Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2690/14 (G. N.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2690/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2690/14, rješavajući apelaciju Gorana Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Nikolića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 006072 13 Kžž od 13. februara 2014. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 006072 12 Kžk od 14. juna 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 10. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude trećestepenog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećestepeno vijeće) broj S1 2 006072 13 Kžž od 13. februara 2014. godine i Presude Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 006072 12 Kžk od 14. juna 2013. godine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i od Tužilaštva Bosne i Hercegovine kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 30. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je 7. decembra 2016 godine dostavio odgovor, a Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Prvosetepenom presudom Suda BiH broj S1 2 006072 11 K od 27. aprila 2012. godine, apelant je kao suoptuženi u krivičnom postupku protiv više lica oslobođen od optužbe da je, zajedno sa drugim suoptuženim, radnjama precizno navedenim u dispozitivu prvostepene presude, počinio krivično djelo „Krivotvorenje službene isprave“ iz člana 226 stav 1 u vezi sa čl. 29 i 54 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:

KZBiH).

6. Odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH protiv prvostepene presude, Apelaciono vijeće je ukinulo prvostepenu presudu u odnosu na apelanta i neke druge suoptužene i odredilo održavanje pretresa pred tim vijećem. Nakon provedenog pretresa, Apelaciono vijeće je osporenom Presudom broj S1 2 K 006072 12 Kžk od 14. juna 2013. godine proglasilo, između ostalih, i apelanta krivim da je sa drugim suoptuženima, radnjama precizno navedenim u tački 3 a) i b) dispozitiva drugostepene presude, počinio produženo krivično djelo „Krivotvorenje službene isprave“ iz člana 226 stav 1 u vezi sa članom 54 KZBiH, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.

7. Apelaciono vijeće je navelo da je iz provedenih dokaza nesumnjivo zaključilo da je apelant, kao službenik Državne granične službe Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: DGS), krivotvorio službenu ispravu u dva slučaja. Naime, sud je u oba slučaja utvrdio da je apelant u odgovarajuće obrasce i u Knjigu evidencije ulaska vozila (u daljnjem tekstu: Knjiga evidencije) unio neistinite podatke o tome da su vozila i lica navedeni u tački 3.a) i b) dispozitiva drugostepene presude došli određenih datuma u carinsko područje Bosne i Hercegovine na Međunarodnom graničnom prelazu Doljani (u daljnjem tekstu: MGP Doljani), s ciljem prijavljivanja tih vozila radi uvoza i carinjenja u Bosni i Hercegovini, iako je znao da ni vozila ni lica nisu zaista i prisutni s tim ciljem i iako su ta vozila već ranije, u neutvrđeno vrijeme, na neutvrđeni način i od nepoznatog lica, dovezena u Bosnu i Hercegovinu. Sud je utvrdio da je u ova dva slučaja apelant taj koji je neistinite podatke koji se tiču datuma i vremena ulaska vozila, vrste i količine robe, te podatke o registarskom broju vozila, imena i prezimena vozača, broja lične isprave vozača i dužine zadržavanja vozila na graničnom prelazu unio u propisani obrazac i u Knjigu evidencije.

8. Obrazlažući svoje procesne odluke u odnosu na sve optužene, Apelaciono vijeće je navelo da je odbilo prijedlog branioca druga četiri optužena u istom predmetu (među kojima nije naveden apelant) da se sasluša još jedan svjedok, A. S., i to na okolnosti obaveze postupanja službenih lica DGS prilikom pregleda robe. Naime, Apelaciono vijeće je zaključilo da su te obaveze propisane zakonskim i podzakonskim aktima, pa da je saslušanje predloženog svjedoka na te okolnosti bilo suvišno. Dalje, Apelaciono vijeće je u ovom dijelu navelo i da je pred tim vijećem, kao dokaz suda, provedeno grafološko vještačenje. Prilikom određivanja provođenja tog vještačenja, Apelaciono vijeće se, kako je dalje obrazloženo, rukovodilo odredbom člana 239 stav 2 i člana 261 stav 2 tačka e) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Naime, kako je vijeće obrazložilo, radi „svestranog pretresanja predmeta bilo je potrebno otkloniti svaku sumnju u pogledu identiteta lica koja su sastavljala i potpisivala dokumente navedene u činjeničnom opisu optužnice“. Osim toga, to vještačenje nije, kako je dalje obrazloženo, „jedini i isključivi dokaz da su optuženi sačinili i potpisali spornu dokumentaciju, budući da su i prije toga, izvedeni dokazi ukazivali na optužene kao skriptore i potpisnike sporne materijalne dokumentacije“.

9. U ovom dijelu presude, odgovarajući na primjedbe odbrane iznesene tokom postupka, Apelaciono vijeće je, takođe, navelo da je u toku cijelog postupka „činjenični supstrat opis svih bitnih obilježja krivičnih djela“ koja su svim optuženim, uključujući i apelanta stavljena na teret. Tužilaštvo je, kako je vijeće dalje navelo, mijenjalo činjenični opis iz optužnice „prilagođavajući ga izvedenim dokazima, sve u skladu sa članom 275. ZKP BiH, a izmjenom pravne kvalifikacije djela u odnosu na optužene pripadnike DGS BiH, ni na koji način nije narušen objektivni ili subjektivni identitet optužbe, niti je sud bio vezan pravnom kvalifikacijom tužioca“.

10. Dalje, u odnosu na osuđujući dio presude u dijelu koji je relevantan za apelanta, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je nesporno da je u inkriminisano vrijeme apelant bio službenik DGS na MGP Doljani. Međutim, bilo je sporno da li su apelant i drugi suoptuženi sačinili, odnosno popunili propisani obrazac i unijeli netačne podatke u Knjigu evidencije. Takođe je bilo sporno i da li su oni „u slučaju da se radi o neistinitim podacima toga bili svjesni i znali da ono što pišu ne odgovara istini i da predstavlja lažne podatke“. Apelaciono vijeće je, dalje, obrazložilo da su i apelant i ostali suoptuženi ovo negirali,, te da su se stoga „zaključci o navedenom mogli donositi jedino posredno, kroz razrješenje dilema da li su predmetna vozila bila na MGP Doljani sa licima koji su u [obrascu] i [Knjizi evidencije] navedeni kao vozači, u vrijeme navedeno u [obrascu] i [Knjizi evidencije] ili su u tom momentu bili negdje u unutrašnjosti BiH, a na MGP bili samo njihovi dokumenti potrebni za pokretanje carinske procedure.“ Osim toga, apelant i drugi suoptuženi su, takođe, sporili i to da je njihova dužnost kao službenika DGS bila da provjeravaju prisustvo vozila i vozača na graničnom prelazu i da o tome unose podatke u navedene dokumente, kao i da je Knjiga evidencije službena knjiga.

11. Odgovarajući na ova pitanja, Apelaciono vijeće je najprije utvrdilo, na osnovu grafološkog vještačenja, da se i apelantov rukopis nalazi na obrascu i u Knjizi evidencije (tač. 55–67 obrazloženja drugostepene presude). Dalje, Apelaciono vijeće je utvrdilo nespornim i da je Knjiga evidencije službena knjiga u smislu člana 225 stav 1 KZBiH, odnosno da se radi o knjizi „koju vodi državni organ pri obavljanju državne službe“ (tač. 68–73 obrazloženja drugostepene presude). Apelaciono vijeće je, takođe, detaljno obrazložilo i zbog čega je nesumnjivo utvrđeno da je obaveza službenika DGS bila da unese istinite podatke u obrazac i u Knjigu evidencije, te da to nije bilo moguće učiniti bez prisustva vozila i lica koje se u dokumentima navodi kao vozač tog vozila. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da se ni iz čega ne može zaključiti da je dužnost službenika DGS na MGP „puko prepisivanje podataka iz dokumentacije koju mu donese neko njemu poznato ili nepoznato lice, ili pak upisivanje podataka koje mu to lice usmeno navede“. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo, između ostalog, da su na nalozima DGSBiH koji su bili izdati za inkriminisane dane „jasno bile navedene dužnosti postupanja pripadnika DGS BiH i one su između ostalog podrazumijevale nadzor granice, kontrolu prometa na graničnim prijelazima, pregledanje dokumenata na graničnim prijelazima i odobravanje prelaska granice, kao i druge mjere i radnje predviđene odredbama člana 2, 5. i 6. Zakona o državnoj graničnoj službi, a u više navrata je u ovim Radnim nalozima izričito naglašena dužnost vođenja službenih evidencija o preduzetim radnjama“ (detaljnije u tač. 68–81. obrazloženja drugostepene presude).

12. U odnosu na radnje koje su apelantu stavljene na teret, Apelaciono vijeće je iz provedenih dokaza zaključilo da vozila i vozači za koje je apelant unio podatke u obrazac i Knjigu evidencije nisu u inkriminisano vrijeme bili prisutni na MGP Doljani. Apelaciono vijeće je naročito navelo da ovakav zaključak zasniva na saslušanju svjedoka. U prvom slučaju, jedan svjedok koji je vlasnik jednog od vozila izjavio je da je njegovo vozilo u inkriminisano vrijeme bilo smješteno u njegovoj garaži, a da je „proceduru oko naknadnog uvoza vozila“ vodilo treće lice od kog je on i kupio sporno vozilo. U odnosu na drugo vozilo za koje je apelant okrivljen da je unio neistinite podatke, Apelaciono vijeće je iz iskaza drugog svjedoka, takođe vlasnika spornog vozila, koji je izjavio da je kupio vozilo kad je ono već bilo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Osim toga, u tom slučaju Apelaciono vijeće je poklonilo vjeru i iskazu A. I. koji je u obrascu i u Knjizi evidencije bio naveden kao vozač spornog vozila i koji je „jasno i nedvosmisleno istakao da nikada nije uvozio vozila preko MGP Doljani, iz čega proizlazi da nije uvezao ovo vozilo“ (detaljnije u tač. 126–139 obrazloženja drugostepene presude). Na osnovu ovih i svih drugih provedenih dokaza, Apelaciono vijeće je zaključilo da je apelant bio upoznat, kao ovlašćeno službeno lice, sa propisanom procedurom u vezi s popunjavanjem službene evidencije u vezi sa uvozom vozila, kao i da je nesumnjivo da su mu podatke o vozilima donijela treća lica, a da vozila i vozači koje je upisao u obrazac i Knjigu evidencije nisu bili ni prisutni na MGP Doljani u vrijeme kada je za njih ispunio službene isprave. Na osnovu toga je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i kažnjen.

13. Trećestepeno vijeće je Presudom broj S1 2 006072 13 Kžž od 13. februara 2014. godine odbilo sve žalbe protiv drugostepene presude. U obrazloženju svoje odluke, trećestepeno vijeće je, između ostalog, navelo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji su se odnosili na odluku Apelacionog vijeća da se provede grafološko vještačenje. Naime, trećestepeno vijeće je navelo da sud nema samo pasivnu ulogu posmatrača već da iz odredbe člana 261 ZKPBiH proizlazi da sud ima ovlašćenje i da samostalno provodi dokaze, bez prijedloga stranaka, nakon što su provedeni dokazi optužbe i odbrane. Apelaciono vijeće je navelo da je članom 239 ZKPBiH propisana obaveza predsjednika vijeća da se stara o potpunom i svestranom pretresanju stvari, što podrazumijeva i obavezu da odlučuje o prijedlozima dokaza odbrane i optužbe, ali i da odlučuje o eventualnom provođenju dokaza suda. Budući da je u konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, postojala sumnja u pogledu toga ko je unosio određene podatke u sporne dokumente, odnosno ko ih je sastavio i potpisao, Apelaciono vijeće je koristilo navedeno ovlašćenje i naredilo provođenje grafološkog vještačenja.

14. Dalje, trećestepeni sud je zaključio i da je odbijanje prijedloga nekih od optuženih da se sasluša svjedok S. A. bilo opravdano zato što je Apelaciono vijeće postupalo u skladu sa zakonskim ovlašćenjima jer je smatralo suvišnim da izvodi taj dokaz s obzirom na ostale izvedene dokaze (detaljnije u tač. 49–53 obrazloženja drugostepene presude). Takođe, trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim i navode da apelant i ostali optuženi nisu bili na adekvatan način upoznati sa optužbama protiv njih. U vezi s tim, trećestepeno vijeće je navelo da su i apelant i ostali imali priliku nakon potvrđivanja optužnice da izjave prethodne prigovore, što nisu uradili. Zatim, da su prilikom izjašnjavanja o krivici imali priliku da traže od sudije za prethodno saslušanje pojašnjenje u vezi s optužnicom ako je nisu razumjeli, što nisu učinili, te da su i prilikom otvaranja glavnog pretresa pitani da li su razumjeli optužnicu, te da su svi izjavili da jesu. Osim toga, optužnica im je ponovo čitana nakon ukidanja prvostepene presude i otvaranja pretresa pred Apelacionim vijećem kada su ponovo imali mogućnost da se izjasne da li tu optužnicu razumiju. Takođe, trećestepeno vijeće je navelo i da su nakon izmjene optužnice, apelant i ostali imali priliku da se izjasne o tim izmjenama, da su to učinili i da je o tome Apelaciono vijeće zauzelo stav u presudi. Trećestepeno vijeće je naročito naglasilo da je bilo izmjena u pogledu pravne kvalifikacije radnji koje su apelantu i ostalima stavljene na teret, ali da tim izmjenama nije u bitnom promijenjen identitet optužbe. U vezi s tim, trećestepeno vijeće je navelo da se objektivni identitet optužbe ogleda u samom činjeničnom opisu, a ne u pravnoj kvalifikaciji, te da je apelantu i ostalima bilo poznato, još od potvrđivanja optužnice, za šta se tačno terete. Osim toga, odbijeni su i svi apelantovi žalbeni prigovori u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, uz obrazloženje da je Apelaciono vijeće dalo detaljne i iscrpne razloge u pogledu utvrđivanja relevantnih okolnosti, o čemu je dalo detaljno obrazloženje. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svojih navoda, apelant navodi da mu je ovo pravo prekršeno: a) zato što nisu prihvaćeni prijedlozi odbrane da se sasluša svjedok S. A. koje su predložili drugi suoptuženi „a podržan kao zajednički dokaz svih odbrana“; b) zato što nije podrobno obaviješten o razlozima i prirodi optužbe protiv njega; c) zato što je osuđujuća presuda kontradiktorna i ne sadrži adekvatno obrazloženje; i d) zato što dokazi Tužilaštva BiH „nisu bili posmatrani u skladu sa načelom in dubio pro reo“. Dalje, apelant se poziva i na princip ravnopravnosti u postupku i navodi da je odbijanjem prijedloga odbrane da se provedu određeni dokazi taj princip prekršen. Dalje navodi da je izmjena optužnice suprotna pravu svakog optuženog da bude odmah obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega, te da je „prihvatanjem proširenja optužnice sud postupio suprotno zakonu“, zato što „proširena inkriminacija nije bila predmetom dokazivanja u toku krivičnog postupka.“ Apelant, takođe, navodi da je prvostepenom presudom bio oslobođen od optužbe, te da je osuđen nakon što je Tužilaštvo BiH promijenilo pravnu kvalifikaciju djela suprotno zakonu. Apelant smatra da je takva izmjena predstavljala novo optuženje i „proširenje optužbe koje nije dozvoljeno odredbama ZKP-a“.

16. Dalje, apelant navodi da je Apelaciono vijeće, nalaganjem grafološkog vještačenja, „narušilo princip nepristrasnosti i pravičnog suđenja“. Takođe navodi da „sudska praksa ukazuje na pravilo da se pred Apelacionim vijećem mogu izvoditi samo dokazi koji iz opravdanih razloga nisu bili izneseni pred prvostepenim sudom“. Osim toga, smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što je sud „izvršio selektivnu ocjenu izvedenih dokaza i iste je pogrešno cijenio na štetu optuženog“. Apelant, takođe, osporava i utvrđeno činjenično stanje, osporava pravilnost odluke suda o tome kojim dokazima je poklonjena vjera i zašto, te navodi da mu je prekršen princip in dubio pro reo zato što „drugostepeno i trećestepeno vijeće nisu sa jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje su teretile optužene, kao i one koje su im išle u prilog“, pri čemu se poziva i na standard „izvan svake razumne sumnje“ koji je „bliži apsolutnoj tačnosti nego mogućoj krivnji“.

b) Odgovor na apelaciju

17. Sud BiH u cijelosti osporava apelacione navode ističući da ostaje kod svih navoda koji su dati u osporenim presudama.

V.Relevantni propisi

18. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, neslužbena prečišćena verzija dostupna ovdje), relevantne odredbe glase:

Krivotvorenje službene isprave Član 226.

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom, odnosno službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koja svojim potpisom, odnosno službenim pečatom omogući pravljenje takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

19. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, neslužbena prečišćena verzija dostupna ovdje), relevantne odredbe glase:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 239.

Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća [...] (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari. [...] Član 261.

Izvođenje dokaza [...] (2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

[...]

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće, [...] Član 275.

Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 290.

Sadržaj presude [...] (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 006072 13 Kžž od 13. februara 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3a) i d) Evropske konvencije.

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 st. 1 i 3a) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glase: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, rezultat predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6 st. 1 i 3a) i

d) Evropske konvencije.

28. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo iz člana 6 stav 3a) Evropske konvencije zato što je Tužilaštvo BiH izmijenilo optužnicu na način da su radnje koje su apelantu stavljene na teret drugačije pravno kvalifikovane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su i drugostepeno i trećestepeno vijeće razmotrili istovjetne navode koje je apelant iznio, te da su te navode odbili obrazloživši da izmjenom pravne kvalifikacije nije narušen objektivni ili subjektivni identitet optužbe, niti je sud vezan pravnom kvalifikacijom tužioca. O ovom su sudovi u obje presude dali detaljno i jasno obrazloženje, a apelant nije iznio ništa novo u apelaciji što bi potvrdilo njegove navode da bi se u konkretnom slučaju radilo o podizanju optužnice za neko drugo djelo, niti da se na bilo koji način otežao njegov procesni položaj. Osim toga, apelant je imao mogućnosti da se o izmjenama optužnice izjašnjava, što je i učinio, ali i da traži odgodu ako mu je bilo potrebno dodatno vrijeme za pripremanje odbrane, što nije učinio. Imajući u vidu da optužnica ni u jednom trenutku nije tako radikalno promijenjena da bi se smatralo da je apelant kažnjen za neke druge radnje od onih koje su mu od početka bile stavljene na teret, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6.3a) Evropske konvencije neosnovani.

29. Što se tiče apelantovih navoda o tome da mu, odbijanjem prijedloga za saslušanjem određenog svjedoka, nije omogućeno ravnopravno učestvovanje u postupku, Ustavni sud ističe da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25–27). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su neki apelantovi suoptuženi predložili da se sasluša svjedok S. A. na okolnost „obaveze postupanja službenih lica DGS BiH prilikom pregleda robe“ ali da je Apelaciono vijeće odbilo ovaj prijedlog zato što su ta pitanja, kako su sudovi obrazložili, predmet regulisanja zakonskih i podzakonskih akata, pa je provođenje tog dokaza sud ocijenio suvišnim. Ustavni sud zapaža da je sud postupao u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima da odbije izvođenje određenih dokaza za koje ocijeni da nisu svrsishodni, te da su o tome u obje presude data jasna i detaljna obrazloženja koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim.

30. Osim toga, apelant smatra da nije imao ravnopravan tretman u postupku i zato što je sud, na vlastitu inicijativu, naredio provođenje grafološkog vještačenja. Međutim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u obje presude detaljno analizirali ovo pitanje i zaključili da nema ništa što ukazuje da su postupali suprotno ovlašćenju koje im je dato članom 261 stav 2(e) iz kog jasno proizlazi mogućnost suda da sam, bez inicijative stranaka, naredi izvođenje nekog dokaza, u vezi sa članom 239 stav 2 prema kom je dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća, da se stara za svestrano pretresanje predmeta. Apelant je imao i koristio mogućnost da ospori nalaz vještaka grafologa, kao i da unakrsno ispita vještaka, što ukazuje da nije bio u procesno nepovoljnijoj situaciji od tužioca. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3d) Evropske konvencije.

31. Ostali apelantovi navodi odnose se na pitanje kako je sud cijenio izvedene dokaze i kako je na osnovu tih dokaza utvrdio činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je slijedio praksu Evropskog suda, pa u svojim odlukama uvijek naglašava da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25 sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102–104). Takođe, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su i Apelaciono i trećestepeno vijeće dali detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih su zaključili da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen. Pri tome, u obje presude je data detaljna ocjena svih izvedenih dokaza koja je obuhvatila sva sporna pitanja koja apelant ponavlja i u apelaciji, a koja su ranije već navedena u ovoj odluci. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u okviru ovoga iznosi i navode o tome da mu je prekršen i princip in dubio pro reo, mada ni u odnosu na te navode nije dao relevantnu argumentaciju. Naime, apelant kršenje tog principa obrazlaže time da „dokazi Tužilaštva BiH nisu bili posmatrani u skladu sa načelom in dubio pro reo“. Međutim, u osporenim presudama nema ništa što bi ukazalo da su ti navodi tačni, a sud je u obje presude detaljno ispitao apelantove navode u vezi sa ocjenom dokaza i zaključcima o apelantovoj krivici, pa je o svojim zaključcima dao detaljna i jasna obrazloženja, koja su već ranije navedena u ovoj odluci, pa ih ovdje nema potrebe ponavljati. Zbog toga se ne mogu prihvatiti ni apelantovi navodi da osporene presude ne sadrže relevantna obrazloženja, zato što su ti navodi zasnovani isključivo na apelantovom nezadovoljstvu osporenim odlukama, a ne na nekim relevantnim činjenicama i argumentima. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3a) i d) Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3a) i d) Evropske konvencije neosnovani, zato što izmjena pravne kvalifikacije radnji koje su apelantu stavljene na teret ne znači da apelant nije bio obaviješten o optužbama protiv njega u smislu prava na pravično suđenje. Osim toga, nema kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku kada je sud odbio izvođenje nekog dokaza odbrane i kada je o tome dao relevantne razloge, kao ni u situaciji kada je sud, na vlastitu inicijativu, naredio izvođenje određenog dokaza, a apelant nije bio onemogućen da taj dokaz ospori i ispita na isti način kao i tužilaštvo. Takođe, nema kršenja prava na pravično suđenje ni u situaciji kada apelant smatra da su obrazloženja osporenih presuda manjkava i da mu je zbog toga prekršen princip in dubio pro reo, a te svoje navode zasniva isključivo na nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i sudskom ocjenom dokaza.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2690/14 (G. N.) | Sudska praksa | Aktio