Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1106/14 (A. Č., A. Č., mldb. A.Č., H. Č., A. Č. i A. Č.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1106/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1106/14, rješavajući apelaciju Aide Čolaković i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Čolaković, Asima Čolakovića, mldb. A.Č., Haseme Čolaković, Amre Čolaković i Anise Čolaković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 031061 13 Rev od 7. januara 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aida Čolaković, Asim Čolaković, mldb. A.Č., Hasema Čolaković, Amra Čolaković i Anisa Čolaković (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Zenice, koje zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnijeli su 11. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 031061 13 Rev od 7. januara 2014. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 25. marta 2014. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 031061 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine odbijena je žalba tuženog JP „Šumsko privredno društvo ZDK“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) i potvrđena je presuda Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 031061 11 P 2 od 30. marta 2012. godine kojom je tuženi obavezan da isplati apelantima nematerijalnu štetu, pravičnu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka bliskog srodnika u određenom novčanom iznosu, kao i da prvoapelantici i četvrtoapelantici isplati na ime materijalne štete određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izreci presude.

3. U obrazloženju presuda je navedeno da je predmet spora zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne i materijalne štete uzrokovane zbog smrti bliskog srodnika nastaloj prilikom sječe šume koju su obavljali M.J. i A.S., na području koje je bilo pod nadzorom tuženog. Nadalje, istaknuto je da su u ranijem postupku pravomoćnom presudom od 22. februara 2008. godine tuženi M.J. i A.S. obavezani solidarno isplatiti apelantima naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu, te prvoapelantici i četvrtoapelantici na ime materijalne štete određene novčane iznose, dok je u odnosu na tuženog prvostepenom presudom odbijen tužbeni zahtjev, a zatim je po žalbi apelanata taj dio presude ukinut i vraćen na ponovno suđenje. U ponovnom postupku u odnosu na tuženog je donesena pravomoćna presuda kojom je tuženi obavezan da apelantima isplati nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, te prvoapelantici i četvrtoapelantici na ime materijalne štete određene novčane iznose. Dakle, u toku postupka je utvrđeno da su apelanti zakonski nasljednici Z.Č. i S.Č. koji su smrtno stradali 29. oktobra 2005. godine i da su pravomoćnom presudom Općinskog suda od 5. maja 2006. godine M.J. i A.S. oglašeni krivim što su 29. oktobra 2005. godine u šumi lociranoj na desnoj strani lokalnog makadamskog puta vršili sječu ogrjevnog drveta, a da prethodno nisu poduzeli nužne mjere za obezbjeđenje nesmetanog prometa tom putnom komunikacijom, olako držeći da za vrijeme obavljanja sječe putem neće prometovati vozila, pa su prilikom rezanja oborenog stabla na komade dužine oko jednog metra i odlaganja istih na tlo, takva dva trupca se pokrenula i nekontrolisano se survala na lokalni put kojim se kretalo vozilo u kojem su bili prednici apelanata, a koji su tom prilikom smrtno stradali, čime su počinili krivično djelo, teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, pa su im izrečene kazne zatvora u trajanju od po deset mjeseci.

4. Isto tako, utvrđeno je da je tuženi registrovan za djelatnost: uzgoj i zaštita šuma, iskorištavanja šuma, provođenje mjera integralne zaštite šuma, izrada projekata za njihovo izvođenje i njihova realizacija, da tuženi nije u vrijeme nastanka štetnog događaja imao projekat za izvođenje radova u odjelu 129 za period od 2005. do 2007. godine, u kojem se desio štetni događaj, da su M.J. i A.S. imali uplatnice za sječu šume, da kritičnog dana nisu obavijestili lugara o namjeravanoj sječi šume, te da su lugari E.H. i F.O. tog dana bili u odjelu 128. Shodno tome, Općinski i Kantonalni sud su konstatovali da je tuženi, po osnovu objektivne odgovornosti, dužan da nadoknadi apelantima pomenutu štetu, jer se kao javno preduzeće bavi opasnom djelatnošću, te su pri tome našli da tuženi u postupku nije dokazao uslove za oslobađanje od odgovornosti. Osim toga, utvrđeno je da su Općinski i Kantonalni sud našli da tuženi nije postupio po Zakonu o šumama („Službene novine F BiH“ br. 20/02, 29/03 i 37/04), jer nije imao projekat za izvođenje radova za odjel 129 u vrijeme kada se desio štetni događaj, niti je poduzeo bilo koju bezbjednosnu radnju nadzora prilikom sječe šume od strane fizičkih lica, radi otklanjanja eventualne opasnosti, budući da su dali odobrenje za sječu M.J. i A.S., te je stoga morao predvidjeti mogućnost nastanka štete.

5. Protiv navedene presude Kantonalnog suda broj 43 0 P 031061 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 43 0 P 031061 13 Rev od 7. januara 2014. godine reviziju uvažio, te presude prvostepenog i drugostepenog suda preinačio i tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne i materijalne štete u odnosu na tuženog odbio.

6. U obrazloženju presude je navedeno da su Općinski i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su se pozvali na Zakon o šumama kao materijalni propis. Naime, utvrđeno je da je presudom Ustavnog suda F BiH broj U-26/08 od 14. aprila 2009. godine utvrđeno da je Zakonom o šumama povrijeđeno pravo općina na lokalnu samoupravu, te je data mogućnost kao prelazno rješenje, da Parlament F BiH u konsultacijama sa Savezom općina i gradova F BiH, usaglasi Zakon sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i Zakonom o principima lokalne samouprave u F BiH, u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja te presude u „Službenim novinama F BiH“, do kada je data mogućnost primjene tog zakona. Prema toj presudi, imajući u vidu da je ista objavljena u „Službenim novinama F BiH“ dana 27. maja 2009. god, utvrđeno je da se nakon 27. novembra 2009. godine Zakon o šumama nije mogao više primjenjivati na području F BiH, iako je Ustavni sud F BiH dana 22. februara 2011. godine svojim rješenjem utvrdio da navedena presuda nije izvršena. Kako je tom presudom Ustavnog suda F BiH dozvoljena primjena pomenutog zakona samo u određenom roku, Vrhovni sud je zaključio da je, neovisno od činjenice da Parlament F BiH nije izvršio tu presudu u datom roku, primjena Zakona o šumama od strane Općinskog i Kantonalnog suda pogrešna primjena materijalnog prava, jer je taj zakon ocjenjen neustavnim nakon prelaznog roka.

7. S druge strane, kada je u pitanju odgovornost tuženog kao javnog preduzeća koje se bavi uzgojem i zaštitom šuma, utvrđeno je da su pravilno Općinski i Kantonalni sud konstatovali da se radi o objektivnoj odgovornosti tj. pretpostavljenoj uzročnosti iz člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Naime, utvrđeno je da stabla šume mogu biti opasna stvar, a njihova sječa opasna djelatnost, stoga za štetu koja nastaje od stabala i prilikom sječe istih postoji pretpostavka uzročnosti za one koji su vlasnici stvari ili koji se bave tom djelatnosti. Kako tuženi jeste preduzeće koje se bavi uzgojem i zaštitom šuma, te iskorištavanjem šuma, što samo po sebi tuženog dovodi u vezu sa štetama nastalim od stabala šume i od djelatnosti sječe šume, to zbog toga postoji pretpostavljena uzročna veza sa predmetnim štetnim događajem. Međutim, utvrđeno je da je kod ovog vida odgovornosti u odredbama člana 177. stav 2. ZOO propisana mogućnost oslobađanja od odgovornosti kada imalac opasne stvari dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, ili ako je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Isto tako, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je šteta nastala radnjama fizičkih lica koji su na temelju odobrenja za sječu datog od strane tuženog, u odjelu 129, sami sjekli stabla, rezali ih na trupce i redali na tlo. U vezi s tim, istaknuto je da su se prema utvrđenju Općinskog suda u navedenoj presudi od 5. maja 2006. godine tako izrezana i složena dva trupca pokrenula i nekontrolisano survala na lokalni put, kojom prilikom je naišlo vozilo prednika apelanata u koje su trupci udarili i nastala je šteta jer su prednici apelanata smrtno stradali.

8. Također, utvrđeno je da su prvostepeni i drugostepeni sud u svojim odlukama našli da je tuženi odgovoran jer je mogao predvidjeti ovakve posljedice i iste otkloniti, i pri tome su pošli od činjenice da su zaposlenici tuženog bili u blizini mjesta događaja (odjel 128), te da su mogli čuti da fizička lica vrše sječu na udaljenosti od oko 100 metara. Navedeni zaključak prvostepenog osuda koji je prihvatio drugostepeni sud prema ocjeni Vrhovnog suda nije pravilan, jer sama sječa šume nije bila u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, već način redanja izrezanih trupaca na tlo. Naime, utvrđeno je da su tu radnju redanja trupaca vršila isključivo fizička lica, na način koji očigledno nije bio pravilan jer su se dva trupca survala niz padinu do lokalnog puta, kada je nastala štetna posljedica. Budući da su ove činjenice utvrđene u pravomoćnoj presudi Općinskog suda od 5. maja 2006. godine, to ih sud u parnici ne može mijenjati. U tom smislu, Vrhovni sud je zaključio da je šteta nastala isključivom krivnjom fizičkih lica kao trećih lica, jer osim što su radnje redanja trupaca vršila isključivo fizička lica, bez prisustva službenih lica tuženog (lugara), te radnje tuženi nije ni mogao predvidjeti jer njegova službena lica nisu bila obaviještena da će fizička lica tog dana vršiti sječu šume po odobrenju za sječu i zbog čega se nije ni mogla izbjeći ili otkloniti posljedica štetnog događaja. Osim toga, utvrđeno je da apelanti ničim nisu dokazali postojanje obaveze tuženog kao javnog preduzeća da zabrani ulazak i sječu fizičkim licima koja imaju odobrenje za sječu, ali su fizička lica u obavezi da obavijeste službena lica da će vršiti sječu. Kako takvu radnju fizička lica nisu izvršila u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je zaključak drugostepenog suda, o odgovornosti tuženog po pravu nadzora neosnovan, budući da nije sporna odgovornost tuženog kao pravnog lica koje nadzire i iskorištavanje šuma.

9. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da je tuženi dokazao osnov za potpuno oslobađanje od odgovornosti time što su isključivi krivac za štetu fizička lica, što je utvrđeno navedenom pravomoćnom presudom Općinskog suda od 5. maja 2006. godine, a koji su i obavezani na naknade punog iznosa nematerijalne i materijalne štete pravomoćnom presudom ranije donijetom u predmetnom postupku. Kako tuženi nije bio obavješten o namjeri fizičkih lica da sjeku stabla kritičnog dana, Vrhovni sud je zaključio da apelanti, nasuprot stava drugostepenog suda, nisu dokazali da je tuženi mogao te radnje trećih lica predvidjeti i njihove posljedice otkloniti ili izbjeći, a stav prvostepenog i drugostepenog suda o mogućnosti da službena lica tuženog pretpostave štetni događaj, jer su bili u odjelu 128, udaljena 100 metara od kritičnog mjesta, je proizvoljan i nedokazan. Nadalje, utvrđeno je da rad motorke, kako je naprijed navedeno nije bio u vezi sa štetnim događajem, pa sam činjenica da neko u šumi sječe stabla, nije dokaz da je tuženi mogao predvidjeti i štetu koja je nastala na navedeni način. Dakle, utvrđeno je da osnovan prigovor tuženog da u predmetnom postupku nije pasivno legitimisan za zahtjev apelanata za naknadu štete zbog smrti njihovih prednika, koja je uzrokovana obrušavanjem dva trupca posječenih stabala na njihovo vozilo, jer su u odnosu na tuženog ostvareni razlozi za oslobađanje od odgovornosti iz člana 177. stav 2. ZOO.

10. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, apelanti, pored ostalog, navode da Vrhovni sud osim što nije imao ovlaštenje da ispituje pobijanu presudu u pogledu činjenične građe, potpuno je netačan i krajnje proizvoljan zaključak tog suda da je pomenutom pravosnažnom presudom Općinskog suda utvrđeno da je nepravilno redanje trupaca uzrokovalo nesreću. Također, apelanti tvrde da su dokazali da je tuženi mogao predmetne radnje trećih lica predvidjeti i njihove posljedice otkloniti ili izbjeći. U suštini, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti tuženog na naknadu predmetne nematerijalne i materijalne štete, te da je Vrhovni sud osporenom odlukom odbio tužbeni zahtjev apelanata proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime je povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

13. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložio svoju odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da je primjena Zakona o šumama od strane Kantonalnog suda pogrešna primjena materijalnog prava. Isto tako, Vrhovni sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu da sama sječa šume nije bila u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, već način redanja izrezanih trupaca na tlo. Osim toga, Vrhovni sud je dao i argumentovane razloge vezane za činjenicu da predmetne radnje trećih lica tuženi nije ni mogao predvidjeti jer njegova službena lica nisu bila obaviještena da će fizička lica tog dana vršiti sječu šume po odobrenju za sječu i zbog čega se nije ni mogla izbjeći ili otkloniti posljedica štetnog događaja. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1106/14 (A. Č., A. Č., mldb. A.Č., H. Č… | Sudska praksa | Aktio