Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4010/16 (A. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Dijete
- Nadležnost suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, koji je priložen kao sastavni dio ove odluke
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4010/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4010/16, rješavajući apelaciju Ajdina Salihagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ajdina Salihagića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 035906 16 Gž od 27. jula 2016. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 035906 15 P od 26. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ajdin Salihagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 17. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 035906 16 Gž od 27. jula 2016. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 035906 15 P od 26. aprila 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, JU Centar za socijalni rad u Cazinu (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), te Selme Salihagić iz Cazina (u daljnjem tekstu: tužena) kao druge strane u postupku zatraženo je 20. i 26. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Centar za socijalni rad i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. oktobra do 30. novembra 2016. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 035906 15 P od 26. aprila 2016. godine razveden je brak između apelanta i tužene, koji je zaključen 4. jula 2009. godine u Tešnju (stav I izreke presude). Određeno je da će zajednička djeca mldb. T. S., rođen 29. oktobra 2010. godine u Sarajevu i mldb. L. S., rođena 22. novembra 2013. godine u Bihaću živjeti s tuženom kao svojom majkom koja će vršiti roditeljsko staranje nad djecom (stav III izreke presude). Određeno je da apelant kao otac djece ima dužnost da se stara o zdravlju djece i učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djece (stav IV izreke presude). Određeno je da apelant, kao otac djece, ima pravo i dužnost održavati lični odnos i neposredni kontakt s mldb. T. S. i mldb. L. S. svaki prvi vikend u mjesecu od petka u 14 sati kada će preuzeti djecu u dječijem obdaništu „Hasnija Omanović“ u Cazinu (u daljnjem tekstu: obdanište) do utorka u 17 sati kada će djecu predati majci ispred zgrade u kojoj majka živi s djecom (stav V izreke presude). Obavezan je apelant, kao otac djece, da na ime izdržavanja mldb. T. S. plaća iznos od 150,00 KM mjesečno i na ime izdržavanja mldb. L. S. iznos od 150,00 KM mjesečno počev od 30. aprila 2015. godine kao dana podnošenja tužbe pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i to tako što će dospjele iznose platiti odmah i odjednom, a dospijevajuće najkasnije petog dana u mjesecu za tekući mjesec na ruke tužene kao majke i zakonske zastupnice djece, a sve u roku od 30 dana računajući od dana pravomoćnosti presude (stav VI izreke presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav VII izreke presude).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 30. aprila 2015. godine pokrenuo predmetni postupak podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Tešnju, te da je zbog istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti tog suda 29. septembra 2015. godine predmet proslijeđen Općinskom sudu (u Cazinu). Navedeno je, između ostalog, da ja apelant podneskom od 19. oktobra 2015. godine, predložio da ubuduće oboje djece žive s njim, a da tužena plaća izdržavanje za djecu po 250,00 KM mjesečno počev od dana presuđenja, te da ima kontakt s djecom svaki prvi vikend u mjesecu od 14 sati do utorka u 17 sati tako što će djecu preuzeti od apelanta u Jelahu i u određeno vrijeme ih vratiti. Također je navedeno da je apelant tražio izuzeće Centra za socijalni rad u Cazinu (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, ali da je aktom Općine Cazin broj 01/N-35-14213/15 od 23. decembra 2015. godine obaviješten da nije moguće upućivanje predmeta drugom organu starateljstva. Općinski sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se provede psihološko vještačenje na okolnost utvrđivanja emotivne veze apelanta i mldb. djece, psihičkog i emotivnog stanja djece nakon prekida bračne zajednice i načina ostvarivanja kontakta apelanta s djecom zato što, prema mišljenju Općinskog suda, nije sporna emotivna veza apelanta kao oca i mldb. djece, a o načinu ostvarivanja kontakta predloženi su brojni drugi dokazi. Osim toga, Općinski sud je naveo da je psihološku procjenu mldb. djece izvršio psiholog Centra za socijalni rad (mišljenje psihologa od 17. juna 2015. godine) u kojem je navedeno da se radi o izuzetno prilagođenoj djeci u skladu s njihovom dobi i da oboje djece pokazuju izvjesnu privrženost i imaju pozitivan stav prema apelantu, a posebno mldb. T. S. Osim toga, Općinski sud je naveo da su na glavnoj raspravi saslušane parnične stranke, te više svjedoka, među kojima i direktor i socijalna radnica Centra za socijalni rad, kao i direktor i sekretarica obdaništa u koje idu mldb. T. S. i L. S., te da su pročitani i materijalni dokazi taksativno navedeni u presudi, uključujući zapisnike i službene zabilješke koje su sačinjene u Centru za socijalni rad.
7. Općinski sud je utvrdio da su apelant i tužena 31. januara 2015. godine prekinuli bračnu zajednicu kada je apelant iselio iz zajedničkog stana u Cazinu i preselio se u Tešanj odnosno Jelah kod svojih roditelja, a da je tužena s mldb. djecom ostala živjeti u Cazinu. Dalje, utvrđeno je da se apelant i tužena nisu izmirili u postupku posredovanja, niti su postigli sporazum o relevantnim pitanjima odnosa roditelja i djece. S obzirom na utvrđeni teški i trajni poremećaj bračnih odnosa, shodno odredbi člana 41. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) odlučeno je da se brak razvede.
8. Općinski sud je naveo da je na osnovu odredaba člana 304. stav 1. Porodičnog zakona, odlučivao o tome s kojim će roditeljem živjeti mldb. djeca i o načinu ostvarivanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem. Navedeno je da mldb. T. S. ima pet i po godina, a mldb. L. S. dvije i po godine i da od prekida bračne zajednice žive s majkom i idu u obdanište u Cazinu, i to mldb. T. S. od 1. novembra 2014. godine, a mldb. L. S. od 1. septembra 2015. godine. Istaknuto je da je na osnovu podataka Centra za socijalni rad, koji uključuju i podatke Centra za socijalni rad iz Tešnja, Općinski sud utvrdio da tužena ima 31 godinu, da je diplomirani pravnik i da nije zaposlena, da posjeduje putnički automobil Golf V, a druge imovine nema, da s mldb. djecom živi u iznajmljenom stanu u novoizgrađenoj stambenoj zgradi u Cazinu koji ima sve potrebne uvjete za odvijanje normalnog porodičnog života. Dalje je utvrđeno da tuženu i djecu izdržava njezin otac i plaća troškove stanarine, režije, troškove obdaništa za dvoje djece, te za mldb. T. S. časove engleskog jezika u obdaništu i školu sporta, kao i sve troškove hrane i odijevanja za tuženu i djecu, kao i troškove goriva za auto tužene. Dalje je utvrđeno da apelant ima 34 godine i student je završne godine DIF-a, te nije zaposlen, da živi s roditeljima u porodičnoj kući u Jelahu koja ima tri sprata sa okućnicom od 700 m i odgovara potrebama porodice te da, prema mišljenju Centra za socijalni rad iz Tešnja, ispunjava sve potrebne psihološke, emotivne i druge uvjete za kontaktiranje i staranje nad mldb. djecom. Konačno, Općinski sud je naveo da je Centar za socijalni rad predložio da oboje mldb. djece živi s majkom, da apelant ostvaruje neposredni kontakt s djecom prvi vikend u mjesecu od petka u 14 sati kada će djecu preuzeti u obdaništu u Cazinu do utorka u 17 sati kada djecu ima predati majci ispred zgrade u kojoj majka živi s djecom, kao i da otac plaća izdržavanje za svako dijete u iznosu od 150,00 KM mjesečno.
9. Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza svih saslušanih svjedoka i stranaka utvrdio da su djeca emotivno vezana za oba roditelja i da kod oba roditelja imaju sve uvjete za pravilan rast i razvoj, kao i da oba roditelja ispunjavaju uvjete da se lično staraju o djeci, te da su za vrijeme braka oboje zajedno vodili brigu o djeci. Međutim, kako je dalje istakao Općinski sud, roditelji djece više ne žive zajedno, pa je neophodno odlučiti s kojim će roditeljem djeca živjeti. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je polazeći od dobrobiti i najboljeg interesa mldb. djece prvenstveno cijenio činjenicu da mldb. T. S. ima pet i po godina, a mldb. L. S. dvije i po godine, tako da su djeca u najranijim godinama života kada postoji biološka veza između djeteta i majke i u tom periodu majka je djetetu najjači oslonac u životu. Kako nisu utvrđene okolnosti koje bi ukazivale na opravdanost odvajanja djece od majke, odnosno nije utvrđeno da kod majke nemaju uvjete za pravilan duhovni i fizički razvoj i odgoj, odlučeno je da mldb. djeca žive s majkom. Općinski sud je naglasio da smatra da nema opravdanog razloga za razdvajanje brata i sestre jer bi to, pored prestanka zajednice roditelja, dodatno štetno djelovalo na njihov razvoj. Istaknuto je da eventualno bolje ekonomske, stambene i imovinske prilike apelantovih roditelja (s kojima apelant živi u domaćinstvu) nemaju prevagu nad brigom i ljubavi koju majka pruža djeci u najranijim godinama života. Naglašeno je da oba roditelja imaju pravo na roditeljsko staranje, ali je ukazano da je odredbama člana 142. stav 1. Porodičnog zakona propisano da ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj s kojim dijete živi, pa je odlučeno da roditeljsko staranje nad djecom vrši tužena s kojom djeca žive.
10. Općinski sud je naveo da je na osnovu odredaba člana 142. stav 3. Porodičnog zakona odlučio da apelant ima posebne dužnosti da se stara o zdravlju djece i učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djece. S tim u vezi je navedeno da su neosnovani apelantovi prigovori da tužena ne vodi pravilno brigu o mldb. djeci, tvrdnjama da iako je tužena nezaposlena da djeca idu u obdanište, da mldb. T. S. ima tikove i gubi na težini, da oboje djece govore da neće mami, da su djeca do jula 2015. godine bila stalno bolesna i da mu je tužena onemogućavala kontakt s djecom, pa stoga smatra da je u interesu djece da budu povjerena njemu. Međutim, prema stavu Općinskog suda, okolnost da oboje mldb. djece pohađa obdanište se ne može smatrati protivno njihovim interesima jer nije utvrđeno, niti su stranke tvrdile, da pohađanje obdaništa štetno utječe na mldb. djecu. Također je ukazano da su mldb. djeca imala preglede i kontrole kod ljekara kako za vrijeme trajanja bračne zajednice tako i po prestanku zajednice života roditelja, a u postupku nije utvrđeno da se zdravstveno stanje djece pogoršalo zbog propusta majke, niti je utvrđeno da se zdravstveno stanje djece uopće pogoršalo, pa u tom dijelu nije osnovan apelantov prigovor. Dalje, Općinski sud je naveo da su apelant i njegovi roditelji istakli da mldb. djeca, kad se rastaju od apelanta, izjavljuju da neće mami, a i tužena je potvrdila da su djeca tužna kada se rastaju od oca. Međutim, kako je Općinski sud zaključio, s obzirom na uzrast mldb. djece, takve izjave su odraz njihove emotivne povezanosti sa apelantom, a nikako ne mogu predstavljati slobodnu i jasnu izjavu djece o tome s kojim roditeljem žele živjeti, niti znače da je tužena nepodoban roditelj.
11. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je apelant od 31. januara 2015. godine kao dana prekida bračne zajednice s djecom ostvarivao kontakt u februaru 2015. godine putem skajpa i neposredni kontakt jednom mjesečno u periodu od marta do jula 2015. godine, dok kontakt s djecom nije imao u augustu, septembru i oktobru 2015. godine, te da je nesporno da se kontakt apelanta i djece ostvaruje nesmetano od novembra 2015. godine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da, prema njegovom stavu, onemogućavanje kontakta apelanta sa djecom od strane tužene predstavlja kršenje prava djece na kontakt sa ocem, ali da takvo postupanje tužene, s obzirom da se kontakt do tada odvijao redovno i da se od novembra 2015. godine kontakt odvija nesmetano, ne predstavlja onemogućavanje kontakta u takvoj mjeri koja bi opravdavala odvajanje djece od majke.
12. Općinski sud je naveo da je u skladu sa odredbama člana 124. stav 2. Porodičnog zakona, dijete ima pravo redovno održavati lične odnose i neposredne kontakte s roditeljem s kojim ne živi, te da je u konkretnom slučaju Centar za socijalni rad predložio da apelant ostvaruje kontakt s djecom svaki prvi vikend u mjesecu od petka u 14 sati tako što će djecu preuzeti u obdaništu do utorka u 17 sati kada će djecu vratiti majci ispred zgrade u kojoj djeca žive s majkom. Oboje djece borave u dječjem obdaništu, gdje imaju program aktivnosti pa, kako je Općinski sud ukazao, prijedlog Centra za socijalni rad je u interesu djece jer boravak kod oca jednom mjesečno u trajanju od pet dana neprekidno omogućava održavanje emotivne veze i bliskosti djece i apelanta, a s druge strane ne ometa pretjerano djecu u aktivnostima i realizaciji programa aktivnosti u obdaništu.
13. Ukazano je da su u skladu sa odredbama člana 215. Porodičnog zakona roditelji dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju ove obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti, a prema odredbi člana 236. stav 3. istog zakona radno sposoban roditelj se ne može osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta. Stoga je apelant, s obzirom da nije utvrđeno da je radno nesposoban, dužan doprinositi izdržavanju djece. Sud je na osnovu odredaba člana 235. Porodičnog zakona cijenio potrebe djece i apelantove mogućnosti da doprinosi izdržavanju djece. Centar za socijalni rad iz Tešnja u socijalnoj anamnezi nije naveo podatke o visini primanja apelantovih članova domaćinstva, osim što je navedeno da je apelant nezaposlen i živi u domaćinstvu s roditeljima koji imaju dobra primanja. S obzirom da su oboje djece predškolskog uzrasta i oboje pohađaju obdanište koje se za oboje djece plaća ukupno 250,00 KM mjesečno i kako oboje djece imaju približno iste troškove odijevanja i ishrane, sud je prihvatio prijedlog Centra za socijalni rad, te je apelanta obavezao da doprinosi njihovom izdržavanju, i to plaćanje iznosa od po 150,00 KM mjesečno za njih. Ovo bez obzira što je apelant nezaposlen, s obzirom da je radno sposoban dužan je angažirati se radi ostvarivanja prihoda za izdržavanje mldb. djece, a stav suda je da je tako u mogućnosti ostvariti dosuđeni iznos izdržavanja koji nije dovoljan, pa će i majka djece, osim svakodnevne brige o djeci, izdržavanju djece morati doprinositi i novčano. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u skladu sa odredbama člana 280. stav 1. Porodičnog zakona jer se radi o statusnom sporu u kojem tužena nije osporavala zahtjev za razvod braka, a o odnosima roditelja i djece sud odlučuje po službenoj dužnosti. S obzirom na ovakvu odluku suda odbijen je kao neosnovan zahtjev tužioca i tužene za naknadu troškova postupka.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 20 0 P 035906 16 Gž od 27. jula 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Za svoju presudu prvostepeni sud je dao valjane činjenično-pravne razloge, a ti razlozi imaju uporište u ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa se zakonitost pobijane presude ni apelantovim žalbenim navodima ne može dovesti u sumnju.
15. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je sud povrijedio odredbe ZPP i Porodičnog zakona jer nije dozvolio da se na njegov prijedlog izvede dokaz po vještaku psihologu na predložene okolnosti, te da je sud propustio uzeti u obzir mišljenje organa starateljstva Tešanj, odnosno da je dao prednost prijedlogu organa starateljstva u Cazinu. Naime, u vezi s apelantovim prijedlogom za vještačenje, Kantonalni sud je utvrdio da tužena nije uopće osporavala postojanje emotivne veze između djece i apelanta, pa proizlazi da je nesporno da emotivna veza između apelanta i djece postoji, a o načinu kontakta djece s roditeljem s kojim neće živjeti odlučuje sud jer to nije stručna činjenica o kojoj sud nema potrebno znanje, pa je stoga Općinski sud pravilno procesno postupio kada je prijedlog za vještačenje odbio jer je zaključio da se radi o prijedlogu koji nije bio neophodan radi razjašnjenja određenih spornih, a stručnih činjenica. Istaknuto je da mldb. djeca od rođenja žive u Cazinu i nikada nisu živjela u Jelahu gdje živi apelant, dakle žive u sredini u kojoj su stekli svoje prijatelje, naviknuti su na život u toj sredini, druga sredina im je nepoznata, idu u dječji vrtić, pa s obzirom i na njihovu starost, kao i činjenicu da mldb. T. S. treba krenuti u školu, Općinski sud je stoga izveo valjan zaključak da je u interesu mldb. djece da i dalje ostanu živjeti u sredini u kojoj žive i da žive s tuženom.
16. Ukazano je da Centar za socijalni rad ima obavezu u brakorazvodnim parnicama štititi prava i interese djece, a budući da mldb. djeca apelanta i tužene žive na području koje u svojoj nadležnosti pokriva Centar za socijalni rad, djeca ne žive na području koje u svojoj nadležnosti pokriva Centar za socijalni rad Tešanj, pa stoga taj Centar može poznavati samo socijalno-materijalni status apelanta i njegove porodice i svakako im ne može biti poznat socijalno-materijalni status tužene i djece, pa da je Općinski sud pravilno postupio kada je izveo zaključak da je u interesu mldb. djece prijedlog Centra za socijalni rad jer se njihov prijedlog zasniva na potpuno valjanoj argumentaciji, prijedlog je potpun za razliku od prijedloga Centra za socijalni rad iz Tešnja koji sadrži samo određene podatke o apelantu, a ne i o mldb. djeci.
17. Navedeno je da je faktička bračna zajednica između apelanta i tužene prekinuta 31. januara 2015. godine, a da mldb. T. S. boravi u obdaništu od 1. novembra 2014. godine, dakle da je i dok su njegovi roditelji živjeli skupa boravio u obdaništu gdje se stiču određene sociološke navike lijepog ponašanja i dijete se priprema za školu i djeca imaju obavezu da prije polaska u školu završe određeno predškolsko obrazovanje koje se stiče u obdaništu, što je u interesu mldb. djece i svakako boravak u obdaništu ne može imati takvog značaja da bi se mogla prekinuti emotivna veza između djece i tužene jer su djeca poslije vrtića stalno u kontaktu s tuženom.
18. Utvrđeno je da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odredio da roditeljsko staranje ostvaruje tužena s kojom će mldb. djeca živjeti i odredio apelantove obaveze, te da nije imao obavezu da izrekom svoje presude, kako to pogrešno smatra apelant, obaveže tuženu da apelanta redovno informira o svim važnijim stvarima koje se tiču života djece jer pravo na navedene informacije apelant ima na svoj zahtjev na osnovu člana 142. stav 4. Porodičnog zakona, a ne na osnovu odluke suda. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud u postupku utvrdio kolike su novčane potrebe mldb. Djece i da je apelant nezaposlen. Međutim, istakao je da je on radno sposoban i ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja mldb. djece, pa iznos od po 150,00 KM za izdržavanje je minimalan iznos s kojim će se samo djelimično moći zadovoljiti, uz pomoć majke, potrebe djece, pa su žalbeni prigovori iznijeti u pravcu osporavanja odluke u pogledu visine izdržavanja neosnovani.
19. Također, Kantonalni sud je naveo da tužena nije utjecala na visinu troškova postupka na ime zastupanja apelanta na način što je istakla prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Tešnju, već je apelant svojim postupcima prouzrokovao sebi troškove tako što je podnio tužbu mjesno nenadležnom sudu i izabrao advokata, što je njegovo pravo, iz Tešnja, a ne iz mjesta gdje se postupak vodio, pa mu navedene troškove tužena ne može naknaditi jer ih tužena nije ni prouzrokovala.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, da su pogrešno primijenili materijalno pravo i da su prekršili odredbe ZPP i Porodičnog zakona, te ZUP-a u svemu, izuzev u dijelu koji se tiče razvoda braka. Smatra da su „grubo povrijeđene odredbe ZPP-a“ jer je „tužena u vrijeme trajanja parničnog postupka po njegovoj tužbi radila kao volonter u Općinskom sudu, počev od 7. jula 2014. godine pa su stoga postojali uslovi za 'obavezno izuzeće' tog suda 'i to po službenoj dužnosti' 'sve u skladu sa odredbom člana 357. stav 1. tačka 5., ranije važećeg ZPP, odnosno u skladu sa članom 357. stav 2. ZPP koji je sad u primjeni'“. Navodi da je u toku parničnog postupka tražio izuzeće Centra za socijalni rad zbog veza koje je tužena ostvarila s postupajućim socijalnim radnicima jer nije imao mogućnost da viđa svoju djecu u augustu, septembru i oktobru 2015. godine. Ističe da povreda odredaba ZPP postoji i zbog činjenice što sud nije uvažio njegov prijedlog „za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku psihologu“. Smatra da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu jer ne postoji mogućnost da apelant ostvari svoja prava iz člana 142. stav 4. Porodičnog zakona ukoliko tužena, kao roditelj koji vrši roditeljsko staranje, nema presudom propisanu obavezu da apelanta redovno informira o svim važnijim stvarima koje se tiču života djece. Smatra da je zbog teritorijalne udaljenosti stranaka sud trebao voditi računa o tome da teret kontaktiranja i ličnih neposrednih odnosa djece i roditelja s kojima ne žive na podjednak način snose i apelant i tužena. Prigovara da sud nije odredio, a što je bio dužan, da djeca svake godine sa apelantom provode najmanje polovinu godišnjeg odmora ili raspusta (i zimskog i ljetnog), da posjećuju oca za vrijeme vjerskih praznika i u sličnim prilikama, što sve čini povredu odredaba Porodičnog zakona. Dalje, apelant prigovara i odluci o troškovima postupka. U okviru prava na pravično suđenje apelant je, također, naveo i povredu prava na suđenje u razumnom roku jer je postupak trajao 15 mjeseci. Ističe da je glavna rasprava zaključena 4. marta 2016. godine, a da je presuda donesena tek 26. aprila 2016. godine. Apelant je iz tog razloga zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
21. Centar za socijalni rad je istakao da su svi apelacioni navodi neosnovani. Ukazao je da su naročito neosnovani navodi da je tužena „ostvarila neke veze sa socijalnim radnicima Centra“ jer ni ona nije bila zadovoljna odlukama Centra, te da je, štaviše, u toku postupka i vrijeđala članove stručnog tima. Napomenuto je da je Centar za socijalni rad posredovao i radio na tome da se uspostavi normalan odnos između roditelja djece, kako bi se i odvijao normalan kontakt oca i djece, u prilog kojim navodima je Ustavnom sudu dostavio veoma obimnu dokumentaciju. Dalje, Centar za socijalni rad je naveo da nije imao apelantov prijedlog da mu tužena olakša predaju djece u nekom drugom gradu, pa da takvu mogućnost nije ni razmatrao, a apelant je u toku postupka imao vremena da se o tome izjasni u svojoj žalbi i da iznese konkretni prijedlog koji bi stručni tim Centra razmotrio.
22. Općinski sud je istakao da su svi apelacioni navodi paušalni i neosnovani, te je u tom kontekstu pobliže pojasnio svoj stav. Naročito je naglašeno da se u parnici radi razvoda braka po službenoj dužnosti ne nalaže obaveza roditelja s kojim djeca žive da drugog roditelja informira o važnim stvarima koje se tiču života djeteta, već je to pravo drugog roditelja koje se ostvaruje prema odredbama člana 142. stav 4. Porodičnog zakona. Ukazano je da je roditelj koji ne živi s djetetom, shodno odredbama člana 140. stav 2. Porodičnog zakona, dužan održavati kontakt s djecom, pa je njegova obaveza i da preuzme i vrati dijete, pa tako i da snosi troškove nastale u vezi s tim. Istaknuto je da istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ne može imati utjecaja na visinu i osnovanost apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka. Dalje, istaknuto je da je predmetni postupak trajao pet mjeseci duže zbog toga što je apelant podnio tužbu mjesno nenadležnom sudu, a u postupku su, po njegovom prijedlogu, pribavljani i izvođeni brojni dokazi.
23. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima koji su navedeni u obrazloženju predmetne presude, te je stoga predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
24. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124. stav 2.
(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. […] Član 129.
(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Član 142. stav 2.
(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.
(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.
Član 145. stav 1.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. […] ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
Član 215.
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
Član 235. stav 3.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
Član 236.
(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.
Član 272.
(1) Bračni spor je spor o utvrđivanju postojanja ili nepostojanja braka, o poništenju i razvodu braka.
(2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva, te sporovi o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem i o roditeljskom staranju i sporovi o izdržavanju djeteta, bez obzira na to da li se rješavaju samostalno ili zajedno sa bračnim sporovima i sporovima o utvrđivanju materinstva i očinstva.
Član 273. st.(1) i (3) (1) Radnje u postupcima iz člana 272. ovog Zakona poduzimaju se hitno.
(3) Prvostepeni sud dužan je donijeti presudu i izraditi pisani otpravak presude najkasnije u roku od 15 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
Član 280. stav (1) (1)O troškovima postupka u statusnim stvarima sud će odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.
Član 288. stav (1) (1) Za suđenje u bračnim sporovima nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište Član 304. stav (1) (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […].
25. Konvencija o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH” broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
U ovoj Konvenciji dijete znači svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetnost ne stječe ranije.
Član 3.
1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.
2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.
3. Države-potpisnice će osigurati da se institucije, službe i ustanove odgovorne za brigu o djeci i njihovu zaštitu pridržavaju standarda uspostavljenih od odgovarajućih vlasti, naročito u pogledu sigurnosti, zdravlja, u broju i prikladnosti njihovog osoblja kao i odgovarajućeg nadzora nad njima.
26. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Nadležnost u bračnim sporovima Član 35.
Za suđenje u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništaja braka ili razvoda braka (bračni sporovi), nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište.
Član 81. stav (2) (2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
Član 125. st. (1) i (4) (1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. (4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.
Član 184.
(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
(2) Ukoliko sudija prekorači rok iz stava 1. ovog člana, dužan je u pismenoj formi izvijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja.
Član 357. stav (1) tačka 2) (1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):
2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 035906 16 Gž od 27. jula 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelant je primio 30. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, tj. razvodu braka zaključenom između apelanta i tužene, određivanju s kojim roditeljem će živjeti dvoje mldb. zajedničke djece, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, kao i doprinosu izdržavanju djece.
U odnosu na osporene presude
35. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise u dijelu postupka koji se odnosio na određivanje s kojim roditeljem će živjeti mldb. dvoje djece i utvrđivanja načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem, te obavezivanja na plaćanje njihovog izdržavanja, kao i o troškovima postupka. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/05 i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. Polazeći od ovih općih razmatranja, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju nadležni sudovi jasno obrazložili svoje odluke zašto su zajedničku mldb. djecu dodijelili tuženoj na staranje i čuvanje i zašto su apelanta obavezali da učestvuje u njihovom izdržavanju, te da su na detaljan način obrazloženi određeni termini viđanja apelanta s mldb. Djecom, kao i odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi u vezi s navedenim pitanjima prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona imali u vidu mišljenje nadležnog Centra za socijalni rad, kao i Centra za socijalni rad iz Tešnja, kao i druge dokaze navedene u presudama. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporene odluke jasno ukazali da su prvenstveno vodili računa o interesu mldb. djece, te da su ispitali sve odlučne činjenice koje idu u prilog mldb. djeci u smislu zadovoljavanja njihovih potreba i prioriteta kako bi djeca odrastala u zdrave i društveno korisne osobe. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odnošenja odluka naročito vodili računa da je u interesu mldb. djece da ostanu živjeti sa svojom majkom jer su u najranijim godinama života kada postoji biološka veza između djeteta i majke i u ovom periodu majka im je najjači oslonac, da nema opravdanog razloga da se djeca razdvajaju jer bi to, pored prestanka zajednice života roditelja, dodatno štetno djelovalo na razvoj djece, pa navedeni razlozi jesu opredijelili prvostepeni sud da odluči da malodobna djeca ostanu živjeti s majkom, a sa ocem, s kojim neće živjeti, ostvarivat će kontakt svakog prvog vikenda u mjesecu.
38. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da nije imao ravnopravan tretman jer je sud odbio njegov prijedlog za provođenje vještačenja posredstvom vještaka psihologa, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Općinski sud taj prijedlog odbio zato što je utvrdio da u predmetnom postupku nije bila sporna emotivna veza apelanta kao oca i mldb. Djece, te psihičko i emotivno stanje djece nakon prekida bračne zajednice, kao i što su o načinu ostvarivanja kontakta apelanta s djecom predloženi i provedeni brojni drugi dokazi, među kojima je i psihološka procjena mldb. djece koju je izvršio psiholog Centra za socijalni rad (mišljenje psihologa od 17. juna 2015. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da tužena uopće nije osporavala postojanje emotivne veze između djece i apelanta, pa proizlazi da je nesporno da emotivna veza između apelanta i djece postoji, a o načinu kontakta djece s roditeljem s kojim neće živjeti odlučuje sud jer to nije stručna činjenica o kojoj sud nema potrebno znanje, a radi se o prijedlogu koji nije bio neophodan radi razjašnjenja određenih spornih, a stručnih činjenica. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 81. stav 2. ZPP-a kojim je propisano da će prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja, te odredbe člana 125. stav 1 ZPP kojim je propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. Dovodeći citirane odredbe ZPP u vezu sa obrazloženjem redovnih sudova i apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da, dakle, okolnosti koje su trebale biti dokazane posredstvom vještaka psihologa nisu uopće bile sporne u predmetnom postupku, te stoga Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova u pogledu odbijanja apelantovog prijedloga ne ostavlja utisak arbitrarnosti, pa su stoga apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
39. U pogledu apelantovih navoda kojim osporava nadležnost Centra za socijalni rad za postupanje u konkretnom sporu, Ustavni sud primjećuje da su i taj prigovor razmotrili redovni sudovi i obrazložili zašto je neosnovan, a to obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da je aktom Općine Cazin broj 01/N-35- 14213/15 od 23. decembra 2015. godine apelant obaviješten da nije moguće upućivanje predmeta drugom organu starateljstva. Ukazano je da Centar za socijalni rad ima obavezu u brakorazvodnim parnicama štititi prava i interese djece, a budući da mldb. djeca apelanta i tužene žive na području koje u svojoj nadležnosti pokriva Centar za socijalni rad, djeca ne žive na području koje u svojoj nadležnosti pokriva Centar za socijalni rad iz Tešnja, pa stoga taj centar može poznavati samo socijalno-materijalni status apelanta i njegove porodice i svakako im ne može biti poznat socijalno-materijalni status tužene i djece. Nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i mišljenje Centra za socijalni rad iz Tešnja u mjeri u kojoj je smatrao da je bilo relevantno za odlučivanje u predmetnom sporu. Stoga, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
40. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da je Općinski sud „grubo povrijedio odredbe ZPP-a“ zbog toga što su postojali uslovi za „obavezno izuzeće“ tog suda, „i to po službenoj dužnosti“, „sve u skladu sa odredbom člana 357. stav 2. ZPP-a“. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama na koje se apelant pozvao propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije. Dakle, citiranim odredbama je propisana obaveza isključenja pojedinačnog sudije iz određenog postupka ukoliko postoje okolnosti koje dovode tog sudiju u moralnu vezu s jednom od stranaka. Međutim, Ustavni sud smatra da se okolnost da je tužena bila volonter ni u kom slučaju ne može podvesti pod navedenu odredbu, te su stoga apelantovi navodi da je Općinski sud trebao „da se izuzme“ neosnovani.
41. Dalje, Ustavni sud smatra da ne postoji ni arbitrarnost u odlučivanju redovnih sudova o primjeni člana 142. stav 4. Porodičnog zakona kada je apelant obavezan da ima posebne dužnosti da se stara o zdravlju djece i učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djece jer to pravo, kako je Općinski sud istakao, proizlazi iz tih odredaba, a ne odluke suda. Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da: „Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.“ Konačno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u smislu odredaba čl. 215, 235. i 236. Porodičnog zakona, odlučili o apelantovoj obavezi da izdržava mldb. T. S. i L. S, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
42. Osim toga u pogledu apelantovih navoda da mu sudovi nameću stalnu obavezu i stalni trošak (pored obaveze doprinosa za izdržavanje) da svakog prvog vikenda u mjesecu putuje dva puta na relaciji Tešanj/Jelah-Cazin-Tešanj/Jelah, a da tužena nema nikakvu obavezu, niti bilo kakav izdatak, kao i da sud nije odredio, a što je bio dužan, da djeca svake godine sa apelantom provode najmanje polovinu godišnjeg odmora ili raspusta (i zimskog i ljetnog), da posjećuju oca za vrijeme vjerskih praznika i u sličnim prilikama, Ustavni sud primjećuje da ove navode apelant nije isticao u toku redovnog sudskog postupka, što proizlazi iz osporene odluke Kantonalnog suda i odgovora Centra za socijalni rad. Samim tim, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, na koji način bi pružio mogućnost Kantonalnom sudu da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).
43. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda kojima osporava odluku redovnih sudova o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da tužena nije utjecala na visinu troškova postupka na ime zastupanja apelanta na način što je istakla prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Tešnju, već je apelant svojim postupcima prouzrokovao sebi troškove tako što je podnio tužbu mjesno nenadležnom sudu i izabrao advokata, što je njegovo pravo, iz Tešnja, a ne iz mjesta gdje se postupak vodio, pa mu navedene troškove tužena ne može naknaditi jer ih tužena nije ni prouzrokovala. Ustavni sud navedeno obrazloženje ne smatra proizvoljnim, pa su stoga i ovi apelantovi navodi neosnovani.
44. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da „u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“. Dakle, iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane kako relevantne odredbe Porodičnog zakona tako i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. Ustavni sud naročito naglašava da u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelant biti spriječen da na odgovarajući način njeguje i ostvaruje kontakte s mldb. T. S. i L. S.
45. Konačno, Ustavni sud smatra da u situaciji kada su sudovi na osnovu provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona i ZPP ocijenili da su ispunjeni uvjeti za razvod bračne zajednice apelanta i tužene, nakon čega su na osnovu ocjene svih odlučnih činjenica donijeli odluku da će mldb. djeca i dalje živjeti s tuženom - majkom, kao i odluku o održavanju kontakata između apelanta i mldb. djece, pri tome dajući jasne i argumentirane razloge za takvo odlučenje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da sud nije ocijenio bitne činjenice. Ustavni sud smatra da su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka poštovali relevantne odredbe Porodičnog zakona, ispitali konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka, pružili mogućnost i apelantu i tuženoj da na sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da sud donese pravičnu odluku povodom svih navedenih pitanja koja su raspravljana u konkretnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u „razumnom roku“
46. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud razmotriti navedeni postupak i u vezi s tim.
Relevantna načela
47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo 30. aprila 2015. godine, koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 035906 16 Gž od 27. jula 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je okončan za godinu i tri mjeseca, pa je to period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka. Analiza dužine trajanja postupka
49. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku za razvod braka između apelanta i tužene i da se u tom postupku po službenoj dužnosti odlučuje i o roditeljskom staranju i izdržavanju djece (član 272. stav 2. Porodičnog zakona), u koji je uključen i Centar za socijalni rad. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju radi o relativno složenom postupku. Također, Ustavni sud ukazuje da je obaveza sudova da, prema izričitoj odredbi člana 273. Porodičnog zakona, radnje preduzimaju hitno.
50. Ustavni sud zapaža da je apelant 30. aprila 2015. godine pokrenuo predmetni postupak podnošenjem tužbe mjesno nenadležnom sudu (Općinskom sudu u Tešnju), zbog čega je mjesno nadležni Općinski sud (u Cazinu) predmet zaprimio u rad tek 29. septembra 2015. godine. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je taj sud u razumnom roku preduzimao procesne radnje u skladu s relevantnim odredbama zakona i da je donio meritornu odluku u roku nešto kraćem od sedam mjeseci od zaprimanja predmeta u rad. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je došlo do povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku zbog datuma donošenja prvostepene presude u smislu da je glavna rasprava zaključena 4. marta 2016. godine, a presuda donesena tek 26. aprila 2016. godine, dakle jer je Općinski sud zakasnio u izradi prvostepene presude, Ustavni sud zapaža da su rokovi za donošenje presude instruktivne prirode i ne moraju biti strogo poštovani, ali podrazumijevaju obavezu sudije koji je zadužen s predmetom da o prekoračenju roka obavijesti predsjednika suda (član 184. stav 2. ZPP). Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 273. stav 3. Porodičnog zakona propisano: „Sud je dužan donijeti presudu i izraditi pisani otpravak presude najkasnije u roku od 15 dana od dana zaključenja glavne rasprave.“ Pri tome, Ustavni sud zapaža da u ZPP ne postoje odredbe koje bi sankcionirale postupanje sudija u slučaju kršenja procesne discipline na način da ne preduzimaju radnje u rokovima određenim tim zakonom. Međutim, odredbama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine su („Službeni glasnik BiH“ br. 35/02, 39/03, 42/03, 10/04, 25/04, 93/05, 32/07, 48/07, 15/08) u članu 56. propisani disciplinski prekršaji sudija, među kojim je u tački 10. propisano da je disciplinski prekršaj „neopravdano kašnjenje u izradi odluka“. Samim tim, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji mogućnost da sudija bez objektivnih razloga kasni sa izradom presuda, te da, dakle, ni u kom slučaju nije moguće da dođe do dugoročnog kašnjenja u izradi presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz odredbi ZPP nesporno proizlazi da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja, što je eksplicitno i navedeno u članu 10. ZPP i što nesporno pred sud stavlja obavezu da u okolnostima svakog konkretnog slučaja ovo načelo poštuje i da nastoji postupak okončati što prije. Međutim, s obzirom na stipulaciju relevantnih odredbi ZPP kojim su regulirani rokovi preduzimanja procesnih radnji (počevši od dostave tužbe tuženom na odgovor, zakazivanje ročišta, izjavljivanje žalbe, rješavanje po žalbi i dr.), Ustavni sud smatra da okolnost da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda donesena nakon jednog mjeseca i 21 dan od dana zaključenja glavne rasprave, odnosno da je sud kasnio s izradom presude mjesec i šest dana ne može automatski voditi zaključku da je došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Dalje, Ustavni sud zapaža da je protiv Presude Općinskog suda broj 20 0 P 035906 15 P od 26. aprila 2016. godine apelant podnio žalbu, te da je predmet stoga proslijeđen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu, odnosno donošenja odluke o žalbi, koji je svoju odluku donio 27. jula 2016. godine, dakle u roku kraćem od tri mjeseca od donošenja prvostepene presude. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog postupka Ustavni sud zaključuje da period od godinu i tri mjeseca u kojem je predmetni postupak pravomoćno okončan predstavlja period za koji Ustavni sud smatra da zadovoljava zahtjeve razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka nije bila prekomjerna i da zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
52. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
Pravo na imovinu
53. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi, pri donošenju odluka o povjeravanju i izdržavanju zajedničke mldb. djece, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kada su redovni sudovi sudski postupak radi razvoda braka okončali za godinu i oko tri mjeseca.
55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman