Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-71/14 (M. J. i R. C.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Proporcionalnost
- Minimalna prava optuženog - besplatna pomoć tumača
- Ispitivanje svjedoka
- Dokaz
- Lišavanje imovine
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-71/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-71/14, rješavajući apelaciju Mile Jekića i Rajka Cvijetića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudija Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mile Jekića i Rajka Cvijetića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 009358 13 Kž 2 od 10. oktobra 2013. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 009358 12 K od 4. juna 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mile Jekić i Rajko Cvijetić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), iz Doboja, koje zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 009358 13 Kž 2 od 10. oktobra 2013. godine i presude Suda BiH broj S 1 3 K 009358 12 K od 4. juna 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Ustavni sud je donio odluku AP-71/14 od 10. aprila 2014. godine, kojom je odbio zahtjev apelanata za izdavanje privremene mjere.
4. Sud BiH je dostavio odgovor 27. oktobra 201. godine, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH je donio presudu broj S1 3 K 009358 12 K od 4. juna 2013. godine kojom je prvoapelanta oglasio krivim da je na način detaljno opisan u presudi u tački 1 izreke (sa Vericom Mučan) i pod tačkom 2 izreke presude sam dakle, pod tačkom 1 a), kao saizvršilac, a pod tačkom 2 a) i b), sam upotrebom sile, prijetnjom upotrebe sile i prevarom, u svrhu iskorištavanja prostitucijom, zatočene držao osobe ženskog pola, kao žrtve trgovine ljudima, čime je pod tačkama 1 i 2 a) i b) počinio krivično djelo trgovina ljudima iz člana 186 stav 1 u vezi člana 54 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH ), pod tačkom 1 a) i u vezi člana 29 KZ BiH, pa ga je Sud BiH primjenom navedenih zakonskih odredaba i na osnovu članova 39, 40, 42 i 48 KZ BiH , osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine. Istom presudom na osnovu člana 186 stav 8 KZ BiH, u vezi člana 74 istog zakona, od prvoapelanta su trajno oduzeti predmeti i prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje krivičnog djela i to po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 09-02/3-230.1-30/11 od 1.oktobra 2011. godine koju je izdalo CJB Doboj, označeni i precizirani predmeti (novac, mobilni telefoni i sim kartice i vozilo pasat i drugo), i po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 09-02/3-230.1-39/11 od 1. oktobra 2013. godine - novčanice pronađene u stanu drugoapelanta -soba koju koristi prvoapelant, precizirane novčanice - lična karta na ime K.P. i drugo navedeno. Na osnovu člana 110, 110 a) i 111 KZ BiH, od prvoapelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 36.700 KM i 50.375 Eura, oduzeta po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, potpisana od drugoapelanta broj 09-02/3-230.1-39/11 od 1. oktobra 2013. godine izdate od strane CJB Doboj, koje je prvoapelant stekao izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Oštećene K.P, K.Š, E.K i B.H. su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućene na parnicu. Na osnovu člana 188 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZKP) prvoapelant je u jednom dijelu obavezan na plaćanje sudskih troškova i paušala. Na osnovu člana 284 tačka c) ZKP, prvoapelant je oslobođen od optužnice da je dana 1. oktobra 2011. godine, u jednoj od soba koje je koristio u stanu vlasništvo drugoapelanta, suprotno članu 7 Zakona o oružju i municiji, posjedovao automatske puške i četiri komada okvira za automatsku pušku, pronađenih prilikom pretresa od strane ovlaštenih službenih lica CJB Doboj, koji su mu ove automatske puške i okvire oduzeli, dakle, neovlašteno držao oružje čije držanje građanima nije dozvoljeno čime bi, počinio krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih sredstava iz člana 399 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo optužnicom broj KT 0001923 11 od 26. marta 2012. godine, optužilo prvoapelanta i Vericu Munčan zbog krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186 stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a sve u vezi sa članom 29 istog Zakona, te prvoapelanta za produženo krivično djelo trgovine ljudima iz člana 186 stav 1 KZ BiH, u vezi sa članom 54 KZ BiH, kao i za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih sredstava iz člana 399 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske, sa prijedlogom da Sud BiH, nakon provedenog postupka, optužene oglasi krivim i kazni po zakonu. Sud je potvrdio optužnicu dana 30. marta 2012. godine. Na ročištu o izjašnjenju o krivnji dana 21. maja 2012. godine, optuženi su se izjasnili da nisu krivi za počinjenje krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Kako se u toku postupka Verica Mučan izjasnila da je kriva, u odnosu na ovu optuženu je razdvojen postupak i isti je dovršen zasebno presudom S1 3 K 010546 12 od 9. jula 2012. godine.
8. Nadalje, Sud BiH je naveo dokaze Tužilaštva i dokaze koje je izvela odbrana, te ukazao da je odbrana isticala da je prvoapelant „fiksiran“ kao organizator, a nije dokazano da je prvoapelant znao i mogao znati šta se dešava u njegovom objektu, a usred okolnosti koje prvoapelant navodi. Apelant je ukazivao na Vericu Mučan kao osobu koja se sama bavila prostitucijoim i koja je varala i iskorištavala oštećene, pa varala i prvoapelanta. Takođe, odbrana je navela da je „za odbranu suđenje završeno“ kada su pozvali oštećene na direktno ispitivanje „i kada odbrani to nije omogućeno“ jer je sud vršio ispitivanje, usmjeravajući ga u pravcu u kojem to odbrana nije htjela, uz povredu prava na pravično suđenje prvoapelanta, jer odbrana nije uspjela ispitati oštećene da li postoji mogućnost da su prvoapelant kao i oštećene izvarani od strane Verice Mučan. Odbrana je prigovorila i pretresu stana i da je oduzet novac koji pripada dugoapelantu, koji je objasnio odakle mu novac.
9. Sud BiH je nadalje ukazao na relevantno pravo-krivično djelo trgovine ljudima, produženo krivično djelo, saučesništvo i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, kao i međunarodno pravo iz oblasti trgovine ljudima i specifičnosti ovog krivičnog djela trgovine ljudima.
10. U odnosu na procesne odluke Sud BiH je ukazao (između ostalog) da je u skladu s odredbom člana 8 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, Sud BiH obezbijedio prisustvo tumača za mađarski jezik, kako bi strankama u postupku bilo obezbijeđeno adekvatno prevođenje, s obzirom da jedna od svjedokinja (oštećenih) ne poznaje ni jedan od jezika koji je u upotrebi pred Sudom BiH. Pravo na upotrebu svog jezika priznaje se i osobi koja ne poznaje službeni jezik krivičnog postupka, jer je osnovno ljudsko pravo da u krivičnom postupku koristi svoj jezik i da se na svom jeziku upoznaje sa činjenicama koje se utvrđuju u konkretnom krivičnom postupku. Sud BiH ističe da sudski tumač, koji je angažovan u ovom predmetu nije bio na postojećoj listi ovlaštenih sudskih tumača na području Bosne i Hercegovine, ali činjenica da je sudski tumač za mađarski jezik živjela i školovala se na području gdje je mađarski jezik maternji jezik, kao i da je svoj zadatak prevođenja obavila u skladu s pravilima struke, te da se nekad nalazila na listi stalnih sudskih tumača, te da se tokom komunikacije nije moglo primijetiti da oštećene ne razumiju, ili da im nešto nije prevedeno, govori o tome da je bila sposobna obavljati posao stalnog sudskog tumača. Stručnost tumača potvrđuje i činjenica da je 2009. godine, u vrijeme davanja iskaza E.K. u Tužilaštvu, bila na listi ovlaštenih sudskih tumača, te je na zapisnik broj KT-115/09 od 07.07.2009. godine, utisnula pečat stalnog sudskog tumača. Također, sudski tumač je dala zakletvu pred Sudom BiH da će vjerno prenositi pitanja i izjave oštećenih, što daje dodatnu sigurnost u vjerodostojnost iskaza, a sve u skladu s članom 87 stav 3 ZKP. S obzirom na iznesene činjenice, Sud BiH je našao da angažovanje imenovanog sudskog tumača za mađarski jezik, nije u suprotnosti sa pozitivnim propisima iz ove oblasti, niti je time povrijeđeno pravo na odbranu, bez obzira što se imenovani tumač, u vrijeme prevođenja, nije nalazio na listi stalnih sudskih tumača.
11. Takođe, na osnovu člana 273 ZKP-a BiH, Sud BiH je donio odluku da će se iskazi oštećenih H.B. i E.K., koji su dati u istrazi, koristiti kao dokaz na glavnom pretresu iz razloga što se iste ne mogu pronaći, te je onemogućen njihov dolazak pred Sud BiH. Tužilaštvo je podneskom broj T 20 0 KT 0001923 11 od 24.oktobra 2012. godine, obavijestilo Sud BiH da su poduzeli sve radnje kako bi osigurali prisustvo oštećenih E.K i H.B.. Sud BiH je od strane NCB Interpola Sarajevo aktom od 2. oktobra 2012. godine obaviješten da je Interpol Beograd pronašao oštećene K.Š. i K.P., a da nije uspio pronaći H.B. i E.K., te da i dalje traju operativne provjere u cilju pronalaska imenovanih. Aktom Interpola Sarajevo od 5. oktobra 2012. godine, obaviješten je Sud BiH da Interpol Beograd nije uspio pronaći imenovane, te da iste više ne stanuju na teritoriji SO Senta, Republika Srbija, kao i da nisu uspjeli doći do podatka o trenutnom mjestu boravka imenovanih. Kako se, u konkretnom slučaju, svjedokinje oštećene E.K. i H.B., i pored uloženih napora, nisu mogle pronaći u cilju njihovog saslušanja na glavnom pretresu, primjena člana 273 stav 2 ZKP-a je, prema mišljenju Suda BiH u odnosu na iskaze ovih svjedokinja iz istrage, bila sasvim opravdana. Takođe, Sud BiH je pojasnio da su oštećene K.Š. i K.P. saslušane iz posebne prostorije, što je obrazložio pozivajući se na relevantne zakonske odredbe.
12. Sud BiH je takođe naveo da je prigovor odbrane da je pretresanje stambenog objekta u vlasništvu drugoapelanta bilo nezakonito ocijenio neosnovanim, navodeći da je odbrana prigovarala da su prostorije, koje je koristio drugoapelant sa suprugom pretresane bez naredbe, jer je ista navodno glasila samo na prostorije koje koristi prvoapelant. Sud BiH je utvrdio da je pretresanje stana i ostalih prostorija, koje je koristio prvoapelant bilo u skladu s izdatom Naredbom Suda za pretresanje stana, poslovnog prostora i ostalih prostorija i pokretnih stvari broj 09-02/3-230.1-39/11 od 30. septembra 2011. godine, a koja je sačinjena na osnovu člana 58 ZKP, te su ovlaštene službene osobe postupale u skladu s naredbom da se pretrese stan i pomoćni objekti, koje koristi prvoapelant, a koje su vlasništvo drugoapelanta. Naime, predmetnom naredbom je obuhvaćen cijeli stambeni prostor, a ne samo prostorije koje koristi prvoapelant u sklopu istog, čime su se i rukovodile ovlaštene službene osobe CJB Doboj prilikom pretresanja, postupajući u granicama i na način određen naredbom za pretresanje.
13. Sud BiH je nadalje opisao način analize i ocjene dokaza. S tim u vezi Sud BiH je naveo nesporne činjenice, te je istakao da je činjenični supstrat optužnice u najvećim djelom baziran na iskazima oštećenih (najprije za tačku 1. presude koju sud analizra) koji su dovedeni u vezi sa ostalim provedenim dokazima (nađenim predmetima u objektu, pronađenom ličnom kartom oštećene u stanu koji je koristio prvoapelant i dr,.) što sud detaljno analizira. Sud BiH je naveo i iskaze svjedoka odbrane, naveo zašto im nije poklonio vjeru, kao i ukazao na korekcije iz činjeničnog supstrata optužnice koje je pojasnio.
14. U odnosu na tačku 2 presude, kojom se prvoapelantu stavlja na teret da je u preciziranom razdoblju počinio krivično djelo trgovine ljudima iz člana 186 KZ u vezi sa članom 54 KZ, Sud BiH je istakao da je osnov za donošenje osuđujuće odluke u ovom dijelu uzeo iskaze oštećenih E.K. i H.B. koje su na detaljan način opisale kako su došle u položaj žrtve trgovine ljudima odnosno iskorištavanja njihovog prostituisanja kao oblika počinjenja ovog krivičnog djela. Njihove iskaze Sud BiH je u cjelosti prihvatio, jer je našao da navedene svjedokinje sasvim objektivno i saglasno opisuju predmetne događaje, posebno u odlučnim činjenicama, te da se njihovi iskazi međusobno nadopunjuju i u svojoj sveukupnosti čine jednu logičnu cjelinu. Sud BiH takođe navodi da su ove svjedokinje pred ovlaštenim službenim osobama Državne agencije za istrage i zaštitu i pred Tužilaštvom, a nakon toga i po zamolnici pred Osnovnim sudom u Subotici bile u prilici iskreno i bez posebnog straha govoriti o proteklim događajima, zbog čega Sud BiH nije imao razloga da sumnja u njihovu vjerodostojnost. Sud BiH je ukazao da iako ove svjedokinje nisu saslušane na glavnom pretresu u sklopu direktnog i unakrsnog ispitivanja (iz već naprijed pomenutih razloga), navedena činjenica ne umanjuje, prema mišljenju Suda BiH, relevantnost i vjerodostojnost njihovih iskaza, s obzirom da su njihove izjave uzete u skladu sa odredbama ZKP, a istinitost sadržaja izjava je potvrđena i kroz iskaze oštećenih K.Š. i K.P. (koje se pominju kao oštećene u tački 1 presude). Sud BiH ističe da bez obzira što su navedene svjedokinje u BiH boravile u različito vrijeme i faktički se nisu susrele niti su se poznavale, iz njihovih iskaza proizilazi da su sve one na skoro isti način dovedene u BiH i vrbovane za obavljane prostitucije, sve na identičan način opisuju unutrašnjost objekta, sobe, njihov tretman od strane optuženog i odnos straha prema optuženom, način pronalaska klijenata, dužinu trajanja odnosa s klijentima.
15. Sud BiH je naveo da se odbrana se nije upuštala u osporavanje sadržaja iskaza oštećenih E.K. i H.B. te je podnijela prigovor povrede prava na odbranu i kontradiktornost postupka. Međutim, Sud BiH je naveo da su iskazi ove dvije svjedokinje korišteni u skladu sa članom 273 stav 2 ZKP koji propisuje da se izuzetno od stava 1 tog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka. U skladu sa navedenom zakonskom odredbom, Sud BiH je našao u konkretnom slučaju da su ispunjeni uslovi za prihvatanje predmetnih zapisnika, cijeneći da su Tužilaštvo i Sud BiH preduzeli sve što je u njihovoj moći da obezbijede prisustvo svjedoka na glavnom pretresu radi njihovog neposrednog saslušanja. Pri tome je svjedocima blagovremeno upućen poziv, putem Međunarodne pravne pomoći posredstvom Interpola. Međutim, svjedoci se nisu mogle pronaći, ne žive na adresi koju Sud BiH ima u spisu, te ih Interpol Republike Srbije nije uspio pronaći, čime su se ispunili zakonski uvjeti za korištenje iskaza datih u istrazi, kao dokaza na glavnom pretresu, zbog čega su izneseni prigovori odbrane u tom pravcu ocijenjeni kao neosnovani. Sud BiH je takođe utvrdio da su navedene izjave, od pomenutih svjedokinja-oštećenih uzete u skladu sa zakonom. Nakon što je izvršio uvid u izjave, Sud se uvjerio da su svjedokinje prije saslušanja, u skladu sa odgovarajućim odredbama ZKP poučene o svim svojim pravima i dužnostima. Obje su upozorene na obavezu da govore istinu, da ne smiju ništa prešutjeti, te na posljedice davanja lažnog iskaza, nakon čega se prešlo na saslušanje.
16. Dalje u presudi Sud BiH detaljno analizira izjave ovih svjedokinja, u odnosu na događaje pod tačkom 2 ( a) i b) ) izreke presude, njihovog dolaska u BiH, obmanom da će raditi u hotelu od strane lica po imenu Milan, predajom od Milana apelantu za određenu svotu novca, pronalaženja klijenata, postupanja prvoapelanta (i Verice Mučan) u odnosu na njih, straha i prijetnji koje trpe, kao i batina koje su dobile od strane prvoapelanta, što Sud BiH dovodi u vezu sa zapisnikom o prepoznavanju lica od 25. juna 2009. godine u kojem svjedokinje sa sigurnošću prepoznaju prvoapelanta, zapisnik o prepoznavanju objekata u kojem su boravile ( restoran „Laguna“ u kojem je prvoapelant obavljao ugostiteljsku djelatnost), te je sud imajući u vidu izjave oštećenih zaključio da je namjera prvoapelanta bila da izrabljivanjem i iskorištavanjem prostitucije oštećenih dođe do velike količine novca, što je i ostvario, raspolaganjem novcem u gotovini ali i novcem koji je držao u stanu drugoapelanta u čijem je boravio kao njegov zet. Sud BiH je naveo zašto i u kojem dijelu nije prihvatio iskaz prvoapelanta, koji je u svojoj odbrani iznosio da su seksualne usluge od strane oštećenih pružane bez njegovog znanja pod prisilom i nadzorom Verice Mučan, kao i da on nije vodio restoran.
17. Sud BiH je takođe naveo da nije sporno da je prilikom pretresa stana pronađena velika svota gotovinskog novca, precizno navedena u Potvrdi o privremenom oduzimanju broj: 09-02/3-230.139/ 11 od 1. oktobra 2011. godine, koja je potpisana od strane drugoapelanta (punca prvoapelanta). Ova činjenica proizilazi kao nesporna, kako iz dokaza optužbe, odnosno zapisnika o pretresu stana drugoapelanta, tako i iz svjedočenja drugoapelanta i samog prvoapelanta. Međutim, u toku cjelokupnog postupka kao sporni se postavljaju izvori tih novčanih sredstava i njihovo vlasništvo. S tim u vezi odbrana prvoapelanta tezu odbrane gradi na tvrdnji da je novac pronađen prilikom pretresa stana vlasništvo drugoapelanta, koji je imenovani stekao dugogodišnjim radom i štednjom. Sud BiH, na prijedlog odbrane je saslušao drugoapelanta, koji je u svom iskazu tvrdio da je oduzeti novac njegovo vlasništvo, za koji nije znao ni prvoapelant ni njegova kćerka. Drugoapelant, je porijeklo novca objasnio na način da je kao zaposlenik SUP-a Doboj od 1963. do 1991 godine uštedio iznos od „60 KM“, na što branilac optuženog sugerira Sudu, da se radi o starijoj osobi koja zbog svoje životne dobi miješa iznose, te da se radi o iznosu od 60.000 KM. Svjedok je takođe naveo, da se nakon ratnih dešavanja bavio stočarstvom, i na taj način bi zarađivao iznos između 10.000 i 15.000 KM po svakoj od četiri sezone u kojima je radio do 2007. godine. Navodi i da dio novčane ušteđevine potiče i od rada i penzije njegove supruge, koja je, prema njegovoj izjavi radila kod EUFOR-a oko 4 godine, i primala platu u Eurima, te ista danas ima penziju u iznosu od oko 400,00 KM. Na upit branioca zašto je novac držao u kući odgovara, da nije imao povjerenje u banke, te da je isti držao u svojoj sobi, s desne strane od ulaza u sobu, u ormaru, u papirnoj kutiji od cipela. Opisujući sam tok pretresa stana, svjedok drugoapelant je tvrdio da mu nije pokazana naredba za pretres, da bi kasnije izjavio da jeste, ali samo na ime prvoapelanta i na dio stana koji koristi prvoapelant. Takođe, svjedok je isticao da na početku pretresa nije upitan da li posjeduje novac, nego samo da li ima novčanik, koji je uredno pokazao inspektoru i koji mu je nakon provjere sadržaja vraćen. Prilikom pretresa stana pronađeno je i oružje za koje svjedok objašnjava da se radi o oružju zaostalom iz rata, koje nakon završetka ratnih dešavanja nije vratio. U iskazu preuzima odgovornost za oružje i tvrdi da je pronađeno u njegovoj sobi ispod kauča.
18. Sud BiH je naveo da iskaz ovoga svjedoka nije mogao uzeti kao vjerodostojan i istinit, budući da svjedok kontradiktorno opisuje događaj, a segmenti tog iskaza u suprotnosti su sa drugim provedenim dokazima, kako subjektivne, tako i objektivne prirode. Naime, na okolnosti pretresa stana prvoapelanta, ovlaštena službena osoba CJB Doboj, Dragana Rađa, koja je dala svoj iskaz na glavnom pretresu, u svom svjedočenju na okolnosti pretresa pomenutog stana i pronalaženja spornih novčanica ističe da je novac zajedno sa ličnom kartom oštećene Klaudije Petrović pronađen u prostoriji, koju je koristio prvoapelant sa suprugom, i čiji pretres je vršila ona lično, dok su puške pronađene u drugoj prostoriji koju je koristio drugoapelant, što je potvrđeno i kroz sadržaj sačinjenog zapisnika i fotodokumentacije pretresa. Svjedokinja Dragana Rađa u svom iskazu navodi da je na početku pretresa cijelog stana, a ne dijela stana - jer je naredba glasila na pretres cijelog stana, pitala ima li novca u stanu na što je svjedok drugoapelant odgovorio da nema, te nakon što je pronađena kutija s novcem, kćerka drugoapelanta je rekla da je to novac njezinog oca, nakon čega je na upit inspektora drugoapelant odgovorio da se u kutiji nalazi svega 300 – 600 Eura. Prema zapisniku o pretresanju i svjedočenju Dragane Rađe novac i razne lične karte, uključujući i ličnu kartu oštećene Klaudije Petrović su pronađeni u istoj prostoriji, koju je koristio prvoapelant sa suprugom, što potvrđuje i fotodokumentacija CJB Doboj izvršenog pretresa prostorija prvoapelanta, na kojoj se prema opremljenosti sobe i sadržaju ormara gdje je novac pronađen može zaključiti da je predmetnu sobu koristio prvoapelant sa suprugom.
19. Sud BiH je naveo da je vrlo neuvjerljivo objašnjenje svjedoka drugoapelanta i da je evidentno usmjereno u korist odbrane prvoapelanta, pa navedeni iskaz svjedoka Sud BiH nije prihvatio, prije svega imajući u vidu činjenicu da se svjedok na pitanje o datumu odlaska u penziju precizno i decidno izjasnio, kao i da na pitanja u novcu navodno zarađenom sezonskim poljoprivrednim poslovima uvijek decidno, odgovara u, iznosu od 10.000 i 15.000 KM, što ukazuje da je svjedok ipak u stanju razlikovati iznose od 150.000 KM i 150 KM, a u prilog zaključku da se radi o novcu prvoapelanta, koji je stečen predmetnim krivičnim djelom, govori i činjenica da je u istoj prostoriji pronađen novac i lična karta jedne od oštećenih, kao i drugi identifikacijski dokumenti ukazuju na to da je spornu prostoriju koristio prvoapelant. Takođe, iskaz svjedoka drugoapelanta, a time i tvrdnje o porijeklu novca, za Sud BiH je neuvjerljiv i iz razloga što imenovani, iako tvrdi da je novac njegov, na upit Dragane Rađa nije mogao ni približno navesti iznos koji se nalazi u kutiji, a tvrdnje da o tom novcu nije znao niko od članova njegove porodice, osim njegove supruge su nelogične s obzirom da imenovani novac o kome njegov zet (prvoapelant) nema saznanja, sasvim sigurno, ne bi držao u sobi i ormaru koji ovaj koristi.
20. Sud BiH se takođe nadalje referirao na pretres stana koje su koristile oštećene K.Š. i K.P, te što je sud opet doveo u vezi sa ostalim provedenim dokazima.
21. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio krivično-pravne radnje koje su tačno naznačene u činjeničnom opisu izreke presude, čime je počinio produženo krivično djelo trgovine ljudima iz člana 186 stav 2 u vezi stava 1 KZ , a ovo u vezi sa članom 54 KZ, ( i u vezi sa članom 29 KZ u odnosu na tačku 1 izreke presude) što Sud BiH dalje detaljno analizira sa pravne kvalifikacije krivičnog djela, odnosno bitnih elemenata krivičnog djela, trajanja, te je utvrdio da je radnje prvoapelant počinio u saučesništvu sa Vericom Mučan (za tačku 1 izreke presude).
22. Sud BiH je utvrdio da je izrabljivanjem oštećenih, odnosno iskorištavanjem prostitucije, u preciziranom periodu, u kojem periodu su se neke djevojke smjenjivale, tako da su neke od njih zaradile više, a neke manje iznose, prvoapelant za sebe pribavio novčanu imovinsku korist u iznosu od najmanje 135.000 KM. Ovo proizilazi iz iskaza oštećenih, koje su navodile cijenu usluga koje su naplaćivane za njihove usluge i broj klijenata. Sud BiH takođe navodi da je prvoapelant sticao i imovinsku korist na način da su oštećene morale sjediti s gostima i piti piće, koje su gosti plaćali po cijeni od 5 KM, što je i prvoapelant potvrdio u svom svjedočenju. Sud BiH nije isključio ni mogućnost da se, u konkretnom slučaju radi i o mnogo većoj visini imovinske koristi, ali je idući u korist prvoapelantu oduzeo imovinsku korist, odnosno novac pronađen prilikom pretresa stana i sobe koju prvoapelant koristi. Radi se o 36.700,00 KM i 50.375,00 Eura, koji su oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, od 1. oktobra 2013. godine koju je izdao CJB Doboj, koji je prvoapelant nesporno stekao izrabljivanjem, odnosno iskorištavanjem prostitucije navedenih oštećenih osoba.
23. Sud BiH je prvoapelantu izrekao kaznu zatvora u granicama propisane kazne, i to u trajanju od četiri godine, cijeneći da je srazmjerna stepenu krivične odgovornosti i da će se izrečenom kaznom, u smislu odredbi člana 39 KZ BiH, vaspitno uticati na prvoapelanta da ubuduće ne čini krivična djela, a preventivno i na druge, da ne čine krivično-pravne radnje, te da će se uticati na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i pravednosti kažnjavanja učinitelja.
24. Na osnovu člana 110 KZ, u vezi sa članom 111 stav 1 KZ, Sud BiH je od prvoapelanta oduzeo imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela, s obzirom da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Uvažavajući činjenicu da je prvoapelant počinio krivično djelo, kojim je pribavio utvrđenu imovinsku korist, Sud BiH je od prvoapelanta oduzeo novčani iznos od 36.700 KM i 50.375 Eura. Sud BiH je, na osnovu člana 186 stav 8 KZ BIH, koji nalažu obavezno oduzimanje predmeta i prevoznih sredstava upotrijebljenih za izvršenje krivičnog djela, te člana 74 KZ od prvoapelanta oduzeo vozilo (precizirane marke, registarskih tablica i dr.) sa saobraćajnom dozvolom i vlasničkom knjižicom za to vozilo, imajući u vidu da je u toku postupka na nesumnjiv način utvrđeno da je bilo korišteno kao prevozno sredstvo za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Takođe, Sud BiH je od prvoapelanta oduzeo i druge predmete za koje je utvrđeno da su bili upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, i to po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta od 1. oktobra 2011. godine ( precizirane novčanice, rokovnik, telefone i dr. ).
25. Sud BiH je takođe dao obrazloženje za oslobađajući dio presude.
26. Sud BiH, vijeće Apelacionog odjeljenja, odlučujući po žalbi Tužilaštva i prvoapelanta donio je presudu broj S1 3 K 009358 13 Kž 2 od 10. oktobra 2013. godine, kojom je odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
27. Sud BiH je naveo da se žalbom branioca prvoapelanta prvostepena presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o kazni i povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
28. Nakon što je vijeće Apelacionog odjeljenja, postupajući u smislu odredbe člana 306 ZKP BiH, ispitalo pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora i prijedloga, odlučeno je kao u izreci ove presude iz razloga koji slijede:
29. Apelaciono vijeće je najprije razmotrilo osnovanost žalbenih navoda kojim se ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297 ZKP BiH, navodno počinjene od strane prvostepenog vijeća.
30. U tom pravcu Apelaciono vijeće je prije svega analiziralo žalbene prigovore branioca prvoapelanta kojim se tvrdi da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima - iskazima oštećenih svjedokinja, budući da je prilikom njihovog saslušanja pred sudom bio angažovan tumač koji se nije nalazio na listi sudskih tumača. Sud BiH je ukazao na odredbe člana 8 st. 2 i 4 ZKP na koje se pozvao. Sud BiH je istakao da je smisao navedene zakonske odredbe da subjektima krivičnog postupka osigura pravo na upotrebu maternjeg ili jezika kojeg razumiju. Ovo pravo je zagarantovano i članom 6 stav 3 tačka e) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uvidom u spis, apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeno vijeće prije davanja iskaza oštećenih svjedokinja, iste poučilo da imaju pravo na korištenje jezika kojeg razumiju, te da su obje, i pored činjenice da razumiju jezik postupka, što je proizilazilo iz iskaza datih u istrazi, zatražile da se prevođenje obavlja putem tumača za mađarski jezik.
31. Postupajući u vezi sa zahtjevom oštećenih svjedokinja, prvostepeni sud je angažovao Rozaliju Baković koja je do stupanja na snagu Uredbe o izmjenama i dopunama uredbe o stalnim sudskim tumačima iz 2010. godine, bila na listi sudskih tumača i do tog momenta u svojstvu tumača za mađarski jezik postupala i u ovom predmetu (u toku istrage). Radi se, dakle, o osobi koja je već ranije bila tumač za mađarski jezik, osobi čiji je maternji jezik mađarski, a koja već dugi niz godina živi u Sarajevu, tako da govori i razumije i jezike u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Na glavnom pretresu, prije ispitivanja oštećenih svjedokinja Rozalija Baković je položila zakletvu za tumača, te je upozorena o svim pravima i dužnostima u skladu sa pozitivnim propisima. Sud BiH ističe da odbrana u toku prvostepenog postupka nije imala primjedbi na stručnost i kompetentnost ovog tumača. Pored toga, odbrana i u žalbi ističe da ne sumnja da pomenuti tumač razumije i govori mađarski jezik. Iz komunikacije koja je uslijedila na pomenutom pretresu nesumnjivo je da tumač poznaje i jezik postupka, budući da se cijela konverzacija sa tumačem, sem dijela kada je postavljala pitanja oštećenim svjedokinjama, odvijala na jeziku koji se koristi u postupku. Međutim, odbrana je u ovom dijelu istakla da je postavljanje tumača stvar posebne upravne procedure, da za to postoji niz propisa i da sud nije ovlašten postavljati tumača i ne poštovati zakon, proglašavajući nekoga ko ima sposobnosti ovlaštenim licem. Dakle, žalba je tvrdila da je prevođenje vršio neovlašteni tumač, koji nema certifikat ovlaštenog organa, te se presuda iz tih razloga zasniva na nezakonitim dokazima, zbog čega se mora ukinuti. Sud BiH je naglasio da postavljanje stalnih sudskih tumača jeste u nadležnosti organa uprave, nakon provedene administrativne procedure, kako to i branilac tvrdi, ali da i sud pod određenim uslovima može imenovati tumača za određeni, pojedini slučaj. Takva mogućnost predviđena je odredbom člana 53 Zakona o sudovima u Federaciji BiH, odredbom člana 81 Zakona o sudovima Republike Srpske i odredbom člana 61 Zakona o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Navedeni zakoni predstavljaju osnov i za donošenje posebnih pravilnika i uredbi kojim se detaljnije razrađuje ova oblast, odnosno propisuju uslovi koje moraju ispunjavati osobe koje se postavljaju za stalne sudske tumače, propisuje postupak postavljanja tumača, njihova prava i dužnosti, kao i druga pitanja relevantna za ovu oblast. U tom pravcu je i odredba člana 87 stav 3 ZKP, tumačenjem koje se može zaključiti da se iz opravdanih razloga, za prevođenje može angažovati i osoba koja se ne nalazi na listi stalnih sudskih tumača, te da je u toj situaciji neophodno da ta osoba položi zakletvu da će vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku upućuju i izjave koje on bude davao.
32. Sud BiH je ukazao da su osnovane tvrdnje odbrane da se stalni tumač imenuje u upravnoj proceduri, ali i sudovi pod određenim uslovima mogu imenovati tumača za pojedini-konkretan slučaj, tzv. ad hoc tumača, što je prvostepeno vijeće opravdano učinilo, s obzirom na činjenicu da u momentu potrebe za njegovim određivanjem u Sarajevu i široj okolici nije bilo stalnih sudskih tumača za mađarski jezik i sve druge okolnosti vezane za svjedoke, hitnost postupanja, posljedice eventualnog odlaganja i sve druge.
33. Sud BiH je ukazao i na zahtjev branioca u toku pretresa, kao i iz žalbe, koji je isticao da su se u Distriktu Brčko na listi sudskih tumača za mađarski jezik nalazila tri tumača, te da je sud bio u obavezi da njih pozove, a ne da imenuje tumača koji se ne nalazi na listi sudskih tumača. Međutim, pored nužnosti hitnog postupanja u konkretnom slučaju i drugih okolnosti, Sud BiH je ukazao da valja imati u vidu i činjenicu da prema članu 61 Zakona o sudovima Brčko Distrikta, na tom području sudske tumače imenuju predsjednici sudova. U konkretnoj situaciji je valjalo imati u vidu da je Rozalija Baković koja je pozvana kao tumač na ročište kada su svjedočile dvije svjedokinje oštećene, u ovom predmetu već ranije postupala kao tumač, u koje vrijeme se nalazila na listi stalnih sudskih tumača, te da nikada nije bilo sumnje u njenu stručnost i kompetentnost kao ni tačnost onoga što prevodi. Takođe je valjalo imati u vidu da je objezbjeđenje prisustva svjedokinja – žrtava trgovine ljudima bilo otežano i neizvjesno, budući da su dolazile iz Republike Srbije, te da bi određivanje tumača iz nekog drugog udaljenog grada za posljedicu imalo odlaganje ročišta na koje su došle, a time i dodatne komplikacije, zatim, da se radilo o oštećenim svjedokinjama žrtvama trgovine ljudima koje su svoje iskaze već dale u prisustvu istog tumača Rozalije Baković, prilikom sudskog obezbjeđenja dokaza, zbog čega bi određivanje drugog tumača eventualno moglo proizvesti i dodatnu nelagodu po oštećene.
34. Imajući sve to u vidu, Sud BiH je zaključio da je prvostepeno vijeće donijelo valjanu odluku kada je za sudskog tumača u ovom predmetu, i u toj fazi postupka (saslušanja svjedokinja na pretresu) imenovalo Rozaliju Baković, iako se u tom momentu više nije nalazila na listi stalnih sudskih tumača.
35. Imajući u vidu prethodno navedeno, Sud BiH je našao da su u ovom dijelu u potpunosti ispoštovana prava oštećenih svjedokinja, to jeste, poučene su o pravu da koriste jezik koji razumiju, a potom im je od strane suda omogućeno i stručno i valjano prevođenje sa jezika postupka na mađarski jezik. S druge strane, i prvoapelantu, angažovanjem Rozalije Baković, kao tumača za mađarski jezik, obezbjeđen je adekvatan prijevod na jezik postupka svega onoga o čemu su svjedokinje iznosile svoja saznanja na mađarskom jeziku, te je u potpunosti bio upoznat sa tim činjenicama, te u vezi s tim, i imao mogućnosti iznijeti kvalitetnu odbranu. Stoga je Sud BiH zaključio da nema povrede zakonskih odredbi i odredbe člana 6 stav 3 tačka e) Evropske konvencije, pozivajući se na stav Evropskog suda za ljudska prava izražen u presudi u predmetu Kamasinski protiv Austrije. Dakle, subjekti krivičnog postupka u ovom predmetu su koristili i bili upoznati sa sadržajem i tokom krivičnog postupka na jeziku koji razumiju, a izvršeno prevođenje, prema ocjeni tog vijeća, nije ugrozilo ostvarivanje prava optuženog na pravično suđenje i pravo na odbranu.
36. Sud BiH je takođe ispitao žalbeni navod odbrane o nezakonitom pretresu stana u vlasništvu drugoapelanta, u kojem se navodi da sam sud u pobijanoj presudi naznačava da je naredba glasila na pretres stana i drugih prostorija drugoapelanta koje koristi prvoapelant, a da zatim poklanja vjeru kazivanju svjedoka Dragane Rađe (lice koje je u svojstvu službene osobe CJB Doboj učestvovala u pretresanju stana) koja navodi suprotno, to jeste, da je naredba glasila na pretres cijelog stana.
37. Međutim, i apelaciono vijeće je ocijenilo da je radnja pretresanja izvedena na zakonit način u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, te da u vezi s tim, nema mjesta prigovorima odbrane kojim se tvrdi suprotno. Prvostepeno vijeće je već iznijelo svoj stav povodom navedenog prigovora, pa je u tom dijelu (na stanici 21 presude), zaključilo: „Naime, predmetnom naredbom je obuhvaćen cijeli stambeni prostor, a ne samo prostorije koje optuženi koristi u sklopu prostora, čime su se i rukovodile ovlaštene službene osobe CJB Doboj prilikom pretresanja, postupajući u granicama i na način određen naredbom za pretresanje". Tačkom 1 Naredbe za pretresanje stana, poslovnog prostora i ostalih prostorija i pokretnih stvari broj 09-02/3-230.1-39/11 od 30.09.2011. godine, jasno su određeni objekti koji su bili predmetom pretresa, pa se u tom smislu između ostalog navodi: „Naređuje se pretres stana i pomoćnih objekata koje koristi Mile Jekić... vlasništvo Rajka Cvijetića", iz čega se, i prema ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, da jasno zaključiti da je osporenom naredbom bio obuhvaćen pretres cijelog stambenog prostora, a ne samo prostorija koje optuženi koristi u sklopu tog prostora, zbog čega nema mjesta tvrdnjama odbrane da u ovom dijelu postoji suprotnost sa onim što je svjedokinja Dragana Rađa prilikom svog svjedočenja istakla, a što je kao vjerodostojno i istinito prihvatilo prvostepeno vijeće.
38. Sud BiH navodi da je tačno je da se u obrazloženju pobijane presude prilikom utvrđivanja da li pronađeni novac pripada prvoapelantu navodi da je novac pronađen u prostoriji koju je koristio prvoapelant sa svojom suprugom. Međutim, ovakve navode treba posmatrati u potpuno drugom kontekstu, što sasvim jasno proizilazi i iz obrazloženja pobijane presude, budući da je u ovom dijelu utvrđivana činjenica da li se radi o novcu prvoapelanta, pa je stoga i bilo nužno utvrditi mjesto na kojem su ovi predmeti pronađeni (da li je novac pronađen u prostoriji u kojoj je boravio prvoapelant sa suprugom ili u prostoriji u kojoj je boravio drugoapelant). Dakle, evidentno je da se termin „koristio" upotrebljavao za prostoriju u kojoj je prvoapelant inače boravio sa suprugom, odnosno gdje su se nalazile njihove stvari, te da se time zapravo pravila distinkcija u odnosu na prostoriju u kojoj je boravio punac prvoapelanta (drugoapelant) i gdje su se nalazile njegove stvari.
39. U okviru žalbenog navoda odbrane prvoapelanta da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, što bi predstavljalo povredu odredbe člana 297 stav 1 tačke k) ZKP Sud BiH je našao da su neosnovani, što je detaljno obrazložio.
40. Takođe, odbrana je osporila i odluku prvostepenog suda da se na osnovu člana 273 ZKP koriste kao dokazi iskazi oštećenih (H.B. i E.K.) dati u istrazi, čime je odbrana onemogućena da ih unakrsno ispita, a samim tim i pravo na fer postupak prvoapelantu. Odbrana je takođe ukazivala da su sud i Tužilaštvo trebali pokazati vanredne napore za primjenu ove odredbe.
41. U vezi sa navedenim Sud BiH je uočio da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi dalo detaljan osvrt na ove i ranije isticane prigovore odbrane, te navelo iscrpne razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja odluke da se pročitaju iskazi oštećenih srbijanskih državljanki dati u istrazi, odnosno da se prihvate kao dokazi. Tako je prvostepeno vijeće detaljno navelo koji su sve napori uloženi da bi se osiguralo prisustvo navedenih lica, te u vezi s tim - i prema ocjeni drugostepenog vijeća - opravdano zaključilo da u konkretnom slučaju ove svjedokinje nije bilo moguće pronaći, te da je njihov dolazak pred sud zbog toga bio nemoguć. S druge strane, Sud BiH ističe da žalba ne navodi šta se to još moglo preduzeti, sem onoga što je preduzeto, a što je i po ocjeni drugostepenog vijeća, sasvim primjereno datoj situaciji.
42. U vezi sa navedenim Sud BiH je ukazao da ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, pa data obrazloženja u tom dijelu, s obzirom na činjenice predmeta, ne smatra proizvoljnim, niti u tom dijelu nalazi elemente koji bi ukazivali na povredu prava prvoapelanta. Pored toga, sa aspekta pravičnosti postupka, Sud BiH je uočio da su ovi dokazi izvedeni na glavnom pretresu, da je apelant imao mogućnost da ih osporava i da im suprotstavi vlastite dokaze. Takođe, kao bitno Sud BiH ističe i da osuđujuća presuda protiv prvoapelanta nije zasnovana samo na iskazima tih svjedokinja, već na osnovu rezultata ukupne analize brojnih drugih izvedenih dokaza. Stoga, prema ocjeni apelacionog vijeća, nema ništa što ukazuje da je izvođenjem dokaza kako je to učinjeno u postupku, na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Sud BiH je dalje analizirao navod o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na osuđujući dio presude, te je utvrdio da je žalba prvoapelanta u ovom dijelu neosnovana za šta je dao razloge.
44. Nadalje, Sud BiH se očitovao na prigovore iz žalbe da novac oduzet po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 09-02/3-230.1-30/11 od 1. oktobra 2011. godine izdatoj od strane CJB Doboj, nije oduzet iz dijela stana koji je koristio prvoapelant, te da u vezi s tim nije oduzet od prvoapelanta, već od drugoapelanta. Odbrana je ukazivala da je iskaz svjedoka Dragane Rađe da je novac izuzet iz prostorije koju koristi prvoapelant u suprotnosti sa fotodokumentacijom i iskazom drugoapelanta.
45. Sud BiH je, suprotno istaknutom žalbenom prigovoru našao da je prvostepeno vijeće utvrdilo se radi o novcu prvoapelanta, a ne novcu njegovog punca, drugoapelanta. Sud BiH ističe da iako je drugoapelant u svom iskazu tvrdio da je to njegov novac, koji je štedio dugi niz godina i koji je držao u svojoj sobi, prvostepeno vijeće je dovodeći u vezu iskaz svjedoka Dragane Rađa (koja je istakla da je novac pronađen u ormaru prostorije u kojoj je prvoapelant boravio sa svojom suprugom, a u kojoj je pronađena i lična karta oštećene P.K. i u kojoj su se nalazile stvari optuženog i njegove supruge), sa foto-dokumentacijom sačinjenom prilikom pretresa - iz koje se da nesumnjivo zaključiti da je ova svjedokinja govorila istinu. Evidentno je da se na fotografijama na kojim su dokumentovane stvari prvoapelanta i njegove supruge nalazi isti tepih, kao i na fotografiji na kojoj je pronađena kutija sa novcem. To jasno ukazuje na činjenicu da navodi drugoapelanta da je novac pronađen u njegovoj sobi nisu bili istiniti, te da je njegov iskaz sračunat da zaštiti prvoapelanta, svog zeta, što i prvostepeno vijeće osnovano zaključuje, te da se u konkretnom slučaju radi o novcu optuženog prvoapelanta, zbog čega je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu u ovom dijelu.
46. Takođe Sud BiH je istakao da svjedok –drugoapelant pozvan na pretres kao svjedok odbrane, koji je trebao potvrditi tezu odbrane da sporni novac nije novac prvoapelanta, te je prvostepeni sud dao razloge zbog čega mu nije povjerovao, koje je kao valjane prihvatio i drugostepeni sud, pa stoga nema mjesta prigovorima odbrane da je sud ovakvom ocjenom njegovog iskaza zamijenio teret dokazivanja. Sud BiH je takođe naveo da osoba od koje se oduzima predmet ili osoba koja je potpisala potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, ne mora nužno biti i vlasnik tog predmeta, već je to činjenično pitanje koje treba razjasniti. Kako je u toku postupka nesumnjivo dokazano da je novac naveden u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 09-02/3-230.1-30/11 od 1. oktobra 2011. godine vlasništvo prvoapelanta, to je po mišljenju Suda BiH osnovana i na zakonu zasnovana odluka prvostepenog vijeća da se ovaj novac oduzme od prvoapelanta.
47. Sud BiH je zaključio da je, imajući u vidu sve prethodno navedeno, prvostepeno vijeće i prema ocjeni drugostepenog vijeća cijeneći sve navedene činjenice u svojoj ukupnosti, pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, te izvelo valjan zaključak kada je utvrdilo da je prvoapelant zajedno sa Vericom Mučan u tački 1 izreke presude, a u tački 2 a) i b), izreke presude sam, upotrebom sile, prijetnjom upotrebe sile i prevarom, u svrhu iskorištavanja prostitucijom, zatočene držao oštećene, kao žrtve trgovine ljudima.
48. U odnosu na dio odluke o oduzimanju imovinske koristi i predmeta upotrebljenih za izvršenje krivičnog djela, Sud BiH je istakao da se žalbom u ovom dijelu ukazuje da je novac naveden u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 09-02/3-230.1-30/11 od 1. oktobra 2011. godine istovremeno oduzet i kao imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela i kao predmet upotrijebljen za počinjenje krivičnog djela.
49. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je zaključilo da izreka i obrazloženje pobijane presude u ovom dijelu ipak nisu u suprotnosti, kako se to žalbom tvrdi. Naime, u izreci presude se jasno navodi da se sporne novčanice oduzimaju i kao predmeti upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela, a zatim i kao imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela, u vezi s čim se daju konkretni razlozi u obrazloženju prvostepene presude. Sud BiH se pozvao na odredbu člana 186 stav 8 KZ BiH, odredbu člana 74 KZ, i odredbu člana 111 stav 1 KZ koje je citirao, te je imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi našao da je sporni novac u konkretnom slučaju predstavljao i jedno i drugo. Što se tiče istog predmeta upotrijebljenog pri izvršenju krivičnog djela, jasno je da je novac, koji su lica plaćala da bi koristili usluge žrtve trgovine ljudima, predstavljao predmet upotrijebljen za učinjenje krivičnog djela iz člana 186 stav 6 KZ BiH, te da je taj novac, dakle, kao predmet upotrijebljen za učinjenje krivičnog djela, predavan prvoapelantu tako da je isti, u smislu člana 74 KZ BiH, bilo opravdano oduzeti od prvoapelanta. S druge strane, jasno je da je prvoapelant izrabljivanjem, odnosno iskorištavanjem prostitucije oštećenih ostvario imovinsku korist u navedenom novčanom iznosu, koji je primio od klijenata - osoba koje su koristile usluge žrtve trgovine ljudima, tako da je novac bilo nužno oduzeti i kao imovinsku korist stečenu izvršenjem krivičnog djela trgovine ljudima.
50. U svakom slučaju, prema mišljenju Suda BiH, suprotno žalbenim tvrdnjama prvoapelanta, donošenje odluke da se ovaj novac oduzme po dva osnova ne čini pobijanu presudu manjkavom ili nezakonitom, te ne dovodi prvoapelanta u nepovoljniji položaj, jer novac nije oduzet dva puta, nego ono što je već oduzeto, ujedno predstavlja i stečenu imovinsku korist, te se neće ponovo oduzimati.
51. Sud BiH je takođe utvrdio da i odluka prvostepenog vijeća da se od prvoapelanta oduzme vozilo marke Passat kao predmet upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela, kojim je, kako je to nesumnjivo utvrđeno, gotovo svakodnevno iz kuće gdje su bile zatočene oštećene Klaudija Petrović i Klaudija Šipoš i vozio u svoj ugostiteljski objekat „Lagunu“ gdje su pružale seksulane usluge, u skladu je sa članom 186 stav 8 KZ BiH, kojom se jasno navodi da će i prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela biti oduzeta. Takođe, imajući u vidu odredbu člana 188 stav 1 ZKP prema ocjeni drugostepenog vijeća, prvostepeni sud je osnovano obavezao prvoapelanta na plaćanje troškova krivičnog postupka u osuđujućem dijelu presude, te odredilo da će o njihovoj visini odlučiti posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka, te ga opravdano obavezalo i na plaćanje sudskog paušala.
52. Takođe, Sud BiH je utvrdio da je odluka o krivično pravnoj sankciju takođe pravilna i da je kazna apelantu odmjerena u skladu sa članom 48 KZ, što je dodatno pojasnio.
53. Sud BiH je odgovorio i na navode žalbe Tužilaštva za oslobađajući dio presude, odbijajući žalbu kao neosnovano, što je obrazložio u svojoj odluci.
IV. Apelacija
V. Navodi iz apelacije
54. Apelanti se u apelaciji pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju odluke Suda BiH navodeći prije svega da u toku postupka nije bio angažovan sudski tumač sa liste sudskih tumača za mađarski jezik, te u tom pravcu detaljno ukazuje na poroceduru postavljanja stalnih sudskih tumača. Apelanti ukazuju da na području BiH postoje ovlašteni sudski tumač za mađarski jezik. Nadalje, apelanti osporavaju zakonitost naredbe za pretres, jer je ista glasila na pretres stana koji je vlasništvo drugoapelanta - na prostorije koje koristi prvoapelant, te nije razgraničeno šta ko koristi i izvršen je pretres cijelog stana. Samim tim, u vezi sa ovom provedenom radnjom, apelanti osporavaju i obrazloženje odluke u tom dijelu. Prema mišljenju apelanata pretres nije zakonit, a činjenice su ocjenjivane arbitrarno s ciljem da se prikrije taj propust izvršilaca naredbe. Prvoapelant ukazuje i da mu je oduzimanjem putničkog vozila povrijeđeno pravo na imovinu, dok je drugoapelant povredu prava na imovinu doveo u vezu sa oduzimanjem novca koji je njegov. Osim toga, u ovom dijelu se ukazuje da je teret dokazivanja, nakon što je drugoapelant rekao odakle mu novac prebačen na Tužilaštvo, odnosno da su u ovom dijelu presude proizvoljne. Osim toga, čini se da oba apelanta u ovom dijelu osporavaju način pretresa stana, kao nezakonit i ukazuju na okolnost da je sve što je oduzeto donijeto na jedan sto i brojano na jednom mjestu, te osporava zaključak suda o „istom tepihu“ koji se pominje u presudi. Apelacijom je osporena i odluka suda o čitanju iskaza svjedoka iz istrage, čime je prvoapelantu onemogućeno unaksno ispitavanje ovih svjedoka uslijed propusta suda i zahtijevanog standarda da ozbiljnije potraži svjedoke (jer je sud obaviješten u desetom mjesecu 2012. godine da nisu pronađeni svjedoci, a zapisnici o saslušanju čitani su u toku 2013. godine).
55. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelanti navode da postupak nije bio fer i pravičan zbog čega traže da Ustavni sud obustavi izdržavanje kazne zatvora prvoapelantu do konačne odluke Ustavnog suda. U dopuni apelacije od 8. januara 2014. godine prvoapelant „u pogledu neophodne sadržine obrazloženja mjere“ navodi razloge za izdavanje privremene mjere koji se svode na činjenicu da postupak nije bio fer i pravičan, te da se prekine izvršenje mjere koja je posljedica takvog postupka. S tim u vezi posebno je detaljno navedeno da sudski tumač koji je učestvovao u postupku koji nije bio ovlašteni sudski tumač i da njegovo prevođenje u suštini nisu imali razloga ni osporavati, kad on nije bio ovlašteni prevodilac, jer postoji prezumpcija netačnosti zbog neovlaštenosti, jer je prevodila neovlaštena osoba.
VI.Odgovor na apelaciju
56. U odgovoru na apelaciju Sud BiH, referirajući se na svaki navod iz apelacije naveo je da je apelacija neosnovana i da apelantima nisu povrijeđena prava na koja se pozivaju u apelaciji.
VII. Relevantni propisi
57. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03,54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom vremenu, glasi:
Oduzimanje predmeta Član 74.
(1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzet će se kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrebljeni za učinjenje krivičnog djela ili kada se u cilju zaštite opće sigurnosti ili moralnih razloga oduzimanje čini neophodno , ako su vlasništvo učinitelja.
Međunarodna trgovina ljudima Član 186. st 1. i 8.
(1) Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile ili drugim oblicima prinude, otmicom, prevarom ili obmanom, zloupotrebom ovlasti ili uticaja ili položaja bespomoćnosti ili davanjem ili primanjem isplata ili drugih koristi, kako bi privolio lice koje ima kontrolu nad drugim licem vrbuje, preveze, preda, sakrije ili primi lice u svrhu iskorištavanja prostitucijom drugog lica ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, prisilnog rada ili ropstva ili njemu sličnog odnosa, služenja, odstranjivanja dijelova ljudskog tijela ili drugog iskorištavanja kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
[...] (8) Predmeti i prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti, a objekti koji su korišteni u svrhu trgovine ljudima mogu se privremeno ili trajno zatvoriti. .
58. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH “, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), relevantne odredbe glase:
Član 8. stav 2. i 4.
Jezik i pismo (2) Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti se maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju. Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.
(4) Prevođenje obavlja sudski tumač.
Član 87. stav 3.
(3). Ako tumač nije ranije zaklet položit će zakletvu da će vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku upućuju i izjave koje on bude davao.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka. [...] VIII.Dopustivost
59. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
60. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
61. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantu dostavljena 8. novembra 2013. godine, a apelacija je podnijeta 6. januara 2013. godine, tako da je nepsorno dostavljena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
62. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
IX.Meritum
63. Apelanti pobijaju navedenu presude, tvrdeći da su im presudama Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako Ustavni sud primjećuje da sadržaj apelacije ukazuje na određene „zajedničke prigovore“ apelanata u vezi sa krivičnim postupkom (oko pretresa stana, mjesta pronađenog novca kao i vlasništva pronađenog novca koji je donijet) u kojem se odlučivalo samo o prvoapelantu, ali u kojem je prema navodima apelanata oduzeta imovina drugoapelanta, Ustavni sud će shodno sadržaju apelacije, kao i osporene presude, ispitati apelaciju u odnosu na prvoapelanta u odnosu na povredu člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok će u odnosu na drugoapelanta ispitati apelaciju u odnosu na član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
64. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
65. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu
66. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv prvoapelanta, te, stoga, prvoapelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
67. Prvoapelant povredu prava na pravično suđenje svodi na tvrdnju da se osporene presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima i proizvoljnoj primjeni prava od strane sudova, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju kao i činjenici da prvoapelantu nije data mogućnost da na jeziku koji razumije ispita svjedoka, kao i da ispita svjedoke čiji su iskazi pročitani, te na paušalnoj odnosno neobrazloženoj presudi.
68. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv Savezne Republike Njemačke, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996- III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
69. U konkretnom slučaju prvoapelant pokreće pitanja u vezi sa garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1 i 3 koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak nije bio pravičan prvenstveno iz razloga što prvoapelant nije bio u mogućnosti da ispita svjedoke na jeziku koji razumije, kao i zbog činjenice da je sud čitao iskaze svjedoka datih u istrazi, dakle, opet bez mogućnosti apelanta da ispita svjedoke. Nadalje, prvoapelant osporava način na koji je proveden pretres stana, kao i utvrđenja redovnog suda o vlasništvu pronađenog novca, pa će Ustavni sud ispitati njegove navode u skladu sa članom 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije.
70. U vezi sa navodima prvoapelanta da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
71. Kada se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pravičan, potrebno je uzeti u obzir i jesu li poštivana prava odbrane. Posebice se mora ispitati je li apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i da se usprotivi njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili točnost (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bykov protiv Rusije, presuda od 10. ožujka 2009. godine [GC], predstavka broj 4378/02, stavak 90).
72. U konkretnom slučaju prvoapelant ukazuje da je način na koji je izvršen pretres stana bio nezakonit. Osim toga, prvoapelant dovodi u pitanje same zaključke suda proizašle „iz pretresa stana“, odnosno prigovara na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnost odluke. Ustavni sud primjećuje da je identične navode u pogledu zakonitosti pretresa stana prvoapelant isticao i u toku postupka pred redovnim sudom. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH i u prvostepenoj i u drugostepenoj presudi dao detaljno i jasno obrazloženje, nalazeći da su naredbom jasno određeni objekti koji su bili predmetom pretresa, te da je naredba za pretres stana glasila „naređuje se pretres stana i pomoćnih objekata koji koristi Mile Jekić [prvoapelant]....vlasništvo Rajka Cvijetića [drugoapelant]“ te je sud zaključio da se naredba odnosi na cijeli stambeni prostor, a ne samo na prostorije koje koristi prvoapelant. Nadalje, Sud BiH je pojasnio da je navod iz presude „dio stana koji koristio“ prvoapelant koristio u drugom kontekstu kako bi utvrdio da li se radi o novcu prvoapelanta ili drugoapelanta, odnosno gdje je novac pronađen kako bi se utvrdilo kome pripada. Stoga navod prvoapelanta da je pretres nezakonito proveden jer nije tačno navedeno koje prostorije koristi prvoapelant, a koje drugoapelant, su samo viđenje prvoapelanta kako je trebao pretres da izgleda, jer je naredbom, na način kako ona glasi - nesporno određeno da se ona odnosi na stambeni prostor u cjelini (stan i pomoćne objekte), koji je u vlasništvu drugoapelanta, a koje koristi prvoapelant (koji je pri tome zet drugoapelanta ). Navodi prvoapelanta „kada se činjenično zna“ da je jednu sobu i dio zajedničkih prostorija koristio prvoapelant, a drugu sobu drugoapelant, te da to nije isto što i cijeli stan, uslijed čega je obrazloženje osporene presude van standarda prava na pravično suđenje predstavlja samo pokušaj apelanta da dovede u pitanje zakonitost naredbe za pretres koja je sasvim jasna, a činjenica da je „šira“ od onoga kako je prvoapelant tumači (da je naredba trebala jasno navesti šta ko koristi) ne utiče na njenu zakonitost u smislu načina provođenja u inače malom stanu u kojem apelanti žive i obiteljski su vezani.
73. Takođe, prvoapelant u odnosu na izvršeni pretresi osporava i zaključak suda da je novac pronađen u dijelu stana koji koristi prvoapelant, navodeći da je novac pronađen u prostoriji koju koristi drugoapelant, kao i da je zaključak suda o „istom tepihu“ na fotografiji paušalan, jer je sve donijeto na jedan sto i tu je pregledano. Ustavni sud primjećuje da u okviru navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi prava na pravično suđenje prvoapelanta potpada i navod da je drugoapelant tvrdio i dokazao da je novac njegova ušteđevina, pa je Tužilaštvo trebalo dokazati da to nije istina, kao i navod da presuda u ovom dijelu nije obrazložena. Ustavni sud primjećuje da je drugoapelant kao svjedok dao izjavu o novcu koji je pronađen, navodeći da se radi o njegovoj ušteđevini, ali je bio konfuzan oko iznosa, što je odbrana pokušala opravdati činjenicom da se radi o starijem čovjeku koji „miješa iznose“. Međutim, iz iskaza svjedoka Sud BiH zaključuje da se ne radi o čovjeku koji ne razlikuje iznose, te ukazuje i da je prilikom pretresa stana (kako izjavljuje ovlaštena osoba) kada je pronađen novac kćerka drugoapelanta (i supruga prvoapelanta) rekla da je to novac njenog oca - drugoapelanta, a na upit koliko novca ima u kutiji (u kojoj je pronađen novac) drugoapelant odgovorio da ima 300-400 eura. Sve ovo je kako Sud BiH u obrazloženju navodi potkrijepljeno fotodokumentacijom, koja upućuje i na „opremljenost sobe“ i „sadržaj ormara“, te Ustavni sud nalazi da je Sud BiH za svoje odlučenje u ovom dijelu dao jasne razloge koji se ni u jednom dijelu ne čine proizvoljnim niti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje prvoapelanta. Sud BiH, odlučujući po žalbi potvrđuje zaključke prvostepenog suda i pojačava činjenicom „o istom tepihu“ na fotodokumentaciji. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao veoma jasne i obrazložene razloge, dovodeći u vezu provedene dokaze, u odnosu na mjesto gdje je novac pronađen i zaključka suda da je novac pripadao prvoapelantu, te Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na povredu prava na pravičnost postupka. Takođe, u odnosu na navod prvoapelanta da je nakon izjave svjedoka (drugoapelanta) o porijeklu novca teret dokazivanja prebačen na Tužioca, Ustavni sud opet ponavlja da je Sud BiH dao svoje razloge zašto ne vjeruje drugoapelantu, dovodeći njegovu izjavu u vezu sa drugim utvrđenim činjenicama i dokazima, te je i ovaj navod u okolnostima konkretnog slučaj, imajući u vidu obrazloženje osporenih presuda neosnovan.
74. Dalje, što se tiče navoda da prvoapelant nije imao mogućnost ispitati dvije oštećene jer su na pretresu pročitane njihove izjave koje su dale u istrazi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda, „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Primarni zadatak domaćih vlasti je da formulišu i primjene pravila koja se tiču prihvatljivosti dokaza (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o dopustivosti od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da procjenjuje činjenično stanje koje su utvrdili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
75. Član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji vrijede i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).
76. U konkretnom slučaju prvoapelant ističe nemogućnost da ispita svjedoke, inače oštećene, čiji su iskazi pročitani na glavnom pretresu, navodeći povredu prava na kontradiktoran postupak, kao i da nije zadovoljen standard da država uloži poseban napor da se obezbijedi prvoapelantu pravo na odbranu.
77. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH donio odluku da će se iskazi svjedokinja, koji su dati u istrazi, na osnovu člana 273 stav 2 ZKP, koristiti kao dokaz na glavnom pretresu. Nadalje, Sud BiH navodi mjere koje su poduzete da bi se osiguralo prisustvo ovih svjedoka, ali budući da sud nije uspio, i pored preduzetih mjera koje je naveo (blagovremeno upućen poziv putem Međunarodne pravne pomoći, posredstvom Interpola, koji nije mogao pronaći strane državljanke na adresi gdje su stanovale u Republici Srbiji, a koje prema dobijenim informacijama više ne stanuju tu, niti je bilo moguće doći do trenutne adrese svjedokinja) osigurati njihovo dovođenje na glavni pretres - zaključuje da ima osnova da primijeni odredbu člana 273 ZKP. Sud BiH nadalje, pozivajući se na odredbu člana 273 stav 2 ZKP, navodi da ova zakonska odredba reguliše kada je moguć i dozvoljen izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza. Takođe, Sud BiH je naveo da su iskazi ovih svjedoka dati u skladu sa odredbama ZKP, da su svjedokinje prije saslušanja poučene o svojim pravima.
78. Ustavni sud primjećuje da prvoapelant, dakle, ne problematizira zakonitost ovih dokaza-izjava svjedoka-oštećenih, već ukazuje na nemogućnost da ih ispita, te se odbrana, kako proizilazi iz sadržaja presuda „nije ni upuštala u osporavanje sadržaja iskaza oštećenih E.K. i H.B.“. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz prakse Evropskog suda proizilazi jasan stav da optužena osoba ima pravo da uzme učešća na raspravi i da se predmet iznese pred sud, te da svi dokazi „u principu“ treba da budu izneseni u prisustvu optuženog na glavnoj raspravi kako bi optuženi ovim dokazima (optužbe) mogao da suprotstavi svoje argumente. Ako nije postojala adekvatna i propisna prilika da optuženi ispita svjedoka, njegova presuda ne može isključivo ili uglavnom biti temeljena na svjedočenju svjedoka kojeg nije bio u mogućnosti da ispita. Evropski sud je veoma striktan i jasan oko tumačenja ove odredbe, koja ne ostavlja prostora za izuzetke od ovog pravila. Međutim, Evropski sud je takođe jasno stao na stanovište da ako je ovakav dokaz korišten ( konkretno izjava data u nekom „predkrivičnom“ postupku, policija istraga i slično) taj dokaz može dovesti do presude, samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu.
79. Slijedeći navedeno Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo da je pod tačkom 2 izreke presude apelant oglašen krivim, a kao osnova za donošenje presude su korištene izjave E.K. i H.B. date u istrazi. Međutim, Ustavni sud primjećuje da prvostepeni sud odmah iza ove konstatacije jasno navodi (strana 27 prvostepene presude) da je istinitost sadržaja ovih iskaza potvrđena kroz iskaze oštećenih K.Š. i K.P.. Sud BiH ističe da bez obzira što su ove svjedokinje (E.K. i H.B. u odnosu na svjedokinje K.P. i K.Š.) boravile u različito vrijeme u Bosni i Hercegovini, nikada se nisu srele, niti su se poznavale, proizilazi iz njihovih iskaza da su na isti način dovedene u Bosnu i Hercegovinu i vrbovane za obavljanje poslova prostitucije, na identičan način opisuju unutrašnjost objekta, sobe, tretman od strane prvoapelanta, odnos straha prema prvoapelantu, i ostalo. Osim toga, Sud BiH „konačnu potvrdu“ vjerodostojnosti iskaza ovih oštećenih nalazi u sačinjenim zapisnicima o prepoznavanju lica od 25. juna 2009. godine u kojem obje svjedokinje sa sigurnošću identificiraju prvoapelanta, te zapisnicima o prepoznavanju objekata od 30. juna 2009. godine u kojem obje svjedokinje prepoznaju objekat „Laguna“. Sud BiH je po žalbi, ispitujući identične navode prvoapelanta iznijete kao u apelaciji, potvrdio stav prvostepenog suda jasno navodeći da sa aspekta pravičnosti postupka osuđujuća presuda protiv prvoapelanta nije zasnovana samo na iskazima tih svjedokinja već na osnovu ukupne analize brojnih drugih izvedenih dokaza.
80. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zaista zapaža da je sa aspekta pravičnosti suđenja Sud BiH dao jasno obrazloženje odnosno zašto je koristio iskaze date u istrazi, pozivajući se na zakonsku mogućnost, te je ove dokaze na veoma jasan i uvjerljiv način „potkrijepio“ drugim dokazima iz postupka, čime su zadovoljeni standardi člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3.d) Evropske konvencije. Osim toga, Sud BiH jasno navodi da je apelant imao mogućnost na glavnom pretresu osporiti ove izjave, odnosno suprostaviti im vlastite dokaze. Takođe, činjenica koju prvoapelant navodi da nije zadovoljen standard odnosno „poseban napor države“ da se „ozbiljnije potraže svjedoci“ samo zato što sud nije ponovio potragu za svjedocima (od desetog mjeseca 2012. godine do momenta čitanja zapisnika „u toku 2013. godine“) ne dovode u pitanje standard da država treba poduzeti sve mjere da obezbijedi prisustvo svjedoka radi mogućnosti ostvarivanja optuženom licu prava na odbranu. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud pokušao što je u njegovoj moći da obezbijedi prisustvo oštećenih-svjedoka, a kada to nije bio u mogućnosti, koristio je izjave svjedoka date u istrazi, ali dovodeći ih u vezu sa drugim provedenim dokazima, čime je postupao na način koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
81. Prvoapelant nadalje ukazuje da mu je zbog činjenice da u postupku nije sudjelovao ovlašteni sudski tumač onemogućeno pravo da na jeziku koji razumije ispita svjedoke. Prvoapelant ne problematizira sadržaj prevoda, već ukazuje da lice koje je prevodilo nije ovlašteni sudski tumač, odnosno da postoji prezumpcija netačnosti zbog toga što je prevodila neovlaštena osoba.
82. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud dakle, primjećuje da navedeni navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 e) Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda kojom je utvrđeno da se član 6 stav 3 e) Evropske konvencije odnosi na sve one dokumente ili izjave u postupku koji su izvedeni protiv optuženog koje on treba da razumije kako bi ih mogao osporiti i kako bi imao pravično suđenje. Ustavni sud s tim u vezi primjećuje da se u predmetu Kamasinski protiv Austrije (vidi Presuda od 19. decembra 1989. godine Evropski sud), aplikant žalio na činjenicu da pitanja upućena svjedocima nisu bila prevođena i da je tumačenje bilo konsekventno i sažeto. Međutim, Evropski sud je zaključio da to samo po sebi ne znači da je došlo do kršenja člana 6 stav 3 e) Evropske konvencije. U navedenom predmetu Evropski sud je takođe naveo da pomoć prevodioca koja mu je pružena treba da bude takva da omogući optuženom da ima saznanja o predmetu protiv njega i da se brani, na način da bude u stanju da iznese pred sud svoju verziju događaja.
83. U konkretnom slučaju sud je obezbijedio, što nije sporno, prevodioca, ali prvoapelant ukazuje da se ne radi o ovlaštenom sudskom tumaču, certificiranom od strane nadležnog upravnog tijela. Nakon što je napravljen ovaj propust, sud je prema navodima prvoapelanta prozvoljno primjenio propise da opravda ovakvo postupanje.
84. Ustavni sud u vezi sa navedenim primjećuje da se prvoapelant dakle, ni u apelaciji ni pred redovnim sudovima gdje je iznosio identične navode, uopšte nije upuštao u sam sadržaj prevođenja iskaza svjedoka-oštećene koja je navela da bi radije izjavu dala na mađarskom jeziku. Ustavni sud takođe primjećuje da je Sud BiH ispitao ove navode prvoapelanta i detaljno naveo razloge neangažovanja „ovlaštenog“ sudskog tumača za mađarski jezik, ukazujući na tok krivičnog postupka, ali imajući u vidu i položaj oštećenih (taj prevodilac je tada kao ovlašteni sudski prevodilac učestvovala i u istrazi), što je Sud BiH detaljno naveo u osporenoj odluci pozivajući se na član 87 stav 3 ZKP iz kojeg proizilazi ova mogućnost. Takođe, Sud BiH se u presudi pozvao i na praksu Evropskog suda u predmetu Kamasinski protiv Austrije, te ukazao u osporenoj presudi na utvrđeni standard. Osim navedenog, Sud BiH je posebno posvetio pažnju svjedocima-oštećenim, kao žrtvama krivičnog djela trgovine ljudima. Stoga je sud zaključio da su subjekti krivičnog prava koristili jezik koji razumiju, a izvršeno prevođenje nije ugrozilo prava prvoapelanta.
85. Osim obrazloženja koje je dao Sud BiH, koje se ni u jednom dijelu ne čini proizvoljno i svoju opravdanost crpi kako u zakonu, tako i u konkretnom slučaju u kojem se pazilo i na prava žrtava, Ustavni sud takođe ukazuje na stav u predmetu Evropskog suda Coban protiv Španije (aplikacija 17060/02, Odluka Evropskog suda od 6. maja 2003. i 25. septembra 2006. godine.), u kojem je turski državljanin koji je bio optužen u Španiji za promet drogama pa se između ostalog žalio zbog izbora prevodioca koji nije bio “ovlašten” (pokrećući pitanje člana 6 stav 3 a) Evropske konvencije). Evropski sud je našao da bi i neovlašteni prevodilac bio adekvatan ako ima dovoljno znanje jezika koji prevodi. Naime, u konkretnom predmetu, odbijajući aplikaciju kao očigledno neosnovanu, Evropski sud je naveo da se aplikant niti u jednom momentu nije žalio da prevodilac nije vladao sudskim jezikom niti kvalitetom i opsegom pruženog prevoda. Šta više, u konkretnom slučaju aplikant je potpisao zapisnik pred istražnim sudijom, naznačivši da je saglasan sa njegovim sadržajem. Evropski sud je zaključio iz spisa da je zahvaljujući usmenim objašnjenjima koja je aplikant dobio na turskom jeziku on bio dovoljno informisan o prirodi i razlogu optužbi protiv njega.
86. Imajući u vidu činjenicu da prvoapelant u konkretnom slučaju prije svega i jedino osporava u odnosu na sudskog tumača - da ona nije ispunjavala proceduralne zahtjeve - odnosno bila na listi ovlaštenih sudskih tumača, ne dovodeći u pitanje kvalitet prevoda, a priori ga odbio prihvatiti jer ga je dalo „neovlašteno lice“ pri čemu je Sud BiH dao jasna obrazloženja zašto se u konkretnom slučaju opredijelio za sudskog tumača koji nije „ovlašten“, Ustavni sud ne može zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja ima bilo čega što ukazuje da nije ispoštovan standard iz člana 6 stav 3 e) Evropske konvencije, odnosno da je prvoapelant bio onemogućen od strane suda da prati postupak, odnosno ispituje svjedoka koji je svoj iskaz davao na mađarskom jeziku.
87. Stoga su navodi koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje u smislu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tač. d) i e) Evropske konvencije po mišljenju Ustavnog suda neosnovani.
Ostali navodi
88. Apelanti se žale na povredu prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
89. Član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.
90. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
91. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
92. U odnosu na žalbeni navod prvaoapelanta da mu je zbog odluke da mu se oduzme vozilo povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud primjećuje da prvoapelant osporava ovaj zaključak Suda BiH, navodeći da na vozilu nisu vršene preinake, da vozilo nije bilo odlučujuće za izvršenje krivičnog djela, niti sredstvo bez kojeg ne bi ni bilo izvršenja krivičnog djela.
93. U vezi sa ovim navodom prvoapelanta, Ustavni sud primjećuje da vozilo koje je prvoapelantu oduzeto nesporno predstavlja «imovinu». Također, osporenim presudama došlo je do lišavanja apelanta njegove imovine. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li se lišavanje imovine apelanta može smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.
94. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelantu oduzeto vozilo na osnovu pravosnažne presude Suda BiH. Sud BiH je svoju odluku donio primjenom člana 186 stav 8 u vezi sa članom 74 KZ BiH. Ustavni sud primjećuje da je krivično djelo trgovine ljudima normirano članom 186 (u konkretnom predmetu stav 1) , dok je u stavu 8 istog člana propisano da će predmeti, prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela biti oduzeti, dakle oduzimanje navedene imovine i sredstava obavezno proizilazi iz samog izvršenja ovog krivčnog djela, dok je članom 74 KZBiH obaveza oduzimanja imovine generalno utvrđena. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je odluka o oduzimanju imovine pribavljene krivičnim djelom propisana zakonom. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je lišavanje prvoapelanta njegove imovine rezultat krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta, koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
95. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
96. Ustavni sud smatra da postoji opći interes države da sankcioniše počinioce krivičnih djela. Sankcionisanjem krivičnih djela država na konkretnog počinioca krivičnog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinioce preventivno. Ustavni sud konstatira da odredba člana 186 stav 8 KZ BiH propisuje obavezno oduzimanje predmeta, prijevoznih sredstava i objekata upotrijebljenih za izvršenje djela iz člana 186 KZ, te je cilj ove odredbe da spriječi osuđena lica da zadrže predmete, vozila i objekte krivičnog djela. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je prvoapelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće prvoapelantu, koji se odražava u lišavanju imovine proporcionalan cilju kojem se teži, koji prvoapelant navodima koje je istakao u apelaciji nije doveo u pitanje.
97. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo prvoapelanta iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
98. Drugoapelant je ukazao da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je osporenom presudom oduzeta njegova imovina-novac koji je pronađen u njegovom stanu. Imajući u vidu da je u prethodnim tačkama Ustavni sud ispitao identične navode prvoapelanta sa aspekta prava na pravično suđenje, odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te da nije našao osnovanim ove navode, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrdio da se radi o novcu prvoapelanta, za šta je dao valjane i agrumentovane razloge, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi drugoapelanta o povredi prava na njegovu imovinu neosnovani.
99. Stoga, imajući uvidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantiuma nije povrijeđeno pravo na imovinu zagarantovano članom II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
X. Zaključak
100. Ustavni sud zaključuje da u krivičnom postupku protiv prvoapelanta nije povrijeđeno pravo prvoapelanta na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je sud dao jasne razloge i obrazloženja za svoje odluke, ocjenom zakonito provedenih dokaza, iz kojih je izveo svoje zaključke o utvrđenim činjenicama, koji se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim.
101. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni pravo prvoapelanta iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 Evropske konvencije, jer je sud opravdao svoje razloge zbog kojih je čitao iskaze svjedoka/oštećenih na glavnom pretresu, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, što ne krši standarde prava na pravično suđenje u datoj situaciji. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelantu omogućeno da u postupku ispita svjedoka uz pomoć tumača, a činjenica da se ne radi o „ovlaštenom “ sudskom tumaču ne ukazuje da je apelant u ovom pravu onemogućen.
102. Također, Ustavni sud zaključuje da odlukom da se prvoapelantu oduzme vozilo koje je korišteno za izvršenje krivičnog djela trgovine ljudima ne predstavlja povredu prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, da je preduzeto u javnom interesu i da je poštovano načelo proporcionalnosti.
103. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na imovinu drugoapelanta, iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je u postupku Sud BiH naveo jasne razloge, iz kojih je izveo zaključak da se radi o imovini prvoapelanta, koji ni u kom segmentu nisu proizvoljni i koji su u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.
104. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
105. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman