Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2593/14 (DI „MM-ŠUJICA“ d.o.o. Šujica-Tomislavgrad)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Stečaj
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2593/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2593/14, rješavajući apelaciju DI „MM-ŠUJICA“ d.o.o. Šujica-Tomislavgrad, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. ožujka 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija DI „MM-ŠUJICA“ d.o.o.

Šujica-Tomislavgrad, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 St 029751 14 Pž 2 od 10. srpnja 2014. godine i broj 68 0 St 029751 14 Pž od 19. svibnja 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 St 029751 14 St od 23. lipnja 2014.

godine, broj 68 0 St 029751 14 St od 23. travnja 2014. godine i broj 68 0 St 029751 14 St od 16. travnja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DI „MM-ŠUJICA“ d.o.o. Šujica-Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Damir Barbarić i Tomislav Bevanda, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Širokog Brijega, podnio je 5. lipnja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 St 029751 14 Pž od 19. svibnja 2014. godine, Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 St 029751 14 St od 23. travnja 2014. godine i Rješenja broj 68 0 St 029751 14 St od 16. travnja 2014. godine. Apelant je 21. srpnja 2014. godine podnio dopunu apelacije protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 68 0 St 029751 14 Pž 2 od 10. srpnja 2014. godine i Rješenja Općinskog suda broj 68 0 St 029751 14 St od 23. lipnja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 12. prosinca 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 19. odnosno 22. prosinca 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Prethodni stečajni postupak

5. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 St 029751 14 St od 16. travnja 2014. godine pokrenut je prethodni postupak za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom (stavak I. izreke). Istim rješenjem za privremenog stečajnog upravitelja imenovan je V. D. iz Viteza (stavak II.). Stavkom III. izreke utvrđeno je da će privremeni stečajni upravitelj osigurati i starati se o apelantovoj imovini, obaviti pregled apelantovih poslovnih prostorija i uvid u poslovne knjige i dokumentaciju, utvrditi postoji li razlog za otvaranje stečajnog postupka, ispitati da li apelantova imovina kao stečajnog dužnika može pokriti troškove stečajnog postupka, utvrditi da li se apelantovo poslovanje može u cjelini ili djelomično nastaviti tijekom prethodnog postupka, te uraditi kontrolu poslovanja. Stavkom IV. izreke utvrđeno je da je privremeni stečajni upravitelj dužan podnijeti izvješće tom sudu, u roku od 30 dana od imenovanja, u kome će izvijestiti o poduzetim radnjama i iznijeti svoje stručno mišljenje o zatečenom stanju. St. V. i VI. izreke određeno je da će se navedeno rješenje objaviti na oglasnoj ploči suda istog dana, te da će se dostaviti registru Općinskog suda radi upisa zabilježbe pokretanja prethodnog postupka nad apelantom.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istaknuo da je predlagatelj M. B. iz Šujice, kojeg zastupa punomoćnik T. B. (koji je istodobno punomoćnik većine bivših apelantovih radnika i koji su apelantovi vjerovnici, kao i sam predlagatelj M. B.), podnio prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom. Dalje je istaknuto da je predlagatelj naveo da apelant već duže vrijeme ne ispunjava svoje obveze prema vjerovnicima (bivšim radnicima i dr.), da su vjerovnici – bivši radnici pokrenuli i sudske postupke pred Općinskim sudom (između ostalog i izvršne postupke), da vjerovnici imaju zakoniti interes da naplate svoja potraživanja, zatim da je apelant platežno nesposoban već duže od 30 dana u neprekidnom trajanju i da ne izmiruje svoje dospjele novčane obveze, čime su ispunjeni uvjeti iz članka 6. Zakona o stečajnom postupku za otvaranje stečajnog postupka. Općinski sud je nakon što je izvršio uvid u isprave priložene uz prijedlog, te u uplatnicu za predujam troškova stečajnog postupka, donio navedenu odluku. Istaknuto je da je radi osiguranja buduće stečajne mase Općinski sud shodno članku 14. stavak 1. Zakona o stečajnom postupku imenovao privremenog stečajnog upravitelja, koji će ubuduće vršiti kontrolu nad apelantovom imovinom, te poduzeti sve radnje navedene u izreci rješenja.

7. Općinski sud je 23. travnja 2014. godine donio Rješenje broj 68 0 St 029751 14 St o određivanju mjere osiguranja. Navedenim rješenjem Općinski sud je apelantu i njegovoj upravi odredio opću zabranu raspolaganja imovinom, kao i da upravljanje i raspolaganje apelantovom imovinom prelazi u potpunosti na privremenog stečajnog upravitelja. U obrazloženju rješenja Općinski sud se pozvao na odredbe članka 15. stavak 5. Zakona o stečajnom postupku, utvrdivši da postoje jasne indicije da apelant poduzima radnje (otprema gotovih proizvoda iz apelantovog prostora) koje bi mogle imati štetan utjecaj na buduću stečajnu masu.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 St 029751 14 Pž od 19. svibnja 2014. godine odbijeni su kao neutemeljeni apelantovi prizivi protiv rješenja Općinskog suda od 16. travnja 2014. godine i rješenja o određivanju mjere osiguranja od 23. travnja 2014. godine (stavak I. izreke). Istim rješenjem priziv poduzeća Final Company d.o.o. Tomislavgrad protiv rješenja Općinskog suda o određivanju mjere osiguranja od 23. travnja 2014. godine odbačen je kao nedozvoljen (stavak II. izreke).

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istaknuo da je privremeni stečajni upravitelj u svom izvješću o provođenju stečajnog postupka nad apelantom od 29. travnja 2014. godine, pored ostalog, utvrdio da apelant posjeduje značajnu imovinu (pozivajući se na aktualni izvod iz sudskog registra za apelanta) koja je u vlasništvu M. M. Kantonalni sud je utvrdio da je privremeni stečajni upravitelj bio primoran intervenirati kod suda 22. travnja 2014. godine i tražiti mjeru opće zabrane raspolaganja sukladno članku 15. stavak 5. Zakona o stečajnom postupku, te da su poduzete mjere očuvanja apelantove imovine putem fizičkog osiguranja imovine. Utvrđeno je da je apelantova imovina bila dana u najam i korištenje poduzeću Final Company d.o.o. Tomislavgrad na temelju ugovora o najmu od 7. siječnja 2011. godine, te da je privremeni stečajni upravitelj morao tražiti intervenciju policije jer najmoprimac nije pokazao spremnost za dobrovoljno napuštanje apelantove imovine. Također je utvrđeno da su postojale manipulacije oko iznajmljivanja apelantove imovine (visina vrijednosti najma i druge spoznaje privremenog stečajnog upravitelja), te da je 25. travnja 2014. godine navedeno poduzeće kao korisnik najma konačno napustilo apelantovu imovinu.

10. Kantonalni sud je utvrdio da je privremeni stečajni upravitelj na temelju prikupljene dokumentacije, fotografija s lica mjesta, te izvršenog osobnog uvida u stanje apelantove imovine, konstatirao da apelant posjeduje pokretnu i nepokretnu imovinu koja je dostupna, opremu koja je služila proizvodnji i preradi drveta i ostalu prateću opremu za potrebe administracije, te da će se stvarno stanje i popis imovine (inventara) u potpunosti utvrditi otvaranjem stečajnog postupka. Istaknuto je da je privremeni stečajni upravitelj utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz članka 6. Zakona o stečajnom postupku (apelant je nelikvidan (platežno nesposoban) jer su svi računi u blokadi, tako da apelant ne može izmirivati svoje dospjele tekuće obveze), te da postoje uvjeti da se troškovi postupka namire iz apelantove imovine sukladno članku 14. odnosno čl. 41. i 42. citiranog zakona, te je zaključio da postoje uvjeti za pokretanje stečajnog postupka.

11. U pogledu apelantovog prava na priziv protiv rješenja Općinskog suda od 16. travnja 2014. godine, Kantonalni sud je istaknuo da usprkos tome što je prvostupanjski sud u navedenom rješenju u pouci o pravnom lijeku naveo da protiv tog rješenja priziv nije dopušten, prvostupanjski sud je trebao imati u vidu odredbu članka 11. stavak 1. Zakona o stečajnom postupku. Navedenom odredbom je propisano da protiv odluka stečajnog suda, u slučajevima predviđenim zakonom, priziv je dopušten, pa je apelantov priziv u konkretnom slučaju protiv navedenog rješenja kojim se pokreće prethodni postupak za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom dozvoljen. Stoga je u konkretnom postupku Kantonalni sud i razmatrao apelantov priziv.

12. U odnosu na apelantove prizivne navode da mu nije bilo omogućeno da sudjeluje u postupku radi zaštite svojih prava kada je doneseno rješenje Općinskog suda od 16. travnja 2014. godine, Kantonalni sud se pozvao na odredbu članka 9. stavak 3. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da stečajni sudac mora po službenoj dužnosti istražiti sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak, te da on u tu svrhu osobno može saslušati stečajnog dužnika, njegove zakonske zastupnike, svjedoke i vještake. Nadalje je istaknuto da je odredbom članka 43. stavak 1. propisano da će stečajni sudac zakazati ročište vezano za uvjete za otvaranje stečajnog postupka nakon što primi izvješće privremenog stečajnog upravitelja, te da se na ročište poziva predlagatelj, ako je to moguće i stečajni dužnik i privremeni stečajni upravitelj, te ako je neophodno i vještaci. Kantonalni sud je zaključio da se, kada se ima u vidu odredba članka 43. stavak 1. Zakona na koju je ukazao i privremeni stečajni upravitelj u svom odgovoru na apelantov priziv, istaknuti apelantovi prizivni navodi ukazuju neutemeljenim.

13. Kantonalni sud je također utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno donio rješenje o određivanju mjere osiguranja. Istaknuto je da je privremeni stečajni upravitelj utvrdio da je ugovorom o besplatnom prijenosu kompletne višemilijunske apelantove imovine, apelantova imovina prenesena na poduzeće Final Company d.o.o. Tomislavgrad čiji je vlasnik K. M., sin M. M. (vlasnika apelanta) bez ikakve naknade. Dalje je utvrđeno da su, nakon podnošenja tužbe i kaznene prijave apelantovih radnika-vjerovnika radi utvrđenja ništavosti ugovora o besplatnom prijenosu imovine i odluke o smanjenju temeljnog apelantovog kapitala, potpisnici navedenog ugovora poništili taj ugovor kod istoga notara kod kojeg je bio ovjeren, drugom notarskom ispravom i to ugovorom o raskidu ugovora o besplatnom prijenosu od 23. listopada 2012. godine (koji je dostavljen sudu uz izvješće privremenog upravitelja). Također je utvrđeno da je sačinjen štetan ugovor o najmu od 1. srpnja 2011. godine između apelanta (vlasnik M. M.) i poduzeća Final Company (vlasnik K. M. sin M. M.) kompletne apelantove imovine po cijeni od svega 1.000,00 KM mjesečnog najma, koja prema saznanjima privremenog stečajnog upravitelja nije plaćena. Istaknuto je da je privremeni stečajni upravitelj utvrdio da je ugovor o najmu cjelokupne imovine veoma štetan za apelanta, te da je ovim ugovorom, prema mišljenju privremenog stečajnog upravitelja, napravljena milijunska šteta za apelanta, a u korist Final Company d.o.o., pa da je ovo razlog više da se apelantova imovina morala staviti pod kontrolu privremenog stečajnog upravitelja. Kantonalni sud je također utvrdio da je privremeni stečajni upravitelj imao u međuvremenu i razgovor sa M. M., vlasnikom i odgovornom apelantovom osobom, koji mu je rekao da ne želi ništa više uložiti u svoju firmu i da obveze koje je stvorio on kao odgovorna osoba njega ne zanimaju i da ih je moguće jedino namiriti u stečajnom postupku.

14. Kantonalni sud je odbacio kao nedozvoljen priziv Final Company d.o.o. Tomislavgrad na temelju članka 213. st. l. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a imajući u vidu odredbu članka l5. stavak 7. Zakona o stečajnom postupku.

Stečajni postupak

15. Općinski sud je 20. lipnja 2014. godine održao ročište za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom. Na ročištu su bili nazočni privremeni stečajni upravitelj, predlagatelj i apelant. Prema zapisniku suda broj 68 0 St 029751 14 St od 20. lipnja 2014. godine sve stranke u postupku su sudjelovale u raspravi koju je tom prigodom proveo sud.

16. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 St 029751 14 St od 23. lipnja 2014. godine otvoren je stečajni postupak nad apelantovom imovinom (stavak I. izreke). Za stečajnog upravitelja imenovan je V. D. iz Viteza, te je utvrđeno vrijeme otvaranja stečajnog postupka (st. II. i III.). Istim rješenjem pozvani su povjeritelji da u roku od 30 dana od dana objavljivanja oglasa u „Službenim novinama FBiH“ prijave svoje tražbine sudu kako je precizirano u izreci rješenja (stavak IV. izreke). Navedenim rješenjem pozvani su apelantovi dužnici da svoje dugove prema apelantu izmire bez odlaganja, kao i povjeritelji da obavijeste stečajnog upravitelja koja prava osiguranja potražuju na apelantovoj imovini (st. V. i VI. izreke). St. VII. i VIII. izreke je određeno da će se izvršiti upis zabilježbe o otvaranju stečajnog postupka u registru koji se vodi kod tog suda, te da će se oglas o otvaranju stečajnog postupka objaviti na oglasnoj ploči suda, te će se dostaviti „Službenim novinama FBiH“.

17. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je stečajni upravitelj V. D. izjavio da u cijelosti ostaje kod svog izvješća od 29. travnja 2014. godine, koje se nalazi i u spisu predmeta, kao i cjelokupne dokumentacije priložene uz izvješće, te je potvrdio da je dokazano da postoje razlozi i uvjeti sukladno čl. 4. i 6. Zakona o stečajnom postupku da se otvori stečajni postupak nad apelantom. Nakon što je utvrdio da je prijedlog dopušten i da postoji stečajni razlog, te da će imovina stečajnog dužnika, prema predviđanju, biti dovoljna da pokrije troškove postupka, sukladno odredbi članka 43. stavak 4. Zakona o stečajnom postupku Općinski sud je donio navedeno rješenje.

18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 St 029751 14 Pž 2 od 10. srpnja 2014. godine apelantov priziv protiv navedenog rješenja Općinskog suda je odbijen kao neutemeljen.

19. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud se pozvao na odredbu članka 6. Zakona o stečajnom postupku u kojoj je naveden razlog otvaranja stečajnog postupka (platežna nesposobnost stečajnog dužnika), kao i na odredbu članka 43. istoga zakona, koja se odnosi na otvaranje stečajnog postupka odnosno odluku o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka. Imajući u vidu navedeno i činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, materijalne dokaze u spisu, citirane zakonske propise, posebno izvješće privremenog stečajnog upravitelja, te nespornu činjenicu da je prijedlog predlagatelja dopušten, da postoji stečajni razlog – apelantova platežna nesposobnost i da će apelantova imovina prema predviđanju biti dovoljna da pokrije troškove postupka, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno odlučio prvostupanjski sud kada je donio rješenje kojim je otvorio stečajni postupak nad apelantom. Ispitujući apelantove prizivne prigovore Kantonalni sud je utvrdio da su apelantovi prizivni prigovori paušalni i neargumentirani i da ne utječu na donošenje drugačije odluke u konkretnom predmetu. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu da je stečajni upravitelj obavio i razgovor s M. M. – vlasnikom i odgovornom apelantovom osobom, koji mu je rekao da ne želi više ništa uložiti u firmu i da ga ne zanimaju obveze koje je stvorio on kao odgovorna osoba u firmi. Navedeno je da, nakon što je stečajni upravitelj upoznao M. M. s tim da po izmirenju obveza prema vjerovnicima, poreznoj upravi i drugima, ima mogućnost da i dalje bez problema nastavi raditi, što je M. M. apriori odbio. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije napravljena ni jedna povreda odredaba parničnog postupka na koju taj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je donio navedenu odluku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je predmetni postupak vođen na prijedlog neovlaštene osobe, odnosno odvjetnika T. B. iz Tomislavgrada koji nije u vjerovničkom odnosu s apelantom. Istaknuo je da iz podneska koji se nalazi u spisu se ne vidi u ime kojih osoba T. B. nastupa kao punomoćnik, pa po apelantovom mišljenju proizlazi zaključak da postupa u svoje ime, dakle u konkretnom slučaju kao neovlaštena osoba. Nadalje apelant ističe da je Općinski sud održao raspravu 16. travnja 2014. godine na koju nije pozvao apelanta, a na kojoj je odlučivao o njegovom pravnom statusu i pravu na upravljanje imovinom. Zbog toga je po apelantovom mišljenju povrijeđeno načelo kontradiktornosti, odnosno načelo obostranog saslušanja stranaka i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Nadalje apelant smatra da su sudovi pogrešno odlučili kada su donijeli odluku o otvaranju stečajnog postupka nad apelantovom imovinom, budući da umjesto skupnog (kolektivnog) namirenja stečajnih vjerovnika trebalo je provesti individualno namirenje kroz pojedinačne izvršne postupke koje su već bili pokrenuli apelantovi vjerovnici. Također, apelant navodi da su sudovi pogrešno cijenili dokaze kada su izveli zaključke da je apelant platežno nesposoban. S tim u svezi apelant navodi da sudovi nisu s dužnom pozornošću cijenili dokaze koje je ponudila apelantova obrana na održanoj raspravi 20. lipnja 2014. godine, posebno stručni nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke prof. dr. Abida Hodžića koji je dao zaključak da se nisu stekli uvjeti za otvaranje i vođenje postupka stečaja. Zbog navedenog apelant smatra da sudovi nisu sa istom pozornošću cijenili njegove dokaze kao dokaze suprotne strane, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku i pravo na ocjenu dokaza. Također, smatra da je sud donio restriktivnu mjeru osiguranja kojom je apelantu zabranio raspolaganje njegovom imovinom na temelju paušalnih i lažnih izjava privremenog stečajnog upravitelja. Apelant smatra da je sud navedenu odluku bio dužan donijeti primjenom odredbi ZPP-a, čime je proizvoljno primijenio procesno pravo. Također je istaknuo da Kantonalni sud nije razmotrio apelantove prizivne navode zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukama tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je donoseći svoje odluke u potpunosti postupao sukladno Zakonu o stečajnom postupku i drugim važećim propisima, tako da nisu utemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04 i 42/06), relevantne odredbe glase:

Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka Članak 4. st. 1. i 3.

(1) Stečajni postupak pokreće se pisanim prijedlogom. Za podnošenje prijedloga ovlašteni su stečajni dužnik i svaki onaj povjeritelj koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Povjeritelj je dužan u prijedlogu prilaganjem odgovarajuće dokumentacije učiniti vjerojatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika. (…) (3) Sud je obvezan da prijedlog razmotri u roku od 15 dana od dana njegovog prijema. (…) Stečajni razlozi Članak 6. st. 1., 2. i 3.

(1) Razlog otvaranja stečajnog postupka je platežna nesposobnost stečajnog dužnika. (2) Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obveze plaćanja. Okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelomično potraživanja nekih povjeritelja samo po sebi ne znači da je platežno sposoban.

(3) U pravilu smatra se da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako u neprekidnom trajanju od 30 dana ne izmiruje svoje dospjele novčane obveze.

Shodna primjena odredaba Zakona o parničnom postupku Članak 8.

U stečajnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Načela postupka Članak 9.

(1) Stečajni postupak je žuran.

(2) Odluke stečajnog suda donose se u formi rješenja. Stečajni sudac može odrediti usmenu raspravu. Rješenje se donosi nakon saslušanja stečajnog dužnika ukoliko se time zbog posebnih okolnosti pojedinačnog slučaja ne ugrožava svrha rješenja. Ukoliko izostane prethodno saslušanje stečajnog dužnika, to u rješenju mora biti posebice obrazloženo, a saslušanje se mora bez odlaganja naknadno provesti.

(3) Stečajni sudac mora, po službenoj dužnosti, istražiti sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak. On u tu svrhu naročito može saslušati stečajnog dužnika, njegove zakonske zastupnike, svjedoke i vještake. Stečajni postupak je žuran i može trajati, u pravilu, godinu dana, a u slučaju iz članka 28. stavak 1. ovog zakona dvije godine. Utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka Članak 14. stavak 1.

(1) Nakon prijema dopuštenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, stečajni sudac dužan je bez odlaganja utvrditi da li postoji razlog za otvaranje stečajnog postupka i je li prijedlog utemeljen. On može u tu svrhu imenovati privremenog stečajnog upravnika ili odgovarajućeg vještaka. Naknada za vještaka određuje se prema posebnim propisima sukladno članku 237. ovog zakona.

Mjere osiguranja Članak 15. stavak 1. točka 3. i stavak 5.

(1) Stečajni sudac može rješenjem odrediti mjere radi osiguranja buduće stečajne mase, a i ukinuti te mjere. Stečajni sudac naročito može:

(…) 3) postaviti privremenog stečajnog upravnika, (5) Ako postoje posebne okolnosti, naročito u slučaju opasnosti od docnje, stečajni sudac može stečajnom dužniku narediti opću zabranu raspolaganja. U tom slučaju ovlaštenje upravljanja i raspolaganja imovinom stečajnog dužnika prelazi u potpunosti na privremenog stečajnog upravnika. Priziv protiv ove odluke ne odlaže njezino izvršenje. Odluka o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka Članak 43. stavak 1.

(1) Stečajni sudac zakazat će ročište vezano za uvjete za otvaranje stečajnog postupka nakon što primi izvješće privremenog stečajnog upravnika zajedno s mišljenjem vještaka koji je eventualno imenovan da ocijeni nesolventnost stečajnog dužnika. Na ročište se poziva predlagač, a ako je to moguće i stečajni dužnik i privremeni stečajni upravnik, te ako je neophodno i vještaci.

Preuzimanje sporova Članak 55. stavak 1.

(1)Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski postupci i postupci pred arbitražama ukoliko se odnose na stečajnu masu. Prekid traje do zaključenja stečajnog postupka ukoliko se pravni spor prije toga ne nastavi sukladno odredbama ovog članka. VI.Dopustivost

24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 St 029751 14 Pž od 19. svibnja 2014. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 20. svibnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. lipnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Također, dopunom apelacije je osporeno rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 St 029751 14 Pž 2 od 10. srpnja 2014. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 11. srpnja 2014. godine, a dopuna apelacija je podnesena 21. srpnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, kao i dopuna apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom.

30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. Ustavni sud najprije ističe da odluke donesene u stečajnom postupku, koje se tiču imovine dužnika, ulaze u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da dužnikova «određena građanska prava i obveze u smislu članka 6. stavak 1. mogu biti privremeno dovedena u pitanje» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 113/12 od 25. travnja 2013. godine, stavak 33., dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U konkretnom postupku otvoren je stečajni postupak nad apelantovom imovinom kao dužnikom. Dakle radi se o apelantovim imovinskim pravima, koja su građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Ustavni sud ističe da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kao i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.

33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, točka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine objavljena u izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava.

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporenim rješenjima redoviti sudovi utvrdili da su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom u smislu članka 43. stavak 1. u svezi s člankom 6. Zakona o stečajnom postupku. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka detaljno naveli dokaze i razloge za svoja utvrđenja i za zaključak da su u konkretnom predmetu ostvareni stečajni razlozi koje propisuje članak 6. navedenog zakona, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud zapaža, a suprotno apelantovim navodima, da je Kantonalni sud ispitao apelantove prizivne navode o tome da nije bilo razloga za otvaranje stečajnog postupka i da je dao jasna obrazloženja zašto takvi navodi u konkretnim okolnostima nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja predmetne pravne stvari, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. U odnosu na apelantove navode da je predmetni postupak vođen na prijedlog neovlaštene osobe, odnosno odvjetnika T. B. iz Tomislavgrada, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u predmetnom postupku kao nespornu činjenicu utvrdili da je prijedlog predlagatelja dopušten shodno odredbi članka 4. stavak 1. Zakona o stečajnom postupku. S tim u svezi Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima navedeno da je podnositelj prijedloga u predmetnom postupku M. B. (bivši apelantov radnik i povjeritelj) kojeg zastupa odvjetnik T. B., zbog čega Ustavni sud istaknute apelantove navode u svezi s tim pitanjem smatra neutemeljenim.

38. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, kao i načelo kontradiktornosti, odnosno načelo obostranog saslušanja stranaka jer nije bio pozvan na ročište kada je Općinski sud donio rješenje od 16. travnja 2014. godine, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud navedenog datuma otvorio prethodnu fazu stečajnog postupka. Navedenim rješenjem redoviti sud je postupajući po prijedlogu predlagatelja odlučio da će nakon pribavljanja stručnog mišljenja odlučiti postoje li uvjeti za otvaranje stečajnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svom rješenju od 19. svibnja 2014. godine obrazložio zašto istaknuti apelantovi navodi nisu utemeljeni, pozivajući se pri tome na odredbe članka 9. stavak 3. i članka 43. stavak 1. Zakona o stečajnom postupku. Imajući u vidu cjelokupan predmetni stečajni postupak, činjenicu da je pred redovitim sudom održano ročište na kojem je sudjelovao apelant sa svojim prijedlozima i argumentima protiv izvješća privremenog stečajnog upravitelja od 29. travnja 2014. godine, na kojem je donesena odluka o otvaranju stečajnog postupka nad apelantom, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode o povredi prava na ravnopravnost stranaka u postupku i povredi načela obostranog saslušanja stranaka u postupku.

39. Dalje, u odnosu na apelantove navode da su sudovi povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da sudovi nisu s dužnom pozornošću cijenili dokaze i argumente koje je iznosio tijekom postupka, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. travnja 2006. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 49/06, točka 31). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03, od 29. rujna 2004. godine, točka 24; AP 544/03, od 29. rujna 2004. godine, točka 21). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost da predlaže svoje dokaze kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i osporenih odluka, i činio, te su stoga u tom smislu apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom po ocjeni Ustavnog suda neutemeljeni.

40. U pogledu apelantovih navoda da je rješenje o određivanju mjere osiguranja doneseno proizvoljnom primjenom prava jer je sud trebao primijeniti odredbe ZPP-a, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi pozvali na odredbe članka 15. stavak 5. Zakona o stečajnom postupku. Imajući u vidu da Zakon o stečajnom postupku sadrži odredbe o mjerama osiguranja, zatim da je Zakon o stečajnom postupku lex specialis u odnosu na ZPP-e, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz jamstva koja pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljenim. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer u obrazloženjima osporenih rješenja redovitih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te kada su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka za svoje stavove dali detaljne i jasne razloge, pri čemu je nesporno da je apelant sudjelovao u predmetnom postupku i da su sudovi cijenili apelantove navode i dokaze, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

44. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2593/14 (DI „MM-ŠUJICA“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio