Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2271/14 (M. A.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Raskid ugovora
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2271/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2271/14, rješavajući apelaciju Mehmeda Agovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Agovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 007863 14 Rev od 13. marta 2014. godine, S1 3 007863 13 Gž 2 od 16. januara 2014. godine i S1 3 P 007863 13 P 2 od 10. jula 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mehmed Agović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 007863 14 Rev od 13. marta 2014. godine, S1 3 007863 13 Gž 2 od 16. januara 2014. godine i S1 3 P 007863 13 P 2 od 10. jula 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Radio-televizije Bosne i Hercegovine, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH dostavio je odgovor na apelaciju 15. decembra 2016. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 007863 13 P 2 od 10. jula 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi kao nezakonitu tačku 2. Odluke Upravnog odbora tužene broj 4110-13/13 od 3. oktobra 2011. godine kojom je jednostrano raskinut Menadžerski ugovor o radu broj 4110-8/22 od 22. januara 2007. godine, da obaveže tuženu da apelanta rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i radnim sposobnostima, zaključi s njim ugovor o radu i uspostavi mu prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme počev od 3. oktobra 2011. godine, isplati apelantu na ime plaća za period od 3. oktobra 2011. do 3. aprila 2012. godine mjesečno iznos od po 5.400,00 KM - ukupno 32.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća za naplatu svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, te plati odgovarajuće doprinose na plaću u skladu sa zakonom. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 7.023,50 KM u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju presude se navodi da je apelant u predmetnoj tužbi tvrdio da mu prema članu 1. stav 1. menadžerskog ugovora o radu od 17. januara 2007. godine u vezi sa članom 31. stav

2. Zakona o Javnom radiotelevizijskom servisu BiH pripada pravo na obavljanje funkcije generalnog direktora BHRT u trajanju od pet godina (60 mjeseci) koje mu je tužena uskratila na nezakonit način, zbog čega apelant ima pravni interes, u skladu sa članom 21. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), da se presudom Suda BiH utvrdi postojanje njegovog prava da obavlja funkciju generalnog direktora BHRT u trajanju od „33 i pola mjeseca“ nakon 17. januara 2012. godine, odnosno do 31. oktobra 2014. godine.

7. Ukazano je da je u skladu sa članom 33. stav 1. Zakona o Javnom radiotelevizijskom servisu BiH propisano da je Upravni odbor obavezan razriješiti generalnog direktora ako nastanu takvi razlozi koji po posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu. Ukazano je da, budući da je menadžerski ugovor o radu od 17. januara 2007. godine raskinula tužena, tužena je postupila po svojoj zakonskoj obavezi i razriješila apelanta dužnosti generalnog direktora BHRT. Navedenim aktom, koji je opravdan, zakonit, a time i valjan, prema mišljenju Suda BiH, prekinut je mandat apelanta kao generalnog direktora BHRT koji bi, u skladu sa članom 1. stav 1. Menadžerskog ugovora o radu od 17. januara 2007. godine u vezi sa članom 31. stav 2. Zakona o Javnom radiotelevizijskom servisu BiH, redovno trajao pet godina.

8. Sud BiH je ukazao na odredbu člana 21. stav 2. ZPP, te s tim u vezi naveo da je prekid mandata isključivo rezultat apelantovog ponašanja i postupanja zbog kojeg je i razriješen dužnosti i zbog kojeg je ugovor o radu s tuženom i raskinut. Stoga, prema mišljenju suda, apelant nema nikakav interes da se utvrdi postojanje prava koje traži budući da ne može i neće biti vraćen na raniju poziciju. Prema tome, proizlazi da je apelantov zahtjev za utvrđenje postojanja prava na obavljanje funkcije generalnog direktora BHRT u trajanju od pet godina (60 mjeseci) neosnovan.

9. Istaknuto je da je u predmetnoj pravnoj stvari sud saslušao i cijenio iskaz svjedoka Ahmeda Žilića koji je kod tužene obavljao funkciju predsjedavajućeg Upravnog odbora BHRT (UO BHRT). Ukazano je da je navedeni svjedok potvrdio da je odluka o razrješenju apelanta donesena na sjednici Upravnog odbora BHRT od 3. oktobra 2011. godine, i to jednoglasno, pri čemu je osnovni razlog za razrješenje tadašnjeg generalnog direktora BHRT - apelanta bio neprovođenje zaključaka Upravnog odbora BHRT, što je, samo po sebi, dovoljan zakonski i statutarni razlog za njegovu smjenu. Svjedok je naveo i to da, po instrukcijama tadašnjeg generalnog direktora - apelanta, na sjednice Upravnog odbora u većini slučajeva nisu dolazili „ni direktor BHT1, niti direktor BHR1“ iako je to njihova zakonska, statutarna i poslovnička obaveza. Nadalje je navedeno da u najvećem broju slučajeva generalni direktor i službe koje su mu odgovorne nisu dostavljali ni pisane materijale članovima Upravnog odbora u vezi s predloženim tačkama dnevnog reda, niti prijedlog zaključaka za njih. Ukazano je da je apelant u više navrata odbijao doći na sjednice Upravnog odbora iako je to bio u mogućnosti, da je apelant otvorio bolovanje samo kako bi imao izgovor da ne prisustvuje radu Upravnog odbora, ali je u isto vrijeme nastavljao predstavljati BHRT i donositi odluke kao da nije na bolovanju, te da je apelantu bila data mogućnost da se izjasni na okolnost povreda koje su mu stavljene na teret i da su mu tokom čitavog postupka elektronskom poštom dostavljene sve obavijesti, pozivi i ostala komunikacija.

10. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je drugostepeno vijeće Suda BiH Presudom broj S1 3 P 007863 13 Gž 2 od 16. januara 2014. godine odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepenu presudu.

11. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao nepotrebno razloge za neosnovanost zahtjeva za utvrđenje mobinga kao osnova za donošenje odluke Upravnog odbora tužene od 3. oktobra budući da je od navedenog zahtjeva apelant odustao konačno opredijeljenim zahtjevom. Drugostepeni sud je, također, naveo da su dokazi koje je sud cijenio na okolnost razrješenja apelanta irelevantni za tužbeni zahtjev o kojem je donesena odluka u izreci presude, ali da ta povreda procesnih odredbi nema utjecaja na pravilnost i zakonitost konačne odluke jer je izrekom prvostepene presude odlučeno o zahtjevu koji je apelant postavio. Ukazano je da obrazloženje, pored irelevantnih dokaza i činjenica, daje razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva koji je apelant konačno opredijelio i u tom dijelu presuda je podobna za ocjenu po izjavljenoj žalbi.

12. Drugostepeno vijeće je navelo da je za odlučivanje o tužbenom zahtjevu konačno opredijeljenom na poništenje kao nezakonite tačke 2. odluke Upravnog odbora tužene od 3. oktobra 2011. godine o raskidu menadžerskog ugovora o radu i obavezivanju tužene da postupi po čl. 7. i 9. ugovora nužno bilo utvrditi pravnu prirodu ugovornog odnosa u koji su stupile parnične stranke. Naglašeno je da od rješavanja ovog pravnog pitanja zavisi i primjena materijalnog prava kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

13. Istaknuto je da je nakon ponovne ocjene menadžerskog ugovora o radu, drugostepeno vijeće utvrdilo da je ugovor zaključen između predsjedavajućeg Upravnog odbora tužene i apelanta koji je, odlukom Upravnog odbora, imenovan na dužnost generalnog direktora sa mandatom od pet godina. Nadalje je utvrđeno da je apelant navedenim ugovorom zasnovao radni odnos kod tužene s djelokrugom rada navedenim u članu 3. ugovora, plaćom i naknadama iz rada, te radnim vremenom definiranim čl. od 3. do 6. ugovora.

14. Ukazano je da je menadžerskim ugovorom tužena na apelanta prenijela ovlaštenja vezana za rukovođenje poslovima predstavljanja i zastupanja. Navedeni ugovor je sačinjen po načelu slobodnog ugovaranja za angažiranje na određenim poslovima u ugovorenom periodu. Naglašeno je da se menadžerskim ugovorom zasniva mandatni odnos koji se po mnogim elementima razlikuje od radnog odnosa. Istaknuto je da se navedeni ugovor može zaključiti zasnivanjem radnog odnosa ili bez zasnivanja, a može se zaključiti i s licem koje je kod ugovarača prije zaključenja ugovora bilo u radnom odnosu. Ono što je zajedničko za sve spomenute varijante jeste da se menadžerski ugovor ne zasniva na odredbama radno-pravnog zakonodavstva, nego na odredbama ZOO sa određenim elementima ugovora o djelu. Navedeno iz razloga jer kod zaključenja ovog ugovora pitanja prava i obaveza ugovornih strana nisu ograničena odredbama Zakona o radu u institucijama BiH koje posebno ne reguliraju institut menadžerskog ugovora. Istaknuto je da iako se menadžerski ugovor o radu može zaključiti sa zasnivanjem radnog odnosa, u kom dijelu ima elemente radno-pravnog odnosa, po prirodi je to obligaciono-pravni odnos.

15. Stoga, menadžerski ugovor, i u slučaju kada je njime zasnovan radni odnos, ne otkazuje poslodavac primjenom odredbi člana 71. stav 1. tačka f) Zakona o radu u institucijama BiH, već kako se radi o dvostranom obligacionom ugovoru on se može raskinuti voljom ugovarača, kako je predviđeno odredbom člana 10. menadžerskog ugovora.

16. Drugostepeno vijeće je navelo da je Upravni odbor tužene u stavu 1. odluke od 3. oktobra 2011. godine razriješio apelanta dužnosti generalnog direktora, te da je imao zakonski osnov u odredbama čl. 124, 127, 128. i 619. ZOO za jednostrani raskid ugovora zaključenog sa apelantom. Razlozi za razrješenje apelanta dužnosti generalnog direktora, dati u obrazloženju odluke od 3. oktobra 2011. godine, kao i procedura razrješenja ne mogu biti predmet preispitivanja u predmetnoj parnici s obzirom da apelant ne pobija stav 1. odluke u kojem dijelu je odluka postala konačna i pravomoćna. Time su i nepobitne činjenice o apelantovom postupanju suprotno uvjetima ugovora, što je zakonom propisani uvjet za jednostrani raskid ugovora od strane tužene.

17. Iz navedenih razloga, prema mišljenju drugostepenog vijeća, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je tužena na zakonit način raskinula menadžerski ugovor sa apelantom. Ukazano je da su raskidanjem menadžerskog ugovora prestale da postoje sve pravne posljedice koje je ugovor proizvodio. Istaknuto je da apelant prije zaključenja menadžerskog ugovora nije bio u radnom odnosu kod tužene, pa je raskidanjem ugovora prestao i radni odnos koji je zasnovan ugovorom. Stoga, nema osnova da apelant zahtijeva nastavak radnog odnosa primjenom člana 7. ugovora kao pravo koje proizlazi iz ugovora o radu, kako to apelant žalbom neosnovano ukazuje. Navedena odredba bi, prema mišljenju drugostepenog vijeća, imala svoju primjenu jedino u slučaju da je menadžerski ugovor prestao istekom roka na koji je zaključen, odnosno mandata koji je povjeren apelantu nakon kojeg su slobodnom voljom ugovarači predvidjeli da on preraste u radni odnos. Kako ugovor nije prestao istekom roka na koji je zaključen, nego je zakonito raskinut nema osnova za obavezivanje tužene da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto u skladu s njegovom školskom spremom i radnim sposobnostima.

18. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je reviziono vijeće Suda BiH Presudom broj S1 3 P 007863 14 Rev od 13. marta 2014. godine odbilo kao neosnovanu.

19. U obrazloženju revizione presude se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili kada su utvrdili da predmetni ugovor zaključen između apelanta i tužene nije ugovor o radu iz člana

12. Zakona o radu u institucijama BiH.

20. Istaknuto je da je pravilno zaključeno da se u konkretnom slučaju radi o tzv. menadžerskom ugovoru koji je karakterističan za poslovanje privrednih preduzeća, odnosno trgovačkih društava, te da je on obligaciono-pravne prirode. Naglašeno je da je predmetni ugovor zaključen između predsjedavajućeg Upravnog odbora tužene i apelanta, koji je odlukom Upravnog odbora imenovan na dužnost generalnog direktora sa mandatom od pet godina. Ukazano je da je apelant navedenim ugovorom zasnovao radni odnos kod tužene s djelokrugom rada navedenim u članu 3. ugovora, plaćom i naknadama iz rada, te radnim vremenom definiranim čl. od 3. do 6. ugovora.

21. Navedeno je da je menadžerskim ugovorom tužena na apelanta prenijela ovlaštenja vezana za rukovođenje poslovima predstavljanja i zastupanja. Istaknuto je da je navedeni ugovor, i prema shvaćanju apelacionog vijeća, sačinjen po načelu slobodnog ugovaranja na određenim poslovima u ugovorenom periodu. Ukazano je da je Zakonom o radu u institucijama BiH reguliran samo ugovor o radu, a ne i menadžerski ugovor, pa se i predmetni menadžerski ugovor ne zasniva na odredbama radno-pravnog zakonodavstva, nego na odredbama ZOO, pa iako je zaključen sa zasnivanjem radnog odnosa, u kojem dijelu ima elemente radno-pravnog odnosa, po prirodi je obligaciono-pravni ugovor.

22. Navedeno je da kako se ne radi o ugovoru o radu iz člana 12. Zakona o radu u institucijama BiH, ni raskid tog ugovora ne može se ocjenjivati kao otkaz ugovora o radu u smislu odredbi člana 71. stav 1. tačka f) navedenog zakona. Ukazano je da je zakonitost poslovanja i provođenje odluka Upravnog odbora apelantova obaveza iz predmetnog menadžerskog ugovora. Neizvršavanje te obaveze je razlog za raskid ugovora u smislu člana 124. stav 4. ZOO. Zbog toga, ako menadžer ne ispuni svoju ugovorenu obavezu zakonitog postupanja i provođenja odluka Upravnog odbora poslodavac može raskinuti ugovor prostom izjavom. Raskid menadžerskog ugovora u navedenom slučaju treba razlikovati od otkaza ugovora o radu. Naglašeno je se ugovor o radu otkazuje iz razloga koji su zakonom predviđeni kao osnove za prestanak radnog odnosa, dok se menadžerski ugovor raskida zbog neizvršavanja ugovorene obaveze. Navedeno je da kada se radi o dvostranom obligacionom ugovoru on se može raskinuti voljom ugovarača kako je to predviđeno članom 10. predmetnog menadžerskog ugovora.

23. Prema mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, Upravni odbor tužene je imao zakonski osnov u odredbama člana 124. ZOO za jednostrani raskid menadžerskog ugovora zaključenog sa apelantom. Istaknuto je da razlozi za razrješenje apelanta dužnosti generalnog direktora, koji su dati u obrazloženju odluke tužene od 3. oktobra 2011. godine, kao i procedura razrješenja ne mogu biti predmet preispitivanja u ovoj parnici s obzirom da apelant tužbom nije pobijao stav 1. odluke od 3. oktobra 2011. godine u kojem dijelu je odluka postala konačna i pravomoćna.

24. Navedeno je da su raskidanjem menadžerskog ugovora prestale da postoje sve pravne posljedice koje je taj ugovor proizvodio. Istaknuto je da apelant prije zaključenja menadžerskog ugovora nije bio u radnom odnosu kod tužene, pa je raskidanjem ugovora prestao i radni odnos koji je zasnovan ugovorom. Prema tome, nema osnova da apelant zahtijeva nastavak radnog odnosa primjenom člana 7. ugovora kao pravo koje proizlazi iz ugovora o radu, kako to revizija neosnovano ukazuje. Navedena odredba ugovora, prema mišljenju revizionog vijeća, imala bi svoju primjenu jedino u slučaju da je menadžerski ugovor prestao istekom roka na koji je zaključen, odnosno mandata koji je povjeren apelantu nakon kojeg su slobodnom voljom ugovarači predvidjeli da on prerasta u radni odnos. Kako ugovor nije prestao istekom roka na koji je zaključen, nego je zakonito raskinut zbog razrješenja apelanta prije isteka mandata, nema osnova za obavezivanje tužene da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto u skladu s njegovom školskom spremom i radnim sposobnostima.

25. Ukazano je da je neosnovan i apelantov revizioni navod da samo proglašavanje krivim od strane nadležnog organa apelanta lišava ugovorenih prava. S tim u vezi je navedeno da se krivica kao doprinos za raskid ugovora isključivo cijeni u građanskom smislu i pretpostavlja se ukoliko postoji uzročno-posljedična veza između radnje i posljedice. Raskid menadžerskog ugovora u uzročnoj je vezi sa razrješenjem apelanta dužnosti generalnog direktora konačnom i pravomoćnom odlukom tužene. Kako odluku o razrješenju apelant nije pobijao u ovoj parnici prihvatio je sve razloge na kojima je odluka zasnovana, a time i krivicu za raskid menadžerskog ugovora, pa mu stoga ne pripada pravo na isplatu šest plaća, kako je to predviđeno članom 9. ugovora. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da nije tražio vraćanje na radno mjesto generalnog direktora, nego samo da mu se nakon prestanka mandata ponudi odgovarajuće radno mjesto u skladu s menadžerskim ugovorom o radu od 16. januara 2007. godine. Ukazuje da tužena nikada nije donijela nikakvu odluku o prestanku radnog odnosa apelanta, te kako je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme njegov radni odnos nije mogao prestati razrješenjem s te funkcije, već mu je trebalo biti ponuđeno drugo odgovarajuće radno mjesto. Smatra da Sud BiH na sve tri instance negira očiglednu činjenicu da je apelant bio u radnom odnosu s tuženom, što bi moralo značiti da radni odnos može prestati isključivo na način predviđen Zakonom o radu u institucijama BiH, a ne nekakvim jednostranim raskidom dvostrano obavezujućeg obligacionog ugovora. Prema apelantovom mišljenju, tužena se nije mogla jednostranom izjavom volje osloboditi ugovornih obaveza, kako to pogrešno smatra Sud BiH.

b) Odgovor na apelaciju

27. Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava koje navodi u apelaciji.

V.Relevantni propisi

28. U Zakonu o Javnom radio-televizijskom servisu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 92/05 i 32/10) relevantna odredba glasi:

Član 33.

(Razrješenje generalnog direktora) (1) Upravni odbor obavezan je razriješiti generalnog direktora u sljedećim slučajevima:

a) ako sam zatraži razrješenje u skladu s ugovorom o radu;

b) ako nastanu takvi razlozi koji po posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu.

(2) Upravni odbor može razriješiti generalnog direktora ako ocijeni da generalni direktor ne obavlja svoju dužnost u skladu sa zakonom, dozvolom Sistema, dozvolom, statutom, općim aktima i njegovim ugovorom o radu.

(3) U slučaju razrješenja generalnog direktora, Upravni odbor dužan je odmah imenovati vršioca dužnosti, a u roku od 60 dana imenovati novog generalnog direktora.

29. U Zakonu o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10 i 32/13) relevantne odredbe glase:

Član 12. st. 1. i 2.

1. Na osnovu odluke poslodavca iz člana 8. stav 6. ovog zakona, između zaposlenika i poslodavca zaključuje se ugovor o radu.

2. Ugovor o radu zaključuje se u pisanoj formi.

Član 71.

1. Radni odnos prestaje:

f) otkazom ugovora o radu od poslodavca, ako za to postoje opravdani razlozi koji se odnose na radnu sposobnost zaposlenika, njegovo ponašanje na radu i potrebe poslodavca, i to:

(...)

2. U slučajevima iz stava 1. tačke f) ovog člana poslodavac je dužan prije otkaza ugovora o radu u pisanoj formi upozoriti zaposlenika na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i ostaviti rok najmanje pet radnih dana od dana dostavljanja upozorenja, radi dostavljanja izjašnjenja na navode upozorenja.

3. Odluku o otkazu ugovora o radu iz ovog člana donosi poslodavac u formi rješenja koje dostavlja zaposleniku u skladu sa zakonom.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Raskidanje ugovora bez ostavljanja naknadnog roka Član 127.

Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Raskidanje ugovora prije isteka roka Član 128.

Kad je prije isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

Raskidanje ugovora u posebnom slučaju Član 619.

Kad obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim ili je obavljen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora, naručilac može, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostatka, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

31. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) relevantne odredbe glase:

Član 21. st. 1. i 2.

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da Sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da Sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 007863 14 Rev od 13. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, Ustavni sud zapaža, vezano za dostavu navedene odluke, da na dostavnici koju je Ustavnom sudu dostavio Sud BiH nije naveden datum kad je odluka dostavljena apelantu. S obzirom na to, Ustavni sud će prihvatiti kao tačne apelantove navode da je osporenu presudu primio 18. marta 2014. godine. Budući da je apelacija podnesena 17. maja 2014. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na postupak poništenja odluke tužene o raskidanju menadžerskog ugovora apelantu, uspostavljanju radno-pravnog statusa apelantu i s tim u vezi odgovarajuću isplatu plaća, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

40. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, te navode apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

42. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje tačke 2. odluke tužene od 3. oktobra 2011. godine o raskidu menadžerskog ugovora o radu sa apelantom, obavezivanje tužene da apelanta rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, kao i da mu uspostavi odgovarajuća prava iz radnog odnosa i izvrši odgovarajuće isplate na ime plaća u relevantnom periodu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju za redovne sudove, prije svega, bila sporna pravna priroda predmetnog menadžerskog ugovora koji je zaključen između apelanta i tužene, te da je od toga zavisila i primjena materijalnog prava u predmetnom postupku. Stoga, kako su redovni sudovi zauzeli stav prema kome predmetni menadžerski ugovor ima obligaciono-pravni, a ne radno-pravni karakter, za šta su redovni sudovi dali jasno obrazloženje u osporenim odlukama, utvrđeno je da se raskid takvog ugovora ne može ocjenjivati u smislu Zakona o radu u institucijama BiH, već putem relevantnih odredaba ZOO. Stoga, kako je utvrđeno da apelant kao generalni direktor nije ispunio svoje obaveze iz predmetnog ugovora, redovni sudovi su zaključili da je tužena imala zakonski osnov za jednostrani raskid menadžerskog ugovora prije isteka perioda na koji je bio zaključen u smislu odredbe člana 124. ZOO. Pri tome su redovni sudovi ukazali da apelant tužbom nije tražio poništenje stava 1. odluke tužene od 3. oktobra 2011. godine kojim je tužena apelanta razriješila dužnosti generalnog direktora, te da je u tom dijelu navedena odluka postala konačna i pravomoćna. Nadalje, redovni sudovi su ukazali da su prestankom menadžerskog ugovora prestale da postoje sve pravne posljedice koje je taj ugovor proizveo, te kako apelant prije zaključenja menadžerskog ugovora nije bio u radnom odnosu kod tužene njegovim raskidanjem prestao je i apelantov radni odnos koji je bio zasnovan tim ugovorom. S tim u vezi je u osporenim odlukama naglašeno zbog čega bi bilo drugačije da je ugovor prestao istekom perioda na koji je zaključen (pet godina), u kom slučaju bi takav ugovor mogao prerasti u radni odnos. Slijedom toga, redovni sudovi su utvrdili da nema osnova da se tužena obaveže da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima, kako je apelant tražio tužbenim zahtjevom. Redovni sudovi su u osporenim odlukama, također, dali jasne razloge zbog čega apelantu ne pripada pravo na isplatu šest plaća, kako je to bilo predviđeno članom 9. predmetnog ugovora. U ovakvom obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i u primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali veoma jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u vezi sa samom prirodom menadžerskog ugovora, uvjeta za njegovo raskidanje, kao i posljedica zbog njegovog raskidanja, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman