Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2075/14 (M. K. iz Tuzle)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Penzije
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 30
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2075/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2075/14, rješavajući apelaciju Matije Klobučarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Matije Klobučarića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 009969 12 U od 4. marta 2014. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Matiji Klobučariću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Matija Klobučarić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. maja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 009969 12 U od 4. marta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) zatraženo je 29. septembra 2016. godine, a od Kantonalne administrativne službe u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) 7. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 6. oktobra 2016. godine, a Zavod PIO 18. oktobra 2016. godine. Kantonalna služba, kojoj je apelacija dostavljena na odgovor 9. decembra 2016. godine, nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Kantonalna služba je, postupajući po apelantovom zahtjevu, prema zapisniku o kontroli prijava M-8 kod apelantovog poslodavca - obveznika uplate doprinosa za PIO od 6. marta 2007. godine utvrdila da su opravdani razlozi za ispravku registriranih plaća i staža osiguranja za apelanta za period od 1. januara do 31. decembra 1997. godine.
6. Apelant je 15. marta 2007. godine Kantonalnoj službi podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
7. Rješenjem Kantonalne službe od 20. aprila 2007. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u označenom iznosu počev od 4. januara 2007. godine kao dana stjecanja uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Rješenjem je određeno i da apelantu isplata penzije po ovom rješenju pripada od 4. januara 2007. godine.
8. Apelant je po prijemu rješenja od 20. aprila 2007. godine uočio grešku, tj. nije izvršena ispravka registriranih podataka o plaći i stažu osiguranja (za 1997. godinu), pa se obratio i poslodavcu i Kantonalnoj službi radi njezinog otklanjanja.
9. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu uz apelaciju proizlazi da se apelant u periodu od aprila 2007. godine u više navrata obraćao Kantonalnoj službi s molbom da ova greška bude otklonjena, zatim bivšem poslodavcu, te Zavodu PIO. Apelant je 29. decembra 2008. godine izjavio i žalbu na rješenje od 20. aprila 2007. godine, ali iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti kakav je ishod imala ova žalba. Apelanta je 23. juna 2010. godine bivši poslodavac obavijestio da je Kantonalna služba obrazac M-8 zaprimila 17. juna 2010. godine Postupak okončan osporenom presudom
10. Apelant se 17. marta 2011. godine obratio Zavodu PIO s „molbom za izvršenje pokrenute ispravke rješenja o penzionisanju“, a koja je, prema dopisu Federalnog PIO od 30. marta 2011. godine, tretirana kao zahtjev za ponovni obračun penzijskog osnova, te je dostavljena Kantonalnoj službi na postupanje.
11. Apelant se 23. januara 2012. godine obratio Kantonalnoj službi sa „zahtjevom za okončanje postupka izmjene podataka o ostvarenoj plaći za 1997. godinu“. Apelant je u zahtjevu ponovio da već pet godina (tačnije od 20. aprila 2007. godine) traži da se ispravi greška na koju je ukazao još 6. marta 2007. godine (mjesec i po dana prije prijema rješenja o penzionisanju), ali da nije uspio ostvariti da mu se „ispravno i pravedno“ obračuna penzija. Apelant je istakao i da za ovaj propust nije kriv ni on ni njegov bivši poslodavac koji je još 2002. godine dostavio usklađene podatke i obrazac M-8 za relevantni period.
12. Kantonalna služba je Rješenjem broj 1106736545-0 od 29. februara 2012. godine apelantu priznala pravo na starosnu penziju u označenom iznosu počev od 4. januara 2007. godine, te da mu pravo na isplatu penzije po ovom rješenju pripada od 17. septembra 2010. godine.
13. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant 17. marta 2011. godine zatražio ponovni obračun penzijskog osnova i visine penzije po izvršenoj korekciji ličnog dohotka za 1997. godinu. Kantonalna služba je utvrdila da je apelant 4. januara 2007. godine ispunio uvjete za stjecanje starosne penzije iz čl. 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98 i 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je dan od kada apelantu pripada pravo utvrđen na osnovu člana 103. stav 1. Zakona o PIO, a dan od kada teče isplata određen na osnovu člana 104. stav 1. istog zakona.
14. Zavod PIO je Rješenjem broj RZ3/2-1106736545 od 4. oktobra 2012. godine apelantovu žalbu na rješenje Kantonalne službe odbio kao neosnovanu.
15. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Zavod PIO zaključio da je Kantonalna služba pravilno postupila shodno članu 104. stav 1. Zakona o PIO („Službene novine FBiH“ br. od 29/08 do 4/09) kada je apelantu pravo na isplatu starosne penzije priznala počev od 17. septembra 2010. godine. S tim u vezi je ukazano da je citiranom zakonskom odredbom regulirano da se penzije isplaćuju od dana ispunjavanja uvjeta propisanih za stjecanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. S obzirom da je apelant 17. marta 2011. godine podnio zahtjev za ponovno određivanje visine penzije, da je uvjet za priznavanje prava na starosnu penziju ispunio 4. januara 2007. godine, pravilno je utvrđeno da mu pravo na isplatu starosne penzije pripada od 17. septembra 2010. godine, tj. šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva (17. marta 2011. godine).
16. Apelant je 9. novembra 2012. godine pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Zavoda PIO. Apelant se 15. marta i 26. septembra 2013. godine obraćao Kantonalnom sudu da postupi po njegovoj tužbi, ukazujući da je starije životne dobi (72 godine), te da je slabog zdravstvenog stanja.
17. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 009969 12 U od 4. marta 2014. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
18. Iz obrazloženja presude proizlazi da se Kantonalni sud u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz osporenog rješenja Zavoda PIO prema kojem apelantu pravo na isplatu penzije, u skladu sa članom 104. stav 1. Zakona o PIO, pripada od 17. septembra 2010. godine, tj. šest mjeseci unazad od podnošenja zahtjeva, tj. od 17. marta 2011. godine s obzirom da je apelant pravo na starosnu penziju stekao 4. januara 2007. godine, a zahtjev za ponovno određivanje penzije podnio protekom roka od šest mjeseci od stjecanja prava. Kantonalni sud je zaključio i da zahtjev od 17. marta 2011. godine predstavlja novi zahtjev za ponovno određivanje penzije i da je povodom njega, a ne povodom apelantovog zahtjeva od 15. marta 2007. godine donijeto osporeno rješenje. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant tvrdi da su mu u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Apelant tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom da je postupak pokrenut još 15. marta 2007. godine, te okončan nakon sedam godina donošenjem osporene presude od 4. marta 2014. godine. Apelant je zatražio da mu se na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.000,00 KM.
21. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je pogrešno utvrđeno da mu se pravo na isplatu penzije priznaje od 17. septembra 2010. godine, a ne od 20. aprila 2007. godine. S tim u vezi je istakao da je zahtjevom od 17. marta 2011. godine tražio samo ponovno određivanje visine penzije, a što se ne može smatrati novim zahtjevom. U prilog navedenom je ukazao i da su prava iz penzijskog osiguranja neotuđiva i da ne mogu zastarjeti, biti oduzeta, smanjena ili ograničena shodno članu 3. Zakona o PIO.
b) Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se u cijelosti pozvao na razloge i obrazloženja iz osporene presude, te zaključio da je apelacija neosnovana.
23. Federalni PIO je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da se razlika u visini penzije ne smatra imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su u obrazloženjima osporenih akata dati valjani razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su:
- pravo na starosnu penziju, […] Član 3.
(1) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su neotuđiva, lična i materijalna i ne mogu se prenositi na druga lica.
(2) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih, a neisplaćenih penzija i novčanih naknada u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim Zakonom.
(3) Prava po ovom zakonu ne mogu se oduzeti, smanjiti ili ograničiti, izuzev slučajeva utvrđenih ovim zakonom.
Član 5.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju se kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: nosilac osiguranja).
Član 7.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja se ostvaruju po propisima o upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 96.
(1) Postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće se na zahtjev osiguranika.
[…] Član 103.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.
Član 104.
(1) Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.
(2) Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci, od dana dospjelosti.
25. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ispravljanje grešaka u rješenju Član 217.
(1) Organ koji je donio rješenje, odnosno službena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje, može u svako vrijeme da ispravi greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prepisima. Ispravka greške proizvodi pravni učinak od dana od koga proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.
(2) O ispravci se donosi poseban zaključak, koji se prilaže izvorniku rješenja i čini njegov sastavi dio. Ovjeren prepis zaključka dostavlja se i strankama kojima je dostavljeno rješenje. Zaključak potpisuje službena osoba koja je potpisala rješenje. […] (3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje dopuštena je posebna žalba.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 009969 12 U od 4. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
30. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
32. Suština apelantovih navoda o povredi prava na imovinu svodi se na tvrdnju da mu je pravo na isplatu penzije trebalo biti priznato od 20. marta 2007. godine kao dana kada se prvi put obratio Kantonalnoj službi tražeći ispravku greške o rješenju o penzionisanju, a ne od 17. septembra 2010. godine.
33. Koncept „imovine” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra se, također, mogu smatrati „imovinskim pravima“ i mogu predstavljati „imovinu“ u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier und Fordertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. godine, Serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 20. i 21).
34. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da pitanje početka isplate penzije od momenta naknadne uplate doprinosa za PIO uživa garancije prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 406/08 od 13. maja 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 22) sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da nema razloga da ne slijedi navedeni stav i u konkretnom slučaju iako se pitanje početka isplate penzije vezuje za datum podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju.
35. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog odnosno općeg interesa (načelo proporcionalnosti).
36. Razmatrajući da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je članom 103. Zakona o PIO određeno da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stječu i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, a članom 104. da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.
37. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda konačno je odlučeno da apelantu pravo na isplatu penzije utvrđene rješenjem Kantonalne službe od 29. februara 2012. pripada od 17. septembra 2010. godine. Stoga proizlazi da je osporenom odlukom kojom je konačno utvrđen početak isplate penzije apelantu došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
38. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju 15. marta 2007. godine. Kantonalna služba je po ovom apelantovom zahtjevu donijela rješenje 20. aprila 2007. godine. U navedenom rješenju je utvrđeno da je apelant 4. januara 2007. godine stekao uvjete za ostvarivanja prava na starosnu penziju, da je zahtjev podnijet unutar roka od šest mjeseci, pa da mu pravo na starosnu penziju, kao i pravo na njezinu isplatu pripada od stjecanja uvjeta za starosnu penziju, tj. od 4. januara 2007. godine.
39. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je po prijemu rješenja od 20. aprila 2007. godine apelant uočio da nije otklonjena greška koju je Kantonalna služba već utvrdila u zapisniku od 6. marta 2007. godine. Apelantova obraćanja Kantonalnoj službi, kao i Zavodu PIO da se otkloni nesporna greška u rješenju Kantonalne službe od 20. aprila 2007. godine ostala su uzaludna sve do 17. marta 2011. godine kada je Zavod PIO apelantovu „molbu za izvršenje pokrenute ispravke rješenja o penzionisanju“ okvalificirao kao „zahtjev za ponovno određivanje penzije“.
40. Nakon toga, rješenjem Kantonalne službe od 29. februara 2012. godine odlučeno je o apelantovom „zahtjevu za ponovno određivanje penzije“. Navedenim rješenjem je otklonjena i nesporna greška čije je ispravljanje apelant predlagao još od aprila 2007. godine. Prema ovom rješenju, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju i određeno da mu pravo na njezinu isplatu pripada od 17. septembra 2010. godine. S tim u vezi je ukazano da je apelant uvjete za stjecanje penzije stekao 4. januara 2007. godine, ali da je zahtjev za ponovno određivanje penzije podnio 17. marta 2011. godine, pa mu, u skladu sa članom 104. Zakona o PIO, pravo na isplatu penzije pripada retroaktivno šest mjeseci od podnošenja zahtjeva, tj. od 17. septembra 2010. godine. Sa ovim stavom su se saglasili i Zavod PIO i Kantonalni sud. Pri tome je Kantonalni sud istakao i da se predmetni postupak ticao odlučivanja o apelantovom zahtjevu od 17. marta 2011. godine, a ne o njegovom zahtjevu od 15. marta 2007. godine.
41. Ustavni sud podsjeća da se u skladu sa članom 96. Zakona o PIO postupak ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika. U skladu sa članom 5. Zakona o PIO prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju se po propisima o upravnom postupku ako ovim zakonom nije drugačije određeno. U skladu sa članom 217. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) organ koji je donio rješenje, odnosno službeno lice koje je potpisalo ili izdalo rješenje u svako vrijeme može ispraviti greške u imenima, brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju. Istim članom je određeno da ispravka greške proizvodi pravni učinak od dana od kojeg proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja, kao i da se o ispravci donosi poseban zaključak koji čini sastavni dio rješenja koje se ispravlja. Najzad, istim članom je određeno i da se protiv zaključka kojim se prijedlog za ispravku odbija ili se rješenje ispravlja može izjaviti žalba.
42. Iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu proizlazi da apelantovo obraćanje Kantonalnoj službi da se ispravi greška koju je ova služba i sama utvrdila u svom zapisniku od 6. marta 2007. godine (ispravka registriranih podataka o apelantovom stažu i plaći za 1997. godinu) predstavlja prijedlog za ispravljanje greške u smislu člana 217. ZUP-a. Nadalje, apelantova obraćanja za ispravku greške odnosila su se na rješenje navedene službe od 20. aprila 2007. godine, koje je donijeto po apelantovom zahtjevu od 15. marta 2007. godine. S obzirom da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po zahtjevu osiguranika, a nesporno je da apelant to jeste, da je po takvom njegovom zahtjevu i donijeto rješenje čiju ispravku je predlagao, proizlazi i da su apelantova obraćanja Kantonalnoj službi i Zavodu PIO nakon donošenja rješenja od 20. aprila 2007. godine, uključujući i njegovu „molbu za izvršenje pokrenute ispravke rješenja o penzionisanju“ od 17. marta 2011. godine ustvari bila u službi ostvarivanja njegovog zahtjeva od 15. marta 2007. godine. U tom smislu, Ustavni sud nije mogao prihvatiti stav iz osporene presude Kantonalnog suda da se predmetni postupak nije ticao odlučivanja o apelantovom zahtjevu od 15. marta 2007. godine.
43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Kantonalne službe od 29. februara 2012. godine, s kojim su se saglasili i Zavod PIO i Kantonalni sud u osporenoj presudi, konačno otklonjena nesporna greška čije je ispravljanje apelant i tražio. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 217. ZUP-a organ koji je donio rješenje može ispraviti grešku „u svako doba“, s tim da ispravka proizvodi učinak od dana od kada proizvodi učinak rješenje koje se ispravlja, bez obzira da li je ispravku preduzeo sam organ ili je ispravka pokrenuta po prijedlogu zainteresiranog lica. Shodno navedenoj odredbi proizlazi i da podnošenje prijedloga za ispravku greške nije uvjetovano propisivanjem roka u kojem prijedlog nakon donošenja rješenja, čija se ispravka traži, mora biti podnijet, odnosno to može biti učinjeno u „svako doba“.
44. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na penziju od 15. marta 2007. godine podnijet prije isteka roka od šest mjeseci od stjecanja uvjeta za penziju, tj. od 4. januara 2007. godine, te da je apelant tražio ispravku nesporne greške u rješenju od 20. aprila 2007. godine koje je po ovom njegovom zahtjevu i donijeto i po kojem mu je i pravo na isplatu penzije bilo priznato od 4. januara 2007. godine. Imajući u vidu naprijed citirani član 217. ZUP-a koji ne određuje rok za podnošenje prijedloga za ispravku rješenja, te da ispravka djeluje od dana od kada djeluje i rješenje koje se ispravlja, proizlazi i da apelantova „molba za izvršenje pokrenute ispravke rješenja o penzionisanju“ od 17. marta 2011. godine nije mogla biti od utjecaja na utvrđivanje činjenice od kada apelantu pripada pravo na isplatu penzije u smislu člana 104. Zakona o PIO.
45. Stoga, proizlazi da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio član 104. Zakona o PIO zaključivši da se predmetni postupak ticao odlučivanja o apelantovom zahtjevu za ponovno određivanje penzije od 17. marta 2011. godine, da je ovaj zahtjev podnesen po proteku roka od šest mjeseci od stjecanja uvjeta za penziju, tj. 4. januara 2007. godine, pa da apelantu pravo na isplatu penzije pripada retroaktivno šest mjeseci unazad od podnošenja zahtjeva, tj. od 17. septembra 2010. godine. Zbog toga, osporena presuda ne zadovoljava načelo „zakonitosti” odluke kojom se miješa u apelantovu imovinu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u takvim okolnostima nema uvjeta da Ustavni sud ispituje ostale kriterije testa na imovinu (postojanje legitimnog cilja i pravične ravnoteže između apelantovog prava i javnog odnosno općeg interesa).
46. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da je zbog nezakonitog miješanja prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
49. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode koji se ticao apelantovog prava na penziju, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 2984/12 od 17. septembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24).
50. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi prava na pravično suđenje obrazlaže isključivo time da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Suđenje u razumnom roku a)Relevantna načela
51. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b)Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta, suprotno stavu organa uprave i Kantonalnog suda, proizlazi da je apelant predmetni postupak pokrenuo 1997. godine podnošenjem prijedloga za ispravljanje greške u smislu člana 217. ZUP-a, a na osnovu „ispravke registriranih podataka o stažu i plaći“ apelanta za 1997. godinu. Nadalje, prijedlog za ispravku greške odnosio se na rješenje navedene službe od 20. aprila 2007. godine koje je donijeto po apelantovom zahtjevu od 15. marta 2007. godine. S obzirom da ispravka greške u smislu člana 217. ZUP-a proizvodi pravni učinak od dana od kojeg proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja, Ustavni sud smatra da se i postupak koji je apelant vodio nakon donošenja rješenja od 20. aprila 2007. godine ticao odlučivanja o njegovom zahtjevu od 15. marta 2007. godine.
53. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se početak relevantnog perioda vezuje za apelantov zahtjev za penzionisanje od 15. marta 2007. godine, te da je ovaj period okončan presudom Kantonalnog suda od 4. marta 2014. godine.
54. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi nešto manje od sedam godina.
c)Analiza razumnosti trajanja postupka
55. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant tražio da se otkloni greška u rješenju o penzionisanju - ispravka registriranih podataka o apelantovom stažu i plaći za 1997. godinu, koju je Kantonalna služba konstatirala 6. marta 2007. godine, tj. i prije podnošenja apelantovog zahtjeva od 15. marta 2007. godine. Stoga se ne može zaključiti da su u konkretnom postupku pokrenuta naročito složena činjenična i pravna pitanja koja bi opravdala trajanje postupka u vremenu od sedam godina.
56. Nadalje, u nedostatku odgovora na apelaciju Kantonalne službe, a imajući u vidu zapisnik te službe od 6. marta 2007. godine ne može se zaključiti da su postojali opravdani razlozi da se po ovom apelantovom prijedlogu za ispravku ne postupi. Nadalje, apelantova obraćanja kojim je tražio da se greška otkloni ostala su uzaludna do 17. marta 2011. godine, kada je Federalni zavod zaključio da se apelantova „molba za izvršenje pokrenute ispravke rješenja o penzionisanju“ ima smatrati „zahtjevom za ponovno određivanje penzije“ koji je dostavljen Kantonalnoj službi. Kantonalna služba je po ovom apelantovom obraćanju, tretirajući ga u skladu sa stavom Federalnog zavoda, ali tek nakon apelantovog ponovnog obraćanja iz januara 2012. godine sa „zahtjevom za okončanje postupka izmjene podataka o ostvarenoj plaći za 1997. godinu“, u februaru 2012. godine donijela rješenje. Nakon deset mjeseci, tj. u oktobru 2012. godine Federalni zavod je odbio apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje. Konačno, o apelantovoj tužbi u upravnom sporu Kantonalni sud je odlučio nakon nešto više od jedne godine. Iz navedenog proizlazi da su u okolnostima apelantovog slučaja organi uprave postupili suprotno odredbi člana 5. ZUP-a kojom je propisano: „Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom“, a nesporno je da je u okolnostima konkretnog slučaja takvo ponašanje izostalo, što je rezultiralo time da postupak ispravke greške u rješenju traje skoro sedam godina.
57. Nadalje, u vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud zapaža da se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može zaključiti da je apelant svojim postupanjem doprinio trajanju postupka. Ustavni sud zapaža da se apelant u više navrata obraćao i Kantonalnoj službi i Federalnom zavodu počev od aprila 2007. godine predlažući ispravku greške koja je nesporno bila i utvrđena, ali da su ova njegova obraćanja ostala uzaludna sve do marta 2011. godine.
58. Najzad, u konkretnom slučaju radilo se o odlučivanju o apelantovim statusnim pitanjima, tj. postupak se ticao ostvarivanja prava na starosnu penziju koje je neotuđivo, lično i materijalno pravo, pa je ishod postupka za apelanta, imajući pri tome u vidu i činjenicu da se radi o licu u 72. godini života, bio od posebnog značaja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, već citirana Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 406/08, tačka 25).
59. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da je trajanje postupka od nešto manje od sedam godina nerazumno, imajući u vidu da se radilo o predmetu koji se ne može ocijeniti kao složen, kada se ne može zaključiti da je apelant doprinio trajanju postupka koji se ticao odlučivanja o njegovim statusnim pravima i kao takav bio od posebnog značaja za njega, te da se u nedostatku bilo kakvih razloga i obrazloženja Kantonalne službe mora njoj i pripisati.
60. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d)Pitanje naknade nematerijalne štete
61. Apelant je zatražio da mu se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dodijeli iznos od 3.000,00 KM.
62. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
63. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
64. S obzirom na to da je postupak trajao nešto manje od sedam godina, te s obzirom na značaj koji je imao za apelanta, Ustavni sud nalazi da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Kantonalne službe, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je u okolnostima konkretnog slučaja, u konačnoj odluci koja se ticala apelantovog prava na penziju koje predstavlja imovinu, proizvoljno primijenjen zakon, zbog čega nije zadovoljen kriterij „zakonitosti”.
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak ispravke greške u rješenju o penzionisanju trajao skoro sedam godina u predmetu koji se ne može ocijeniti kao složen, koji se ticao odlučivanja o statusnim pravima i bio od posebnog značaja za apelanta kojem se ne može pripisati da je svojim postupanjem utjecao na trajanje postupka, a što se u okolnostima konkretnog slučaja može isključivo pripisati propustu nadležnog organa da pravilno ocijeni sadržaj apelantovog zahtjeva i da u skladu sa zakonskom obavezom postupa brzo, potpuno i kvalitetno u rješavanju pitanja iz svoje nadležnosti, te da postupak vodi sa što manje troškova i gubitka vremena.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman