Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4444/14 (S. D.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Invalid
- Upravni postupak
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 38, 43
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 34
- Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4444/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4444/14, rješavajući apelaciju Saida Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Saida Delića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na invalidsku penziju, koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem 09 0 U 021276 14 U.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 09 0 U 021276 14 U u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti koji je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 016811 14 Uvl od 20. januara 2016. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Saidu Deliću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Saidu Deliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Saida Delića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 U 016811 14 Uvl od 20. januara 2016. godine u postupku utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saida Delića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 01319011 U od 17. februara 2014. godine zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Said Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 15. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 016811 12 U od 11. septembra 2014. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja i postupka utvrđivanje novog stepena vojne invalidnosti. Apelant je dopunio apelaciju 12. februara 2015. godine.
2. Apelant je 16. februara 2016. godine dopunio apelaciju podnoseći apelaciju i protiv u međuvremenu donesene Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 016811 14 Uvl od 20. januara 2016. godine.
3. Apelant je 17. oktobra 2016. godine dopunio apelaciju podnoseći apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 01319011 U od 17. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i Kantonalne administrativne službe Sarajevo, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) i Kantonalnog suda zatraženo je 11. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Kantonalni sud je 14. maja 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalna administrativna služba 20. maja 2015. godine, a Federalno ministarstvo 9. decembra 2015. godine.
6. Od Kantonalnog suda je naknadno, 25. oktobra 2016. godine, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je 3. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a)Postupak utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti
8. Apelant je, kao već priznati ratni vojni invalid (u daljnjem tekstu: RVI) X grupe sa 20% vojnog invaliditeta, 12. aprila 2011. godine Službi za oblast boračko-invalidske zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) podnio zahtjev za utvrđivanje novog stepena vojne invalidnosti.
9. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Službe broj 07-41-1857/11 od 1. decembra 2011. godine odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta, te da je u obrazloženju predmetnog rješenja navedeno da je u postupku po apelantovom zahtjevu od 12. aprila 2011. godine na osnovu čl. 38. i 49. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i članom 200. Zakona o upravnom postupku prvostepena ljekarska komisija u Sarajevu, Nalazom i mišljenjem broj RVI-POV-Sa-319/11 od 8. novembra 2011. godine, utvrdila da je invaliditet kod apelanta i dalje 20%, X grupa - trajno.
10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-03-41-1747/11 od 10. decembra 2012. godine apelantova žalba odbijena je kao neosnovana. Federalno ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je u postupku po žalbi pribavilo Nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije u Sarajevu broj DOV-RVI-POV-Sa-319/11 od 8. novembra 2011. godine koja je formirana u skladu sa članom 47. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Nadalje, Federalno ministarstvo je navelo da je drugostepena ljekarska komisija u Sarajevu dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službene novine FBiH“ broj 41/04), te utvrdila invaliditet kod apelanta i dalje u visini od 20% X grupe trajno, slijedom čega je apelantova žalba odbijena kao neosnovana u skladu sa članom 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku.
11. Apelant je tužbom od 31. decembra 2012. godine i dopunama od 20. februara 2013. godine i 17. jula 2014. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog ministarstva od 10. decembra 2012. godine u kojoj je naveo da je neosnovano odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta, odnosno za povećanje ranije utvrđenog vojnog invaliditeta. Apelant je u tužbi naveo da je neopravdano Nalazom drugostepene ljekarske komisije broj DOV- RVI-SA-332/12 od 15. novembra 2012. godine, donesenim u postupku rješavanja po njegovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja od 1. decembra 2011. godine, utvrđeno smanjenje invaliditeta kod apelanta sa 50% kako mu je to priznato Rješenjem broj 07-41-3301/05 od 5. januara 2006. godine, te je sada navedeni procenat smanjen na 20% iako se, kako navodi, radi o istoj medicinskoj dokumentaciji. Apelant smatra da je obrazloženje osporenog i prvostepenog rješenja nepotpuno i u suprotnosti sa odredbama člana 207. Zakona o upravnom postupku, te ističe da mu protivno odredbama člana 141. Zakona o upravnom postupku nije omogućeno da učestvuje u postupku i štiti svoja prava i interese. Apelant je predložio da se osporeno i prvostepeno rješenje ponište, te da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta.
12. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 016811 12 U od 11. septembra 2014. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe u smislu odredaba člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05). Nadalje, Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog i drugostepenog organa, te, između ostalog, istakao da je pozivom na odredbe člana 38. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04, 56/05 i 70/07), prvostepenim rješenjem od 1. decembra 2011. godine odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta, te da je rješavajući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja Federalno ministarstvo pribavilo Nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije broj DOV-RVI-SA-332/12 od 15. novembra 2012. godine (u obrazloženju osporenog rješenja greškom je naveden pogrešan broj nalaza RVI-POV-SA-319/11 od 8. novembra 2011. godine), koji je saglasan nalazu i mišljenju prvostepene ljekarske komisije, ocijenilo prvostepeno rješenje kao pravilno i u skladu sa zakonom, te je osporenim rješenjem žalbu odbilo kao neosnovanu. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja osporenog i prvostepenog rješenja i navedenih nalaza i mišljenja ljekarske komisije u prvom i drugom stepenu, datih u skladu sa članom
207. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99), odnosno u skladu sa članom 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, proizlazi da je prilikom utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta apelanta cijenjena sva raspoloživa dokumentacija, a izvršen je i neposredan pregled apelanta, te je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepenim i osporenim rješenjem pravilno ocijenjeno da se ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu za povećanje procenta vojnog invaliditeta. Budući da je apelanta neposredno pregledala prvostepena i drugostepena ljekarska komisija i da je imao je mogućnost da izvrši uvid u navedene nalaze i mišljenja, te iznese svoje primjedbe u vezi s tim, te cijeneći da se radi o saglasnim nalazima nadležnih ljekarskih komisija, apelantovo učestvovanje i u postupku pred prvostepenim organom i tuženim u skladu sa odredbama člana 141. Zakona o upravnom postupku, prema ocjeni ovog suda, ne bi utjecalo na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari, te su tužbeni navodi i u tom pogledu irelevantni. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da tužbeni navodi nisu osnovani i da nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje ove upravne stvari, te da osporenim i prvostepenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je u skladu sa odredbama člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u dispozitivu.
13. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 016811 14 Uvl od 20. januara 2016. godine tužbu za ponavljanje postupka uvažio i dozvolio ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda od 11. septembra 2014. godine, stavio van snage navedenu presudu Kantonalnog suda i predmetnu pravnu stvar riješio tako što je apelantovu tužbu odbio. Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je apelant podnio tužbu za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda od 11. septembra 2014. godine iz razloga predviđenih članom 47. stav 1. tač. 5. i 6. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05). Nadalje, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prethodno ispitao da li postoje procesno-pravni uvjeti za podnošenje tužbe za ponavljanje postupka i rješavanje o glavnoj stvari, pa je zaključio da oni postoje, ukazavši na odredbu člana 47. Zakona o upravnim sporovima kojom su propisani razlozi, odnosno okolnosti i činjenice zbog kojih će se postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda na zahtjev stranke ponoviti. Nakon što je tužbu za ponavljanje postupka dostavio na odgovor protivnoj strani Federalnom ministarstvu, te nakon dobivenog odgovora, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 52. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima riješio o tužbi za ponavljanje postupka tako što je st. 1. i 2. dispozitiva presude tužbu uvažio, dozvolio ponavljanje postupka okončanog Presudom broj 09 0 U 016811 12 U od 11. septembra 2014. godine i tu presudu u cjelini stavio van snage. Nadalje, Kantonalni sud je apelantu i tuženom Federalnom ministarstvu omogućio učešće u postupku po tužbi od 31. decembra 2014. godine.
14. Kantonalni sud je ponovio apelantove tužbene navode istaknute u tužbi od 31. decembra 2012. godine, te istakao da je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe u smislu odredaba člana 34. Zakona o upravnim sporovima i odlučio kao u dispozitivu iz sljedećih razloga. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant 12. aprila 2011. godine prvostepenom organu podnio zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta, da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja pribavljen Nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije broj RVI-POV-SA-319/11 od 8. novembra 2011. godine kojim je kod apelanta utvrđeno 20% vojnog invaliditeta X grupe po osnovu ranjavanja koje se pogoršalo, odnosno potvrđen je ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta. Na osnovu navedenog, a pozivom na odredbe člana 38. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, prvostepenim rješenjem od 1. decembra 2011. godine odbijen je apelantov zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta. Kantonalni sud je dalje naveo da je rješavajući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Federalno ministarstvo, nakon pribavljenog Nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije broj DOV-RVI-SA-332/12 od 15. novembra 2012. godine (u obrazloženju osporenog rješenja greškom je naveden pogrešan broj nalaza RVI-POV-SA-319/11 od 8. novembra 2011. godine), koji je saglasan nalazu i mišljenju prvostepene ljekarske komisije, prvostepeno rješenje ocijenio kao pravilno i u skladu sa zakonom, te je osporenim rješenjem žalbu odbio kao neosnovanu.
15. Kantonalni sud je naveo da iz navedenih nalaza i mišljenja u prvom i drugom stepenu, proizlazi da je invaliditet kod apelanta cijenjen po tački 201-a Pravilnika, te je ukupan vojni invaliditet cijenjen i dalje 20%. Iz obrazloženja osporenog i prvostepenog rješenja i navedenih nalaza i mišljenja ljekarske komisije u prvom i drugom stepenu, datih u skladu sa članom 207. Zakona o upravnom postupku, odnosno u skladu sa članom 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, proizlazi da je prilikom utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta apelanta cijenjena sva raspoloživa dokumentacija, a izvršen je i njegov neposredan pregled, te je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepenim i osporenim rješenjem pravilno ocijenjeno da se ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu za povećanje procenta vojnog invaliditeta. Budući da je apelanta neposredno pregledala prvostepena i drugostepena ljekarska komisija i da je imao je mogućnost da izvrši uvid u navedene nalaze i mišljenja, te iznese svoje primjedbe u vezi s tim, te cijeneći da se radi o saglasnim nalazima nadležnih ljekarskih komisija, apelantovo učestvovanje i u postupku pred prvostepenim organom i tuženim u skladu sa odredbama člana 141. Zakona o upravnom postupku, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne bi utjecalo na drugačije rješavanje ove upravne stvari, te su tužbeni navodi i u tom pogledu irelevantni.
16. Konačno, Kantonalni sud je cijenio i apelantove navode da je Ustavni sud donio Presudu broj U 8/13, ali da se navedena presuda Ustavnog suda ne odnosi na ovaj predmet, niti je odluka donesena shodno čl. 43. i 45. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04, 56/05 i 70/07), koje odredbe nisu u skladu sa Ustavom, već je ona donesena na osnovu člana 38. navedenog zakona, te stoga i ne može utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da tužbeni navodi nisu osnovani i da nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari, te da osporenim i prvostepenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je u skladu sa odredbama člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u dispozitivu.
b)Postupak ostvarivanja prava na invalidsku penziju Uvodne napomene
17. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant 25. aprila 2003. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, te da je Kantonalna administrativna služba donijela Rješenja u dva navrata (broj 20-1106/03-1 od 20. maja 2003. godine i broj FZ 12/2-1174255127 od 27. aprila 2011. godine), te da je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) u tri navrata odlučivao o apelantovim žalbama (broj 02/1-00011742551127 od 9. jula 2003. godine, broj 01/1-1174255127 od 30. aprila 2009. godine i broj FZ 12/2- 1174255127 od 6. juna 2011. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da su Vrhovni sud i Kantonalni sud svojim Presudama (broj U-1971/03 od 16. oktobra 2008. godine i broj 09 0 U 003913 09 U od 21. decembra 2010. godine) u oba slučaja poništavali akte koje su donijeli organi uprave i predmet vraćali tim organima na ponovno rješavanje.
18. Konačno, apelant je protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ 12/2-1174255127 od 6. juna 2011. godine tužbom kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor. Tužba je u Kantonalnom sudu zaprimljena u rad 4. jula 2011. godine i registrirana pod brojem 09 0 U 013190 11 U.
19. S obzirom da Kantonalni sud nije postupao u predmetu, apelant je 4. marta 2011. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je registrirana pod brojem AP 1049/11. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1049/11 od 10. decembra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ 12/2-1174255127 od 6. juna 2011. godine.
Osporeni postupak
20. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 013190 11 U od 17. februara 2014. godine kojom je uvažio apelantovu tužbu, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
21. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1174255127 od 16. maja 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 74/87, 20/89, 2/92 i 13/94).
22. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2-1174255127 od 13. juna 2014. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana.
23. Apelant je 23. juna 2014. godine protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ3/2-1174255127 od 13. juna 2014. godine tužbom kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u Kantonalnom sudu registrirana pod brojem 09 0 U 021276 14 U.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni propisa, kao u i tome što Kantonalni sud ni u jednom postupku nije postupio u zakonom predviđenom roku.
b)Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 14. maja 2015. godine, a koji se tiče utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti, naveo da je osporena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, te da se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je bilo osnova da se navedenom presudom apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 10. decembra 2012. godine odbije kao neosnovana. Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 3. novembra 2016. godine, a koji se odnosi na dužinu trajanja postupka ostvarivanja prava na invalidsku penziju, naveo da u predmetnoj upravnoj stvari nije donesena odluka po apelantovoj tužbi. Kantonalni sud je istakao da su, u skladu Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta od 1. decembra 2010. godine koje je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, sudije odgovorne za rješavanje predmeta po starosti inicijalnog akta, a u skladu s Planom rješavanja starih predmeta tog suda. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom predmetu nije donesena odluka s obzirom da navedeni predmet nije na listi rješavanja predmeta po starosti inicijalnog akta, uz napomenu da apelant nije podnio zahtjev za urgenciju radi prioritetnog rješavanja konkretnog predmeta iako je za to imao mogućnosti.
27. Federalni zavod je u svom odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon niti su povrijeđena apelantova ustavna prava, istaknuvši da ostaje pri rješenju u cijelosti, te da predlaže da se apelacija odbije.
28. Federalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navelo da prilikom rješavanja konkretne upravne stvari nije bilo kršenja načela vođenja upravnog postupka, te je u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem prema važećim materijalnim propisima odlučeno o apelantovom zahtjevu za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Imajući u vidu navedeno, Federalno ministarstvo smatra da su navodi u apelaciji neosnovani, te je predložilo da je Ustavni sud odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 141.
(1) Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba je obavezna to omogućiti.
(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rješenja dopunjuje i objašnjava svoja tvrđenja, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je da opravda zbog čega to nije učinila na raspravi.
(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
30. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 8/00 i 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 22.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
Član 34. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.
Član 47. stav 1. tač. 5. i 6.
Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke:
• ako stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju sudsku odluku donesenu u istom upravnom sporu;
• ako stranci odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu.
31. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 i 70/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38.
Nadležna općinska služba, prema mjestu prebivališta podnosioca zahtjeva, rješava u prvom stepenu o pravima iz ovog Zakona ukoliko nije drugačije regulirano ovim Zakonom ili drugim propisom.
Član 47. st. 1. i 2.
Ljekarsku komisiju koja daje nalaz i mišljenje nadležnom organu koji u prvom stepenu rješava o pravima, prema ovom Zakonu, čine dva člana i to ljekari specijalisti. Ljekarsku komisiju koja daje nalaz i mišljenje organu koji u drugom stepenu rješava o pravima, prema ovom Zakonu, čine tri člana od kojih su najmanje dva člana komisije ljekari specijalisti.
Član 49.
Ako kod ratnog vojnog invalida nastupe promjene koje utiču na prava utvrđena konačnim rješenjem, ratni vojni invalid može po isteku dvije godine od dana donošenja konačnog rješenja, podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u vezi sa nastalom promjenom, ukoliko to pravo koristi po osnovu rane ili povrede; po isteku roka od četiri godine ukoliko to pravo koristi po osnovu oboljenja.
Prije isteka roka iz stava 1. ovog člana može se podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta ukoliko kod vojnog invalida nastanu sljedeća oštećenja organizma u vezi sa vojnim invaliditetom: hirurško odstranjenje organa, hirurški zahvati na vitalnim organima, dekompenzacija srca, jetre, pluća, bubrega, pankreasa, paralize nerava, aktivna tuberkuloza, kao i gubitak ili teško oštećenje parnog organa.
Ratni vojni invalid čiji je zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta odbijen, može ponovo podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta invaliditeta po isteku rokova iz stava 1. ovog člana od dana donošenja odluke kojom je zahtjev odbijen, a prije isteka tog roka u slučaju oštećenja organizma utvrđenih u stavu 2. ovog člana. Mirnodopski vojni invalid koji stekne pravo, prema ovom Zakonu, po osnovu bolesti i uživa ga najmanje pet godina, pa se poslije toga stanje poboljša i procent invaliditeta smanji ispod procenta određenog u članu 3. ovog Zakona, zadržava svojstvo mirnodopskog vojnog invalida i koristi prava prema smanjenom procentu invaliditeta. VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost u odnosu na presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 01319011 U od 17. februara 2014. godine
34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
35. Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
36. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda uvažena je apelantova tužba, osporeno i prvostepeno rješenje poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Ustavni sud zapaža da je nakon toga prvostepeni organ, Kantonalna administrativna služba donijela rješenje od 16. maja 2014. godine koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda od 13. juna 2014. godine, protiv kojeg je apelant tužbom od 23. juna 2014. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.
37. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je postupak još uvijek u toku, iz čega slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
b)Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka ostvarivanja prava na invalidsku penziju
38. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
39. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravomoćno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
c)Dopustivost u odnosu na postupak utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 016811 14 Uvl od 20. januara 2016. godine
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja postupka utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti koji je, u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 016811 14 Uvl od 20. januara 2016. godine.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
43. S obzirom da je dopunom apelacije od 16. februara 2016. godine apelant osporio Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 016811 14 Uvl od 20. januara 2016. godine kojom je okončan predmetni postupak, slijedi da je apelacija u odnosu na osporenu presudu podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano odredbom člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
44. Apelant pobija dužinu trajanja predmetnih postupaka i navedenu presudu tvrdeći da su prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
A.Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
1. U odnosu na postupak utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti a.U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju
47. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak ticao utvrđivanje novog stepena vojne invalidnosti apelanta, odnosno pitanja apelantovih građanskih prava i obaveza, te da su time član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
48. Apelant smatra da su upravi organi i redovni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da mu ne pripada pravo na povećanje postotka vojnog invaliditeta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
49. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
50. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta odbijen, te da su se tom prilikom upravni organi i Kantonalni sud pozvali na odredbe čl. 38. i 49. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Ustavni sud zapaža i da je navedenim odredbama propisan postupak ostvarivanje prava, odnosno postupak izdavanja potvrde - uvjerenja. S tim u vezi Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su upravni organi i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je drugostepena ljekarska komisija dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta, te da je apelantu utvrdila invaliditet i dalje u visini od 20% X grupe - trajno. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su obrazloženja navedenih odluka u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su zbog toga apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.
b.U odnosu na dužinu trajanja postupka utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti
52. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka utvrđivanja novog stepena vojne invalidnosti prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
53. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
54. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
55. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 12. aprila 2011 godine kada je apelant podnio zahtjev za utvrđivanje novog stepena vojne invalidnosti, te da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 20. januara 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao četiri godine i devet mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
Analiza dužine trajanja postupka
56. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje apelantovog prava na povećanje procenta vojnog invaliditeta, te da je predmet od značaja za apelanta jer se tiče njegovih statusnih pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su upravni organi i redovni sud trebali razmotriti.
57. Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelant podnio predmetni zahtjev Služba rješenje o njegovom odbijanju donijela u roku od sedam mjeseci (1. decembra 2011. godine), a Ministarstvo rješenje po apelantovoj žalbi u roku od deset mjeseci (10. decembra 2012. godine). Nakon što je apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu, taj sud je presudu donio u roku od godinu i osam mjeseci (11. septembra 2014. godine). Nakon toga, Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi za ponavljanje postupka, donio presudu nakon godinu i četiri mjeseca (20. januara 2016. godine) kojom je predmetni postupak okončan. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da iako je predmetni postupak pred upravnim organima okončan u relativno kratkom roku, to ne opravdava postupanje Kantonalnog suda kome je u predmetu u kojem nije trebalo utvrđivati složene činjenice trebalo godinu dana i osam mjeseci da odluči o apelantovoj tužbi, odnosno godinu i četiri mjeseca da odluči o apelantovoj tužbi za ponavljanje postupka za donošenje konačne odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da se Kantonalni sud u svom odgovoru nije očitovao na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno nije ponudio nikakve argumente iz kojih bi proizlazila bilo koja objektivna okolnost koja bi bila od utjecaja na ovako dugo trajanje, u suštini, jednostavnog postupka niti iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na njegovu dužinu. Zbog toga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju dužina predmetnog postupka premašila granice „razumnog trajanja“, te da su ovi apelantovi navodi osnovani.
58. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. U odnosu na dužinu postupka ostvarivanja prava na invalidsku penziju
59. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka ostvarivanja prava na invalidsku penziju prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a.Period koji se uzima u obzir
60. U konkretnom slučaju Ustavni sud je u uvodnim napomenama postupka ostvarivanja prava na invalidsku penziju istakao da je postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 013190 11 U od 17. februara 2014. godine prethodio postupak koji je okončan Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1049/11 od 10. decembra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku povodom apelantove tužbe podnesene protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ 12/2-1174255127 od 6. juna 2011. godine. Iz navedenog proizlazi da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 42. i 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1049/11 od 10. decembra 2013. godine do dana donošenja ove odluke. Dakle, Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak pokrenut 25. aprila 2003. godine i koji traje duže od 13 godina, relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste period od skoro tri godine.
b.Analiza dužine trajanja postupka
61. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka pitanje apelantovog prava na invalidsku penziju što je, bez sumnje, od značaja za apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su upravni organi i redovni sud trebali razmotriti.
62. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja odluke Ustavnog suda kojom je Kantonalnom sudu naloženo da po hitnom postupku donese odluku u konkretnom predmetu, taj sud donio presudu 17. februara 2014. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Nakon toga, Kantonalna administrativna služba je donijela rješenje 16. maja 2014. godine koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda od 13. juna 2014. godine, protiv kojeg je apelant tužbom od 23. juna 2014. godine kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su, u skladu sa Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta od 1. decembra 2010. godine koje je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, sudije odgovorne za rješavanje predmeta po starosti inicijalnog akta, a u skladu s Planom rješavanja starih predmeta tog suda, te da u konkretnom predmetu nije donesena odluka s obzirom da navedeni predmet nije na listi rješavanja predmeta po starosti inicijalnog akta, uz napomenu da apelant nije podnio zahtjev za urgenciju radi prioritetnog rješavanja konkretnog predmeta iako je za to imao mogućnosti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A, broj 66, st. 25˗32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne može se smatrati vanrednom okolnošću nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti Suda, pa i svaki novi predmet postaje stari kada dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je Kantonalni sud preduzeo određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje po navedenom planu rezultiralo je nepostupanjem u apelantovom predmetu u periodu od gotovo dvije i po godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda. Sve navedeno i naročito činjenica da Kantonalni sud, prema raspoloživim podacima iz spisa, u periodu od skoro dvije i po godine nije razmatrao apelantovu tužbu, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da su u konkretnom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
63. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
64. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
65. Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
66. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju (postupak utvrđivanja novog stepena vojnog invaliditeta) radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te kako je predmetni postupak trajao četiri godine i devet mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 600,00 KM.
67. Nadalje, odlučujući o naknadi nematerijalne štete u odnosu na postupak ostvarivanja prava na invalidsku penziju koji traje više od dvije godine, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM.
68. Ove iznose apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
B.Pravo na imovinu
69. Apelant smatra da mu je u predmetnim postupcima prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o dužini trajanja predmetnih postupaka, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak u kojem se rješavaju pitanja apelantovog prava na invalidsku penziju, koji je od većeg značaja za apelanta, ukupno traje duže od 13 godina, a u relevantnom periodu traje skoro tri godine i još uvijek nije okončan.
71. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak u kojem su rješavana pitanja apelantovog prava na povećanje procenta vojnog invaliditeta, koji je od većeg značaja za apelanta i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja, trajao četiri godine i devet mjeseci.
72. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje kada su upravni organi i redovni sud za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise.
73. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman