Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3390/14 (S. Č.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3390/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3390/14, rješavajući apelaciju Sulje Čutune, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sulje Čutune podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 016861 13 U od 17. juna 2014. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ 3/2-1262294750 od 5. decembra 2012. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Kantona Sarajevo Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj MB 1262294750 od 6. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Suljo Čutuna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 016861 13 U od 17. juna 2014. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj FZ 3/2-1262294750 od 5. decembra 2012. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Kantona Sarajevo Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj MB 1262294750 od 6. maja 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda PIO, te Kantonalne administrativne službe zatraženo je 16. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda i Kantonalne administrativne službe je 26. februara 2017. godine zatražen predmetni spis.
2. Kantonalni sud je 20. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalna administrativna služba 30. januara 2017. godine, dok Federalni zavod PIO nije dostavio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je 3. marta 2017. godine dostavio predmetni spis, a Kantonalna administrativna služba 20. marta 2017. godine.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelant je 26. decembra 2007. godine kao vojni osiguranik bivše JNA pokrenuo postupak za isplatu penzije u punom iznosu. U provedenom postupku je utvrđeno da je apelant rođen 23. aprila 1928. godine, da mu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 1982. godine kao vojnom osiguraniku bivše JNA, a prema Rješenju Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika - Odjeljenje za prvostepeni postupak Beograd broj 075883-UP-l broj 3810/81 od 27. januara 1982. godine, da ga je, shodno zakonskim propisima, Zavod PIO preuzeo na isplatu penzije bez donošenja rješenja kao penzioner bivše JNA s obzirom na to da je imao prebivalište na teritoriji Federacije BiH sa isplatom akontacije penzije u visini 30% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
5. Zaključkom Kantonalne administrativne službe broj MB 1262294750 od 9. januara 2008. godine odbačen je apelantov zahtjev za isplatu penzije u punom iznosu sa obrazloženjem da nema osnova za pokretanje upravnog postupka s obzirom na to da već postoji pravomoćno rješenje o priznatom pravu i visini starosne penzije apelantu.
6. Protiv navedenog zaključka apelant je izjavio žalbu kojom osporava njegovu pravilnost, jer je o predmetnom zahtjevu odlučeno zaključkom, a ne rješenjem, te je predložio da se udovolji njegovoj žalbi i novim rješenjem uspostavi isplata starosne penzije u punom iznosu.
7. U postupku rješavanja po žalbi Rješenjem direktora Federalnog zavoda za PIO broj MB 01/1-1262294750 od 11. februara 2008. godine žalba je djelimično uvažena, poništen je zaključak od 9. januara 2008. godine, a predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
8. U obrazloženju navedene odluke naglašeno je da je prvostepeni organ o predmetnom zahtjevu odlučio zaključkom, tako što je rješavao o njemu kao o procesnom pitanju, a što je, po mišljenju direktora Federalnog zavoda za PIO, organa dovelo do povrede odredaba upravnog postupka u smislu člana 200. tačka 1. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP), kojim je propisano da na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka. Kako je predmet konkretnog upravnog postupka bilo utvrđivanje prava na isplatu penzije u punom iznosu, naloženo je da prvostepeni organ o tom pravu odluči rješenjem, što je on propustio da učini, pa je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
9. U ponovnom postupku, a u izvršenju rješenja direktora Federalnog zavoda za PIO od 11. februara 2008. godine apelantov zahtjev ponovo je odbijen rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu.
10. Međutim, po pokrenutom upravnom sporu protiv rješenja drugostepenog organa od 11. februara 2008. godine, Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 001303 08 U od 17. aprila 2012. godine tužba je uvažena, rješenje drugostepenog organa od 11. februara 2008. godine i zaključak prvostepenog organa od 9. januara 2008. godine su poništeni, a predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak odlučivanja.
11. Kantonalni sud je ocijenio da osporeno i prvostepeno rješenje nisu pravilni i zakoniti. Kantonalni sud je izvršio uvid u spis predmeta tuženog i utvrdio da je spis predmeta tuženog nepotpun, tj. da u njemu ne postoje svi potrebni podaci za utvrđivanje visine penzije apelanta, niti je apelant pozivan da razjasni postavljeni zahtjev. Dalje se navodi da u spisu ne postoje podaci o visini plaća za apelanta s obzirom na to da je tim podacima raspolagao Zavod za PIO vojnih osiguranika, iz kojih razloga su osnovani apelantovi prigovori istaknuti u tužbi, kao i u žalbi da mu tuženi nije pravilno obračunao visinu penzije, jer iz spisa se ne vidi na osnovu kojih podataka o visini plaća koje je primao u vremenskom periodu od 1959. do 31. decembra 1981. godine mu je utvrđen penzijski osnov.
12. Po ocjeni Kantonalnog suda, osporeno, kao i prvostepeno rješenje se temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer da bi se pouzdano moglo odlučiti da li apelantu pripada ili ne neko pravo, a nakon što se prije svega sa sigurnošću utvrdi o kakvom zahtjevu se radi, mora se utvrditi pravo stanje stvari (načelo materijalne istine) izraženo u odredbi čl. 7. i 8, a razrađeno u čl. 133, 135, te 141. ZUP-a), pa u skladu sa ovim odredbama, organi uprave moraju utvrditi sve odlučne činjenice.
13. U ponovnom postupku Kantonalni sud je naložio da tuženi postupi u smislu navedenog, posebno davanjem mogućnosti apelantu da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, a radi ostvarivanja i zaštite njegovih prava i pravnih interesa o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak i koja je to obavezna omogućiti u smislu čl. 133. stav 1. i
141. ZUP-a, tako da se ne može dovesti u sumnju utvrđivanje odlučne činjenice od koje zavisi rješenje ove upravne stvari, pa će na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pavilno primijeniti odgovarajuće materijalne propise.
14. Nakon toga Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj MB 1262294750 od 6. juna 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu penzije u punom iznosu.
15. U ponovnom postupku, a u izvršenju Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 001303 08 U od 17. aprila 2012. godine, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene, u predmetu osiguranika je utvrđeno da je apelant rođen 23. aprila 1928. godine, da mu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 1982. godine kao vojnom osiguraniku bivše JNA a prema Rješenju Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika - Odjeljenje za prvostepeni postupak Beograd broj 075883- UP-l broj 3810/81 od 27. januara 1982. godine, da je apelant 26. decembra 2007. godine pokrenuo postupak za isplatu starosne penzije u punom iznosu (kao vojnom osiguraniku bivše JNA), te je tom prilikom zatražio da se o postavljenom zahtjevu odluči odgovarajućim rješenjem, shodno odredbama ZUP-a, a da mu je po podnesku od 16. februara 1998. godine odgovoreno dopisom od 18. februara 1998. godine uz dato obrazloženje o utvrđivanju visine penzije za isplatu, da je, shodno zakonskim propisima koji se primjenuju na teritoriji Federacije BiH, prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98 do 59/06, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), apelant preuzet na isplatu kao penzioner bivše JNA, s obzirom na to da je imao prebivalište na teritoriji Federacije BiH, u visini 50% iznosa penzije, određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu Zakona o PIO (stupio na snagu 31. jula 1998. godine), a kako je to i propisano odredbom člana 139. citiranog zakona.
16. Kako se dalje obrazlaže, vojni penzioneri bivše JNA kojima je rješenjima Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u Beogradu priznato pravo na penziju u penzionom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine imaju status korisnika prava na penziju. Naime, oni su nakon raspada SFRJ, počev od 1. aprila 1992. godine, uvršteni u korisnike penzije Federacije BiH u skladu sa odredbama Uredbe sa zakonskom snagom o penzijskom i invalidskom osiguranju za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 16/92 i 8/93, u daljnjem tekstu: Uredba). Navedeno je da je odredbom člana 5. stav 2. propisano da se penzije vojnih osiguranika isplaćuju u visini 50/% iznosa penzije određene u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i usklađuju se u visini i na način utvrđen Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Nadalje, odredbom člana 2. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Uredbe propisano je da se vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA, državljanima Republike koji žive na teritoriji Republike, penzija isplaćuje u visini od 50% iznosa penzije određene u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
17. Na identičan način su prava vojnih penzionera pripadnika bivše JNA regulirana i odredbom člana 139. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je na snagu stupio 31. jula 1998. godine, s tim što je isti zakon izmjenama iz 2009. godine ovoj kategoriji korisnika omogućio isplatu penzije i u slučaju promjene prebivališta u drugu državu. Ovakvim zakonskim reguliranjem penzije pripadnika bivše JNA stavljene su u ravan sa penzijama ostvarenim po općim propisima i one su slijedile sve promjene koje su se odnosile i na opće penzije, odnosno one su se usklađivale kao i penzije ostvarene po općim propisima. Kako je zaključeno, smanjenje penzija pripadnika bivše JNA predstavlja način integracije tih penzija u opći penzijski sistem Federacije BiH. S tim u vezi, na osnovu izloženog, a shodno odredbi člana 139. citiranog Zakona o PIO, riješeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
18. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj FZ 3/2-1262294750 od 5. decembra 2012. godine apelantova žalba je odbijena.
19. Kako navodi Federalni zavod, odredbom člana 2. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Uredbe propisano je da se vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA, državljanima Republike, koji žive na njenoj teritoriji, penzija isplaćuje u visini od 50% iznosa penzije određene u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
20. Nadalje, Federalni zavod navodi odredbe člana 139. stav l. Zakona o PIO kojim je propisano da vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA, državljanima Bosne i Hercegovine-korisnicima penzije koji imaju prebivalište na teritoriji Federacije penzija se isplaćuje u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona (propisi vojnih osiguranika). Ovim zakonom preuzete su na isplatu penzije vojnih osiguranika pripadnika bivše JNA, koji su državljani BiH i koji imaju prebivalište na teritoriji Federacije BiH, i to u visini 50 % iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe kod utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni organ nalazi da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu penzije u punom iznosu. Radi svega izloženog, a na osnovu odredaba člana 237. ZUP-a, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
21. Tužbom od 11. januara 2013. godine apelant je pokrenuo upravni spor, ističući da u postupku donošenja spornih rješenja nije pravilno primijenjen zakon ili propis zasnovan na zakonu, te nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, ili je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Apelant je ukazao da je ovo drugi put da pokreće upravni spor protiv nezakonitih rješenja tuženog, jer su Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 001303 08 U od 17. aprila 2012. godine poništena rješenja tuženog i predmet vraćen na ponovni postupak. U uputama Kantonalnog suda jasno je ukazano na Sporazum između Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju koji je ratificiran 30. septembra 2003. godine na koji se tuženi niti jednim navodom u obrazloženju pobijanog rješenja nije ni osvrnuo. Apelant navodi da mu tuženi nije ni u ponovljenom postupku dao mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, a radi zaštite njegovih prava i pravnih interesa u smislu čl. 133. stav 1. i 141. ZUP-a, pa se na taj način nisu mogle utvrditi odlučne činjenice za rješavanje ove upravne stvari.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 016861 13 U od 17. juna 2014. godine apelantova tužba je odbijena.
23. Kantonalni sud je zaključio da, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, kod činjenica koje proizlaze iz dokaza predmetnog spisa da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 1982. godine kao vojnom osiguraniku bivše JNA, a prema Rješenju Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika-Odjeljenje za prvostepeni postupak Beograd broj 075883-UP-I broj 3810/81 od 27. januara 1982. godine, a shodno odredbi člana 139. citiranog zakona, prvostepeni organ je pravilno postupio kada je ožalbenim rješenjem odbio njegov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u punom iznosu.
24. Po mišljenju Kantonalnog suda, navodi tužbe da tuženi nije dao mogućnost apelantu da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, a radi zaštite njegovih prava i pravnih interesa, u smislu čl. 133. stav 1. i 141. ZUP-a, neosnovani su. To stoga što je tuženi 30. maja 2012. godine, prema navodima u datoj presudi, pozvao apelanta da se pismeno izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja u izvršenju Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 001303 08 U od 17. aprila 2012. godine. Apelant je 30. maja 2012. godine dao izjavu povodom reguliranja novog rješenja starosne penzije po Presudi Kantonalnog suda broj 09 0 U 001303 08 U od 11. februara 2008. godine, koju je vlastoručno potpisao. Kantonalni sud zaključuje da ostali apelantovi navodi nisu mogli dovesti u sumnju zakonitost osporenog rješenja, pa je Kantonalni sud našao da je u prvostepenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje na koje su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava, pa je i tuženi pravilno postupio odbivši apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja.
25. Zbog tog razloga je Kantonalni sud, na osnovu člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tektu: ZUS), donio odluku kao u dispozitivu presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Apelant smatra da je presuda Kantonalnog suda nepravilna i nezakonita i da mu je njenim donošenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Prije svega, apelant ukazuje da je usklađivanje svoje penzije kao vojnog osiguranika pred tuženim zahtijevao prema čl. 42. i 43. Međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju („Službeni glasnik BiH“ broj 16/03) zaključenog između SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Navodi da mu pripada pravo na penziju u iznosu od 50% od penzije koja mu kao vojnom osiguraniku po tada važećem Zakonu o vojnim osiguranicima pripada, a pravni osnov za takvo potraživanje ima po međunarodnom sporazumu zaključenom između SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.
28. Kako navodi apelant, nesporni su navodi tuženog da apelantu pripada pravo na 50% od iznosa penzije vojnog osiguranika koje mu po Zakonu o vojnim osiguranicima pripada, odsnosno Zakonu o PIOFBiH. Međutim, kako navodi, apelantu je utvrđeno pravo na penziju od 30%, i to zaključkom broj MB 1262294750 od 9. januara 2008. godine i ta ispravka nikada nije izvršena. Takvim zaključkom apelantu je oduzeto pravo na pripadajuću imovinu u dijelu nezakonito isplaćivane penzije jer je Kantonalni sud svojom presudom narušio pravo na pravičano suđenje, ne ulazeći u činjenični opis tužbe, zbog čega apelant uporno vodi upravni postupak i upravni spor.
29. Po apelantovoj ocjeni, sporno je to što tuženi apelantu isplaćuje 30% od visine penzije koja mu po zakonu pripada s obzirom na to da mu pripada pravo na visinu penzije koja mu kao vojnom osiguraniku na dan penzionisanja od bivše JNA, naravno adekvatnom primjenom konverzije i obračuna penzije u skladu sa ekvivalentom kategorija izračunavanja penzije u dinarima na način i postupku kako se vrši izračun penzije vojnog osiguranika, ali u punom iznosu. Apelant naglašava da je međunarodnim sporazumom između Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju to pravo osigurano svim građanima, pa i vojnim osiguranicima. Taj sporazum je ratificiran 30. marta 2003. godine i stupio na snagu objavljivanjem u „Službenom glasniku BiH“, tj. 19. decembra 2003. godine.
30. Zbog opisanih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i imovinu i ukine osporenu presudu.
b) Odgovor na apelaciju
31. Kantonalni sud navodi da je, postupajući na način propisan članom 27. ZUS-a, sud dopisom od 14. januara 2013. godine dostavio tužbu tuženom radi davanja odgovora i zatražio dostavljanje spisa predmetne upravne stvari, što je tuženi i učinio aktom broj FZ3/2- 1262294750 od 15. februara 2013. godine, koji je Kantonalni sud zaprimio 20. februara 2013. godine. U ovoj upravnoj stvari presuda je donesena 17. juna 2014. godine kojom je apelantova tužba odbijena. Na navedenu presudu apelant nije izjavio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je presuda postala pravomoćna 24. juna 2014. godine. S obzirom na sve izloženo, Kantonalni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. U odgovoru na apelaciju Kantonalna administrativna služba navodi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon, niti su povrijeđena ustavna prava stranke, pa predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
33. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98 do 4/09) relevantne odredbe glase:
Član 139. stav 1.
Vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA državljanima Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: vojni osiguranici bivše JNA) korisnicima penzije koji imaju prebivalište na teritoriji Federacije, penzija se isplaćuje u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona (u daljem tekstu: propisi vojnih osiguranika).
34. U Uredbi sa zakonskom snagom o penzijskom i invalidskom osiguranju za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službene novine RBiH“ br. 16/92 i 8/93) relevantne odredbe glase:
Član 5. stav 2.
(....)Penzije vojnih osiguranika isplaćuju se u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i usklađuju se u visini i na način utvrđen Zakonom o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.(....)
35. U Zakonu o izmjenama i dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o penzijskom i invalidskom osiguranju za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službene novine RBiH“ broj 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
Vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA državljanima Bosne i Hercegovine korisnicima penzije koji imaju prebivalište na teritoriji Federacije, penzija se isplaćuje u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o Zakonu penzijskom i invalidskom osiguranju.
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 016861 13 U od 17. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
40. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
43. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant kao vojni osiguranik tužbom u upravnom sporu tražio poništenje rješenja u predmetu isplate penzije u punom iznosu, kao vojnom osiguraniku bivše JNA. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u predmetu isplate penzije u punom iznosu, kao vojnom osiguraniku bivše JNA. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Ustavni sud zapaža da su najprije upravni organi apelantu priznali pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 1982. godine kao vojnom osiguraniku bivše JNA, a prema Rješenju Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika-Odjeljenje za prvostepeni postupak Beograd broj 075883- UP-I broj 3810/81 od 27. januara 1982. godine, shodno odredbi člana 139. Zakona o PIO. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je drugostepeni organ, prihvatajući argumentaciju Kantonalne administrativne službe, apelantovu žalbu odbio. I, konačno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je ožalbenim rješenjem odbio njegov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u punom iznosu, imajući u vidu citirane zakonske odredbe.
46. S obzirom na to da je apelant isticao i proceduralne propuste koji su, po njegovom mišljenju, nastali zbog povrede ZUS-a, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud omogućio apelantu da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja a radi zaštite njegovih prava i pravnih interesa u smislu člana 133. stav 1. i člana 141. ZUP-a. Iz dokumentacije spisa i obrazloženja osporene presude proizlazi da je tuženi 30. maja 2012. godine pozvao apelanta da se pismeno izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja u izvršenju presude od 17. aprila 2012. godine. Apelant je 30. maja 2012. godine dao izjavu povodom reguliranja novog rješenja starosne penzije po Presudi Kantonalnog suda broj 09 0 U 001303 08 U od 11. februara 2008. godine, koju je vlastoručno potpisao. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da ostali apelantovi navodi nisu mogli dovesti u sumnju zakonitost osporenog rješenja, pa je ustanovio da je u prvostepenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje na koje su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava.
47. Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantov prigovor odnosi na činjenicu „da mu je utvrđeno pravo na penziju od 30%, i to zaključkom Kantonalne administrativne službe broj MB 1262294750 od 9. januara 2008. godine i ta ispravka nikada nije izvršena i da je takvim zaključkom apelantu oduzeto pravo na pripadajuću imovinu u dijelu nezakonito isplaćivane penzije“. Po apelantovoj ocjeni, sporno je to što tuženi Fond PIO apelantu isplaćuje 30% od visine penzije koja mu po zakonu pripada s obzirom na to da mu kao vojnom osiguraniku pripada pravo na 50% od punog iznosa penzije na dan penzionisanja od bivše JNA, adekvatnom primjenom konverzije i obračuna penzije u skladu sa ekvivalentom kategorija izračunavanja penzije u dinarima na način i u postupku kako se vrši izračun penzije vojnog osiguranika, ali u punom iznosu.
48. Međutim, Ustavni sud zapaža da, osim navoda da mu se isplaćuje penzija u iznosu od 30% od punog iznosa penzije, apelant ničim nije dokazao da upravni organi i Kantonalni sud u kasnijim postupcima nisu ispravili ovaj iznos penzije utvrdivši da je apelantu određena penzija od 50% od punog iznosa penzije. Izuzev rješenja koje je u ovoj odluci navedeno u tački 5. ove odluke u kojem se navodi da je apelantu penzija utvrđena u iznosu od 30% od punog iznosa penzije, u svim upravnim aktima Fonda PIOFBiH koji su naknado donošeni se navodi 50% kao konačan iznos penzije utvrđen od punog iznosa. Dakle, Ustavni sud zapaža da je uz obrazloženje utvrđivanja visine penzije za isplatu, te shodno zakonskim propisima koji se primjenjuju na teritoriji Federacije BiH, apelant preuzet na isplatu kao penzioner bivše JNA, s obzirom na to da je imao prebivalište na teritoriji Federacije BiH, u visini od 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (stupio na snagu 31. jula 1998. godine), a shodno odredbi člana 139. citiranog zakona. Stoga, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio dokaze za svoje navode da je rješenjem kojim mu je konačno utvrđena penzija povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje, niti takvi navodi proizlaze iz dostupne dokumentacije spisa i osporenih odluka upravnih organa i Kantonalnog suda.
49. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
50. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev u upravnom sporu radi određivanja starosne penzije pri čemu je sud raspravio sve njegove prigovore, te dao detaljna i jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
52. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman