su po zahtjevu Suda BiH uredili 16. februara 2011. godine, prvostepena presuda donesena tek 7. marta 2013. godine, tj. nakon gotovo šest godina od podnošenja tužbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u odgovoru na apelaciju Sud BiH nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega je od apelanata zahtijevano da tužbu iz 2007. godine urede tek u 2011. godini, a nakon čega su bile potrebne još gotovo dvije godine da bi bila donesena prvostepena presuda. Najzad, o žalbi apelanata odlučeno je 4. decembra 2013. godine, tj. nakon nepunih devet mjeseci, a taj se period sam po sebi ne može smatrati pretjerano dugim. Shodno navedenom, proizlazi da je dužini trajanja postupka u odlučujućoj mjeri doprinio, prema predočenom Ustavnom sudu, izostanak preduzimanja bilo koje radnje od Suda BiH u periodu od podnošenja tužbe 2007. godine do zahtjeva apelantima da tužbu urede 2011. godine.

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je, posmatrajući postupak u cjelini, trajanje postupka od šest godina, tri mjeseca i sedam dana, od čega nepunih šest godina otpada na postupak pred prvostepenim sudom, u predmetu koji nije pokretao naročito složena činjenična i pravna pitanja, nerazumno, te da se mora pripisati redovnim sudovima. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da su apelanti doprinijeli trajanju postupka, pri čemu je od nadležnog suda izostalo bilo kakvo obrazloženje, odnosno konkretiziranje objektivnih razloga za potpunu neaktivnost od gotovo tri godine.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

49. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak pred redovnim sudovima trajao više od šest godina, što ne može biti opravdano ni propustom stranaka, kao ni složenošću predmeta, već je isključivo posljedica načina na koji su redovni sudovi vodili postupak.

51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno relevantno pravo rezultirali povredom navedenog prava apelanata.

52. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-640/14 (R. K. i „Euro-turist“ d.o.o. Bugojno) | Sudska praksa | Aktio