Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1811/14 (JU Farmaceutski fakultet u Sarajevu)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
- Javna vlast
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o visokom obrazovanju · čl. 133
- Zakon o visokom obrazovanju · čl. 110
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju
- Zakon o visokom obrazovanju (prečišćeni tekst)
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 133
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o visokom obrazovanju (prečišćeni tekst)
Predmeti (1)
AP-1811/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1811/14, rješavajući apelaciju JU Farmaceutski fakultet u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JU Farmaceutski fakultet u Sarajevu podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 341744 14 Pžp od 14. marta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 341744 13 Pr od 29.
novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. JU Farmaceutski fakultet u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 341744 14 Pžp od 14. marta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 341744 13 Pr od 29. novembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalne uprave za inspekcijske poslove - Inspektorat rada, zaštite na radu, socijalne zaštite i prosvjetne inspekcije (u daljnjem tekstu: Inspektorat rada) zatraženo je 30. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 17. oktobra 2016. godine, Općinski sud 7. oktobra 2016. godine, a Inspektorat rada 10. oktobra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 341744 13 Pr od 29. novembra 2013. godine apelanta proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 133. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju, pa mu je, na osnovu člana 155. stav 1. tačka 30. istog zakona, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM.
6. Apelant je proglašen odgovornim, jer je izvršio izbor rukovodioca organizacione jedinice, dekana Fakulteta, prof. dr. D.Z. a pri donošenju odluke o imenovanju nije postojala neophodna podrška natpolovične većine od ukupnog broja članova Naučnonastavnog vijeća Fakulteta. Naime, Naučno-nastavno vijeće broji 36 članova, a glasanju za izbor dekana je pristupilo 30 članova, pa je, nakon tajnog glasanja, dostavljen prijedlog liste kandidata sa brojem glasova, i to za kandidata prof. dr. D.Z. 13 glasova „za“ i kandidata prof. dr. M.Š. 11 glasova „za“. Prof. dr. D.Z. imenovana je za dekana iako, kao kandidat sa većim brojem glasova, nije dobila natpolovičnu većinu glasova od ukupnog broja članova Nastavno-naučnog vijeća.
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je uvidom u konkurs za izbor i imenovanje dekana utvrđeno da je 13. decembra 2012. godine objavljen ponovni konkurs za izbor i imenovanje dekana apelanta. Uvidom u zapisnik sa V sjednice Naučno-nastavnog vijeća apelanta broj 01-01-257/12, održane 1. februara 2012. godine, utvrđeno je da je u njemu konstatirano da sjednici prisustvuje 31 član Naučno-nastavnog vijeća, da je glasanju za izbor dekana pristupilo 30 članova, te da je prof. dr. D.Z. dobila 13 glasova „za“, a prof. dr. M.Š. 11 glasova „za“ i da postoji šest nevažećih glasova, jer su zaokružena oba kandidata. Također je konstatirano da kandidat sa većim brojem glasova (13) prof. dr. D.Z. nije dobila većinu glasova koja je propisana članom 133. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju KS, što bi u ovom slučaju bilo 19 glasova. Na osnovu uvida u Prijedlog odluke za izbor i imenovanje dekana apelanta broj 0101226/12 od 20. februara 2012. godine utvrđeno je da je Upravni odbor predložio prof. dr. D.Z. za izbor i imenovanje na funkciju dekana na period od četiri godine, te da se ista odluka dostavlja na saglasnost Vladi Kantona Sarajevo. Uvidom u Odluku o imenovanju dekana apelanta broj 0101/12 od 30. marta 2012. godine utvrđeno je da je prof. dr. D.Z., nakon dobijene saglasnosti Vlade Kantona Sarajevo broj 02-05-5265-8/12 od 8. marta 2012. godine, imenovana za dekana na period od četiri godine, te da je Odluka o imenovanju stupila na snagu 2. aprila 2012. godine.
8. Na temelju navedenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je nesporno da je apelant za dekana imenovao prof. dr. D.Z., iako nije postojala podrška natpolovične većine od ukupnog broja članova Naučno-nastavnog vijeća. S obzirom na to da ono broji 36 članova, prof. dr. D.Z. trebalo je da je dobije 19 glasova „za“ da bi imala podršku natpolovične većine ukupnog broja članova navedenog tijela, a dobila je 13 glasova „za“. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da se u apelantovim radnjama stječu obilježja prekršaja iz člana 133. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju KS.
9. Apelantovo pozivanje na član 110. Zakona o visokom obrazovanju (“Službene novine KS” broj 09/07) ocijenjeno je kao neosnovano, jer navedeni zakon nije bio na snazi u vrijeme činjenja prekršaja, odnosno prestao je da važi 5. septembra 2010. godine, kada je stupio na snagu Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo (“Službene novine KS” broj 22/10, član 107).
10. Apelant je protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu. Pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o visokom obrazovanju KS, Zakona o ustanovama RBiH, te s tim u vezi na stav Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS, prema kom se Zakon o ustanovama, kao krovni zakon, primjenjuje, apelant je tvrdio da je zakonito proveo proceduru izbora dekana.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 341744 14 Pžp od 14. marta 2014. godine apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu.
12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da u žalbi nije navedeno zbog kojih se razloga, u smislu člana 61. Zakona o prekršajima FBiH, prvostepeno rješenje osporava, pa je pažljivom analizom njenog sadržaja zaključeno da se pokušava dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi je ukazano da član 61. Zakona o prekršajima FBiH ne predviđa da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se, shodno članu 65. istog zakona, sud nije ni upuštao u meritorno razmatranje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelant tvrdi da je izbor dekana obavio u skladu sa zakonom. S tim u vezi je istakao da Zakon o visokom obrazovanju KS („Službene novine KS“ br. 22/10 i 15/13) u članu 133, u kojem je opisana procedura izbora rukovodioca organizacionih jedinica, ne predviđa saglasnost Vlade KS na izbor dekana, već se, prema spomenutom članu, izbor dekana okončava davanjem saglasnosti Senata Univerziteta, odnosno Rektora. Nadalje, u Zakonu o ustanovama RBiH („Službeni list RBiH“ br. 6/92,8/93 i 13/94), koji se prema stavu Federalnog ministarstva za obrazovanje primjenjuje i na visokoškolske ustanove, u članu 29. predviđeno je davanje saglasnosti Vlade KS na imenovanje direktora javne ustanove. Na isti član Vlada KS pozvala se prilikom davanja saglasnosti na izbor dekana, prof. dr. D.Z. Istim zakonom u članu 27. propisano je da Upravni odbor imenuje i razrješava direktora javne ustanove. U aktu Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS broj 11- 05-38-9007-1/12 od 5. aprila 2012. godine Ministarstvo je usvojilo stav da je Zakon o ustanovama krovni zakon koji se primjenjuje. Samim tim imenovanje dekana od Upravnog odbora je u skladu sa članom 27. Zakona o ustanovama. Nadalje, Zakon o visokom obrazovanju KS („Službene novine KS“ broj 22/10), koji je bio u primjeni prilikom izbora prof. dr. D.Z. za dekana, u članu 167. predviđa da se mandat članova Upravnog odbora visokoškolskih ustanova produžuje do dana imenovanja Upravnog odbora integriranog Univerziteta u Sarajevu. S obzirom na to da istim zakonom nisu predviđene nadležnosti Upravnog odbora organizacionih jedinica, već samo nadležnosti Upravnog odbora integriranog Univerziteta, proizlazi da Upravni odbor zadržava nadležnosti koje je imao do stupanja na snagu spometnutog zakona. U te nadležnosti, između ostalog, spadaju i imenovanje i razrješenje dekana visokoškolske ustanove u skladu sa članom 29. Zakona o ustanovama (Zakon o visokom obrazovanju iz 2007. godine). Apelant smatra da, ukoliko Vlada KS primjenjuje Zakon o ustanovama RBiH prilikom davanja saglasnosti na izbor dekana, onda je dužna dosljedno primjenjivati isti zakon, odnosno odredbu člana 27. po kojem rukovodioca imenuje Upravni odbor. Saglasnost Vlade KS predviđena je samo Zakonom o visokom obrazovanju KS iz 2007. godine, koji u članu 110. direktno upućuje na odredbe člana 29. Zakona o ustanovama i kojim je predviđeno da dekana imenuje Upravni odbor. Zakon o visokom obrazovanju koji se trenutno primjenjuje i koji je bio na snazi prilikom izbora prof. dr. D.Z. ne predviđa saglasnost Vlade KS.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, razmatrajući apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje, zaključio da se u žalbi ne navode razlozi zbog kojih se pobija navedeno rješenje, ali da iz sadržaja žalbe proizlazi da se pobija pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. S obzirom na to da žalbeni osnovi propisani članom 61. Zakona o prekršajima FBiH ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se, u skladu sa članom 65. istog zakona, ovaj sud nije ni mogao upustiti u meritorno razmatranje žalbe.
16. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u postupku pred ovim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantiranih Ustavom i Evropskom konvencijom.
17. Inspektorat rada je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je apelant prilikom izbora dekana postupio protivno članu 133. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju, a što je kao nesporno utvrdio Općinski sud i apelanta proglasio odgovornim za navedeni prekršaj.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o visokom obrazovanju („Službene novine KS“ br. 22/10 i 15/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 133.
(Izbor rukovodioca organizacione jedinice) (…) (2) Dekan fakulteta ili akademije bira se iz reda članova akademskog osoblja u zvanju redovnog ili vanrednog profesora koji je u radnom odnosu u punom radnom vremenu na tom fakultetu ili akademiji i to tajnim glasanjem članova vijeća, pri čemu je za donošenje odluke o imenovanju potrebna podrška natpolovične većine od ukupnog broja članova vijeća.
(…) Član 155.
(Kazne za prekršaje visokoškolske ustanove) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 5.000 KM kaznit će se za prekršaj visokoškolska ustanova, ako:
(…) 31) izvrši izbor dekana ili direktora suprotno uvjetima ili proceduri iz člana 133.; (…)
19. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 61.
Osnovi za žalbu Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog:
1) bitnih povreda prekršajnog postupka, 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.
Član 63.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:
1) radnja opisana u prekršajnom nalogu, ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka predstavlja prekršaj;
2) postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj;
3) nastupa zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, ili je stvar već pravomoćno riješena;
4) došlo je do pogrešne primjene zakona ili propisa koji određuju prekršaj ili 5) odlukom o sankciji, ili drugoj mjeri sud je prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu.
Član 65.
Razmatranje žalbe (1) Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će drugostepeni sud rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.
(…)
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 341744 14 Pžp od 14. marta 2014. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočena i dostavnica o uručenju apelantu osporenog rješenja, ali s obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 14. marta 2014. godine, i datum podnošenja apelacije Ustavnom sudu, tj. 18. april 2014. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. S obzirom na to da apelant kao javna ustanova ima javna ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, s obzirom na apelacione prigovore, apelant, kao javna ustanova, uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. Nadalje, Ustavni sud ističe da se kriteriji primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, izraženi u praksi Evropskog suda za ljudska prava, primjenjuju prilikom razmatranja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 79/03 od 28. novembra 2003. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog stava, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta, Ustavni sud će na ovo pitanje odgovoriti rukovodeći se kriterijima u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 879/14 od 22. decembra 2016. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Apelant, pozivajući se na Zakon o visokom obrazovanju, te Zakon o ustanovama, tvrdi da je je izbor dekana obavio na zakonit način. U suštini, iz njegovih navoda proizlazi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je počinio prekršaj za koji je proglašen odgovornim.
30. Ustavni sud najprije podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi, a što ni apelant ne dovodi u pitanje, da je 13. novembra 2011. godine objavljen ponovni konkurs za izbor i imenovanje dekana apelanta. Postupak izbora kandidata okončan je Odlukom o imenovanju prof. dr. D.Z. za dekana od 30. marta 2012. godine, a koja je stupila na snagu 2. aprila 2012. godine. U navedenom periodu, kako je i ukazano u osporenom prvostepenom rješenju, na snazi je bio Zakon o visokom obrazovanju („Službene novine KS” broj 22/10, stupio na snagu 5. septembra 2010. godine). Članom 133. citiranog zakona propisan je izbor rukovodioca (dekana) fakulteta, odnosno stavom 2. navedenog člana je propisano da se dekan bira tajnim glasanjem članova vijeća, pri čemu je za donošenje odluke o imenovanju potrebna podrška natpolovične većine od ukupnog broja članova vijeća. U skladu sa članom 155. Zakona o visokom obrazovanju, nepoštivanje procedure i uvjeta za izbor dekana iz člana 133. istog zakona predstavlja prekršaj za koji se izriče novčana kazna u određenom rasponu.
33. Nadalje, iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi, a što apelant ne dovodi u pitanje, da je na temelju zapisnika sa pete sjednice Naučno-nastavnog vijeća apelanta od 28. februara 2012. godine utvrđeno da je sjednici bio prisutan 31 član, da je glasanju pristupilo njih 30, da je prof. dr. D.Z. dobila 13 glasova „za“, a prof. dr. M.Š. 11 glasova „za“, da postoji šest nevažećih listića, jer su zaokružena oba kandidata, te da je konstatirano da prof. dr. D.Z. kao kandidat sa većim brojem glasova (13) nije dobila i natpolovičnu većinu glasova koja je propisana članom 133. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju a što bi bilo 19 glasova. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno postupali kad su zaključili da apelant nije ispoštovao proceduru u izboru dekana u smislu člana 133. Zakona o visokom obrazovanju, kao propisa koji se primjenjivao u relevantnom periodu, a zbog čega su ga i proglasili odgovornim, te mu je izrečena i novčana kazna u smislu člana 155. istog zakona.
34. Nadalje, iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda, a što apelant ne dovodi u pitanje apelacionim navodima, proizlazi da je apelant u žalbi na osporeno prvostepeno rješenje propustio da navede razloge zbog kojih ga osporava, u skladu sa članom 61. Zakona o prekršajima FBiH, da je pažljivom analizom sadržaja žalbe zaključeno da se pokušava dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje, a što nije jedan od razloga za izjavljivanje žalbe propisan članom 61. Zakona o prekršajima FBiH. Slijedom navedenog, a u skladu sa članom 65. istog zakona, Kantonalni sud se nije ni upuštao u meritorno razmatranje, pa je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, razmatrajući identičnu situaciju, tj. da redovni sud nije meritorno razmatrao izjavljenu žalbu zbog propusta da se u njoj navedu razlozi iz člana 61. Zakona o prekršajima FBiH, zaključio: „(…) da su odredbama člana 61. Zakona o prekršajima propisani osnovi za žalbu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je u obrazloženju upravo pojasnio da su se žalbeni navodi apelanata, uglavnom, odnosili na nedopušteni žalbeni osnov, odnosno na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, te se, stoga, drugostepeni sud iz tog razloga o tim navodima i nije mogao izjasniti (…). Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o prekršajima kojima je jasno regulirano postupanje po žalbi, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Kantonalnog suda ne proizlazi proizvoljnost u bilo kom segmentu (…)“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1732/11 od 12. marta 2014. godine, tačka 34, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/11 od 24. aprila 2014. godine, tačka 30).
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema razloga da odstupi od navedenog stava, posebno imajući u vidu da se apelantovi navodi suštinski odnose na tvrdnju da je u osporenim rješenjima pogrešno primijenjeno materijalno pravo, što je jedan od razloga za izjavljivanje žalbe iz člana 61. Zakona o prekršajima FBiH, a apelant ne tvrdi da je žalbu na osporeno prvostepeno rješenje temeljio na ovom zakonskom osnovu, pa da je Kantonalni sud propustio da o tome i odluči.
37. Najzad, u vezi sa apelantovim opširnim pozivanjem na relevantne odredbe Zakona o visokom obrazovanju, te Zakona o ustanovama, Ustavni sud zapaža da ni odredbe na koje je apelant ukazao, kao ni bilo koja druga odredba navedenih zakona ne isključuje i ne ograničava primjenu člana 133. Zakona o visokom obrazovanju, odnosno ne uvjetuje njenu primjenu okončanjem procesa integracije Univerziteta a na čemu apelant, također, insistira u apelaciji.
38. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi, na nesporno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da apelant nije ispoštovao proceduru izbora dekana, čime je počinio prekršaj za koji mu je izrečena novčana kazna.
39. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi na nesporno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo, te kada su utvrdili da se u apelantovim radnjama stječu obilježja prekršaja za koji je proglašen odgovornim, te mu izrekli propisanu sankciju.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman