Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2545/14 (ZELO d. o. o za upravljanje nekretninama iz Sarajeva)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Eksproprijacija
- Propisano zakonom
- Opća zabrana diskriminacije
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2545/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2545/14, rješavajući apelaciju ZELO d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija ZELO d.o.o. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003317 13 Uvp od 6. marta 2014. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija ZELO d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003317 13 Uvp od 6. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003317 09 U od 19.
aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05-23-6388/07 od 15. septembra 2008. godine i Rješenja Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo broj 07-23-1574/06 od 7.
juna 2007. godine u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranom diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. ZELO d.o.o za upravljanje nekretninama iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kao pravni sljednik „Slovenijales“ d.d. Ljubljana, Republika Slovenija, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 003317 13 Uvp od 6. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003317 09 U od 19. aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-23-6388/07 od 15. septembra 2008. godine i Rješenja Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-23-1574/06 od 7. juna 2007. godine
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 12. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore u periodu od 18. do 30. januara 2017. godine, dok Služba nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Služba je, postupajući u ponovnom postupku, Rješenjem broj 07-23-1574 od 7. juna 2007. godine odbila kao neosnovan zahtjev „Slovenijalesa“ d.d. Ljubljana (u daljnjem tekstu: „Slovenijales“) za izdavanje odobrenja za sanaciju poslovnih objekata na lokaciji Marijin Dvor Sarajevo (u daljnjem tekstu: sporni poslovni objekti), pobliže označenih kao u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je „Slovenijales“ 22. marta 2006. godine Službi podnio zahtjev za odobrenje sanacije poslovnih objekata, koji je Rješenjem Službe broj 07-23-1574/06 od 3. maja 2006. godine odbijen kao neosnovan. Navedeno je da je Ministarstvo, postupajući po žalbi „Slovenijalesa“, Rješenjem broj 05-23-5597/06 od 25. septembra 2006. godine poništilo rješenje Službe od 3. maja 2006. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Postupajući po uputama Ministarstva, Služba je na temelju izvedenih dokaza, navela da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da su predmetni objekti srušeni, i to dva objekta usljed ratnih djejstava, a da je jedan uklonjen nakon rata, prema Programu demolicije, kao i da se predmetni prostor privremeno koristi kao parking. Također, u toku postupka je pribavljen izvještaj urbaniste od 25. oktobra 2006. godine kojim je konstatirano da je za predmetni lokalitet donesena Odluka o dopuni Odluke o pristupanju izradi izmjena i dopuna Regulacionog plana Gradskog centra „Marijin Dvor“ („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 24/06), kojom je članom 5. propisano da se „utvrđuje režim zabrane građenja za II fazu plana do donošenja regulacionog plana. Dalje je utvrđeno da su iz režima zabrane građenja izuzeti objekti koji su uvršteni u separat Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Kantona Sarajevo, pobliže označeni brojevima kao u obrazloženju rješenja, tako što će se urbanistička saglasnost za intervencije na ovom objektu moći izdati na osnovu stručnog mišljenja Zavoda za planiranje razvoja Kantona Sarajevo i Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Kantona Sarajevo. U toku postupka također je utvrđeno da je „Slovenijales“ 13. januara 2005. godine podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju predmetnih poslovnih objekata na Marijin Dvoru, u okviru kojeg postupka je pribavljeno mišljenje Zavoda za planiranje razvoja Kantona Sarajevo, koji je 2. novembra 2006. godine obavijestio „Slovenijales“ da je u toku izrada, odnosno verifikacija koncepta prostorne organizacije od gradonačelnice grada, te da iz tih razloga u ovom momentu Zavod ne može primijeniti odredbe Zakona o prostornom uređenju, dok se zvanično ne verificira urbanistički koncept prostorne organizacije navedenog plana. Navedeno je potvrđeno i izvještajem urbaniste od 28. novembra 2006. godine da se njegov zahtjev ne može razmatrati dok se zvanično ne verificira urbanistički koncept prostorne organizacije navedenog plana. Služba je ukazala da je odredbom člana 75. istog Zakona o prostornom uređenju regulirano šta se podrazumijeva pod radovima na oštećenim građevinama kojima se građevina dovodi u stanje prije oštećenja (elementarne nepogode, klizišta, tehničke katastrofe, ratna djejstva). S obzirom na to da se u konkretnom slučaju zahtjev „Slovenijalesa“ odnosio na izdavanje odobrenja za sanaciju poslovnih objekata koji su usljed ratnih djejstava porušeni, što se u toku postupka pokazalo nespornim i da je stoga za predmetni obuhvat donesena Odluka o dopuni Odluke o pristupanju izradi izmjena i dopuna Regulacionog plana Gradskog centra „Marijin Dvor“ („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 24/06) kojom je članom 5. utvrđen režim zabrane građenja na fazi II za predmetni obuhvat, da je mišljenje Zavoda za planiranje razvoja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) u vezi sa zahtjevom „Slovenijalesa“ negativno, jer se podneseni zahtjev odnosi na sanaciju poslovnih objekata koji više i ne egzistiraju na licu mjesta, Služba je primjenom člana 75. Zakona o prostornom uređenju odlučila kao u dispozitivu rješenja.
6. „Slovenijales“ je 6. jula 2007. godine izjavio žalbu protiv rješenja Službe od 7. juna 2007. godine.
7. Rješenjem Ministarstva broj 05-23-6388/07 od 15. septembra 2008. godine žalba „Slovenijalesa“ je odbijena kao neosnovana. Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je zahtjev „Slovenijalesa“ odbio kao neosnovan, ocjenjujući da iz spisa predmeta jasno proizlazi da se njegov zahtjev odnosio na izdavanje odobrenja za sanaciju predmetnih poslovnih objekata, a da iz izvedenih dokaza proizlazi da se radi o tri poslovna objekta, od kojih su dva uništena usljed ratnih djejstava, dok je treći uklonjen na osnovu Programa demolicije. U vezi s tim, Ministarstvo je ukazalo da se, prema odredbi člana 75. Zakona o prostornom uređenju, pod sanacijom podrazumijevaju radovi na oštećenim građevinskim objektima kojima se građevina dovodi u stanje prije oštećenja. Međutim, ukazano je da iz izvedenih dokaza proizlazi da objekti za koje je podnesen zahtjev za sanaciju na terenu ne postoje, jer su potpuno uništeni, pa je Ministarstvo zaključilo da njihova sanacija nije moguća. U vezi s tim, Ministarstvo je, također, ukazalo da se predmetni objekti mogu dovesti u prvobitno stanje samo na osnovu njihove rekonstrukcije s tim da je rekonstrukcija navedenih objekata moguća samo ukoliko je u skladu sa regulacionim planom, urbanističkim projektom (član 89. Zakona o prostornom uređenju), odnosno stručnim mišljenjem nosioca izrade plana (član 81. navedenog zakona), kao i drugim odredbama Zakona o prostornom uređenju.
8. Apelant (ZELO Export - import d.o.o. Visoko), kao pravni sljednik „Slovenijalesa“, 16. januara 2009. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo je upravni spor protiv tuženog Ministarstva radi poništenja rješenja od 15. septembra 2008. godine.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 003317 09 U od 19. aprila 2013. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da iz spisa predmeta jasno proizlazi da se zahtjev „Slovenijalesa“ odnosio na sanaciju predmetnih poslovnih objekata, a da iz izvedenih dokaza, posebno nalaza vještaka urbaniste, jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tri objekta od kojih su dva uništena usljed ratnih djejstava, a da je jedan uklonjen na osnovu Programa demolicije, dakle, koji na licu mjesta više ne postoje, pa je primjenom odredbe člana 75. Zakona o prostornom uređenju apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Također, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi pravilo postupio kada je apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio, jer je „Slovenijales“ podnesenim zahtjevom tražio sanaciju predmetnih poslovnih objekata, a koja više nije moguća, pa je, shodno odredbi člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude.
10. Apelant je 19. aprila 2013. godine podno zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 19. aprila 2013. godine.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 003317 13 Uvp od 6. marta 2014. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 19. aprila 2013. godine je odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je ukazao da je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda podnio apelant kao pravni sljednik „Slovenijalesa“ na osnovu kupoprodajnog Ugovora od 3. februara 2006. godine broj 1129/06 u Općinskom sudu Sarajevo, kojim je apelant preuzeo sva prava i obaveze koje je imao raniji vlasnik nekretnina „Slovenijales“. Dalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da je u okolnostima konkretnog predmeta Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 75. Zakona o prostornom uređenju. Obrazlažući svoj stav, Vrhovni sud je istakao da je navedenom odredbom zakona jasno propisano šta se podrazumijeva pod sanacijom, odnosno koja odredba zakona se odnosi na radove na oštećenim građevinama kojima se ona dovodi u stanje prije oštećenja. Istaknuto je da iz spisa predmeta proizlazi da apelantovi poslovni objekti za koje je podnio zahtjev za sanaciju više ne postoje. Osim toga, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor da je njegovom zahtjevu trebalo udovoljiti primjenom člana 68. stav 2. citiranog zakona. Navedenom odredbom je propisano da se, izuzetno od odredbe iz prethodnog stava, za radove sanacije građevine, uklanjanje građevine i izdavanje odobrenja za izgradnju ili postavljanje privremene građevine donosi rješenje - odobrenje za građenje za sanaciju građevine, dozvola za uklanjanje građevine i dozvola za izgradnju privremene građevine bez prethodnog donošenja urbanističke saglasnosti. Međutim, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o građevinama koje postoje i koje su oštećene, te na kojima je moguća sanacija zbog čega je utvrdio da se citirana odredba zakona u okolnostima konkretnog predmeta nije mogla primijeniti. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava odbio apelantov tužbeni zahtjev za izdavanje odobrenja za sanaciju predmetnih poslovnih objekata, jer oni na licu mjesta više ne postoje, zbog čega je primjenom odredbe člana 46. stav 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.
12. Iz spisa predmeta proizlazi da je Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Reg-10- 003086 od 15. decembra 2010. godine u sudski registar upisana promjena naziva i sjedišta apelanta, tj. ZELO Export-import d.o.o. Visoko, Ulica Pinjagića broj 19 Visoko u ZELO d.o.o. za upravljanje nekretninama, Ulica maršala Tita broj 6 Sarajevo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije isključivo u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, jer od podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za sanaciju poslovnih objekata 22. marta 2006. godine, pa do okončanja postupka proteklo je više od osam godina. Posebno smatra nedopustivim što je samo postupak pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i tri mjeseca. Također, ističe da svojim radnjama nije doprinio da predmetni postupak traje neopravdano dugo, jer je za njega bilo od izuzetne važnosti da se ovaj postupak okonča u razumom roku, zbog čega traži da mu se dosudi novčana naknada za svaku godinu kašnjenja u donošenju odluke. Smatra i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu i te navode apelant dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, tj. člana 75. Zakona o prostornom uređenju, jer smatra da nije bilo razloga da se u konkretnom slučaju ne primijeni odredba člana 68. stav 2. citiranog zakona. U vezi s tim je, također, naveo da je njegova situacija identična situaciji u predmetu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Sporrong i Lonnrroth protiv Švedske, gdje je Evropski sud ustanovio povredu prava na imovinu aplikanata. Naime, u okolnostima konkretnog predmeta apelant navodi da su švedske vlasti zabranile građenje na većem broju nekretnina na određenom području, koje su bile vlasništvo privatnih lica, zbog namjere da se izgrade vijadukt i parkiralište, tako da je posljedica zabrane gradnje aplikantima bilo ograničenje njihovog prava na imovinu u okviru značenja stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da se u okolnostima konkretnog predmeta javna vlast umiješala u prava aplikanata na mirno uživanje imovine, te da zabrana gradnje predstavlja kontrolu nad upotrebom imovine podnositelja predstavki u okviru značenja stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pošto aplikantima nisu izdate dozvole za eksproprijaciju, apelant smatra da prvi korak koji je vodio lišavanju njihove imovine potpada pod obujam stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za koje smatra da su morali biti razmotreni unutar prve rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, apelant smatra da je u predmetnom slučaju, kao i u slučaju Sporrong i Lonrroth, izvršeno miješanje u njegovu imovinu u okviru prve rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedeno zbog toga što imovina nije oduzeta apelantu, ali se javna vlast umiješala u njegovo pravo na mirno uživanje imovine, jer je, prema Regulacionom planu Gradski centar „Marijin Dvor“, zabranjeno građenje na predmetnom zemljištu koje je apelantovo vlasništvo. Dakle, smatra da se radi o „zabrani gradnje“, kao i u predmetnom slučaju Evropskog suda Sporrong i Lonrroth. Dalje, apelant je naveo da je potrebno ispitati da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo: a) propisano zakonom, b) u općem interesu i c) da li je proporcionalno, tj. da li postoji pravičan balans između općeg interesa i obaveze poštivanja individualnih ljudskih prava. S tim u vezi, apelant ukazuje da je Regulacionim planom Gradski centar „Marijin Dvor“ zabranjena gradnja na zemljištu koje je apelantovo vlasništvo. Međutim, kao ključni argument na osnovu kojeg je odbijen njegov zahtjev za sanaciju jeste da predmetni poslovni prostori na terenu više ne postoje, zbog čega nije moguća sanacija prema odredbi člana 75. Zakona o prostornom uređenju. U vezi sa tim, apelant ukazuje da citiranom odredbom nigdje nije navedeno da sanacija nije dozvoljena ako objekta nema. Dalje, navodi da nije bilo ni razloga da mu se sanacija odobri u skladu sa odredbom člana 68. stav 2. Zakona o prostornom uređenju. Naime, proizlazi da sanacija nije dozvoljena jer je Regulacionim planom na predmetnom zemljištu zabranjena gradnja, što je, kako ističe, primjer ekstenzivnog formalizma i „zaklanjanje“ iza Regulacionog plana uz apsolutno zapostavljanje apelantovog prava. U pogledu principa koje dalje treba ispitati, da li je miješanje u njegovu imovinu bilo u općem interesu, smatra da ne postoji pravičan balans između općeg interesa i obaveze poštivanja individualnih ljudskih prava, jer, prema Regulacionom planu, na predmetnom zemljištu je predviđena gradnja objekta kulture i koncertne dvorane, što je, kako navodi, nesporno u javnom interesu. Međutim, pošto je izgradnja tog objekta neizvjesna, smatra da ga javna vlast ograničava već 10 godina i ne dozvoljava mu da sanira poslovne objekte koji su na tom zemljištu bili niz godina i koji su upisani u zemljišne knjige kao njegovo vlasništvo. Apelant, također, ukazuje da javna vlast nije htjela da izvrši ni eksproprijaciju navedenog zemljišta, čime bi ga obeštetila prema njegovoj tržišnoj vrijednosti. S tim u vezi, ukazuje da se radi o identičnoj situaciju kao u predmetu Sporrong i Lonrroth u kojoj je Evropski sud ustanovio povredu prava na imovinu aplikanata, na koje je javna vlast stavila pretjeran teret kao i u njegovom slučaju, jer se javna vlast ponaša tako da apelant može čekati, kako navodi, do „Sudnjeg dana“ da se Regulacioni plan privede namjeni. Dalje ističe da je na lokaciji gdje se nalaze njegovi objekti sagrađen ogroman tržni centar „Sarajevo City Centar“, na zemljištu koje se graniči sa njegovim zemljištem, kojeg javna vlast ni u čemu nije ograničavala, niti ometala u mirnom uživanju imovine, kao što je to urađeno u njegovom slučaju.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantove navode smatra neosnovanim, jer je presuda pred ovim sudom donesena u roku od sedam mjeseci, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod presude tog suda od 19. aprila 2013. godine. Ujedno, ističe da su neosnovani apelantovi navodi „da je samo postupak pred ovim sudom trajao četiri godine i tri mjeseca, ukazujući da Kantonalni sud rješava predmete redoslijedom prema planu rješavanja predmeta koje je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće (u daljnjem tekstu: VSTV)“, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Ministarstvo prostornog uređenja je, također, navelo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u rješenju od 15. septembra 2008. godine, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi i sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
18. Zakon o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
Upravni spor pokreće se tužbom.
Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Rok iz stava 2. ovog člana odnosi se i na nadležnog pravobranioca, kada je ovlašten za podnošenje tužbe, ako mu je upravni akt dostavljen, a ako mu akt nije dostavljen, tužbu može podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci u čiju je korist upravni akt donesen.
19. Zakon o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Planom prostornog uređenja utvrđuje se režim zabrane građenja za površine i trase rezervisane za budući razvoj. Režim zabrane građenja može se utvrditi i odlukom o pristupanju izradi plana prostornog uređenja, odnosno izmjena i dopuna plana.
Na područjima iz stava 1. ovog člana na kojim je planom prostornog uređenja utvrđen režim zabrane građenja, ne dozvoljava se nikakva izgradnja građevina i uređaja, izuzimajući tekuće održavanje, dogradnju u svrhu obezbjeđenja osnovnih higijenskih uvjeta, konzervaciju građevine, a samo izuzetno podizanje novih građevina i uređaja koji služe neophodnom održavanju postojećeg dijela naselja (instalacije, neophodne javne građevine, građevine za snabdijevanje i sl.).
Na područjima iz stava 1. ovog člana za koje je odlukom o pristupanju izradi plana prostornog uređenja utvrđen režim zabrane građenja, ne dozvoljava se nova izgradnja građevina, infrastrukture i uređaja. Za radove rekonstrukcije, dogradnje, nadziđivanja, sanacije i izgradnje pomoćnih objekata (garaže, šupe, ljetne kuhinje i sl.) provodi se postupak utvrđen ovim zakonom. Za legalizaciju bespravno izgrađenih građevina provodi se postupak propisan ovim zakonom i Odlukom o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina. Režim zabrane građenja može se utvrditi i posebnom odlukom koju donosi Skupština Kantona. Skupština Kantona može zabraniti građenje na određenom području od značaja za budući razvoj, izgradnju saobraćajnica, uređenje voda, zaštitu prirodnog i graditeljskog nasljeđa i sl.
Član 68.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na izgradnju građevina primjenjuju se i na izvođenje drugih zahvata: rekonstrukciju, dogradnju, nadziđivanje, promjena namjene građevine, konzervaciju građevine, osim radova tekućeg održavanja za koje se ne donosi upravni akt. Izuzetno od odredbe prethodnog stava, za radove sanacije građevine, uklanjanje građevine i odobravanja izgradnje ili postavljanja privremene građevine donosi se jedno rješenje - odobrenje za građenje za sanaciju građevine, dozvola za uklanjanje građevine i dozvola za izgradnju privremene građevine bez prethodnog donošenja urbanističke saglasnosti. Za radove hitnih sanacija klizišta donosi se jedno rješenje na osnovu ovjerenog projekta za izvođenje, bez prethodnog rješavanja imovinsko-pravnih odnosa.
Član 75.
Pod sanacijom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se radovi na oštećenim građevinama kojima se građevina dovodi u stanje prije oštećenja (elementarne nepogode, klizišta, tehničke katastrofe, ratna dejstva). Sanacija iz stava 1. ovog člana odnosi se na građevine koje su legalno izgrađene.
Izuzetno od odredbe člana 68. stav 2. ovog zakona za sanaciju oštećenih građevina graditeljskog nasljeđa donosi se urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje, uz prethodno pribavljenu saglasnost kantonalne ustanove za zaštitu.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 03317 13 Uvp od 6. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Nadalje, apelant ukazuje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na suđenje u „razumnom roku“ Relevantna načela
27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Ustavni sud zapaža da je „Slovenijales“, kao pravni prednik apelanta, 22. marta 2006. godine podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za sanaciju poslovnih objekata Službi za upravu o kojem je konačno odlučeno osporenom odlukom Vrhovnog suda od 6. marta 2014. godine. Dakle, postupak odlučivanja o apelantovom zahtjevu je trajao sedam godina, jedanaest mjeseci i 14 dana. Analiza razumnosti trajanja postupka
29. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče apelantovog zahtjeva za izdavanje odobrenja za sanaciju predmetnih poslovnih objekata i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti u konkretnom slučaju, radilo o relativno složenom predmetu.
30. Ocjenjujući postupanje nadležnih organa i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je „Slovenijales“ 22. marta 2006. godine podnio zahtjev prvostepenom organu uprave, koji je prvostepeno rješenje donio 3. maja 2006. godine, koje je Ministarstvo prostornog uređenja poništilo 25. septembra 2006. godine i predmet vratilo tom organu na ponovni postupak. Služba za upravu je u ponovnom postupku odlučila u roku od osam mjeseci i 12 dana i prvostepeno rješenje donijela 7. juna 2007. godine, dok je drugostepeni organ uprave, rješavajući po žalbu „Slovenijalesa“ podnesenoj protiv rješenja Službe od 7. juna 2007. godine, odlučio u roku od jedne godine, dva mjeseca i 28 dana. S obzirom na navedeno činjenično stanje, Ustavni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni organ uprave svoje odluke donijeli u roku koji zadovoljava zahtjeve razumnog roka u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. S druge strane, u pogledu postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini trajanja postupka od više od osam godina doprinio Kantonalni sud kojem su trebale više od četiri godine da donese presudu po apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženog Ministarstva prostornog uređenja od 15. septembra 2008. godine (19. aprila 2013. godine). Ustavni sud smatra da je period od četiri godine nerazumno dug period za odlučivanje po tužbi u upravnom sporu, imajući u vidu da Kantonalni sud odlučuje o tužbi na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku. Kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prioritet u rješavanju predmeta odredilo VSTV. Ustavni sud, u skladu sa navedenim, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Evropski sud, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25- 32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, a s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda, koje je dovelo do toga da su Kantonalnom sudu bile potrebne više od četiri godine da bi odlučio po apelantovoj tužbi u predmetnom postupku. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 19. aprila 2013. godine odlučio u roku od 10 mjeseci i 16 dana (6. marta 2014. godine).
31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka, koji je trajao skoro osam godina, posmatrana u cjelini, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
32. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Imajući u vidu okolnosti konkretne apelacije (prvenstveno vrstu spora i apelantov status), Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta. Pravo na imovinu
33. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama organa uprave i sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, te da te navode dovodi u vezu sa primjenom člana 75. Zakona o prostornom uređenju, jer smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja mogao primijeniti član 68. stav 2. citiranog zakona.
37. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave i sudovi odbijen apelantov zahtjev za saniranje poslovnih objekata. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 614/13 od 10. oktobra 2016. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba, tačka 37) radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog slučaja apelant tražio sanaciju poslovnih objekata koji su bili sagrađeni na zemljištu čiji je vlasnik i posjednik apelant iz čega proizlazi da se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovoj imovini koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. Ustavni sud, također, zapaža da apelant nastoji da svoje navode dovede u vezu sa presudom Evropskog suda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske (presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A) u kojoj se Evropski sud u suštini bavio pitanjem povrede prava aplikanata na mirno uživanje imovine zbog dugog perioda u kome su dozvole za eksproprijaciju i zabranu gradnje bile na snazi. Naime, u navedenom predmetu Vlada je dala dozvolu za eksproprijaciju više parcela zemljišta Gradskom savjetu Stokholma 1956. godine, te je predmetna dozvola više puta produžavana tako da je na snazi bila u periodu od 1956. godine do 1979. godine, kada je konačno otkazana na zahtjev Gradskog savjeta zbog nove urbanističke politike, zbog čega je u navedenom periodu bila na snazi zabrana gradnje na spornom zemljištu. U navedenom predmetu aplikanti su, između ostalog (čl. 13,14. 17. i 18. Evropske konvencije), ukazivali na povredu prava na imovinu i prava na pravično suđenje zbog toga što postupak eksproprijacije i utvrđivanja naknade nije proveden u razumnom roku. Evropski sud nije smatrao opravdanim isključivanje mogućnosti da se u razumnim vremenskim intervalima interesi grada i pojedinačnih vlasnika ponovo razmotre, a postojanje zabrane gradnje na zemljištu (za koje je data dozvola za eksproprijaciju) je, prema mišljenu Evropskog suda, dodatno pogoršavalo položaj vlasnika - aplikanata. Zaključeno je da su aplikanti snosili pretjeran teret koji bi bio opravdan samo u slučaju da im je data mogućnost skraćenja važenja dozvola (za eksproprijaciju), ili da zahtijevaju nadoknadu štete zbog čega je Evropski sud utvrdio povredu prava na imovinu garantiranog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je, također, utvrdio i povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, jer vlasnici nisu mogli uložiti žalbu upravnim sudovima protiv odluka Vlade, već su samo mogli podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka pred Vrhovnim sudom, ali je Evropski sud utvrdio da se radi o vanredom pravnom lijeku koji se u praksi rijetko koristio, pri čemu spor pred Vrhovnim upravnim sudom nije bio spor pune jurisdikcije. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da su predmet konkretnog apelacionog postupka odluke donesene u upravnom postupku povodom apelantovog zahtjeva za sanaciju poslovnih objekata primjenom relevantnih odredaba Zakona o prostornom uređenju. Dakle, predmet konkretnog postupka okončanog osporenim odlukama nije eksproprijacija zemljišta apelanta, zbog čega Ustavni sud smatra da se predmetna odluka Evropskog suda, koja se prvenstveno bavila pitanjem postojanja dozvole za eksproprijacije nekretnina koja je rezultirala zabranom gradnje, ne može analogno primijeniti u apelantovom slučaju.
39. Shodno navedenom, budući da se u konkretnom postupku, dakle, odlučivalo o apelantovoj imovini koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61). U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja odbijanje da se izda odobrenje apelantu za sanaciju predmetnih poslovnih objekata predstavlja kontrolu korištenja imovine u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A broj 6, stav 5).
41. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelant u konkretnom slučaju vlasnik zemljišta, koje svojstvo je imao i u vrijeme trajanja postupka, tokom kojeg je od nadležnih organa tražio da mu odobre sanaciju poslovnih objekata koji su nekad bili izgrađeni na predmetnom zemljištu i koji više ne postoje. Apelantov zahtjev je odbijen, kako proizlazi iz konačne odluke - presude Vrhovnog suda, primjenom odredbe člana 75. Zakona o prostornom uređenju uz obrazloženje da nije moguća sanacija poslovnih objekata koji ne postoje na licu mjesta. Dakle, iz navedenog proizlazi da je miješanje u imovinu apelanta bilo zakonito, jer je odbijanje apelantovog zahtjeva provedeno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prostornom uređenju. Pri tome Ustavni sud zapaža da, iako je Služba u svom rješenju ukazala na izvještaj urbaniste iz kojeg proizlazi da je za predmetni lokalitet donesena Odluka o dopuni Odluke o pristupanju izradi izmjena i dopuna Regulacionog plana Gradskog centra „Marijin Dvor“, kojom se na precizirani način „utvrđuje režim zabrane građenja“, ta okolnost sama po sebi, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nema utjecaja na rješavanje apelantovog zahtjeva za sanaciju. Ovo zbog toga što iz sadržaja člana 7. Zakona o prostornom uređenju, kojim je propisano da se planom prostornog uređenja (u koji, dakle, spada i regulacioni plan - član 28. Zakona) utvrđuje režim zabrane gradnje, proizlazi da se „režim zabrane gradnje“, na kojem insistira apelant, odnosi samo na novu izgradnju građevina, infrastrukture i uređaja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da navedena odredba eksplicitno propisuje da se za radove sanacije (kao i za rekonstrukciju, dogradnju, nadziđivanje i izgradnju pomoćnih objekata), na što se odnosio apelantov zahtjev kojim se obratio organima uprave provodi postupak utvrđen ovim zakonom. Međutim, iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o prostornom uređenju za izdavanje odobrenja za sanaciju predmetnih poslovnih objekata. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prostornom uređenju.
42. Nadalje, dovodeći u kontekst odredbe navedenog zakona sa apelantovim zahtjevom, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama i da se javni interes ogleda u potrebi da se regulira plansko uređenje prostora i druga pitanja od značaja za prostorno uređenje i građenje na području Kantona Sarajevo (član 1. Zakona o prostornom uređenju), kao i uvjeti pod kojim se može, između ostalog, izvršiti sanacija objekata. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je smisao planskog uređenja prostora, a time i sanacije objekata, kao jednog od segmenata planskog uređenja prostora, zapravo, omogućavanje korištenja prostora u skladu sa interesom zajednice kao cjeline uz poštivanje uvjeta propisanih standardima urbanističko-građevinske struke, što svakako predstavlja javni interes.
43. Također, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantovu imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva od javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi, Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A broj 98, st. 46. i 50). U konkretnom slučaju Ustavni sud ne smatra da je odbijanjem apelantovog zahtjeva za saniranje poslovnih objekata koji više ne postoje na licu mjesta na apelanta stavljen pretjeran teret. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, budući da javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju uvjeta i procedura propisanih Zakonom o prostornom uređenju, u smislu da se intervencije na građevinama, pa dakle i sanacija objekata, može vršiti tek kad se ispune zakonom propisani uvjeti, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni, u datim okolnostima preteže nad apelantovim interesom da kao vlasnik predmetne parcele bez ispunjavanja uvjeta dobije odobrenje za sanaciju objekata.
44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, kao i presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Nediskriminacija
45. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Opća zabrana diskriminacije
1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.
46. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju, Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije.
47. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantovi navodi „da je na lokaciji gdje se nalaze njegovi objekti sagrađen ogroman tržni centar 'Sarajevo City Centar', na zemljištu koje se graniči sa njegovim zemljištem, koji javna vlast ni u čemu nije ograničavala, niti ometala u mirnom uživanju imovine, kao što je to rađeno u njegovom slučaju“, sami po sebi ne upućuju da je apelant u okolnostima konkretnog slučaja na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je različito tretiran u odnosu na pravno lice na koje se poziva u apelaciji. Ovo zbog toga što apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi sa sigurnošću upućivali na to da se apelant nalazio u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i navedeno pravno lice, odnosno da je i ono tražilo sanaciju objekta koji na terenu ne postoje, te da je tom pravnom licu, za razliku od apelanta, odobrena sanacija u smislu relevantnih odredaba Zakona o prostornom uređenju. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada predmetni postupak koji je trajao skoro osam godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su nadležni organi i sud u okolnostima konkretnog slučaja postupali u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno budući da javni interesa koji se ogleda u poštivanju uvjeta i procedura propisanih Zakonom o prostornom uređenju preteže nad interesom apelanta.
50. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 kada apelant, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavio bilo kakav dokaz da je, zbog odbijanja zahtjeva za sanaciju objekata, diskriminiran u uživanju prava koja proizlaze iz Zakona o prostornom uređenju.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman