Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-781/14 (M. J.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravo na odbranu
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-781/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 781/14, rješavajući apelaciju Mevlida Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mevlida Jašarevića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K007723 13 Kžk od 20. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mevlid Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 20. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K007723 13 Kžk od 20. novembra 2013. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 26. oktobra 2015. godine apelant je 2. novembra 2015. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 19. i 25. augusta 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 K od 6. decembra 2012. godine apelant je proglašen krivim da je na način detaljno opisan u izreci presude (tačka I izreke presude) počinio krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 5. tač. a) i d) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te mu je sud za navedeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od 18 godina u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Na osnovu odredaba člana 74. KZBiH, odlučeno je da se od apelanta trajno oduzimaju predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela. Na osnovu odredaba člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oštećeni Mirsad Velić (u daljnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Istom presudom saoptuženi Emrah Fojnica i Munib Ahmetspahić su oslobođeni optužbe da su radnjama opisanim pod tačkom II izreke presude počinili krivično djelo organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom terorizam iz člana 201. stav 4. KZBiH. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelantu i saoptuženim, na prijedlog branilaca koji su postavljeni po službenoj dužnosti, postavio i dodatne branioce koje su sami izabrali, zbog složenosti predmeta, kako bi im se osigurala kvalitetna odbrana.

6. Odlučujući o žalbama apelanta i Tužilaštva BiH izjavljenim protiv prvostepene presude, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je 21. maja 2013. godine donijelo Presudu broj S1 2 K 007723 13 Kž 9 kojom je apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na apelanta ukinuta, te u tom dijelu određeno održavanje pretresa pred tim sudom.

7. Apelaciono vijeće je, nakon održanog pretresa, na kojem je Tužilaštvo BiH izmijenilo optužnicu protiv apelanta, donijelo Presudu broj S1 2 K007723 13 Kžk od 20. novembra 2013. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim za krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 5. tačka a) KZBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od dana lišavanja slobode, 28. oktobra 2011. godine. Odlučeno je da se od apelanta trajno oduzimaju predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, tačno pobrojani u izreci presude, za koje je određeno da će se uništiti. Na osnovu odredaba člana 198. stav 2. ZKPBiH, oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Istom presudom, na osnovu člana 283. tačka b) ZKPBiH, protiv apelanta je odbijena optužba da je zajedno sa Emrahom Fojnicom i Munibom Ahmetspahićem počinio krivično djelo organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. KZBiH, detaljno opisano u izreci presude, jer je tužilac na pretresu pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH odustao od optužbe.

8. Naime, u izreci presude je navedeno da je apelant kriv što je „[...] kao član tzv. vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči, s ciljevima detaljno opisanim u izreci presude [...] radi čijeg postizanja je odlučio da izvrši teroristički čin u smislu člana 201. stav 5. KZBiH, napadom na zgradu Ambasade SAD u BiH, te nabavio sredstva za izvršenje terorističkog čina, nakon čega je 28. oktobra 2011. godine [...], snimio na dva DVD medija videozapis sa porukom kojom objašnjava razloge i ciljeve izvršenja terorističkog čina koje poduzima, [...] te je po dolasku u Sarajevo [...] Munibu Ahmetspahiću predao jedan DVD sa snimljenom oporukom od kojeg je zatražio da je sutradan objavi na internetu, [...], te je istog dana oko 15.30 sati izvršio teroristički čin na način da je izvršio napad na objekt Ambasade SAD [...] detaljno opisan u izreci presude, kojom prilikom je pogodio policajca – oštećenog (Mirsada Velića), nanijevši mu teške tjelesne povrede, bliže opisane u presudi, koje predstavljaju dvije teške tjelesne povrede, a istovremeno je, pucajući iz automatske puške, sve vrijeme prijetio i službenicima uposlenim u Ambasadi SAD, sve dok ga nisu pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Kantona Sarajevo onesposobili i lišili slobode, dakle, počinio teroristički čin s ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva ili prisiljavanja vlade druge zemlje da što izvrši ili ne izvrši, napadom na život osobe koji može prouzrokovati njezinu smrt“.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo, između ostalog, da su na pretresu djelimično prihvaćeni apelantovi prijedlozi da se saslušaju svjedoci - očevici inkriminiranog događaja, te je u tom pravcu prihvaćeno izvođenje subjektivnih dokaza, saslušanje četiri poimenično navedena svjedoka, kao i svjedoka Mirele Demirović, apelantove vanbračne supruge. Naime, kako je navedeno, taj svjedok nije pristao da svjedoči na pretresu pred Apelacionim vijećem na način kako je bilo jedino moguće (s obzirom na to da joj je izrečena zabrana ulaska u BiH), a to je da se sprovede sa graničnog prelaza BiH do zgrade Suda BiH, te da se, nakon okončanja pretresa i svjedočenja, izvede sa teritorije BiH. Stoga se, kako je navela apelantova odbrana, od tog dokaza odustalo. Navedeno je da je Apelaciono vijeće imalo u vidu da je iskaz ovog svjedoka iz istrage u toku prvostepenog postupka uveden u spis predmeta, te da je taj dokaz, na osnovu odredaba člana 273. stav 2. ZKPBiH, prihvaćen i ocijenjen kao takav u vezi sa svim drugim izvedenim dokazima. Međutim, imajući u vidu činjenicu da u toku pretresa pred Apelacionim vijećem ovaj svjedok nije bio nedostupan i da ga je bilo moguće neposredno saslušati, ali i da je on odbio da svjedoči, Apelaciono vijeće je donijelo odluku da njegov iskaz dat u istrazi ne koristi kao dokaz, te da ga ne ocjenjuje u vezi sa drugim izvedenim dokazima. Stoga je Apelaciono vijeće izdvojilo iz dokazne građe ovaj iskaz, pa taj dokaz nije ocijenjen u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, niti korišten kao dokaz prilikom donošenja odluke. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je odbijen apelantov prijedlog da se sasluša vještak policijske struke Mile Matijević, budući da, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, ima dovoljno dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim vijećem na predložene okolnosti stručne analize hronologije događaja, analize ugroženosti objekata i ljudskih života svih osoba zatečenih na licu mjesta.

10. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove navode o nezakonitosti poduzetih radnji dokazivanja u okviru istrage koja se vodila u predmetu. U tom kontekstu ukazano je da su pretresi u Gornjoj Maoči učinjeni na temelju usmene naredbe i njih je, u skladu sa odredbama člana

56. ZKPBiH, s obzirom na opasnost od odgađanja, izdao sudija za prethodni postupak, koji je o izdatim usmenim naredbama sačinio službene zabilješke. Zaključeno je da su neosnovani i prigovori odbrane da je bilo potrebno obavijestiti apelanta i branioca o predmetnim pretresima, u situaciji kada su se oni provodili u hitnom postupanju, jer je neupitno postojala opasnost od odgađanja. Naime, analizirajući predmetne prigovore, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su osporavani pretresi rezultirali oduzimanjem predmeta koji nisu apelantovo vlasništvo, te stoga i nisu relevantni za donošenje odluke koja se tiče isključivo apelanta, niti su tretirani kao dokazi koji bi štetili ili išli u korist apelantu. Ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi navodi kojim je osporavao zapisnike o saslušanju osumnjičenih uložene u spis predmeta zbog toga što oni na glavnom pretresu nikada nisu izvedeni, niti je odbrana imala priliku unakrsnim ispitivanjem dovesti u pitanje ove iskaze. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da je uvidom u sadržaj iskaza osumnjičenih datih u istrazi utvrđeno da sadrže pouku propisanu u spomenutoj odredbi ZKPBiH. Stoga, prigovori apelantove odbrane da odbrana takve iskaze nije imala priliku dovesti u pitanje, te da se oni nisu mogli uvesti u spis predmeta kao dokazi, u situaciji kada su takvi iskazi i davani u prisustvu branilaca i kada su oni upozoreni da se i bez njihove saglasnosti mogu koristiti kao dokazi u toku glavnog pretresa, nemaju osnova, te se kao takvi odbijaju kao neosnovani.

11. Ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi prigovori da je apelantu branilac po službenoj dužnosti postavljen 29. oktobra 2011. godine, sredinom dana, iako je lišen slobode u popodnevnim satima 28. oktobra 2011. godine. U tom kontekstu je ukazano da je apelant, nakon što su ga onesposobili i ranili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Kantona Sarajevo bio hospitaliziran, a da se nisu poduzimale bilo kakve procesne radnje koje su mogle dovesti u pitanja apelantova prava u ovom krivičnom predmetu. Dakle, prigovori apelantove odbrane da apelantu nije postavljen branilac po službenoj dužnosti onog momenta kada je i lišen slobode i kada mu je, zbog ranjavanja, bilo potrebno prvenstveno pružiti medicinsku pomoć, posve su neosnovani i ne dovode u pitanje nespornu činjenicu, a to je da je apelant imao osiguranu stručnu pomoć branioca od momenta kada ga je kao osumnjičenog počelo ispitivati Tužilaštvo, kao i tokom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, te u toku cijelog krivičnog postupka koji se vodi protiv njega.

12. Dalje, Apelaciono vijeće je ukazalo da iz analize provedenih dokaza proizlazi da su činjenice i radnje koje su prethodile događaju ispred Ambasade SAD na nesporan način utvrđene svjedočenjem svjedoka Dine Pečenkovića, te da ih je potvrdio i apelant i da ih tokom dokaznog postupka nije osporavala apelantova odbrana. Nakon toga, Apelaciono vijeće je, polazeći od bitnih obilježja krivičnog djela terorizma, istaklo da su odlučne činjenice u ovoj krivičnopravnoj stvari sadržane u pitanju da li je apelant u konkretnom slučaju postupao sa namjerom da terorističkim činom proizvede jednu od zakonom predviđenih posljedica: a) ozbiljno zastrašivanje stanovništva i

b) prisiljavanje vlade druge zemlje da što izvrši ili ne izvrši. U pogledu utvrđivanja ozbiljnog zastrašivanja stanovništva, Apelaciono vijeće je posebno ocijenilo okolnosti pod kojima je radnja preduzeta. Naime, istaknuto je da je apelant znao da je sjedište Ambasade SAD u centru Sarajeva, da se u neposrednoj blizini nalaze hotel ,,Holiday Inn‘, studentski kampus, dvije tramvajske stanice, tržni centar, Srednja tehnička škola, poslovno sjedište Raiffeisen Bank, Zemaljski muzej, Historijski muzej BiH i zgrade institucija BiH, da se objekt Ambasade nalazi u najfrekventnijoj saobraćajnici, da napad izvodi u najfrekventnije vrijeme (popodnevna saobraćajna špica) i da takav napad neminovno mora izazvati opću pometnju, strah i uznemirenost građana. U tom kontekstu Apelaciono vijeće je navelo da je iz iskaza saslušanih svjedoka zaključilo da su građani bili ozbiljno preplašeni i u panici, da je među ljudima vladala velika panika u trenutku dok je apelant iz automatske puške pucao po policajcima i zgradi Ambasade SAD. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, iz tih iskaza proizlazi da je tom prilikom nastao opći metež na ulici, da su svi bili u panici i strahu, da su ljudi trčali bez cilja, bježali, vikali, pokušavali pronaći zaklone kako ne bi nastradali. Ocjenjujući iskaze svjedoka odbrane, koje odbrana fragmentirano tumači i analizira u završnim riječima, kao i posebno iskaz ranjenog policajca-oštećenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani navode odbrane da apelant nije imao namjeru da svojim radnjama izazove uznemirenost i zastrašivanje stanovništva, te da ugrozi bilo čiji život, posebno ukazujući da apelant nije pucao po stanovništvu, niti je nišanio u pravcu prolaznika.

13. Dalje, ukazano je da je evidentno da je apelant svojim terorističkim napadom usmjerenim ka „Amerikancima“ i rafalnim pucanjem po objektu Ambasade SAD, u trajanju od oko 50 minuta (koliko je trajao napad), kao i pucanjem po službenim licima koja su bila na osiguranju Ambasade nesporno izazvao uznemirenost i zastrašivanje gotovo cijelog stanovništva. Ukazano je da su svi saslušani svjedoci neupitno svjedočili o osjećanju uznemirenosti, panike i straha, te činjenica da nisu bili na nišanu apelanta, na koju posebno ukazuje odbrana, nije isključila takvo osjećanje, jer, i prema kazivanju svjedoka, nikada nisu znali kada će se i u kojem momentu apelant okrenuti i početi pucati i po njima. Imajući u vidu iznesene okolnosti, te ocjenjujući dokaze subjektivne prirode, Apelaciono vijeće je zaključilo da su uznemirenost i zastrašivanje stanovništva, kao jedan od ciljeva apelantovog terorističkog čina, očigledno bili obuhvaćeni apelantovim umišljajem.

14. Apelaciono vijeće je navelo da je ocijenilo i iskaz vještaka, prof. Vlade Azinovića, iz kojeg proizlazi da se radi o napadu koji je mogao ne samo ozbiljno da zastraši stanovništvo već i da ozbiljno ugrozi ugled države BiH u smislu sigurnosnih i privrednih aspekata. Napad je, prema svjedočenju ovog vještaka, unio potencijal dinamike nasilja i kao takav utjecao na kredibilitet BiH kao međunarodnog partnera i pretendenta na međunarodne integracije. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da je apelantov teroristički čin utjecao ne samo na osjećanje sigurnosti građana i stanovništva nego i na ozbiljno oštećenje ugleda države BiH.

15. Apelaciono vijeće je zaključilo da je apelantova namjera u kontekstu drugog opisanog cilja terorističkog čina (prisiljavanje vlade druge zemlje da što izvrši ili ne izvrši) bila da napad usmjeri na Ambasadu SAD, zbog učešća SAD u ratu u Afganistanu i odnosa američke vlade prema muslimanima u BiH, Evropi i svijetu, te da posve očigledno slijedi iz apelantove oporuke koju je snimio u elektronskoj verziji nakon donošenja odluke o napadu, koja se nalazila na DVD koji je trebalo da bude objavljen na Internetu. Napad na Ambasadu SAD je u apelantovoj percepciji trebalo da bude teroristička opomena Vladi SAD i Vladi Republike Njemačke zbog njihove međunarodne politike, što je jasno i glasno uzvikivao za vrijeme napada, o čemu su svjedočili i saslušani svjedoci kako optužbe, tako i odbrane, čime je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, ostvareno i ovo obilježje krivičnog djela terorizma iz člana 201. stav 1. KZBiH.

16. Dalje, istaknuto je da su neosnovani navodi apelantove odbrane da postoji vjerovatnoća da je ranjavanje oštećenog nastalo djejstvovanjem policije prema apelantu radi njegovog neutraliziranja.. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da je, utvrđujući činjenice koje se tiču neutraliziranja apelantovog djejstvovanja, ocijenilo iskaze saslušanih policajaca i drugih svjedoka, te zaključilo da je pozicija policajaca koji su pucali na apelanta bila takva da se isključuje mogućnost ranjavanja oštećenog koji nije u polju vatrenog djejstva. Pored istaknutih okolnosti koje neupitno isključuju vjerovatnoću da je to ranjavanje nastalo djejstvovanjem policije prema apelantu, Apelaciono vijeće je u tom kontekstu ocijenilo i vještačenje vještaka balističara Brune Franjića, koji je izjavio da oštećeni nije ranjen mecima kalibra 9 mm, koliki kalibar su imali meci vatrenog oružja koji su ispaljivali policajci prema apelantu.

17. Da je apelant imao namjeru da terorističkim činom napadne na život kojim može prouzrokovati i smrt neke osobe, Apelaciono vijeće je utvrdilo ocjenjujući i navode iz apelantove oporuke, koji sve one muslimane koji pomažu Amerikancima smatra neprijateljima islama i moli majku da mu oprosti ako ubije takvog muslimana: „...nemoj da te tuga uhvati ako čuješ da je tvoj sin možda ubio nekog takozvanog muslimana.“ Iz ovih navoda jasno se može zaključiti da je apelant predvidio i ovakvu posljedicu svog čina, što znači da je i ranjavanje radnika osiguranja bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem. Kada je u pitanju apelantova krivična odgovornost, Apelaciono vijeće je istaklo da je zaključilo da je apelant svjesno i sa namjerom poduzeo radnje pripremanja i izvođenja terorističkog akta, da je bio svjestan svog djelovanja i htio njegovo učinjenje, čime je sa umišljajem počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Najzad, Apelaciono vijeće je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te zakonski opis i elemente krivičnog djela terorizma iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 5. tačka a) KZBiH, na osnovu ukupne ocjene izvedenih dokaza, ocjenjujući ih kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, shodno odredbama člana 281. stav 2. ZKPBiH, zaključilo da su u apelantovim radnjama sadržana sva bitna obilježja krivičnog djela za koje se tereti prema izmijenjenoj optužnici Tužilaštva BiH, zbog čega je apelanta proglasilo krivim.

18. Prilikom odmjeravanja kazne Apelaciono vijeće je navelo da je imalo u vidu granice propisane kazne za predmetno krivično djelo, kao i svrhu kažnjavanja, te da je cijenilo sve okolnosti u smislu člana 48. KZBiH koje utječu da kazna bude manja ili veća. Apelaciono vijeće je od olakšavajućih okolnosti posebno ocijenilo činjenicu da se apelant iskreno pokajao zbog izvršenih krivičnopravnih radnji, pokazujući da je svjestan da su njegove preduzete radnje pogrešne, te pokazao žaljenje zbog posljedica koje su nastupile učinjenjem terorističkog akta. Pored navedenog, Apelaciono vijeće je ocijenilo i životnu dob u kojoj je bio apelant u vrijeme učinjenja djela (23 godine), te njegovu porodičnu (otac jednog mldb. djeteta) i socijalnu situaciju. Od otežavajućih okolnosti Apelaciono vijeće je ocijenilo stepen apelantove krivične odgovornosti i iskazanu upornost u vršenju krivičnog djela, jačinu ugrožavanja, odnosno povredu zaštićenog dobra, koja se posebno ogleda u činjenici da oštećeni koji je zadobio teške tjelesne povrede, zbog njihove težine, nije u mogućnosti više biti policajac, kao i prijašnji apelantov život, odnosno njegovu raniju osuđivanost. Ocjenjujući okolnosti kojima bi se ostvarila svrha generalne prevencije u konkretnom slučaju, Apelaciono vijeće je izrečenom kaznom zatvora u trajanju od petnaest godina željelo pokazati odlučnost i istrajnost u borbi protiv terorizma kao svojevrsnog kriminaliziranog oblika političkog, vjerskog ili bilo kojeg drugog oblika nasilja. Apelaciono vijeće je izreklo osuđujuću presudu apelantu sa kaznom zatvora u trajanju od 15 godina sa ubjeđenjem da time šalje čvrstu, jasnu i odlučnu poruku kako domaćoj, tako i međunarodnoj zajednici da će država BiH, koja poput drugih država nije imuna na ovakve činove nasilja, zla i destrukcije, štititi svoje građane od ovakvih i sličnih terorističkih akata i njihovih kreatora, da će svako snositi odgovornost za svoje radnje, bez obzira na ulogu i stepen doprinosa izvršenju terorističkog čina. Ovo posebno kada se ima u vidu da je apelant, kao strani državljanin, isplanirao, pripremio i izvršio teroristički čin na teritoriji BiH. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navodi da je u predmetnom postupku Sud BiH pogrešno primijenio kako procesno, tako i materijalno pravo. Prigovara stavu suda koji se tiče pravne kvalifikacije krivičnog djela za koje je osuđen, njegovog umišljaja i namjere, te navodi da njegova namjera nije bila da bilo koga liši života, odnosno da je izveden pogrešan zaključak o posljedicama krivičnog djela za koje je osuđen. Prema apelantovom mišljenju, on je svojim radnjama ostvario krivično djelo ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom iz člana 192. KZBiH ili krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. KZ Federacije BiH, a ne krivično djelo terorizma. Dalje, navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje a pogotovo u pogledu ranjavanja oštećenog i činjenice da je apelant znao da se Ambasada SAD nalazi na vrlo frekventnom mjestu a da u toku cijelog postupka nije izveden nijedan dokaz na navedenu okolnost. Ukazuje da je općepoznato da su ambasade SAD u svim zemljama izuzetno zaštićene, te da ih je nemoguće napasti na način kako je to, prema tvrdnjama Suda BiH, počinio apelant. U tom kontekstu ističe da je Apelaciono vijeće povrijedilo pravo na odbranu, jer je odbijen njegov prijedlog za vještačenje vještaka Matijevića. Ističe da je tokom postupka bio prinuđen odustati od saslušanja svoje supruge Mirele Demirović, koja je tokom istrage u ovom predmetu dala svoju izjavu. Ovaj iskaz je u prvostepenom postupku uveden u spis na osnovu odredbe člana 273. stav 2. ZKPBiH. Ističe da „obje presude u apelantovom predmetu počivaju na ovom iskazu, koji nije mogao biti provjeren unakrsnim ispitivanjem“. Dalje, apelant prigovara zakonitosti provedenih dokaza. Kada je riječ o snimku samog događaja koji je predmet ovog suđenja, jasno je da on predstavlja kompilaciju snimaka građana (kada je riječ o građanima, vrijedi napomenuti da su oni, u skladu sa odredbama pozitivnog zakonodavstva u BiH, u suštini vršili neovlašteno snimanje) i TV kuća za koje je Tužilaštvo BiH izjavilo da su ih građani i TV kuće dobrovoljno “ustupili” Tužilaštvu BiH. ZKPBiH ne poznaje institut dobrovoljno ustupljenih dokaza. Navodi da je apelantova izjava o priznanju upitna sa aspekta da li je data dobrovoljno, tj. da li je jasna i potpuna, zatim, nema drugih objektivnih dokaza koji bi tu izjavu izvan svake razumne sumnje potkrijepili, tako da se nameće logičan zaključak kako redovni sudovi nisu dali obrazloženje kojim bi se izvan razumne sumnje moglo zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Tvrdi da se u presudi raspravlja i odlučuje o krivičnopravnom zahtjevu države koji je naveden u optužnom aktu. Također, apelant se poziva na primjenu principa in dubio pro reo, koji sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o apelantovoj krivici. Konačno, apelant ističe da je obrazloženjem odmjerene kazne Sud BiH pokazao izuzetnu pristrasnost, odnosno upotrijebio je njega i njegov predmet za slanje poruke domaćoj i međunarodnoj zajednici, a nije postupao u predmetu određenog lica. Istovremeno, apelant ukazuje na niz predmeta koji su vođeni pred Sudom BiH, i to zbog težih krivičnih djela za koje su izrečene znatno niže kazne zatvora u odnosu na onu izrečenu apelantu.

II.Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je naveo da su svi apelantovi navodi neosnovani zbog toga što je presuda povodom koje je podnesena apelacija dala dovoljno uvjerljivih ocjena svih činjenica koje su upućivale na nedvosmislen zaključak u pogledu apelantove krivice. Kada je u pitanju nalaz vještaka policijske struke, prof. Mileta Matijevića, istaknuto je da je vijeće odlučilo da ne prihvati nalaz ovog vještaka, jer je zaključeno da taj nalaz ne doprinosi razjašnjenju stvari, te da nije značajan za postupak, budući da je vještak trebalo da dâ stručnu analizu hronologije događaja, analizu ugroženosti objekata i života svih osoba zatečenih na licu mjesta, a koje sve okolnosti su bile dokazane kroz ostale izvedene dokaze. U vezi sa navodima o korištenju iskaza Mirele Demirović, sud je naveo da iskaz ovog svjedoka nije korišten kao dokaz u postupku, budući da svjedok nije mogao biti ispitan na okolnosti davanja izjave, s obzirom na to da se radi o privilegiranoj kategorji svjedoka, jer supruga optuženog, i shodno članu 83. stav 1. ZKPBiH, može odbiti da svjedoči. Navedeno je da je i na prigovore o nezakonitosti dokaza Apelaciono vijeće dalo odgovor u svojoj presudi koji su detaljno obrazloženi u par. 35-40.

21. Tužilaštvo BiH je navelo da isticanje jednostranog viđenja činjeničnog stanja od apelanta ne može implicirati povredu njegovih ljudskih prava, te da su svi istaknuti apelacioni navodi neosnovani.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Terorizam Član 201. stav 1. i stav 5. tač. a) i d) (1) Ko počini teroristički čin s ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva ili prisiljavanja organa vlasti Bosne i Hercegovine, vlade druge zemlje ili međunarodne organizacije, da što izvrši ili ne izvrši, ili s ciljem ozbiljne destabilizacije ili uništavanja osnovnih političkih, ustavnih, privrednih ili društvenih struktura Bosne i Hercegovine, druge zemlje ili međunarodne organizacije, kaznit će kaznom zatvora najmanje pet godina.

(5) Teroristički čin, u smislu ovog člana, podrazumijeva koju od sljedećih radnji, koja s obzirom na svoju prirodu ili kontekst može ozbiljno oštetiti državu ili međunarodnu organizaciju:

a) napad na život osobe koji može prouzrokovati njezinu smrt;

d) nanošenje velike štete objektima Bosne i Hercegovine, vlade druge države [...], za koju štetu je vjerovatno da će ugroziti ljudski život ili dovesti do znatne privredne štete;

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K007723 13 Kžk od 20. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. st. 1, 2. i stav 3. tač. c) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c) da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega;

31. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. c) i d) Evropske konvencije. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

33. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te navoda o tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

34. U pogledu apelantovog osporavanja činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

35. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža, u vezi sa apelacionim navodima koji su skoro identični žalbenim navodima, da je ove navode Apelaciono vijeće razmotrilo i u obrazloženju svoje odluke dalo detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret i da je kriv za njegovo izvršenje. Pri tome Ustavni sud, također, zapaža da je Apelaciono vijeće provelo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani kako svjedoci optužbe, tako i svjedoci apelantove odbrane.

36. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o nezakonitosti dokaza, odnosno nezakonitosti poduzetih radnji dokazivanja u okviru istrage koja se vodila u predmetu, Ustavni sud primjećuje da su kako prvostepeno, tako i Apelaciono vijeće u svojim odlukama veoma detaljno ispitali ove apelantove navode, te da su, nakon uvida u dokaze u predmetnom spisu, zaključili da su ti navodi neosnovani o čemu je, naročito u presudi Apelacionog vijeća (par. 35-40), dato obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je u tom kontekstu ukazano da su pretresi u Gornjoj Maoči učinjeni na temelju usmene naredbe koju je, u skladu sa odredbama člana 56. ZKPBiH, s obzirom na opasnost od odgađanja, izdao sudija za prethodni postupak, koji je o izdatim usmenim naredbama sačinio službene zabilješke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz presude Apelacionog vijeća proizlazi da predmeti koji su oduzeti prilikom obavljenih pretresa, u postupku pred Apelacionim vijećem, nisu ni tretirani kao dokazi koji bi štetili ili išli u apelantovu korist. Pri tome Ustavni sud primjećuje, imajući u vidu sadržaj odredaba člana 10. ZKPBiH, da ti dokazi ne pripadaju grupi dokaza za koje je zakonom izričito propisano da se na njima ne može zasnivati sudska odluka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće razmotrilo i ostale apelantove navode kojim je apelant osporavao zakonitost ostalih dokaza, među kojim su i zapisnici o saslušanju osumnjičenih uloženi u spis predmeta, te je zaključilo da su neosnovani o čemu je dalo obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da je uvidom u sadržaj iskaza osumnjičenih datih u istrazi utvrđeno da sadrže pouku propisanu u relevantnim odredbama ZKPBiH da se mogu upotrijebiti kao dokaz, te, stoga, prigovori da odbrana takve iskaze nije imala priliku dovesti u pitanje nemaju osnova, pa se kao takvi odbijaju kao neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da je Apelaciono vijeće razmotrilo i ocijenilo neosnovanim i druge apelantove navode o nezakonitosti dokaza koji su, prema stavu tog vijeća, bili značajni za odlučivanje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa zakonitošću dokaza, te da su navodi o tome da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima neosnovani.

37. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava utvrđenje Apelacionog vijeća o pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela za koje je proglašen krivim, Ustavni sud zapaža da je apelantu izmijenjenom optužnicom na pretresu pred Apelacionim vijećem stavljeno na teret krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 5. tačka a) KZBiH, dakle, tom optužnicom apelantu više nije stavljeno na teret krivično djela terorizam iz tačke d) stav 5. navedenog člana, pa su slijedom toga, kako proizlazi iz osporene presude Apelacionog vijeća, na održanom pretresu provođeni dokazi optužbe koji se tiču elemenata tog krivičnog djela. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz izreke presude proizlazi da apelantu nije stavljeno na teret „nanošenje velike štete objektima vlade druge države”, te da, stoga, suprotno apelacionim navodima, „u presudi nije raspravljano i odlučivano o krivičnopravnom zahtjevu države koji je naveden u optužnom aktu“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te zakonski opis i elemente krivičnog djela terorizma iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 5. tačka

a) KZBiH, na osnovu sveukupne ocjene izvedenih dokaza, ocjenjujući ih kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključilo da su u apelantovim radnjama sadržana sva bitna obilježja krivičnog djela za koje se tereti prema izmijenjenoj optužnici Tužilaštva BiH, zbog čega ga je proglasilo krivim, dajući o tome detaljne i jasne razloge koji Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti.

38. Kada je u pitanju apelantova krivična odgovornost, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće zaključilo da je apelant svjesno i sa namjerom preduzeo radnje pripremanja i izvođenja terorističkog akta, te da je bio svjestan svog djelovanja i htio njegovo učinjenje, čime je sa umišljajem počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Navedeno, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, posebno proizlazi iz okolnosti koje se tiču uvjeta pod kojima je radnja izvršena, a odnose se na mjesto i vrijeme preduzimanja radnji, kao i sadržaj oporuke koju je apelant snimio u elektronskoj verziji nakon donošenja odluke o napadu. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da su „obje presude“ zasnovane na iskazu njegove supruge Mirele Demirović, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da Apelaciono vijeće, prilikom donošenja odluke u predmetnom slučaju, nije uzelo u obzir iskaz ovog svjedoka. Štaviše, Apelaciono vijeće taj dokaz nije koristilo u postupku, budući da svjedok nije mogao biti ispitan na okolnosti davanja izjave, jer se radi o privilegiranoj kategoriji svjedoka koji, shodno članu 83. stav 1. ZKPBiH, može odbiti da svjedoči. Međutim, imajući u vidu činjenicu da u toku pretresa pred Apelacionim vijećem ovaj svjedok nije bila nedostupan i da ga je bilo moguće neposredno saslušati, ali i da je on odbio da svjedoči, Apelaciono vijeće je donijelo odluku da njegov iskaz dat u istrazi ne koristi kao dokaz, te da ga ne ocjenjuje u vezi sa drugim izvedenim dokazima, te je izdvojilo iz dokazne građe taj iskaz. Budući da je, dakle, ovaj iskaz izdvojen iz dokaza i da nije ocijenjen u postupku pred Apelacionim vijećem, Ustavni sud smatra neosnovanim i ove apelantove navode.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi dalo jasna i precizna objašnjenja utvrđenog činjeničnog stanja, uključujući i detaljno objašnjenje u vezi sa utvrđenjem da je apelant ranio oštećenog, te u vezi sa drugim okolnostima bitnim za postojanje elemenata krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, budući da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog odluke o kazni, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće navelo da se prilikom odlučivanja o kazni rukovodilo općim pravilima za odmjeravanje kazne sadržanim u odredbama člana 39. KZBiH, te odredbama člana 201. stav 1. kojim je propisana kazna za to krivično djelo. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće utvrdilo sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je ocijenilo da je izrečena kazna za učinjeno krivično djelo adekvatna svim tim okolnostima i ličnosti apelanta kao učinioca i da će se tom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja, i to ne samo specijalna već i generalna prevencija, te da je u obrazloženju osporene odluke dalo detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kojima se rukovodilo pri izricanju apelantu kazne zatvora u navedenom trajanju. Dovodeći u vezu odredbe čl. 39. i 201. stav 1. KZBiH sa odlučenjem Apelacionog vijeća, te obrazloženjem koje je dalo u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Apelacionog vijeća ni u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. U pogledu apelantovog navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Apelaciono vijeće sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvelo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo (jer iz osporene presude proizlazi da se, primjenom principa iz prethodnih tačaka, nisu stekli uvjeti da sud u predmetnom krivičnom postupku odluči presudom na način koji je povoljniji za apelanta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju principa in dubio pro reo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

41. Dalje, u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na odbranu, „jer mu je advokat postavljen tek 29. oktobra 2011. godine“, Ustavni sud primjećuje da se radi o pravu prepoznatom „u toku cijelog postupka“, te da, iako izričito to nije navedeno, član 6. Evropske konvencije obično zahtijeva da se okrivljenom (osumnjičenom, optuženom) omogući da koristi pomoć advokata u početnim fazama policijskog saslušanja koje je ponekad od odlučnog značaja za cijeli daljnji tok krivičnog postupka, kao i za odluku suda. Međutim, u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi da li je ograničenje na pomoć advokata lišilo određeno lice prava na pravično suđenje, odnosno da li u svjetlu postupka u cjelini dolazi do povrede navedenog prava.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode o povredi ovog prava iznosio i pred redovnim sudom, koji je ustanovio da su oni neosnovani, obrazlažući to činjenicom da je apelantu branilac po službenoj dužnosti postavljen 29. oktobra 2011. godine, sredinom dana, iako je lišen slobode u popodnevnim satima 28. oktobra 2011. godine. U tom kontekstu je ukazano da je apelant, nakon što su ga onesposobili i ranili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Kantona Sarajevo, bio hospitaliziran a da se nisu poduzimale bilo kakve procesne radnje koje su mogle dovesti u pitanje apelantova prava u ovom krivičnom predmetu. Dakle, i po stavu Ustavnog suda, apelantovi prigovori da mu nije postavljen branilac po službenoj dužnosti onog momenta kada je i lišen slobode i kada mu je, zbog ranjavanja, bilo potrebno prvenstveno pružiti medicinsku pomoć, posve su neosnovani i ne dovode u pitanje nespornu činjenicu, a to je da je apelant imao osiguranu stručnu pomoć branitelja, počev od momenta kada ga je Tužilaštvo, kao osumnjičenog, počelo ispitivati, te u toku cijelog krivičnog postupka koji se vodio protiv njega. Ovo pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni tok postupka, odnosno činjenica da je apelantu tokom trajanja glavnog pretresa postavljen i drugi branitelj po službenoj dužnosti. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom sudskom postupku koji je rezultirao osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

43. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da nije prihvaćen njegov prijedlog za saslušanje vještaka policijske struke, prof. Mileta Matijevića, kojim je, kako tvrdi, trebalo da ospori odlučnu činjenicu u ovom predmetu, a to su trajanje i stepen ugrožavanja sigurnosti uzrokovane njegovim djelom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Ermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).

44. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da redovni sud, u smislu odredaba člana 263. stav 2. ZKPBiH, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban, ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo taj dokaz bitno utjecao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane da se sasluša ovaj vještak, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

45. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće ispoštovalo svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog i Ustavnog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predloženi dokaz koji je apelant zahtijevao. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zaključuje da razlozi koje je navelo Apelaciono vijeće u vezi sa ovim pitanjem nisu suprotni standardima prava na pravično suđenje. Stoga su i navodi koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije, jer je Sud BiH u osporenoj presudi detaljno obrazložio način na koji je sve provedene dokaze doveo u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te kada apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz tač. c) i d) stava 3. člana 6. Evropske konvencije.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja načela in dubio pro reo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer sud u konkretnom slučaju nije postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, niti su se stekli uvjeti, koje postavlja načelo in dubio pro reo, da sud u predmetnom krivičnom postupku odluči presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-781/14 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio