Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5347/14 (J. I.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Uporedive situacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5347/14

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5347/14, rješavajući apelaciju Jasmine Ibrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Ibrić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 012170 14 U od 9. oktobra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jasmina Ibrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Minka Pašić Beganović, advokat iz Tuzle, podnijela je 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 012170 14 U od 9. oktobra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog zavoda za zapošljavanje Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za zapošljavanje), Javne ustanove „Službe za zapošljavanje Tuzlanskog kantona“ Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za zapošljavanje TK), zatraženo je 8. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 14. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Federalni zavod za zapošljavanje 15. novembra 2016. godine, a Služba za zapošljavanje TK 18. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Službe za zapošljavanje TK broj 03-35-279/13 od 7. januara 2013. godine odbijen je zahtjev apelantice, nezaposlene osobe za priznavanje prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kao neosnovan.

6. Prvostepeni organ je na temelju izvedenih dokaza utvrdio: da je apelantica kao nezaposlena osoba 28. juna 2013. godine podnijela zahtjev Službi za zapošljavanje TK za priznavanje prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, da je kao nezaposlena osoba prijavljena kod Biroa za zapošljavanje Srebrenik od 23. maja 2007. godine i da se tokom tog perioda uredno javljala, da je rođena 1. marta 1958. godine i da je navršila 55 godina života, te da prema uvjerenju Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe od 29. oktobra 2013. godine apelantica ima ukupno 27 godina i 14 dana penzijskog staža u koji je uračunat i period uplate dobrovoljnog penzijskog i invalidskog osiguranja počevši od 7. novembra 2012. godine do 16. maja 2013. godine. U vezi s tim, Služba za zapošljavanje TK se pozvala na odredbu člana 137. Zakona penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 4/09, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), kojom je propisano da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015. godine. Imajući u vidu navedeno Služba je istakla da je apelantica navršila 55 godina života i da joj u smislu člana 137. Zakon o PIO za priznavanje prava propisanih citiranom odredbom zakona „nedostaje 2 godine, 11 mjeseci i 16 dana penzijskog staža. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da je nezaposlena osoba [apelantica] tek uplatom dobrovoljnog osiguranja počevši od 07.11.2012. do 16.05.2013. godine, ispunila uslov za priznavanje prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, to bi priznavanjem prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u trajanju od 2 godine, 11 mjeseci i 16 dana, računajući od dana sticanja uslova za priznavanje prava , odnosno od 17. maja 2013. godine, uslove za starosnu penziju ispunila 03. 05. 2016. godine“. Imajući u vidu navedeno, odredbu člana 137. Zakona o PIO a, vezi sa članom 31. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba („Službene novine Federacije BiH“, broj 55/00, 41/01, 22/05 i 9/08, u daljnjem tekstu: Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba) prvostepeni organ je zaključio, da apelantica nije ispunila uslove za priznavanje prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zbog čega je njen zahtjev odbijen kao neosnovan.

7. Rješenjem Federalnog zavoda za zapošljavanje broj 02/1-35/1-137-HA/14 od 24. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv rješenja Službe za zapošljavanje TK od 7. januara 2014. godine kao i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je apelantica izjavila žalbu protiv rješenja prvostepenog organa, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, navodi da je na evidenciji nezaposlenih osoba prijavljena od 23. maja 2007. godine, te da je prvostepeni organ pogrešno naveo datum početka uplate penzijsko invalidskog osiguranja. Uvidom u spise predmeta Federalni zavod za zapošljavanje je ocijenio da je prvostepeni organ ispravno postupio kada je utvrdio, da je apelantica kod Biroa za zapošljavanje Srebrenik kao nezaposlena osoba evidentirana 23. maja 2007. godine, a da je zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje radi ostvarivanja prava na starosnu penziju podnijela prvostepenom organu 28. juna 2013. godine. U obrazloženju je nadalje ukazano na odredbu člana 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba kojom je propisano da se penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava nezaposlenoj osobi kojoj nedostaje do tri godine penzijskog staža do sticanja uslova za starosnu penziju, kao i na odredbu člana 137. Zakona o PIO kojim je propisano da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena). Imajući u vidu navedeno utvrđeno je da bi apelantica uplatom doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 2 godine, 11 mjeseci i 16 dana računajući od dana podnošenja zahtjeva (28. juna 2013. godine), ispunila uslove za starosnu penziju tek 3. maja 2016. godine, „tj. poslije prestanka važenja odredbe iz čl. 137. Zakona o PIO/MIO (31.12.2015. godine)“. Stoga, Federalni zavod za zapošljavanje je primjenom odredbe člana 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba zaključio da je žalba apelantice neosnovana i da apelantica prema citiranoj odredbi zakona „ne ispunjava uslov za uplatu penzijsko invalidskog osiguranja od strane Službe za zapošljavanje.“ Apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka je odbijen kao neosnovan primjenom člana 112. st. 1. i 3. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP).

9. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 012170 14 U od 9. oktobra 2014. godine tužba apelantice u upravnom sporu pokrenutom protiv rješenja Federalnog zavoda za zapošljavanje od 24. februara 2014. godine je odbijena kao neosnovana.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao, da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantica kao nezaposlena osoba 28. juna 2013. godine podnijela zahtjev za priznavanje prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, da su i prvostepeni i drugostepeni organ o njenom zahtjevu odlučili negativno utvrdivši da imenovana ne ispunjava uslove iz člana 137. Zakona o PIO i člana 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba. Kantonalni sud je također ukazao da odredbu člana 31. stav 2. citiranog zakona treba tumačiti na način, da nazaposlena osoba, kojoj nedostaju do tri godine penzijskog staža do sticanja uslova za starosnu penziju, stiče pravo da joj se na teret Federalnog zavoda za zapošljavanje (ukoliko za to ispunjava sve potrebne uslove), vrši mjesečna uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje sve do penzionisanje, iz čega slijedi da ne stiče pravo da joj se odjednom i u cijelosti izvrši uplata doprinosa za cjelokupan vremenski period staža osiguranja koji joj nedostaje do sticanja uslova za starosnu penziju, jer bi se takvo tumačenje odredbe člana 31. stav 2. navedenog zakona svodilo na „dokup nedostajućeg staža osiguranja“. Prema tome, Kantonalni sud ukazuje da je citiranom odredbom zakona jasno propisano, da se nezaposlenoj osobi osigurava pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje a ne pravo na „dokup nedostajućeg staža osiguranja“. Kantonalni sud je također ukazao da je odredbom člana 137. stav 2. Zakona o PIO regulisano, da osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih u stavu 1. ovog člana, i to kada navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015. godine. Kako je u konkretnom slučaju kao nesporno utvrđeno da je apelantica u vrijeme podnošenja zahtjeva imala 27 godina i 14 dana penzijskog staža i navršenih 55 godina života, da joj je u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju nedostajalo dvije godine, 11 mjeseci i 16 dana penzijskog staža, Kantonalni sud je zaključio da apelantica osim što ispunjava uslove u pogledu navršenih godina života, ne ispunjava uslove u pogledu dužine penzijskog staža za tzv. prijevremenu starosnu penziju, jer u momentu podnošenja zahtjeva nije imala minimum 30 godina penzijskog staža, niti je navedeni uslov mogla objektivno ispuniti do 31. decembra 2015. godine, datuma propisanog odredbom člana 137. stav 2. Zakona o PIO, do kojeg je navedeni uslov najkasnije mogla ostvariti. Kantonalni sud također nalazi da apelantica u tužbi pogrešno interpretira odredbu člana 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba, ističući da je navedenom odredbom regulisano „da će se nezaposlenoj osobi kojoj nedostaje do tri godine penzijskog staža do sticanja uslova za starosnu penziju, po istoj odredbi dokupiti staž“. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao da navedenom odredbom uopšte nije regulisan da se nezaposlenim osobama vrši „dokup penzijskog staža“, nego da im se ukoliko (ispunjavaju uslove iz tog člana i Zakona o PIO) osigurava pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni budući period, koji ne može biti duži od tri godine, zbog čega smatra da navodi apelantice da ima pravo na „dokup staža“ i to retroaktivno (za period od 21. novembra 2009. godine do 7. novembra 2012. godine), nemaju uporište u navedenim odredbama zakona, kao i da su pravno irelevantne njene tvrdnje da je nekim osobama priznato pravo na „dokup staža“ i to retroaktivno. Stoga, Kantonalni sud je primjenom člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da se osporena presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim navodi da se u periodu od 23. maja 2007. godine do 7. novembra 2012. godine nalazila na evidenciji nezaposlenih osoba kod nadležne službe za zapošljavanje, da je za period od 7. novembra 2012. godine do 16. maja 2013. godine sama sebi dokupila staž na koji način je kako ističe stekla uslove za „dokup staža do tri godine“, jer je sa uplaćenim stažom imala ukupno 27 godina i 14 dana penzijskog staža. Prema tome, smatra da je bilo nužno „dokupiti“ joj radni staž u periodu od dvije godine, 11 mjeseci i 16 dana, u vrijeme dok se nalazila na Birou, dakle retroaktivno, i to u jednokratnom iznosu, upravo iz razloga da bi se popunila praznina u njenom radnom stažu, do sticanja uslova za odlazak u starosnu penziju, jer bi na takav način sa navršenih 55 godina života, ispunila i drugi kumulativni uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju. U vezi s tim, ukazuje da je Kantonalni sud pogrešnim tumačenjem odredbe člana 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba njen tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Apelantica također ukazuje da niti jednom odredbom navedenog zakona nije regulisano da se „dokup staža vrši uplatom mjesečnih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje“. Dalje navodi da je na način kako je postupio Kantonalni sud u njenom slučaju dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na druge osobe kojima je izvršen „dokup staža u jednokratnom iznosu“ i u vezi s tim je dostavila rješenje od 24. decembra 2010. godine, kojim je Omeru Ibriću priznato pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u trajanju od dvije godine, pet mjeseci i 14 dana, koji je podnio zahtjev za priznavanje navedenih prava nadležnom organu 24. septembra 2010. godine i rješenje od 27. januara 2014. godine, kojim je Suadi Imamović, također priznato pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u trajanju u trajanju od sedam mjeseci i 24 dana, koja je podnijela zahtjev 14. maja 2013. godine.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u odluci tog suda, jer smatra da je odluku donio u skladu sa relevantnim zakonima. Također navodi da odlukom ovog suda nije došlo do povrede prava apelantice na koja je imenovana ukazala u apelaciji. Kantonalni sud je također istakao da smatra netačnim navode apelantice da je odredbom člana 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba propisano, da će se nezaposlenim osobama kojim nedostaje tri godine do sticanja uslova za starosnu penziju „dokupiti staž“, jer se odredbom navedenog zakona kako navodi nigdje ne navodi da se takvim osobama „staž dokupljuje“, već samo da im se osigurava (obezbjeđuje) penzijsko i invalidsko osiguranje, i to u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju.

13. Federalni zavod za zapošljavanje navode apelantice također smatra neosnovanim, jer kako ističe niti odredbama Zakona o PIO, kao ni odredbom člana 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba nije propisan tzv. „dokup staža“, već uplata (mjesečnih) doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Pored navedenog također smatra neosnovanim navode apelantice o diskriminaciji u odnosu na druga lica ukazujući „da apelantica nije bila u istoj situaciji kao nezaposlena osoba sa kojima se uspoređuje, jer je Suada Imamović ostvarila pravo iz člana 31. stav

2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba, te jer joj je priznato pravo prije podnošenja zahtjeva 14. maja 2012. godine i nakon što je ostvarila preko 27 godina penzijskog staža, dok apelantica u okolnostima konkretnog slučaja zahtjeva uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period prije podnošenja zahtjeva i prije nego što je ostvarila staž osiguranja od 27 godina i 14 dana.

14. Služba za zapošljavanje TK je u odgovoru na apelaciju ukazala da je u okolnostima konkretnog slučaja u vezi primjene člana 31. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba postupala u skladu sa instrukcijama Federalnog zavoda za mirovinsko–penzijsko osiguranje kojima je navedeno da pravo na uplatu penzijsko – invaliskog osiguranja stiču nezaposlena lica, koja su se prijavila na evidenciju zavoda za period od 29. decembra 2000. godine i dalje, tj. danom stupanja na snagu Zakona, te da će Kantonalna Služba na osnovu izatog uvjerenja od nadležne kantonalne administrativne službe Fonda PIO donositi rješenje o uplati penzijsko – invalidskog osiguranja pojedinačno za svakog korisnika. Služba za zapošljavanje TK je dalje navela, da je apelantica na dan prijave na evidenciju nezaposlenih lica imala ukupno 26 godina, šest mjeseci i 16 dana penzijskog staža, da joj je za ispunjavanje uslova za prijevremenu starosnu penziju u smislu člana

137. Zakona o PIO nedostajalo više od tri godine penzijskog staža, a da je zaključno sa 15. martom 2013. godine imala ukupno 27 godina i 14 dana penzijskog staža. Dakle, apelantici je u smislu odredbe člana 137. Zakona o PIO nedostajalo dvije godine, 11 mjeseci i 16 dana za ostvarivanje prava na starosnu penziju, računajući staž koji je sama dokupila za period od 7. novembra 2012. godine do 16. maja 2013. godine, koji period ista nije mogla provesti u osiguranje, iz razloga što bi od dana ispunjavanja uslova, odnosno od 16. marta 2013. godine, apelantica uslove za starosnu penziju ispunila tek 3. maja 2016. godine. Također smatra netačnim navode apelantice da je na ovaj način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na ostala lica; Omera Ibrića iz Srebrenika, koji je u momentu prijave na evidenciju nezaposlenih lica 22. septembra 2006. godine imao ukupno 32 godine, šest mjeseci i 16 dana penzijskog staža, dakle kome je za ispunjavanje uslova za prijevremenu starosnu penziju prema članu 137. Zakona o PIO nedostajalo dvije godine, pet mjeseci i 14 dana penzijskog staža, i Suadu Imamović, koja je u momentu prijave na evidenciju nezaposlenih lica 22. decembra 2011. godine, imala ukupno 29 godina 4 mjeseca i šest dana penzijskog staža, te kojoj je u smislu člana 137. Zakona o PIO nedostajalo sedam mjeseci i 24 dana penzijskog staža.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 04/09) relevantne odredbe glase:

Član 137. stav 2.

Osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih u stavu 1. ovog člana, odnosno u članu 30. ovog zakon, kada navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015. godine.

Član 117.a.

Obveznika, osnovicu, stopu doprinosa, način obračunavanja i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i druga pitanja u vezi sa plaćanjem ovih doprinsa uređuju se propisima o doprinosima.

16. U Zakonu o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 28/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 4/09) relevantne odredbe glase:

Član 31. stav 2.

Penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava se nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju tri godine do sticanja uslova za starosnu penziju, u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, broj 28/98 i 49/00).

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 012170 14 U od 9. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije kojem odgovara član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

23.1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o pravu apelantice na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja njeno građansko pravo zbog čega apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

25. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje svode na tvrdnju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je predmet upravnog spora zahtjev apelantice za uplatu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja, u smislu člana 137. stav 2. Zakona o PIO a u vezi sa članom 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba radi sticanje uslova za starosnu penziju „dokupom nedostajućeg staža“.

28. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je apelantica u smislu citiranih odredbi zakona nesporno dokazala da je u vrijeme podnošenja zahtjeva imala 27 godina i 14 dana penzijskog staža i navršenih 55 godina života, a da joj je u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju nedostajalo dvije godine, 11 mjeseci i 16 dana penzijskog staža. Iz navedenog slijedi da je apelantica ispunila samo jedan od zakonom propisanih uslova iz člana 137. stav 2. Zakona o PIO, odnosno da je navršila 55 godina života. Dakle, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u pogledu primjeni materijalnog prava, kada je Kantonalni sud, s obzirom na činjenična utvrđenja proistekla iz provedenih dokaza, zaključio da apelantica nije stekla uslove za sticanje uslova za starosnu penzije, jer nije ispunila uslove u pogledu dužine penzijskog staža za tzv. prijevremenu starosnu penziju, jer nije imala minimum 30 godina penzijskog staža, te jer navedene uslove nije mogla objektivno ispuniti do 31. decembra 2015. godine, tj. do datuma do kojeg je shodno navedenoj odredbi Zakona o PIO najkasnije mogla ostvariti a taj bi uslov, prema činjeničnim utvrđenjima organa uprave i Kantonalnog suda, ispunila tek 3. maja 2016. godine, dakle nakon roka propisanog članom137. stav 2. Zakona o PIO. Ustavni sud također smatra neosnovanim navode apelantice da je navedeni uslov mogla ispuniti „dokupom penzijskog staža“ kako je to regulisano odredbom člana 31. stav 2. Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba, jer navedena odredba zakona eksplicitno regulira da se penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju tri godine do sticanja uslova za starosnu penziju, u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju a iz činjeničnog utvrđenja upravnih organa odnosno Kantonalnog suda u osporenoj odluci, koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim, nespornim proizlazi da apelantica nije ispunila neophodne uvjete iz Zakona o PIO na koji direktno upućuje navedena odredba Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba.

29. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaju u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva i ponuđenih dokaza, Ustavni sud iz obrazloženju osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost Kantonalnog suda u primjeni materijalnog prava, koja bi kao posljedicu imala kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do kršenja prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. U vezi sa prigovorom apelanatice, koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani.

Zabrana diskriminacije

32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

33. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

34. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

35. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog slučaja pravna pozicija apelantice u potpunosti drugačija u odnosu lica čija je rješenja dostavila uz apelaciju. Naime, iz prvostepenih rješenja koja je apelantica dostavila uz apelaciju proizilazi da su navedena lica ostvarila oba neophodna uvjeta u smislu relevantnih odredbi Zakona o PIO i Zakona o zapošljavanju nezaposlenih osoba, što njihov položaj u bitnome razlikuje od položaja apelantice.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelanticinu štetu, te kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.

38. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, budući da je pravna pozicija apelantice u potpunosti drugačija u odnosu lica čija je rješenja dostavila uz apelaciju.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman