Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2472/14 (Z. B.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2472/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2472/14, rješavajući apelaciju Zorana Balkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zorana Balkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 041995 13 Gž 2 od 20. ožujka 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Balković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika podnio je 27. svibnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 041995 13 Gž 2 od 20. ožujka 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, NLB Leasing Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i UTD „Lozančić“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 15. prosinca 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 26. prosinca 2016. godine. Prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili odgovore u roku koji je protekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prvotuženi i drugotuženi su 4. travnja 2007. godine zaključili ugovor o zalogu, a 10. travnja 2007. godine i ugovor o financiranju pokretne stvari-ugovor o leasingu. Obzirom da drugotuženi nije ispunjavao obveze iz predmetnog ugovora o leasingu (nije predao duplikat ključa, nije uplatio kasko-osiguranje za predmet financiranja u korist prvotuženog, nije plaćao rate koje proizlaze iz ugovora o financiranju), prvotuženi je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje koji se odnosio na povrat predmeta leasinga. Predmet je zaveden pod brojem 51 0 Ip 034218 10 Ip. Kako je apelant, u čijem posjedu i vlasništvu se trenutačno nalazi predmet leasinga, zaloga i izvršenja, istaknuo u izvršnom postupku da posjeduje ta prava na predmetu leasinga i zaloga, Općinski sud je uputio apelanta da u parničnom postupku riješi pitanje vlasništva na predmetu leasinga.

6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 041995 10 P od 24. srpnja 2013. godine utvrđeno je da su ništavi Ugovor o zajmu-financiranju pokretnina broj 0367/07 od 10. travnja 2007. godine zaključen između prvotuženog i drugotuženog, kao i ugovor o zalogu zaključen 4. travnja 2007. godine između istih strana, te se slijedom navedenog nalaže Registru zaloga Ministarstva pravde BiH da briše založno pravo upisano na vozilu „Ford Focus“, čiji su podaci precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), a što su tuženi dužni trpjeti. Presudom su tuženi obvezani solidarno apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su prvotuženi i drugotuženi 10. travnja 2007. godine zaključili Ugovor o zajmu-financiranju pokretnina broj 0367/07 kojim je utvrđeno da prvotuženi kao financijer daje, a drugotuženi kao primatelj financiranja prima predmet financiranja - predmetno vozilo, te precizirane obveze prvotuženog kao financijera i drugotuženog kao primatelja financiranja (visina rate za otplatu financiranja, obveza da preda duplikat ključa predmetnog vozila prvotuženom do konca otplate financiranja, da snosi troškove kasko-osiguranja tijekom cijelog razdoblja financiranja a da to osiguranje uplati u korist prvotuženog, da snosi sve troškove redovitog održavanja i servisiranja predmetnog vozila). Prema mišljenju tog suda, navedeni ugovor ima sva obilježja ugovora o leasingu, a ugovor o leasingu je takav ugovor pri kojemu se davatelj leasinga obvezuje financirati predmet ugovora tako da ga izradi sam ili ga kupi ili dade izraditi kod trećeg, sve po narudžbi primatelja (korisnika) leasinga, i predati mu ga na korištenje, a primatelj će plaćanjem leasing naknade u cijelosti ili djelomice naknaditi investicijske troškove davatelja s time da nakon isteka ugovornog roka primatelj ima pravo otkupiti predmet ugovora, vratiti predmet ugovora, odnosno nastaviti s njegovom upotrebom.

7. Prema mišljenju Općinskog suda, navedeno znači da se pri leasingu radi o predaji stvari radi upotrebe, a ne prijenosa vlasništva a da je naknadna kupnja samo mogućnost koja se može ostvariti, ali i ne mora. Korisnik leasinga, stoga, prema obrazloženju tog suda, ne stječe pravo vlasništva primitkom stvari, nego pravo upotrebe i mora tu stvar vratiti. Prema mišljenju tog suda, leasing je atipični ugovor koji predstavlja posebnu konstrukciju financiranja i plasmana onih investicijskih dobara koje za upotrebu izabere korisnik leasinga, pa zbog toga leasing nije klasični niti imenovani ugovor obveznog prava, već ugovor suvremenog gospodarstva oblikovan u međunarodnoj poslovnoj praksi. Općinski sud je naveo da je nesporno kako je prvotuženi predmetnim ugovorom zapravo dao drugotuženom iznos novca potreban za plaćanje računa koji je ispostavilo društvo „F-Autocentar“ d.o.o. Sarajevo za nabavku predmetnog vozila, a drugotuženi se taj iznos novca obvezao vratiti u roku od 60 mjeseci u mjesečnim ratama od 181,17 eura. Prema mišljenju tog suda, nesporno je i da je drugotuženi, nakon što je preuzeo predmetno vozilo, to vozilo prodao Juri Gavraniću (u daljnjem tekstu: kupac), koji je predmetno vozilo poslije prodao apelantu.

8. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da, obzirom da su navedene činjenice nesporne, a u svezi sa već danim obrazloženjem što predstavlja ugovor o leasingu, stav ovoga suda je kako je navedeni ugovor o zajmu - financiranju pokretnina ništav zbog čega ne proizvodi nikakav pravni učinak. Općinski sud je istaknuo da taj ugovor smatra simuliranim pravnim poslom, jer su tuženi kao ugovaratelji sklopili taj pravni posao sa nepoštenom namjerom i s ciljem stvaranja lažnog dojma kod trećih osoba, a radi ostvarenja drugog prikrivenog pravnog posla. Naime, sud je na temelju već navedenih nespornih činjenica, kao i svih izvedenih materijalnih dokaza utvrdio da su tuženi imali namjeru zaključiti ugovor o kreditu. Na takav zaključak suda upućuju i navodi samog prvotuženog koji je naveo kako je drugotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnom vozilu, a već je obrazloženo kako kod ugovora o leasingu korisnik ne stječe pravo vlasništva primitkom stvari, jer mu se ta stvar daje samo na upotrebu. Nadalje, prema obrazloženju Općinskog suda, tuženi u postupku ničim nisu dokazali da su ispunjene odredbe spornog ugovora kojima se regulira primopredaja predmeta financiranja i obveze korisnika financiranja, pa se i na temelju takvog ponašanja prvotuženog, koji je bio svjestan i znao za činjenice da predmet financiranja nije njegovo vlasništvo i da ga ne daje na upotrebu drugotuženom, nedvojbeno, prema mišljenju tog suda, može zaključiti kako tuženi, zapravo, nisu imali namjeru zaključiti ugovor o leasingu. Prema obrazloženju, člankom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je kako je ugovor ništav ukoliko je protivan Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, a sud je na temelju navedenog činjeničnog stanja utvrdio kako je motiv za zaključenje ugovora o zajmu -financiranju pokretnina protivan moralnom shvaćanju našeg društva, jer se, zapravo, radi o simuliranom pravnom poslu. Pored toga, prema mišljenju tog suda, prvotuženi je znao i morao znati kako je predmet financiranja - predmetno vozilo neocarinjeno i namijenjeno za daljnju prodaju, budući da je to jasno navedeno u računu na temelju kojega je i zaključen sporni ugovor. Tuženi, a osobito prvotuženi je kod takvog stanja stvari, a prigodom zaključivanja tog ugovora, kao i ugovora o zalogu, prema mišljenju tog suda, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje propisuje članak 12. ZOO, pa su ti ugovori ništavi i zbog toga što su protivni navedenom prinudnom propisu.

9. Općinski sud je nadalje naveo da je jednako tako protivno i moralu društva i načelu savjesnosti i poštenja zaključivanje ugovora o zalogu kojim se, radi osiguranja novčanog potraživanja prvotuženog prema drugotuženom, zasniva založno pravo na vozilu za koje obje ugovorne stranke znaju da je namijenjeno za daljnju prodaju, što je kasnije nesporno i učinjeno. Uvidom u sporne ugovor o zajmu - financiranju pokretnina i o zalogu utvrđeno je, prema obrazloženju tog suda, kako je ugovor o zalogu zaključen 4. travnja 2007. godine, a ugovor o zajmu 10. travnja 2007. godine, što znači da je ugovor o zalogu zaključen prije nego što je drugotuženi uopće dobio predmet zaloga, odnosno prije nego što je postao vlasnikom vozila, što je u suprotnosti sa odredbom članka 969. ZOO jer drugotuženi kao nevlasnik založene stvari nije imao sposobnost raspolagati vozilom zbog toga što je ugovor o zalogu, prema mišljenju tog suda, ništav. Općinski sud je naveo i da je drugotuženi u okviru svojih registriranih djelatnosti bio ovlašten, između ostalog, obavljati posredovanje u trgovini motornim vozilima, te na temelju navedenih dokaza, prema mišljenju ovoga suda, namjera drugotuženog nije bila da kupi predmetno vozilo za sebe, nego da ga proda drugoj osobi, a što je i učinio prodavši predmetno vozilo kupcu.

10. Protiv navedene odluke prvotuženi je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 51 0 P 041995 13 Gž 2 od 20. ožujka 2014. godine priziv uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, razmatrajući prizivne navode prvotuženog, utvrdio da su osnovani, jer prvostupanjski sud predmetne ugovore uopće nije ocijenio sukladno odredbama Okvirnog zakona o zalozima kojim je decidirano uređena ova materija iz kojeg razloga, prema mišljenju tog suda, nije bilo osnove za pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe ZOO koje se odnese na zalog, na što se, također, pravilno ukazuje u prizivu. Kantonalni sud je naveo da iz članka 3. stavak 1. Okvirnog zakona o zalozima jasno proizlazi da se zalog može zasnovati na stvari u vlasništvu založnog dužnika, kao i na stvari na kojoj će on steći pravo vlasništva tek nakon zaključenja ugovora o zalogu, što je upravo slučaj u ovom predmetu. Kantonalni sud je istaknuo da je nepravilan stav prvostupanjskog suda da su oba ugovora ništava zbog toga što smatra da su, zapravo, simulirani pravni poslovi. Ovo zbog toga što su, kako je obrazloženo, navedeni ugovori zaključeni upravo na temelju Okvirnog zakona o zalozima. Zbog navedenog, Kantonalni sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZOO na koje se pozvao u ocjeni ništavosti predmetnih ugovora, što je kao posljedicu imalo donošenje nezakonite presude. Pri tome je Kantonalni sud naglasio da eventualne nepravilnosti u prijenosu prava kojim je založno pravo preneseno od drugotuženog na kupca, a sa kupca na apelanta nisu ni razmatrane, jer predmet konkretnog postupka nisu ni bili ugovori kojim je izvršen taj prijenos prava, nego isključivo ugovori o leasingu i zalogu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi da je bez ikakve osnove preinačena prvostupanjska presuda, te da Kantonalni sud u svojoj presudi prepisuje prvostupanjsku presudu a daje obrazloženje od samo nekoliko rečenica a da pritom nije odlučio o apelantovom alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu. Smatra da je nesporno dokazano da se radilo o ništavim ugovorima, jer je prvotuženi prilikom njihovog zaključenja znao i morao znati da drugotuženi neće koristiti predmetno vozilo za svoje potrebe, nego da ga nabavlja isključivo za daljnju prodaju. Apelant kao dokaz za svoje tvrdnje navodi da drugotuženi nikada nije ispunio odredbe predmetnih ugovora prema kojima je bio dužan položiti rezervni ključ, dostaviti kopiju prometne dozvole, kasko-osigurati predmetno vozilo, snositi sve troškove tehničkog pregleda i registracije, kao i održavanja vozila, što drugotuženi nikada nije učinio, već je predmetno vozilo prodao, a što je, prema apelantovom mišljenju, moralo biti poznato prvotuženom. Zbog navedenog, apelant smatra da je jedini pravi vlasnik vozila bio kupac, te da je nesporno da su ugovori ništavi i zbog toga što je založno pravo zasnovano na predmetnom vozilu prije nego što je zaključen ugovor o zajmu, te da se na ovaj slučaj ne može primijeniti Okvirni zakon o zalozima, jer nije ispunjen jedan od temeljnih uvjeta za njegovu primjenu a to je vlasništvo založnog dužnika na predmetu zaloga, što drugotuženi nikada nije bio.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o leasingu („Službene novine FBiH“ broj 85/08) relevantne odredbe glase: Članak 5.

Poslovi leasinga (1) Leasing je pravni posao u kojem davatelj leasinga prenosi pravo posjedovanja i korištenja predmeta leasinga na korisnika leasinga na određeni vremenski rok, a zauzvrat korisnik leasinga se obvezuje da mu za to plaća ugovorenu leasing naknadu. (2) Posao leasinga iz stavka (1) ovog članka, s obzirom na svoja obilježja, može biti posao financijskog leasinga i posao operativnog leasinga.

(3) Financijski leasing je pravni posao iz stavka (1) ovog članka u kojem korisnik leasinga u periodu posjedovanja i korištenja predmeta leasinga plaća ugovorenu leasing naknadu sa opcijom kupovine i sticanja prava vlasništva nad predmetom leasinga i snosi troškove amortizacije predmeta leasinga.

(4) Operativni leasing je pravni posao iz stavka (1) ovog članka u kojem korisnik leasinga u periodu posjedovanja i korištenja predmeta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu bez opcije kupovine i sticanja prava vlasništva nad predmetom leasinga, a davatelj leasinga snosi troškove amortizacije predmeta leasinga.

Članak 35.

Pojam ugovora o leasingu (1) Ugovorom o leasingu obvezuje se davatelj leasinga da pribavi predmet leasinga od dobavljača predmeta leasinga i da ga ustupi korisniku leasinga, a korisnik leasinga se obvezuje da mu za to plaća leasing naknadu.

(2) Korisnik leasinga određuje predmet leasinga i dobavljača predmeta leasinga. Članak 36.

Oblik i sadržaj ugovora o leasingu (1) Ugovor o leasingu mora biti zaključen u pisanoj formi i obvezno sadrži sljedeće odredbe:

a) podatke o subjektima ugovora o leasingu,

b) određenje da li se radi o financijskom ili operativnom leasingu,

c) detaljno određenje predmeta leasinga,

d) vrijednost predmeta leasinga,

e) vrijeme trajanja leasinga koje ne može biti kraće od šest mjeseci,

f) ukupan iznos leasing naknade,

g) iznos, broj i dospjelost pojedine leasing naknade,

h) mogućnost za otkup ili produženje ugovora o leasingu,

i) pravo davanja predmeta leasinga drugom na korištenje,

j) slučajeve koji će se tretirati kao neizvršenje obveza od korisnika laesinga,

k) stopu zatezne kamate koja se plaća u slučaju neizvršenja obveza.

(2) Pored elemenata iz stavka (1) ovog članka ugovor o leasingu može sadržavati i druge odredbe kojima se uređuju vrijeme, mjesto i način isporuke predmeta leasinga, rizici od kojih se predmet leasinga mora osigurati i način osiguranja, troškove transporta predmeta leasinga, troškove montaže, demontaže i tekuće održavanje predmeta leasinga, mogućnost obuke osoblja korisnika leasinga za korištenje predmeta leasinga, kao i druge odredbe.

Članak 37.

Posebne odredbe za ugovor o financijskom leasingu (1) Ugovor o financijskom leasingu, osim odredbi iz članka 36. stavak (1) ovog Zakona, obvezno sadrži i sljedeće odredbe:

a) iznos učešća u ukupnoj vrijednosti predmeta leasinga,

b) efektivnu kamatnu stopu koja se koristi za obračun leasing naknade.

(2) Agencija će posebnim aktom propisati način i metodu obračuna efektivne kamatne stope.

Članak 57.

Povrat posjeda nad predmetom leasinga (1) Davatelj i korisnik leasinga mogu u formi notarski obrađene isprave pred notarom zaključiti poravnanje u kojem će se sporazumjeti da u slučaju neplaćanja leasing naknade od korisnika leasinga po dospijeću sukladno ugovoru, korisnik leasinga pristaje na neposredno izvršenje zahtjeva na predaju predmeta laesinga.

(2) Ako korisnik leasinga ne ispuni obvezu plaćanja leasing naknade po dospijeću sukladno ugovoru i davatelju leasinga ne preda dobrovoljno predmet leasinga, davatelj leasinga može zahtijevati izvršni otpravak isprave iz stavka (1) ovog članka i nadležnom sudu podnijeti prijedlog za izvršenje zahtjeva za predaju predmeta leasinga davatelju leasinga u posjed.

(3) Nadležni sud je obvezan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od pet dana od dana podnošenja zahtjeva.

(4) Postupak oduzimanja predmeta leasinga provodi se u roku od tri dana od dana donošenja rješenja o izvršenju.

(5) Protiv rješenja o izvršenju korisnik leasinga može u roku od tri dana od dana prijema rješenja uložiti prigovor da je izvršio obveze isplate o čemu mora podnijeti pismene dokaze.

(6) Prigovor iz stavka (5) ovog članka ne odlaže izvršenje.

(7) O prigovoru odlučuje nadležni sud sukladno zakonu kojim se uređuje izvršni postupak.

(8) Na postupak za povrat posjeda nad predmetom leasinga primjenjuje se zakon kojim se uređuje izvršni postupak, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

Članak 58.

Registri (1) Ako je predmet leasinga nepokretna stvar, pravo vlasništva na predmetu leasinga i prava na temelju ugovora o leasingu nad predmetom leasinga upisuju se sukladno propisima kojima su uređeni upisi prava na nekretninama.

(2) Ako je predmet leasinga pokretna stvar, registracija prava na temelju ugovora o leasingu (posebno vlasničko pravo) vrši se u Registru zaloga sukladno propisima kojima se uređuje registracija zaloga.

(3) Ako je predmet leasinga pokretna stvar za koju je posebnim zakonom propisana godišnja registracija, kao npr. motorna vozila, registracija prava vlasništva vrši se sukladno zakonu koji definira registraciju vlasništva nad vozilima.

Članak 59.

Obveza upisa (1)Ako je predmet leasinga pokretna stvar, davatelj leasinga je dužan podnijeti zahtjev za registraciju prava na temelju ugovora o leasingu (posebno vlasničko pravo) te ostalih podataka iz ugovora o leasingu sukladno propisima kojima se uređuje registracija zaloga u roku od sedam dana od isporuke.

Članak 96. stavak 1. točka 4.

Usklađivanje sa odredbama ovog Zakona (4) Ugovori o leasingu, kao i svi drugi ugovori koji imaju značaj financiranja drugih osoba sklopljeni do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi do isteka obveza iz tih ugovora i ne mogu se produžavati.

14. U Okvirnom zakonu o zalozima („Službeni glasnik BiH“ broj 28/04) relevantne odredbe glase:

Članak 3.

Zalog se može zasnovati na stvari u vlasništvu založnog dužnika kao i na stvari na kojoj će on steći pravo vlasništva tek nakon zaključenja ugovora o zalogu.

Zalog može osiguravati jednu ili više postojećih ili budućih novčanih obveza. Obveza može biti obveza založnog dužnika ili druge osobe.

Članak 4.

Zalog je nastao ispunjenjem sljedeća četiri uvjeta, bez obzira kojim su redom ispunjeni:

a) u Registru zaloga postoji registracija koja se odnosi na taj zalog;

b) osobe koje su označene kao založni dužnik i založni vjerovnik u registraciji iz točke

a) ovoga stavka zaključile su ugovor o zalogu;

c) osoba označena kao založni dužnik u registraciji iz točke a) ovoga stavka je vlasnik stvari koja je ugovorom o zalogu iz točke b) ovoga stavka određena kao osiguranje; i

d) da je osoba označena kao založni vjerovnik u registraciji iz točke a) ovoga stavka, odnosno neka druga osoba shodno ugovoru o zalogu iz točke b) ovoga stavka ili s njim povezanim ugovorom, dala ili je obvezna dati kredit osobi označenoj kao založni dužnik u registraciji iz točke a) ovoga stavka ili trećoj osobi.

Uvjet iz stavka 1. točke c) ovoga članka također je ispunjen ako je po ugovoru kojim nastaje posebno vlasničko pravo na stvari ova osoba kupac, zakupac, ustupitelj tražbine, odnosno komisionar.

Članak 18.

Registraciji i izmjeni registracije, kao i pretragama dodjeljuju se brojevi koji ukazuju na vrijeme i redoslijed kojima su izvršene.

Registracija može biti izvršena prije ili poslije ispunjenja bilo kojeg od uvjeta iz članka 4. stavak 1. toč. b), c) i d) ovoga zakona.

Registracija posebnog vlasničkog prava može biti izvršena prije ili poslije nastanka tog prava. Nakon izvršene registracije, osoba može tražiti izvadak iz Registra zaloga u vidu Potvrde o registraciji , odnosno Potvrde o rezultatu pretrage.

Šef Registra zaloga dužan je izdati traženi izvadak iz Registra zaloga, ako je tražitelj prije ili istodobno s podnošenjem zahtjeva platio propisanu pristojbu.

Registar zaloga s podacima mora biti dnevno dostupan zainteresiranim građanima u ministarstvima pravde entiteta, što će biti uređeno Pravilnikom o zalozima.

Članak 26. st. 1. i 2.

Postupak izvršenja pokreće se na zahtjev založnog vjerovnika nakon što založni dužnik povrijedi obveze iz ugovora o zalogu. Izvršenje shodno odredbama ovog poglavlja moguće je samo ako založni vjerovnik dostavi izvršnom sudu ugovor o zalogu i Potvrdu o registraciji. Navedena Potvrda o registraciji je izvršni naslov.

U svom prijedlogu za izvršenje, založni vjerovnik mora predložiti jedno od sljedećeg:

a) da sudski izvršitelj oduzme osiguranje u svrhu njegove prodaje od strane založnog vjerovnika; ili

b) da sudski izvršitelj oduzme i proda osiguranje.

VI. Dopustivost

15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 041995 13 Gž 2 od 20. ožujka 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. ožujka 2014. godine a apelacija je podnesena 27. svibnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

22. Predmetni postupak se odnosi na pitanje ništavosti ugovora o leasingu i zalogu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

23. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može iznimno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

25. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer je na temelju utvrđenih činjenica zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravo kada u konkretnom slučaju nije uzeo u obzir odredbe Okvirnog zakona o zalogu. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta prezentiranih u prethodnim točkama ove odluke nesporno proizlazi, kako je to zaključio i Kantonalni sud, da su prvotuženi i drugotuženi zaključili ugovor o leasingu, čiji je predmet-predmetno vozilo-sukladno zakonskim odredbama, bio i predmetom ugovora o zalogu do izvršenja obveze drugotuženog iz ugovora o leasingu, te da je prvotuženi podnio prijedlog za izvršenje-povrat u posjed predmetnog vozila, jer drugotuženi nije ispunjavao svoje obveze proistekle iz ugovora o leasingu.

26. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe Zakona o leasingu i Okvirnog zakona o zalogu, te dovodeći u kontekst te odredbe sa prezentiranim činjenicama konkretnog predmeta smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je nesporno da ugovor o leasingu i ugovor o zalogu koji su zaključili prvotuženi i drugotuženi nisu ništavi, jer su zaključeni sukladno i po proceduri kako je i propisano navedenim zakonskim odredbama, te da u tijeku postupka nije ničim dokazano da su ti ugovori protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da činjenica da je drugotuženi postupio suprotno navedenim ugovorima ne može upućivati na zaključak da je prvotuženi znao kako će drugotuženi postupiti, odnosno da su svjesno zaključili simulirani posao, jer ni takvo što u postupku nije dokazano. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud postupio proizvoljno ni kada je zaključio da ugovori kojim je preneseno pravo vlasništva na predmetnom vozilu sa drugotuženog na kupca i sa kupca na apelanta nisu ni bili predmetom konkretnog spora obzirom da je tužbenim zahtjevom traženo proglašavanje ništavim isključivo ugovora zaključenih između prvotuženog i drugotuženog.

27. Ustavni sud, sukladno navedenom, smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi da redoviti sudovi nisu riješili njegov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, u prvostupanjskom postupku je usvojen apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost navedenih ugovora zaključenih između prvotuženog i drugotuženog, a o tom pitanju je vođen i prizivni postupak pred Kantonalnim sudom, pa stoga redoviti sud nije ni bio u obvezi rješavati apelantov alternativni tužbeni zahtjev, koji bi bio u obvezi rješavati samo u slučaju da je odbijen primarni tužbeni zahtjev. Ustavni sud, također, smatra neutemeljenim i apelantov navod da je dokaz za ništavost predmetnih ugovora i to što je ugovor o zalogu zaključen prije ugovora o leasingu. Ovo stoga što je odredbama članka 18. Okvirnog zakona o zalogu propisano da se registracija zaloga može izvršiti i prije ispunjenja uvjeta iz članka 4. tog zakona koji trebaju biti ispunjeni da bi zalog nastao, među kojima je i zaključenje ugovora o kreditu-financiranju (u konkretnom slučaju ugovora o leasingu). Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda sukladno standardima prava na pravično suđenje zbog čega apelantove navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neutemeljenim.

28. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

29. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. Obzirom na to da je Ustavni sud prethodno utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII. Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i utvrdio da predmetni ugovori o leasingu i zalogu nisu ništavi, jer su zaključeni sukladno relevantnim zakonskim odredbama.

31. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2472/14 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio