Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5393/14 (Ć. B.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stečaj
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5393/14

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5393/14, rješavajući apelaciju Ćamila Bungura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ćamila Bungura podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 296703 13 Gž od 30. oktobra 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 296703 12 I od 18. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ćamil Bungur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Esma Husejnbegović, advokat iz Bugojna, podnio je 12. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 296703 13 Gž od 30. oktobra 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 296703 12 I od 18. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od zakonskog zastupnika Federacije BiH (u daljnjem tekstu: FBiH ili treće lice - izvršenik) zatraženo je 29. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Zakonski zastupnik F BiH je odgovor dostavio 4. januara 2017. godine, a Općinski sud 17. januara 2017. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao 5. januara 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 005633 08 P od 9. februara 2007. godine tuženi Unis „Binas“ d.d. iz Bugojna je obavezan da apelantu isplati ukupan iznos od 11.503,05 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. Apelant je podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda u Bugojnu od 9. februara 2007. godine, pri čemu je apelant u prijedlogu kao izvršenika naznačio FBiH. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj 65 0 I 296703 12 I od 8. oktobra 2012. godine kojim je određeno predloženo izvršenje prema izvršeniku, na način, visini i obimu kako je navedeno u rješenju o izvršenju.

7. Rješavajući po prigovoru izvršenika protiv rješenja o izvršenju od 8. oktobra 2012. godine, Općinski sud je donio rješenje broj 65 0 I 296703 12 I od 18. februara 2013. godine kojim je usvojen prigovor trećeg lica - izvršenika, te je rješenje o izvršenju stavljeno van snage, te su ukinute sve provedene radnje i izvršni postupak je obustavljen. Općinski sud je rješavajući po prigovoru trećeg lica - izvršenika, cijeneći pritom i navode istaknute u odgovoru na prigovor, zaključio da je prigovor u cijelosti osnovan. Naime, Općinski sud je uvidom odu izvršnu ispravu (pravosnažnu presudu Općinskog suda u Bugojnu od 9. februara 2009. godine) utvrdio da je tuženi Unis „Binas“ d.d. Bugojno obavezan da apelantu isplati iznos od 11.503,05 KM na ime neisplaćenih plaća za vremenski period od 1. januara 2005. godine do 31. decembra 2008. godine. Nadalje, Općinski sud je odlučujući o apelantovom prijedlogu za izvršenje navedene presude donio rješenje o izvršenju kojim je određeno da je novčano potraživanje apelantu dužna isplatiti F BiH kao treće lice, jer je iz priložene dokumentacije uz prijedlog utvrđeno da je odbijen prijedlog predlagatelja za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom tuženog „Binas“ d.d. Bugojno, budući da se nadležno Federalno ministarstvo, energije rudarstva i industrije izjasnilo da nije saglasno da se nad imovinom navedenog privrednog društva otvori stečajni postupak, pa je u skladu sa odredbom člana 5. tačka 5. Zakona o stečajnom postupku za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovorna F BiH. Temeljem takvog utvrđenja Općinski sud je zaključio da se na konkretnu pravnu situaciju treba primijeniti odredba člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kojom je regulisano da se izvršenje određuje protiv trećeg lica koji u izvršnoj ispravi nije označen kao izvršenik, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj situaciji, ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave, ili je taj dug prema zakonu obvezan da izmiri. Citiranom odredbom je dalje propisano da ako treće lice ospori obavezu na ispunjenje duga, stranke to pitanje moraju riješiti u parničnom postupku. S obzirom da je treće lice – izvršenik prigovorom osporio ispunjenje duga, prema ocjeni Općinskog suda, neosnovan je apelantov prigovor da je izvršni sud dužan razriješiti sporne činjenice budući da je članom 30. stav 2. ZIP-a jasno naznačeno da ako treće lice ospori ispunjenje duga, stranke sporno pitanje moraju riješiti u parničnom postupku. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja imajući u vidu odredbu člana 30. stav 2. u vezi sa čl. 47. i 49. ZIP-a.

8. Rješavajući po apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja od 18. februara 2013. godine, Kantonalni sud je donio rješenje broj 65 0 I 296703 13 Gž od 30. oktobra 2014. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je suprotno navodima žalbe zaključilo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio prigovor F BiH kao trećeg lica, te rješenje o izvršenje stavio van snage i ukinuo provedene radnje. U vezi s žalbenim apelatnovim prigovorima Kantonalni sud je naveo da je tačno da nadležno ministarstvo energije, rudarstva i industrije nije dalo saglasnost da se nad imovinom privrednog društva „Binas“ d.d. otvori stečajni postupak, te da u tom slučaju za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovora F BiH. Međutim, odredba člana 30. stav 2. ZIP-a propisuje da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit nači preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Međutim, ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, to pitanje stranke moraju riješiti u parničnom postupku. Shodno tome, budući da je F BiH kao treće lice osporila ispunjenje duga, Kantonalni sud je zaključio da stranke sporno pitanje moraju riješiti u parničnom postupku prije izvršenja, u smislu člana 30. stav 2. ZIP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se ističe da tuženi „Binas“ d.d. Bugojno nije postupio po izvršnoj ispravi jer su računi navedenog privrednog drušva godinama blokirani zbog čega apelant svoja potraživanja nije mogao naplatiti. Zbog takvog stanja određen broj radnika tuženog „Binas“ d.d. Bugojno su podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom tuženog privrednog društva, ali je prijedlog odbijen zbog toga što nadležno ministarstvo nije dalo suglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Nadalje se apelant poziva na odredbu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku koja propisuje da za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija ako federalni ministar ne da svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Istaknuo je još da je Vlada F BiH donijela zaključak da Federacija odgovora solidarno za obaveze namjenske industrije, pa je jasno da je F BiH u konkretnom slučaju kao treće lice pozvana da namiri dug tuženog privrednog društva „Binas“. Navedeno je da je Kantonalni sud svoje stanovište utemeljio proizvoljnom primjenom odredaba člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku budući da je Općinski sud ranije odbijao prigovore trećeg lica pa su u velikom broju slučajeva tražitelji izvršenja – uposlenici „Binas“ d.d. Bugojno naplatili svoja potraživanja. Međutim, u posljednje vrijeme Općinski sud usvaja prigovore izvršenika, obustavlja postupke i upućuje ih na parnični postupak u kojem će se izdejstvovati izvršna isprava protiv FBiH. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporeno rješenje preinači tako što će se ostaviti na snazi rješenje o izvršenju i „naložiti isplatu pravomoćno dosuđenog potraživanja“.

b) Odgovor na apelaciju

10. Općinski sud je u dogovoru na apelaciju istakao da u predmetnom postupku apelantu nisu prekršena prava na koja se u apelaciji pozvao jer je postupak vođen prema pravilima ZIP-a. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Treće lice – izvršenik je u odgovoru na apelaciju istakao da FBiH nije obavezana u izvršnoj ispravi već „Binas“ d.d. Bugojno, te smatra da apelantu ne pripada pravo da traži naplatu potraživanja od F BiH jer nije dokazao da je F BiH preuzela prava i obaveze u konkretnom slučaju. Stoga, treće lice – izvršenik smatra da u predmetnom postupku nije proizvoljno primjenjena odredba člana 30. stav 2. ZIP-a, jer je F BiH kao treće lice osporila apelantovo potraživanje pa se to pitanje, shodno citiranoj odredbi treba raspraviti u parničnom postupku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 29/03, 32/04 i 42/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.st.3. i 5.

Stečajni dužnik (3) Za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna je prethodna saglasnost federalnog ministra energije, rudarstva i industrije (u daljem tekstu: federalni ministar energije.)

(2) Ako federalni ministar energije ne da svoju saglasnost, za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija.

13. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 32/03, 52/03-ispravka, 33/06- ispravka, 39/09, 74/11-O.U.S. i 35/12 ) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 30. stav 2.

(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 296703 13 Gž od 30. oktobra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

18. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje raspravio u odluci broj AP-2963/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2963/14 od 20. aprila 2016. godine, st. 31-38, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustravnisud.ba) u okviru koje je odlučivano o većem broju sličnih predmeta, u kojoj je zaključeno da nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje, niti prava na imovinu. Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci najprije citirao relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku (član 5.), te ZIP-a (član 30. stav 2.), te je, uzevši u obzir sadržaj citiranih odredaba u kontekstu činjeničnog utvrđenja zaključeno da „nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo“. „Navedeno stoga“, kako je u citiranoj odluci naglašeno, „jer iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da u slučaju kada treće lice ospori da je obaveza naknade na bilo koji način prešla na njega, postoji obaveza tražioca izvršenja da dokaže postojanje solidarne obaveze trećeg lica. Kako je u konkretnom slučaju izvršenik osporio da je u konkretnim slučajevima obavezan da sa tuženim solidarno naknadi potraživanja apelantima, to su obrazloženja redovnih sudova, zašto se moraju primjeniti odredbe Zakona o izvršnom postupku, argumentirana i jasna. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovanim“. Ustavni sud također podsjeća da se u citiranoj odluci bavio i prigovorima apelanata vezanim za različitu sudsku praksu koju je ocijenio neutemeljenom pozvavši se na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava zauzetu u predmetima tog suda Unédic protiv Francuske, broj 20153/04, stav 74, od 18. decembra 2008 i Atanasovski protiv “Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije”, broj 36815/03, stav 38, od 14. januara 2010 godine. Konačno, Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio „da iz osporenih odluka ne proizlazi da su apelanti upućivanjem na parnicu radi dokazivanja postojanja obaveze trećeg lica-izvršenika, lišeni prava koja su im utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama. Naime iz činjenica predmeta proizlazi da se isključivo radi o utvrđivanju obaveze trećeg lica na izvršenje odnosno o utvrđivanju modaliteta izvršenja tih odluka putem parničnog postupka, u kojima je potrebno doći do odgovora na pitanja ko je izvršenik u ovim predmetima i na koji način će se odluke izvršiti, a nikako o ponovnom odlučivanju o pravu apelanata na naknadu utvrđenih potraživanja“.

20. Budući da predmetna apelacija postavlja gotovo identično činjenično i pravno pitanje koje je razmotreno u citiranoj odluci AP-2963/14, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje dato u citiranoj odluci.

21. Ustavni sud stoga, podržavajući svoju sopstvenu praksu, iz istih razloga zaključuje da osporenim rješenjem Kantonalnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

22. Ustavni sud podržavajući svoju praksu, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odlučenje da apelant u parničnom postupku mora dokazati da je izvršenik, kao treće lice, obavezan da zajedno sa tuženim solidarno izmiri dugovanje, dali argumentirane razloge utemeljene na relevantnim odredbama ZIP-a, pri čemu iz odluka redovnih sudova ne proizlazi da je apelant na bilo koji način lišen prava utvrđenih u pravosnažnoj sudskoj odluci, već da se radi o utvrđivanju modaliteta njegovog izvršenja.

23. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5393/14 (Ć. B.) | Sudska praksa | Aktio