Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4326/16 (M. D.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Ratni zločin
- Pravo na odbranu
- Lišavanje slobode
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4326/16
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4326/16, rješavajući apelaciju Marka Dominkovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. prosinca 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Marka Dominkovića.
Utvrđuje se kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Dominkovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019086 16 Kv 5 od 8. studenog 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Dominković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Krešimir Zubak, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 16. studenog 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 019086 16 Kv 5 od 8. studenog 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio njegovo puštanje na slobodu do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 22. studenog 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 13. prosinca 2016. godine zatražio od Suda BiH da dostavi informaciju je li apelantu produljen pritvor te, ako nije, je li pritvor zamijenjen mjerom zabrane i kojom.
3. Sud BiH i Tužiteljstvo su dostavili odgovore 28. studenog 2016. godine. Sud BiH je dostavio traženu informaciju 13. prosinca 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine apelantu (i ostalim suosumnjičenim), koji je lišen slobode 31. listopada 2016. godine, određen je pritvor iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a) i b) Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koji, prema tom rješenju, može trajati najdulje jedan mjesec, računajući od dana lišenja slobode, odnosno do 30. studenog 2016. godine ili do nove odluke Suda BiH zbog postojanja utemeljene sumnje da su apelant i ostali suosumnjičeni počinili kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. KZBiH. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se prema odredbi članka 132. stavak 1. ZKPBiH pritvor može odrediti samo ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, te da standard „utemeljena sumnja“ predstavlja viši stupanj vjerojatnoće da bi određena osoba mogla biti počinitelj kaznenog djela. Navedeno je da je sudska praksa ovaj standard uspostavila kao odlučujući aspekt zakonitosti pritvora koji se mora uzeti u obzir prilikom razmatranja opravdanosti pritvora, a da je praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), također, utvrđeno da „utemeljena sumnja“ podrazumijeva postojanje činjenice, odnosno informacija koje bi objektivnom promatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je osoba o kojoj se radi počinila to djelo. Sud BiH je naveo da je u skladu s važećim odredbama ZKPBiH i uspostavljenom sudskom praksom kako domaćih sudova tako i Europskog suda razmotrio dokaze Tužiteljstva, precizirane u rješenju, koji se odnose na postojanje utemeljene sumnje, te utvrdio da u ovoj fazi kaznenog postupka i u ovom trenutku iz tih dokaza proizlazi dovoljan stupanj utemeljene sumnje da su apelant i ostali suosumnjičeni počinili djela koja im se stavljaju na teret i da taj sud, pri tome, ima u vidu da je u ovoj fazi postupka stupanj uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na sudjelovanje osumnjičenog u inkriminiranim radnjama niži u odnosu na onaj koji mora egzistirati prilikom eventualnog potvrđivanja optužnice, a naročito prilikom odlučivanja o krivnji.
6. Prema obrazloženju Suda BiH, postojanje utemeljene sumnje kao općeg materijalnog uvjeta za određivanje mjere pritvora taj sud je razmotrio u odnosu na opće elemente kaznenog djela koje se apelantu i suosumnjičenima stavljaju na teret, odnosno postojanje širokog ili sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao i postojanje oružanog sukoba i statuse osumnjičenih i oštećenih u inkriminirano vrijeme. Sud BiH je naveo da je u svezi s navedenim apelantov branitelj istaknuo da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard utemeljene sumnje da je počinjeno kazneno djelo koje se apelantu stavlja na teret jer, prema njegovu mišljenju, tužitelj nije niti jednim predloženim dokazom ukazao na utemeljenu sumnju za postojanje kaznenog djela zločin protiv čovječnosti u apelantovim radnjama, te da je tužitelj u prijedlogu istaknuo da se radi o masovnom i sistematskom progonu stanovnika općine Orašje i kao dokaz naveo popis stanovništva te općine iz 1991. godine što, prema mišljenju apelantova branitelja, nije korektno budući da je točno da je srpsko stanovništvo ranije živjelo na području općine Orašje, ali da se u to vrijeme teritorij ove općine prostirao i na područja na kojima i dalje živi stanovništvo srpske nacionalnosti i koja u inkriminirano vrijeme nisu bila pod kontrolom HVO-a.
7. Prema ocjeni tog suda, utemeljena sumnja kao opći uvjet glede postojanja širokog i sistematskog napada na području općine Orašje u razdoblju od druge polovice travnja 1992. do srpnja 1993. godine, koji napad HVO-a i policije je bio usmjeren protiv srpskog civilnog stanovništva općine Orašje, proizlazi iz izjava svjedoka, te brojne materijalne dokumentacije dostavljene uz prijedlog Tužiteljstva, što je sve detaljno interpretirano u rješenju. U svezi s tim je navedeno da iz iskaza poimenično navedenih svjedoka proizlazi da je 9. svibnja 1992. godine izvršena racija u Bukovoj Gredi kada su pripadnici vojne policije HVO-a i Policijske stanice Orašje, nakon što su sakupili svo srpsko stanovništvo sela pred mjesnom trgovinom, odvojili pojedine muškarce i odveli ih u šupu u Donju Mahalu gdje ih je bilo više od 30, odakle su, kako se prema obrazloženju tog suda utemeljeno sumnja, svakodnevno izvođeni i premlaćivani. Navedeno je i da su tada likvidirane osobe poimenično navedene u rješenju (među kojima i maloljetnik), a da su žene vraćene kućama. Prema iskazima svjedoka, u navedenoj raciji je sudjelovao i apelant koji je prije rata obnašao dužnost komandira milicije (a nakon toga policije), te da navedeni napad kulminira 11. lipnja 1992. godine kada je zapovjednik 106. brigade HVO-a - Bosanska Posavina Orašje izdao zapovijed za izolaciju srpskog stanovništva. Prema ocjeni Suda BiH, utemeljena sumnja da je navedena zapovijed izvršena proizlazi iz iskaza brojnih svjedoka koji navode da su prilikom izvršenja ove zapovijedi lišeni slobode i zatvoreni svi preostali stanovnici srpske nacionalnosti, među kojima i ženske osobe poimenično navedene u rješenju, kao i drugi, te da je tada na području općine Orašje formirano nekoliko logora i zatočeničkih centara u kojima je zatočeno držano nekoliko stotina civila u nehumanim uvjetima i koji su svakodnevno mučeni, fizički i psihički zlostavljani, silovani i ubijani. Sud BiH je na temelju svega navedenog zaključio da jasno proizlazi utemeljena sumnja da su u inkriminirano vrijeme na području općine Orašje pripadnici vojne policije HVO-a i Policijske stanice Orašje izvršili širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo, što je rezultiralo ubojstvima, zatvaranjima, mučenjima i drugim radnjama koje su se desile na spomenutom teritoriju. U odnosu na apelanta, Sud BiH je istaknuo da je nesporno da je apelant u to vrijeme imao svojstvo komandira Policijske stanice Orašje čiji su pripadnici sudjelovali u navedenim događajima.
8. Nadalje, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH propisano da kada postoji utemeljena sumnja pritvor se može odrediti ako se osoba (osumnjičeni) „krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva“, te da je taj sud, na temelju istaknutih okolnosti na kojima Tužiteljstvo temelji svoj prijedlog za određivanje pritvora, utvrdio da u odnosu na apelanta i ostale suosumnjičene postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. U svezi s tim Sud BiH je naveo da su točni navodi obrana da sama činjenica o postojanju dvojnog državljanstva kod osumnjičenih nije dovoljna da bi se odredila mjera pritvora zbog ove osnove, ali da u konkretnom slučaju, osim što osumnjičeni pored BiH imaju i državljanstvo Republike Hrvatske koja u skladu sa svojim pozitivnim zakonodavstvom ne izručuje svoje državljane radi njihova procesuiranja, taj sud nalazi da postoje i druge okolnosti na strani svih osumnjičenih, i to najprije činjenica da su oni sada postali svjesni svog položaja, odnosno činjenice da se terete za izvršenje teškog kaznenog djela za koje se može izreći dugogodišnja zatvorska kazna. Sud BiH je naveo da je ovu opasnost cijenio i sa aspekta kaznenog djela koje se apelantu i suosumnjičenima stavlja na teret i zaprijećene kazne zatvora, te činjenice da je istraga u ovom predmetu u završnoj fazi i da se uskoro može očekivati donošenje tužiteljske odluke o predmetnom događaju. Prema mišljenju tog suda, ovakve okolnosti mogu motivirajuće djelovati na apelanta i suosumnjičene da se daju u bjekstvo i tako izbjegnu kaznenu odgovornost i ta opasnost je u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, realna i objektivno moguća. Navedeno je da na kraju, kada se sve navedene okolnosti dovedu u vezu jedna s drugom, te promatraju kao cjelina, pri tome imajući u vidu da je državljanima Hrvatske ulaskom u EU kretanje po zemljama Šengenskog sporazuma postalo još jednostavnije, a boravak na području tih zemalja nije vremenski ograničen, jasno je, prema mišljenju Suda BiH, da ove okolnosti, promatrane u cjelini, predstavljaju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva svih osumnjičenih.
9. Sud BiH je obrazložio da je glede pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH imao u vidu da se pritvor može odrediti „ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“. U svezi s tim Sud BiH je naveo da nakon razmatranja razloga koje je Tužiteljstvo navelo u prijedlogu za određivanje pritvora i obrazložilo na ročištu povodom njegovog razmatranja, taj sud nalazi da je prijedlog utemeljen i da u odnosu na sve osumnjičene postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke u smislu odredbe članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. Naime, navedeno je da je istraga u ovom predmetu još u tijeku, te da Tužiteljstvo u narednom razdoblju planira saslušati svjedoke koji su u vrijeme događaja boravili na području Orašja i obnašali određene funkcije u HVO-u i policiji, a neki od njih i stražarske dužnosti kao što su osobe poimenično navedene u rješenju, pribaviti kartone osobnih iskaznica svih osumnjičenih iz navedenog razdoblja, sačiniti fotoalbume, kao i provesti sa svjedocima radnje prepoznavanja i saslušati i druge svjedoke do kojih se dođe tijekom provođenja istrage. Prema mišljenju Suda BiH, navedeno predstavlja realnu opasnost da bi svjedoci, kao i oštećene osobe mogli biti izloženi osudi i pritisku osumnjičenih, njihovih prijatelja i rodbine, te da bi i sami osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli izvršiti utjecaj na sve navedene osobe, na koji način bi doveli u opasnost ciljeve istrage. Također je navedeno da je taj sud posebno cijenio i činjenicu da su neki od osumnjičenih u inkriminiranom razdoblju obnašali vrlo značajne i visoke funkcije, te da i danas neki od njih uživaju ugled i autoritet u sredinama gdje žive, iz čega proizlazi da bi svaki kontakt osumnjičenih sa žrtvama njih dodatno uznemirio i traumatizirao budući da su oštećeni trenutno i jedini svjedoci neposrednog izvršenja kaznenih djela. Nadalje je navedeno da je taj sud cijenio i okolnost da se utemeljena sumnja u ovom trenutku u najvećem dijelu temelji na iskazima svjedoka-očevidaca događaja koji su ujedno i izravne žrtve zločina, čiji su identiteti u ovom trenutku poznati svim osumnjičenim, te da je u tom smislu nužno spriječiti utjecaj osumnjičenih na te svjedoke. Navedene okolnosti, prema obrazloženju Suda BiH, kada se dovedu u vezu s težinom optužbi, uključujući i način izvršenja radnji uslijed kojih su oštećenima prouzročeni mnogi i teški psihološki poremećaji zbog kojih su podložni dodatnoj traumatizaciji, te na kraju i s mogućnošću izricanja dugogodišnje kazne zatvora, te okolnosti, prema mišljenju tog suda, ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će svi osumnjičeni pokušati utjecati na svjedoke s ciljem izbjegavanja ili umanjivanja kaznene odgovornosti. Slijedom navedenog, taj sud je zaključio da nalazi da sve navedene okolnosti zadovoljavaju standard naveden u odlukama Ustavnog suda BiH br. AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine i AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine gdje se u svezi s postojanjem ozbiljnog rizika navodi da: „Tužiteljstvo jeste primarno dužno dokazati konkretan uticaj na svjedoke, a tek u izuzetnim okolnostima pritvor se po ovom osnovu može odrediti i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog uticaja doći.“
10. Konačno, Sud BiH je obrazložio i da je razmatrao prijedlog obrane i mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka u skladu sa odredbama članka 123. stavak 2. i članka 131. stavak 1. ZKPBiH, kao i odredbom članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ali da taj sud nalazi da se u ovom trenutku prisustvo svih osumnjičenih i onemogućavanje njihova kontakta sa saslušanim i potencijalnim svjedocima, i u tom smislu omogućavanja da oni neometano daju izjavu u istražnom postupku, može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga, blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je donio rješenje kao u dispozitivu.
11. Protiv navedenog rješenja apelant i ostali suosumnjičeni su podnijeli prizive Sudu BiH - Apelacionom odjeljenju, koji je Rješenjem broj S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine uvažio priziv osumnjičenog Marka Baotića, ukinuo mu pritvor određen osporenim rješenjem i naložio da se odmah pusti na slobodu. Rješenjem su djelomično usvojeni prizivi apelanta i poimenično navedenih suosumnjičenih, te je prema njima ukinuta pritvorska osnova iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, dok su u preostalom dijelu prizivi odbijeni kao neutemeljeni i pritvor i dalje ostaje na snazi na temelju posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. Rješenjem su kao neutemeljeni odbijeni prizivi poimenično navedenih osumnjičenih. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na apelanta navedeno da je apelant podnio priziv zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, navodeći da njegovoj obrani nije pruženo dovoljno vremena kako bi se upoznala s prijedlogom Tužiteljstva za određivanje pritvora i dokazima kojima je taj prijedlog potkrijepljen. Navedeno je i da je, osporavajući utemeljenu sumnju, apelantova obrana istaknula činjenicu da je tužitelj na temelju podataka o popisu stanovništva srpske nacionalnosti 1991. godine argumentirao postojanje širokog sistematičnog napada, odnosno izvršenog kaznenog djela zločini protiv čovječnosti, ali da niti jedan objektivni ili subjektivni dokaz koji je tužitelj priložio ne potvrđuje niti implicira bilo kakvu apelantovu odgovornost, kao i da je apelant prošao sveobuhvatnu i temeljitu provjeru svog ratnog angažmana kada je i uposlen na mjestu zamjenika direktora SIPA-e. Također je u prizivu navedeno da tužitelj niti jednim argumentom ne upućuje na činjenice iz kojih bi bilo vidljivo na koji način i na koga bi to apelant utjecao vezano za istragu, niti je obrazloženo zašto se ne mogu izreći mjere zabrane umjesto pritvora.
12. U svezi s tim, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je cijenio prigovor nedovoljnog vremena za pripremu obrane, ali da je pri tome taj sud imao u vidu potrebu za posebnom žurnošću u postupanju u tzv. pritvorskim predmetima koja je propisana člankom 139. ZKPBiH, u kojem su propisani rokovi u kojima se moraju provesti sve procesne radnje nakon lišenja slobode, te da zbog toga nema proizvoljnosti u postupanju tog vijeća. Nadalje je navedeno da su bez osnove apelantovi prizivni navodi da tužitelj opće elemente predmetnog kaznenog djela, tj. širok i sistematičan napad argumentira isključivo podacima o broju stanovnika srpske nacionalnosti prema službenom popisu iz 1991. godine. Ovo stoga jer, kako je naveo taj sud, iz prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora je vidljivo da je utemeljena sumnja glede općeg elementa predmetnog kaznenog djela bazirana na brojnoj materijalnoj dokumentaciji i iskazima saslušanih svjedoka. Prema obrazloženju Suda BiH, bez osnove je i tvrdnja apelantove obrane da tužitelj nije priložio niti jedan dokaz subjektivne ili objektivne prirode koji potvrđuje ili implicira apelantovu odgovornost budući da, prema mišljenju tog suda, iz zapovijedi za izolaciju srpskog stanovništva od 11. lipnja 1992. godine koju je izdao zapovjednik 106. Brigade HVO-a - Bosanska Posavina - Orašje jasno proizlazi da su u spornom događaju sudjelovali pripadnici policijske stanice na čijem je komandnom mjestu bio apelant. Sud BiH je naveo da su, s druge strane, utemeljeni prizivni navodi vezani za određivanje pritvora po osnovi članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH jer je taj sud, analizom osporenog rješenja, našao da u konkretnom slučaju Tužiteljstvo nije iznijelo dovoljno jake i utemeljene razloge koji bi ukazivali na opravdanost određivanja mjere pritvora apelantu i poimenično navedenim osumnjičenim po ovoj zakonskoj osnovi. Navedeno je da Tužiteljstvo nije ponudilo nikakve druge konkretne dokaze ili argumente u smislu da apelant i suosumnjičeni imaju jake veze sa Republikom Hrvatskom ili pak slabe veze sa BiH, na koji način bi se navedena opasnost od bjekstva učinila realnom. Prema obrazloženju Suda BiH, posjedovanje dvojnog državljanstva i okolnosti koje se navode u pobijanom rješenju (težina djela, visina zaprijećene kazne), koje su prisutne u svakom sličnom predmetu, same po sebi, prema ocjeni tog suda, ne predstavljaju opravdan razlog za postojanje opasnosti od bjekstva apelanta i suosumnjičenih koji su poimenično navedeni u rješenju, te je zbog toga taj sud u odnosu na ovu pritvorsku osnovu i donio rješenje kao u dispozitivu.
13. Sud BiH je istaknuo da su neutemeljeni prizivni navodi u svezi s postojanjem posebnih razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH s obzirom da se u pobijanom rješenju navodi niz činjenica i objektivnih okolnosti koje, i prema ocjeni tog vijeća, u svojoj sveukupnosti ukazuju na opravdanost određivanja mjere pritvora zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Pri tome je taj sud istaknuo da se radi o vrlo složenom i opsežnom predmetu s većim brojem osumnjičenih kojima je identitet većine svjedoka poznat, da je u narednom razdoblju potrebno ispitati jedan broj svjedoka, te poduzeti i druge istražne radnje na koje bi osumnjičeni mogli utjecati ako bi boravili na slobodi. U svezi s tim je istaknuto da sud očekuje od tužitelja da odmah pristupi saslušanju ključnih svjedoka i prikupljanju dokaza jer ovaj inicijalni razlog za pritvor vremenom slabi, a organi koji vode postupak dužni su voditi računa da se trajanje pritvora po ovoj osnovi svede na najmanju moguću mjeru. Navedeno je i da je, prema ocjeni tog suda, u ovoj fazi istrage dovoljno dokaza koji ukazuju da postoji realna sumnja od opasnosti utjecaja na svjedoke, ali da kako istraga odmiče i ovaj razlog će slabiti i tužitelj će morati dostavljati jače argumente i razloge ako odluči da i dalje održava na snazi ovaj pritvorski razlog.
14. Također je navedeno da se u prizivima opravdano ističe da se prvostupanjsko rješenje nije dovoljno pozabavilo mogućnošću primjene blažih mjera, ali da je to učinilo ovo vijeće, te razmotrilo mogućnost primjene tih mjera, što je konačno i obveza suda da to čini u svakom procesnom trenutku kada su osumnjičeni u pritvoru. Prema obrazloženju Suda BiH, međunarodni standardi o ljudskim pravima postavljaju zahtjev da svako lišavanje slobode mora biti potkrijepljeno dovoljnim materijalnim dokazima tijekom čitavog razdoblja trajanja pritvora, a upravo iz tih razloga, kako je navedeno u obrazloženju ovog rješenja, sud očekuje od tužitelja da postupa žurno i da ulaže napore da mjera pritvora traje što kraće, a sud je u obvezi voditi računa o mogućnosti izricanja alternativnih mjera u svakom trenutku. U svezi s tim je navedeno da je u ovom procesnom trenutku vijeće prihvatilo zaključak suca za prethodni postupak da se jedino pritvorom mogu otkloniti trenutne opasnosti jer je sudac za prethodni postupak u najboljoj poziciji da o tome donese odluku s obzirom da je pred tim sucem održano i ročište kako bi se upravo razmotrile sve relevantne okolnosti ovog slučaja. Prema ocjeni tog vijeća, sudac za prethodni postupak je izveo zaključak koji bi izveo iole razumni sudac odnosno presuditelj, te je taj sud donio rješenje kao u dispozitivu.
15. Sud BiH je obavijestio Ustavni sud da je apelantu Rješenjem broj S1 1 K 019086 16 Kv6 od 29. studenog 2016. godine ukinut pritvor, apelant pušten na slobodu, te da su mu određene mjere zabrane napuštanja mjesta boravišta i zabrana putovanja iz članka 126. st. 1. i 2. ZKPBiH i mjera zabrane sastajanja sa određenim osobama iz članka 126a. stavak 1. točka c) ZKPBiH. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u nedovoljno obrazloženim odlukama redovitih sudova i propuštanju tih sudova da se izjasne o apelantovim prigovorima na činjenice koje je ponudio tužitelj, zbog čega je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe apelant vidi u nedostavljanju dokaza od strane Tužiteljstva iz kojih bi bilo vidljivo postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret u situaciji kada je nesporno da se tužitelj pozvao na popis stanovništva koji nije validan jer su tada u sastav općine Orašje ulazili i teritoriji koji danas ne čine tu općinu. Također smatra da mu je ovo pravo prekršeno jer njegovom branitelju nije dano dovoljno vremena upoznati se s dokazima i prijedlogom za određivanje pritvora koji mu je dostavljen samo pola sata prije održavanja ročišta. Apelant navodi da ne spori da ovo nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, ali da je to isticala braniteljica suoptuženog, te da je ovu tvrdnju apelant naveo i u prizivu protiv prvostupanjskog rješenja, na što je Sud BiH, prema apelantovu mišljenju, dao neadekvatno obrazloženje da se radi o predmetu koji zahtijeva žurnost u postupanju, te da bi u suprotnom, ako bi se žurnost zanemarila, bilo prekršeno apelantovo pravo iz članka 5. Europske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je ponovio sadržaje osporenih rješenja i apelacijske navode, te istaknuo da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te da je utemeljena sumnja dokazana na objektivan i razuman način, kao i da su obrazloženi razlozi zbog kojih je određen pritvor kako apelantu tako i ostalim suosumnjičenim.
18. Tužiteljstvo je navelo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. Navodi i da je Tužiteljstvo ponudilo dovoljno dokaza i argumenata na temelju kojih jasno proizlazi postojanje utemeljene sumnje za počinjena predmetna kaznena djela, te da je dalo i dokaze zašto je trebalo odrediti pritvor.
V.Relevantni propisi
19. U Kaznenom zakonu („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) relevantne odredbe glase:
Zločini protiv čovječnosti Članak 172.
(1)Tko, kao dio šireobuhvatnog ili sustavnog napada upravljenog bilo protiv kojeg civilnog pučanstva, znajući za takav napad, počini koje od ovih djela:
a) usmrćivanje drugoga (ubojstvo);
b) istrebljenje;
c) odvođenje u ropstvo,
d) deportacija ili prisilno preseljenje pučanstva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje tjelesne slobode suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava;
f) mučenje;
g) prisiljavanje druge osobe, uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti njezin život ili tijelo ili život ili tijelo njoj bliske osobe, na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog spolnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili zajednice na političkom, rasnom, nacionalnom, etničkom, kulturnom, vjerskom, spolnom ili drugom temelju koji je općeprihvaćen kao nedozvoljen po međunarodnom pravu, u svezi bilo kojeg kaznenog djela iz ovoga stavka ovoga članka, bilo kojeg kaznenog djela propisanog ovim Zakonom ili bilo kojeg kaznenog djela u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
i) prisilni nestanak osoba;
j) zločin aparthejda;
k) druga nečovječna djela slične naravi, namjerno nanoseći tešku patnju ili ozbiljnu tjelesnu ozljedu, duševnu povredu ili narušenje zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Članak 175.
Tko kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredi ili počini koje od ovih djela:
a) usmrćivanje drugih osoba (ubojstva), namjerna nanošenja osobama snažne tjelesne ili duševne boli ili patnje (mučenja), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene pokuse, uzimanje tkiva ili organa radi presađivanja;
b) nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povreda zdravlja;
c) prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
20. U Zakonu o kaznenom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) relevantne odredbe glase:
Članak 6.
Prava osumnjičenika odnosno optuženika (1) Osumnjičenik već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljem tijeku postupka.
(2) Osumnjičeniku odnosno optuženiku mora se omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičenik odnosno optuženik nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Članak 7.
Pravo na obranu (1) Osumnjičenik odnosno optuženik ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabere.
(2) Ako osumnjičenik odnosno optuženik ne izabere branitelja sam, branitelj će mu se postaviti kada je to propisano ovim Zakonom.
(3) Osumnjičeniku odnosno optuženiku mora se osigurati dovoljno vremena za pripremu obrane.
Članak 45. st. 1. i 2.
Kada osumnjičenik odnosno optuženik mora imati branitelja (1) Osumnjičenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za kazneno djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora.
(2) Osumnjičenik odnosno optuženik mora imati branitelja prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
Članak 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i predmete (1) Tijekom istrage, branitelj ima pravo razmatranja spisa i razgledavanja pribavljenih predmeta koji idu u korist osumnjičeniku. To se pravo branitelju može uskratiti ako se radi o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo ugroziti cilj istrage.
(2) Iznimno od stavka (1) ovoga članka, Tužitelj će istodobno s prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi izvješćivanja branitelja. (3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičenik, optuženik odnosno branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudac, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičeniku, odnosno optuženiku.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovoga članka, branitelj, osumnjičenik odnosno optuženik može preslikati sve spise i isprave.
Članak 132. stavak 1. toč. a) i b) Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače, Članak 139.
Lišavanje slobode i zadržavanje (1) Policijsko tijelo može osobu lišiti slobode ako postoje osnove sumnje da je ta osoba počinila kazneno djelo i ako postoji ma koji razlog predviđen člankom 132. ovoga zakona, ali je policijsko tijelo dužno takvu osobu bez odgode, a najkasnije u roku od 24 sata sprovesti Tužitelju. Prilikom dovođenja, policijsko će tijelo obavijestiti Tužitelja o razlozima i o vremenu lišavanja slobode. Uporaba sile pri dovođenju dopuštena je sukladno zakonu.
(2) Iznimno od stavka (1) ovog članka, kada se radi o kaznenim djelima terorizma, osoba se mora sprovesti Tužitelju najkasnije u roku od 72 sata.
(3) Osoba lišena slobode mora biti poučena sukladno članku 5. ovoga zakona.
(4) Ako osoba lišena slobode ne bude sprovedena Tužitelju u roku iz st. (1) i (2) ovoga članka, bit će puštena na slobodu.
(5) Tužitelj je dužan osobu lišenu slobode ispitati bez odgode, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti hoće li osobu lišenu slobode pustiti na slobodu ili će postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora, osiguravajući izvođenje osobe pred suca za prethodni postupak.
(6) Sudac za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.
(7) Ako sudac za prethodni postupak ne prihvati prijedlog za određivanje pritvora, donijet će rješenje kojim se odbija prijedlog i osoba odmah pušta na slobodu. Tužitelj može uložiti žalbu na rješenje suca za prethodni postupak, ali žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(8) Protiv rješenja kojim se određuje pritvor pritvorenik može podnijeti žalbu, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovoga članka, o žalbi odlučuje vijeće iz članka 24. stavak (7) ovoga zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati od zaprimanja žalbe u Sud.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. a)U odnosu na pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5.
Europske konvencije
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom u odnosu na ovo pravo je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 019086 16 Kv 5 od 8. studenog 2016. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 10. studenog 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. studenog 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.
b)U odnosu na pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije
25. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, Serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena na prijedlog Tužiteljstva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stajalište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li kazneni postupak bio pravičan u smislu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
27. Suglasno navedenom, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjena. VII.Meritum
28. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
30. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
[…] c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela.
[…]
4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
c) U odnosu na pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije
31. Ustavni sud prije svega primjećuje da apelant navodi da mu je prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije jer mu nije dano adekvatno vrijeme i uvjeti za pripremu obrane budući da su njegovom branitelju spisi predmeta s prijedlogom Tužiteljstva za određivanje pritvora i dokazima dostavljeni samo pola sata prije održavanja ročišta.
32. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da članak 5. stavak 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Članak 5. stavak 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz članka 13. Europske konvencije i daje pravo uhićenim ili pritvorenim osobama pokrenuti postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegova ili njezina lišavanja slobode (vidi, Europski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. veljače 2009. godine, točka 202., aplikacija broj 3455/05).
33. Zahtjev proceduralne pravičnosti prema članku 5. stavak 4. ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članku 5. stavak 4. pruži iste garancije kao one koje se traže prema članku 6. Europske konvencije za kazneni ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „jednakopravnost strana“. Štoviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optužena osoba počinila kazneno djelo kao sine qua non zakonitosti produljenja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da učinkovito ospori osnovu za optužbe protiv njega (ibid., A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, toč. 202.-204.).
34. Ustavni sud, nadalje, ukazuje da članak 5. stavak 4. Europske konvencije garantira osobi lišenoj slobode pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produljenja trajanja te mjere. Prema praksi Europskog suda, ključni element ove obveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Europski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. ožujka 1987. godine, Serija A, broj 114, stavak 61.). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“ taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Europski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. studenog 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77.), te mora imati nadležnost da donese obvezujuću odluku koja može voditi i puštanju osobe na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u kaznenom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osobe. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem sudjeluju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
35. U konkretnom slučaju, u svezi sa apelantovim navodima o kršenju ovog prava jer nije imao adekvatno vrijeme i uvjete za pripremu obrane u svezi sa određivanjem pritvora, Ustavni sud uočava da iz činjenica predmeta zaista proizlazi da su apelantovom branitelju dokazi i prijedlog Tužiteljstva dostavljeni pola sata prije održavanja ročišta za određivanje pritvora, te da je apelant ovaj prigovor isticao pred redovitim sudovima, ali da je prigovor odbijen kao neutemeljen uz obrazloženje da se apelantov branitelj upustio u raspravljanje vezano za činjenice na kojim se temeljilo postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio djelo za koje je osumnjičen, te da standardi članka 5. Europske konvencije zahtijevaju žurnost u postupanju u ovakvim slučajevima. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je posebna žurnost u postupanju u tzv. pritvorskim predmetima propisana člankom 131. stavak 2. ZKPBiH kao „dužnost svih organa koji učestvuju u kaznenom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć“, a rokovi u kojima se moraju provesti sve procesne radnje nakon lišavanja slobode propisani su odredbama članka 134. st. 4. i 5. i članka 139. ZKPBiH. Ustavni sud iz činjenica predmeta zapaža da je redoviti sud, nakon što je Tužiteljstvo podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora, apelantu i branitelju taj prijedlog dostavilo istog dana (1. studenog 2016. godine) i održao ročište u 16 sati u prisustvu apelanta i njegova branitelja, kada im je dana mogućnost izjasniti se o okolnostima prijedloga za određivanje mjere pritvora.
36. Međutim, Ustavni sud, u kontekstu navedenog, smatra da zahtjev za žurnošću u postupanju u pritvorskim predmetima ne može biti shvaćen niti interpretiran na ovako širok način na koji su to u konkretnom slučaju učinili redoviti sudovi. Naime, Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe čl. 6.,7., 42. i 45. ZKPBiH kojima je ustanovljena zakonska obveza postavljanja branitelja osobama, između ostalog, osumnjičenim za kaznena djela za koja se mogu izreći dugotrajne kazne zatvora (kao što je u konkretnom predmetu slučaj), te na obvezu da ovakvim slučajevima osumnjičeni mora imati branitelja (po izboru ili postavljenog službenim putem) već prilikom prvog ispitivanja, odnosno i prilikom određivanja pritvora, da se osumnjičenom mora omogućiti dovoljno vremena za pripremu obrane, kao i obvezu suca odnosno vijeća, kao i tužitelja da, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave te dokaze ili informacije ili činjenice na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom.
37. Prema mišljenju Ustavnog suda, svrha navedenih zakonskih odredbi je nesumnjivo da se osobi osumnjičenoj (a i optuženoj), prije svega, za teška kaznena djela omogući adekvatan pristup sudu u vidu adekvatne obrane u liku profesionalnog branitelja od samog momenta lišavanja slobode, pa tijekom cijelog postupka kako bi se zaštitila prava osumnjičenog od arbitrarnog postupanja sudskih organa. Obezbjeđenje adekvatnog branitelja može biti osigurano jedino pod uvjetom da se i takvom, stručnom branitelju omogući dovoljno vremena za upoznavanje s činjenicama i dokazima na kojima Tužiteljstvo temelji svoje zahtjeve, kao što je i zahtjev za određivanje (i produljenje) pritvora. U suprotnom, prema mišljenju Ustavnog suda, sam institut branitelja bi bio sveden na puku formalnost.
38. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant osumnjičen da je počinio kaznena djela - kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. KZBiH za koja se mogu izreći kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u svezi s tim, prema stanju spisa, Tužiteljstvo uz prijedlog za određivanje pritvora ponudilo brojne i opsežne dokaze koji su apelantovom branitelju prezentirani pola sata prije održavanja ročišta za određivanje pritvora. U svezi s tim, a u kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud smatra da u ovakvim okolnostima dostavljanje dokaza i prijedloga pola sata prije održavanja ročišta o određivanju pritvora ne predstavlja adekvatno vrijeme za pripremu obrane. Ovakvim postupanjem redovitih sudova nisu osigurane garancije iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju apelantu nije omogućen slobodan pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produljenja trajanja te mjere.
39. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi utemeljeni, te da je apelantu prekršeno pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije.
40. Ustavni sud podsjeća da je pritvor koji je apelantu određen osporenim rješenjima istekao, te da je apelantu u postupku preispitivanja utemeljenosti razloga za pritvor pritvor ukinut, apelant pušten na slobodu, te su mu određene mjere zabrane koje su precizirane u prethodnim točkama ove odluke. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema osnova za ukidanje osporenih rješenja, dakle da je ova odluka o kršenju apelantova prava deklaratornog karaktera i donesena je u cilju ukazivanja redovitim sudovima na navedene proceduralne greške, a kako bi se spriječilo njihovo ponavljanje ubuduće.
Pravo iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije
41. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da s obzirom da je u prethodnim točkama ove odluke utvrdio kršenje apelantova prava iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije zbog neostavljanja dovoljno vremena za upoznavanje i izjašnjenje na prijedlog i dokaze Tužiteljstva za određivanje pritvora nije svrsishodno ispitivati apelantove navode o kršenju prava iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 4. Europske konvencije kada apelantu nije pruženo adekvatno vrijeme i uvjeti za izjašnjenje o prijedlogu i dokazima Tužiteljstva za određivanje pritvora budući da su oni apelantovom branitelju dostavljeni svega pola sata prije ročišta za određivanje pritvora, a pri tome je apelant osumnjičen da je počinio kaznena djela za koja se mogu izreći kazne zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazne dugotrajnog zatvora.
43. Na temelju članka 59. st.( 1) i (2) i članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman