Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-917/17 (M.N.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Habeas corpus – postupak
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pravo na odbranu
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-917/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 917/17, rješavajući apelaciju M.N., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M.N. podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022481 17 Kv od 28.
veljače 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Krn 10 od 22. veljače 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.N. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Istočno Sarajevo, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 10. ožujka 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022481 17 Kv od 28. veljače 2017. godine i S1 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. veljače 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 15. ožujka 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju 23. ožujka 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem suca za prethodni postupak Suda BiH broj S1 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. veljače 2017. godine apelantu (i drugim pet poimenično navedenim osumnjičenim osobama, za koje će se u daljnjem tekstu koristiti termin: ostali osumnjičeni ili prvoosumnjičeni G.N., osumnjičeni J.M., F.V., M.M. i Ž.B.), određen je pritvor zbog razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a),
b) i c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koji, prema tom rješenju, može trajati najdulje jedan mjesec, računajući od dana lišavanja slobode, odnosno do 20. ožujka 2017. godine ili do nove odluke Suda BiH. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je, skupa sa ostalim osumnjičenim, počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa kaznenim djelima krijumčarenje iz članka 214. KZBiH i teška krađa iz članka 287. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, u svezi s člankom 53. KZBiH.
6. Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo BiH na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora posebno istaklo činjenicu da su u samom prijedlogu navedeni pojedini zapisnici o saslušanju svjedoka, bez opisa detalja koje su iznosili ti svjedoci, kako se u ovoj fazi postupka ne bi otkrio njihov identitet, uz molbu da se u obrazloženju rješenja u minimalnoj mjeri koriste iskazi ovih svjedoka, kako ne bi došlo do otkrivanja njihovih identiteta.
7. Sud BiH je dalje naveo da osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret u konkretnom slučaju proizlazi iz dokaza prikupljenih u tijeku istražnog postupka, odnosno dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora dostavljen Sudu BiH 21. veljače 2017. godine, koji se sastoje od Aneksa A (DT1-DT-16) i Aneksa B (dokazi od broja 1 do 13). Navedeno je da iz zapisnika o saslušanju svjedoka, koji je uložen pod brojem DT-4, jasno uočljiva uloga prvoosumnjičenog G.N., koji je, prema navodima ovog svjedoka, otkupljivao vozila koja je svjedok prethodno krao, pri čemu se svjedok jasno sjeća da je osoba s kojom je vršio krađu vozila kontaktirala prvoosumnjičenog G.N. i dogovarala njihovu dalju prodaju. Nadređena uloga prvoosumnjičenog G.N. u organiziranoj skupini proizlazi i iz iskaza svjedoka koji je uložen kao dokaz broj DT-5, koji tvrdi da se osobe G.N. i apelant, pored kupovine i prodaje dijelova sa regularnih vozila, bave i kupovinom ukradenih motornih vozila, te preprodajom dijelova sa tih vozila, pri čemu je G.N. bio osoba zadužena za obavljanje „prljavih poslova“ - odlazak po ukradena vozila, te komunikaciju sa osobama koje su izvršile krađu vozila. Svjedok je naveo da bi se vozila po preuzimanju odvozila na neku tajnu lokaciju gdje bi se rastavljala. Iz iskaza svjedoka koji je uložen kao dokaz DT-5 također je uočljivo da je osumnjičeni G.N. djelovao zajedno sa osumnjičenim M.M., pa je u tom smislu navedeno da bi se skupocjena motorna vozila, kasko-osigurana u Europskoj uniji, nakon dolaska na teritorij Hercegovine, prijavljivala kao ukradena, nakon čega bi se ta vozila u njihovom dogovoru rastavila na području Svitave. Da su dijelovi ukradenih vozila prevoženi preko carinske linije BiH, potvrđuje iskaz svjedoka koji je uložen kao dokaz DT-7 u kojem svjedok opisuje da prvoosumnjičeni G.N. ima stalnu poslovnu suradnju sa određenim osobama u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Hrvatska), kao i u Njemačkoj, gdje se sastaje sa određenom osobom podrijetlom iz BiH, te da je apelant zadužen za prebacivanje autodijelova i vozila preko državne granice BiH u Europsku uniju.
8. Nadalje, da su osumnjičeni međusobno komunicirali i dogovarali pojedine radnje koje su im stavljene na teret, Sud BiH je utvrdio na temelju rezultata posebnih istražnih radnji presretanja telekomunikacija, označenih pod broj DT-8, a koji dokaz sadrži niz službenih zabilješki o ostvarenim kontaktima između osumnjičenih i drugih osoba. Tako iz službenih zabilješki o presretnutim telefonskim komunikacijama proizlaze radnje osumnjičenih opisane u točki 13. tako što je apelant 22. listopada 2016. godine uz pomoć Ž.B. prevezao dijelove automobila od garaže osumnjičenog F.V. na nepoznatu lokaciju u Hrvatsku. Isto tako, iz presretnutih razgovora proizlazi prenošenje autodijelova (poklopac motora, branik, poklopac prtljažnika, štop-svjetlo i drugi dijelovi) iz BiH u Hrvatsku od apelanta sa D.Č. u Hrvatsku, gdje su natovareni na kamion i dalje prevezeni u Njemačku. Također, iz navedenih presretnutih telefonskih razgovora proizlaze komunikacije osumnjičenih u pogledu ostalih radnji koje im se stavljaju na teret, a koje se odnose na nabavku i prebacivanju autodijelova u BiH, kao i prebacivanje PMV-a i autodijelova iz BiH u Hrvatsku i Njemačku iz kojih razgovora se može zaključiti da prvoosumnjičeni G.N. vodi glavnu riječ u komunikaciji, pri čemu ostali osumnjičeni, uglavnom, postupaju po uputama koje im on sugerira. Dakle, prema ocjeni Suda BiH, u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni sudjelovali u radnjama izvršenja predmetnih kaznenih djela, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere osiguranja nazočnosti osumnjičenih. Sud BiH je naglasio da osnovana sumnja, u ovoj fazi postupka, predstavlja niži stupanj izvjesnosti i uvjerenja da je kazneno djelo počinjeno od određene osobe u odnosu na onaj stupanj uvjerenja koji mora postojati u kasnijim fazama postupka.
9. Dalje, Sud BiH se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKPBiH.
10. U odnosu na opasnost od bjekstva, Sud BiH je ukazao da je u razmatranju ove zakonske osnove neophodno razmotriti više faktora: karakter osumnjičenog, njegov moral, mjesto stanovanja, radni status, financijska sredstva, rodbinske veze, kontakte u inozemstvu ili nepostojanje veza sa zemljom u kojoj se kazneno goni. Prije svega, Sud BiH je imao u vidu činjenicu, a kako je to Tužiteljstvo BiH utemeljeno ukazalo u prijedlogu za određivanje pritvora, da se osumnjičenima na teret stavlja počinjenje kaznenog djela čiji se modus operandi odlikuje prekograničnim djelovanjem, što upućuje na činjenicu da su im poznati načini ilegalnih prijelaza međudržavnih granica, a koja saznanja i vještine bi mogli iskoristiti u svrhu izbjegavanja kaznenog gonjenja. Ova činjenica naročito dobiva na snazi ako se uzme u obzir da su osumnjičeni, kako se to osnovano sumnja, u počinjenju kaznenih djela surađivali sa carinskim službenikom Uprave za neizravno oporezivanje BiH, te postoji razumna bojazan od postojanja i šire mreže kontakata sa državnim službenicima - graničnim policajcima, kojim kontaktima bi se mogli omogućiti nekontrolirani prijelazi osumnjičenih preko međudržavnih granica. U tom kontekstu je navedeno da iskaz svjedoka koji je uložen kao dokaz DT-7, u kojem je svjedok opisao da prvoosumnjičeni G.N. ima stalnu poslovnu suradnju sa određenim osobama u Hrvatskoj i Njemačkoj, gdje se sastaje sa određenom osobom podrijetlom iz BiH, učvršćuje uvjerenje Suda BiH u postojanje jake mreže kontakata u inozemstvu. Uzimajući u obzir da su takvi kontakti potaknuti poslovnim, a time i financijskim interesima, realno je očekivati da će ovakve inozemne veze, u slučaju nauma skrivanja od tijela gonjenja, poslužiti ne samo prvoosumnjičenom G.N. nego i ostalim pripadnicima skupine čiji „poslovni“ interes je koherentan i čije djelovanje je tijekom cjelokupnog inkriminiranog razdoblja obilježila kompaktnost u zajedničkom djelovanju. Pored toga, Sud BiH je istaknuo da dvojno državljanstvo apelanta i drugih osumnjičenih dodatno povećava intenzitet opasnosti od njihovog bjekstva obzirom da Hrvatska, čije državljanstvo imaju, sukladno svojim ustavnim garancijama, ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja u drugim državama. Iako navedena okolnost sama po sebi ne predstavlja razlog za pritvor po ovoj osnovi, nju je, po ocjeni Suda BiH, nužno posmatrati u svezi sa ostalim okolnostima koje je Sud BiH našao na strani osumnjičenih. Tako je Sud BiH ocijenio i činjenicu da su osumnjičeni u potpunosti svjesni kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, te mogućnosti kažnjavanja, a što može predstavljati dodatni motiv da napuste područje BiH i odu u Hrvatsku, te time onemoguće uspješno okončanje predmetne istrage, a time i eventualno dalje kazneno procesuiranje. Sukladno navedenom, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od bjekstva osumnjičenih, a što pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH čini utemeljenim.
11. Što se tiče ometanja kaznenog postupka utjecajem na svjedoke i druge sudionike, Sud BiH je ukazao da je Tužiteljstvo BiH ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovoj pritvorskoj osnovi u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene. Pri tome, kako je navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da su osumnjičeni otuđena skupocjena vozila i njihove rastavljene dijelove skrivali na samo njima poznatim lokacijama, u garažama, šumi i drugim lokalitetima. Ukazano je da iz citiranih iskaza svjedokā proizlazi okolnost otežanog pronalaska dokaza čiji značajan broj se očito krije na za sada nepoznatim lokacijama, a koji pronalazak je dodatno otežan usljed poduzetih kaznenopravnih radnji kojima se ometa identifikacija automobilskih dijelova. Sud BiH je u tom pogledu uvažio navode Tužiteljstva BiH da, obzirom da se osumnjičeni brane šutnjom, otkrivanje lokaliteta na kojima su skrivani spomenuti predmeti predstavlja buduće istražne aktivnosti. Osnovana bojazan da će osumnjičeni ovako skrivena vozila i njihove rastavljene dijelove uništiti proizlazi prvenstveno iz načina na koji su predmeti odlagani obzirom da je naročita pozornost posvećena očuvanju u tajnosti lokacija koje su formirane kao izvjesna privremena skladišta dijelova rastavljenih automobila, te se može očekivati da će osumnjičeni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Za ocjenu Suda BiH o postojanju spomenute bojazni, od značaja je bila i suzdržanost u komunikacijama osumnjičenih osoba, koja evidentno, promatrana u konstelaciji postojećih okolnosti, proizlazi iz njihove namjere da prikriju svoja kaznenopravna djelovanja. Ukazano je da je motiv prikrivanja, usljed objelodanjivanja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, zasigurno pojačan, čime se u dijalogu sa svim navedenim formira standard osnovane bojazni od uništenja dokaza i tragova kaznenog djela. Pored toga, Sud BiH je istaknuo da je prilikom odlučivanja ocijenio i aktivnu ulogu osumnjičenih u izvršenju djela, kao i činjenicu da se predmetni postupak vodi i protiv drugih, za sada neidentificiranih, osoba koje se nalaze na slobodi. Dovodeći navedeno u svezu sa prirodom i načinima izvršenja djela, te uzimajući u obzir njegov međunarodni karakter, sveobuhvatnom ocjenom predmetnih okolnosti Sud BiH je zaključio da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji obrazac djelovanja bi mogao bilo na izravan ili neizravan način utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti, tako i kaznene odgovornosti sudionika. Sud BiH je u tom kontekstu uzeo u obzir navode Tužiteljstva BiH da u narednom razdoblju slijedi provedba radnje vještačenja radi utvrđivanja identiteta suosumnjičenih osoba i prikrivača, te da je stoga neophodno otkloniti opasnost od utjecaja osumnjičenih osoba na još uvijek neidentificirane sudionike i prikrivače.
12. Nadalje, u odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH, Sud BiH je ocijenio da je i po toj osnovi osnovano odrediti pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, nesumnjivo je ispunjen prvi uvjet iz ove odredbe u pogledu visine zaprijećenih kazni. Nadalje, Sud BiH je ispitao postojanje „naročitih okolnosti“ u konkretnom slučaju, pri čemu se naročito ocijenila ličnost osumnjičenih, njihova ulogu u izvršenju djela, što proizlazi slijedom rezultata do sada prikupljenih dokaza, prirodu i okolnosti izvršenja djela, kontinuitet djelovanja skupine i vršenja kaznenih djela, te brojnost inkriminirajućih radnji. Ukazano je da je utvrđivanje opasnosti od ponavljanja kaznenog djela samo prognoza, što ukazuje da sud može utvrditi da postoji vjerojatnost, a ne i izvjesnost da će osumnjičeni počiniti kazneno djelo. S tim u svezi, navedene činjenice, ali i one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano, kroz dulje vremensko razdoblje sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenim stavljaju na teret upravo, po ocjeni Suad BiH, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela od osumnjičenih. Također, Sud BiH je ocijenio i navode iz prijedloga Tužiteljstva BiH da su osumnjičeni bili u posjedu sofisticirane opreme za krađu vozila koju su nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, koji se još uvijek nalaze na slobodi i čiji identitet Tužiteljstvu BiH do sada nije poznat, pa bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih. Sud BiH je istaknuo da je takav zaključak konzistentan i sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prema kojoj se u predmetima u kojem je osumnjičeni/optuženi bio umiješan u organizirani kriminal zaključuje da bi osumnjičeni/optuženi mogao zloupotrijebiti svoju slobodu na način da će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim suradnicima, tj. takve okolnosti opravdavaju pritvor na temelju bojazni od ponavljanja kaznenog djela, zbog čega broj i karakter počinjenih kaznenih djela postaju relevantni, pošto mogu ukazati na opasnost od izvršenja novih sličnih kaznenih djela tijekom sudskog postupka. Imajući u vidu kontinuitet djelovanja skupine i kontinuirano vršenje predmetnih kaznenih djela, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju ispunjen i uvjet upornosti u vršenju kaznenih djela, što je značajan kontekst kod procjene ličnosti osumnjičenih kao značajnih kriterija kod procjene naročitih okolnosti u konkretnom slučaju. Također, imajući u vidu da se radi o veoma kratkom vremenskom razdoblju od počinjenja kaznenog djela, kao i da se veliki broj osumnjičenih osoba još uvijek nalazi na slobodi, te da je za izvršenje predmetnog djela, obzirom na prirodu, način izvršenja djela i kontinuitet djelovanja, korišten dobro uhodan obrazac djelovanja, po mišljenju Suda BiH, puštanjem na slobodu osumnjičenih ova kriminalna organizacija bila bi bila spremna nastaviti funkcionirati.
13. Konačno, Sud BiH je naveo da je po službenoj dužnosti razmotrio svrsishodnost određivanja mjera zabrana iz članka 126. ZKPBiH, te našao da se iz svih navedenih razloga niti jednom drugom mjerom osim mjerom pritvora u ovoj fazi postupka ne bi moglo osigurati nesmetano i uspješno vođenje postupka istrage u ovom predmetu.
14. U pogledu prijedloga Tužiteljstva BiH da se obrani ne dostave svi dokazi uz prijedlog za određivanje pritvora, Sud BiH je ukazao na odredbe članka 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, te je istaknuo da je Tužiteljstvo BiH dostavilo Sudu BiH dokaze koji potkrepljuju prijedlog za određivanje pritvora radi procjene njegove zakonitosti. Međutim, obzirom da je riječ o dijelu dokaza (dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora kao Aneks A) za koje je Tužiteljstvo BiH ocijenilo da bi njihovo otkrivanje obrani, u ovoj fazi postupka, moglo ugroziti ciljeve istrage, na zahtjev tužitelja i nakon svestranog razmatranja potrebe za ovakvim ograničenjem dostupnosti dokaznog materijala Sud BiH je, kad su u pitanju spomenuti dokazi (Aneks A), postupio sukladno odredbi članka 47. stavak 1. ZKPBiH, odnosno obrani je uskratio uvid u njih. S druge strane, drugi dokazi koje je Tužiteljstvo dostavilo sudu su dostavljeni obrani.
15. Također, Sud BiH je ocijenio neutemeljenim navode obrane apelanta i ostalih osumnjičenih koji se odnose na neobavještavanje osumnjičenih u pogledu provedbe posebnih istražnih radnji, jer, kako je istaknuto, ZKPBiH ne propisuje rok u kojem osumnjičeni moraju biti obaviješteni, te da se ocjena suda u kojem trenutku će o tome obavijestiti osumnjičene bazira na procjeni zaštite integriteta istrage uz napomenu da sud svakako vodi računa o primjeni odredbe članka 119. stavak
3. ZKPBiH.
16. Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) je Rješenjem broj S1 2 K 022481 17 Kv od 28. veljače 2017. godine odbilo kao neosnovane prizive apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja.
17. Vijeće je najprije ocijenilo neutemeljenim apelantove prizivne prigovore u odnosu na pitanja nedostavljanja dokaza obrani na kojima je Tužiteljstvo BiH utemeljilo prijedlog za određivanje pritvora. S tim u svezi, Vijeće je zaključilo da su u konkretnom predmetu, u ovoj fazi postupka, a imajući u vidu samu prirodu i težinu kaznenih djela koja su osumnjičenima stavljena na teret, te sadržaj članka 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, obrane u dovoljnoj mjeri obaviještene o dokazima i njihovim sadržajima, kao i onome što se osumnjičenima stavlja na teret, a da se pritom ne ugroze ciljevi predmetne istrage, pa se prizivni prigovori o povredi prava na obranu, odnosno kršenju odredaba članka 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) odbijaju kao neutemeljeni. Vijeće je istodobno napomenulo da će ispitivanje zakonitosti dokaza biti omogućeno obrani u slučaju podizanja optužnice, kada će oni biti u mogućnosti ostvariti pravo uvida u sve spise i dokaze. Također, Vijeće je istaknulo da su neutemeljeni prigovori apelanta i prvoosumnjičenog G.N. da im nisu dostavljene naredbe Suda BiH na temelju kojih su određene posebne istražne radnje, niti da su osumnjičeni obaviješteni da su posebne istražne radnje bile poduzete protiv njih, budući da ZKPBiH ne propisuje obvezu dostavljanja naredbi Suda BiH, nego samo obvezu obavještenja osobe protiv koje je poduzeta posebna istražna radnja, pri čemu nije propisan rok za obavještenje. Prema ocjeni Vijeća, ispravan je zaključak prvostupanjskog rješenja da Sud treba da ocijeni u kojem trenutku će obavijestiti osumnjičene o poduzetim posebnim istražnim radnjama, sukladno procjeni zaštite integriteta predmetne istrage.
18. Nadalje, Vijeće je utvrdilo da je pobijana odluka dala zakonite i iscrpne razloge o postojanju osnovane sumnje kojim se rukovodila za donošenje pobijane odluke. U tom kontekstu je i Vijeće razmotrilo postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje pritvora. Vijeće je navelo da u cijelosti prihvaća argumentaciju iz prvostupanjskog rješenja i zaključak da iz svih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene proizlazi da postoji osnovana sumnja da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Vijeće je konstatiralo da je nakon uvida u spis utvrdilo da je pobijano rješenje pravilno u tom pravcu elaboriralo svoj zaključak, pa tako iz dostavljenih dokaza, i to rezultata o provedenim posebnim istražnim radnjama, te iskaza saslušanih svjedoka, koje je i Vijeće dodatno analiziralo. Vijeće je naročito naglasilo da je „u ovoj fazi postupka, stupanj uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na sudjelovanje osumnjičenih i inkriminiranim radnjama sasvim sigurno nižeg stupnja u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice, te odlučivanja o krivnji“.
19. Vijeće je ocijenilo da pravilnost prvostupanjskog rješenja nije dovedena u pitanje prizivnim prigovorima ni u pogledu zaključaka izvedenih od Suda o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKPBiH. Vijeće je u tom kontekstu ponovno izvršilo analizu prijedloga Tužiteljstva BiH, dostavljenih dokaza, te svih prizivnih navoda i zaključilo da je pravilna i na zakonu zasnovana prvostupanjska odluka i u tom dijelu. Pri tome je Vijeće, u pogledu osnove iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH ukazalo i na praksu Europskog suda prema kojoj ,,u pogledu opasnosti od bjekstva aplikanta, domaći sudovi su se posebno pozvali na činjenice da se aplikant tereti za teško kazneno djelo, da mu prijeti duga zatvorska kazna i da bi, u slučaju da pobjegne u Njemačku i dobije njemačko državljanstvo, njegovo izručenje Češkoj Republici radi suđenja bilo nemoguće" (Bađuss protiv Češke Republike, odluka od 31. srpnja 2000. godine, paragraf 69). Navedeno je da prvoosumnjičeni G.N. ima širok krug poznanstava i kontakata, te da ovakve inozemne veze mogu koristiti kako ovom osumnjičenom, tako i ostalim pripadnicima skupine, svjesni pri tome da bi bijegom u inozemstvo za sebe mogli ishodovati odgađanje i odugovlačenje kaznenog gonjenja. Vijeće je naglasilo da sve navedene činjenice same po sebi ne bi bile dovoljne za određivanje pritvora, ali promatrano u sveukupnosti, kao i u korelaciji sa činjenicom da su osumnjičeni u ovom procesnom trenutku u potpunosti svjesni kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, visine kazne za njih, te mogućnosti kažnjavanja, po ocjeni ovog vijeća, predstavljaju posebne okolnosti koje ukazuju na realnu opasnost od bjekstva, a sve kako bi osumnjičeni onemogućili uspješno okončanje predmetne istrage, kao i eventualno daljnje kazneno procesuiranje.
20. Suprotno prizivnim navodima u tom pravcu, Vijeće nalazi pobijanu odluku valjanom i utemeljenom i u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. Vijeće smatra da je u prvostupanjskom rješenju pravilno ocijenjena aktivna uloga osumnjičenih u izvršenju djela, te činjenica da su kaznena djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret, a slijedom dokaza predmetnog spisa, počinjena u sastavu skupine za organizirani kriminal, pri čemu svi osumnjičeni još uvijek nisu locirani, odnosno oni se i dalje nalaze na slobodi, kao i da u narednom razdoblju slijedi provedba radnje vještačenja radi utvrđivanja identiteta suosumnjičenih osoba i prikrivača. Zaključak o postojanju ovog pritvorskog razloga zasnovan je i na činjenici da su osumnjičeni otuđena skupocjena vozila i njihove rastavljene dijelove skrivali na samo njima poznatim lokacijama, u garažama, šumi i drugim lokalitetima, kako se to osnovano sumnja, a što, prema ocjeni i ovog vijeća, otežava pronalazak dokaza, posebno imajući u vidu činjenicu da se osumnjičeni brane šutnjom. Vijeće se u potpunosti slaže sa zaključkom suca za prethodni postupak da je za osumnjičene motiv prikrivanja u ovoj fazi postupka, usljed objelodanjivanja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, zasigurno pojačan, te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Također, Vijeće je ocijenilo da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnom predmetu, obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja djela koje se osumnjičenima stavljaju na teret. U kontekstu navedenog zaključka, u pobijanom rješenju ispravno se ističe da je sveobuhvatnom ocjenom predmetnih okolnosti logično zaključiti da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji obrazac djelovanja bi mogao bilo na izravan ili neizravan način utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti, tako i kaznene odgovornosti sudionika. U ovom konkretnom slučaju postoji niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti, po ocjeni Vijeća, zadovoljavaju standard naveden u odluci Ustavnog suda u predmetu Neđo Zeljaja i dr., broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, odnosno u odluci Ustavnog suda BIH po apelaciji broj AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine.
21. Nadalje, Vijeće je ocijenilo i ostajanje posebne pritvorske osnove iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH, te je naglasilo da je objektivni uvjet za postojanje ovog pritvorskog razloga iz točke c) ispunjen (visina zaprijećene kazne). Postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo Vijeće je ocijenilo obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, a naročito samu prirodu i način izvršenja kaznenih djela za koje se osumnjičeni osnovano terete. Naime, ukazano je da se apelant i ostali osumnjičeni terete za izvršenje teških kaznenih djela, koja su, kako se to osnovano sumnja, izvršili kao pripadnici višečlane, dobro organizirane skupine, na način da su zajedno učinili više kaznenopravnih radnji. Činjenice navedene u osporenom rješenju sa posebnim osvrtom na one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinurano, duže vremensko razdoblje sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela od osumnjičenih, a kako to pravilno u pobijanom rješenju apostrofira i sudac za prethodni postupak. Vijeće je prilikom odlučivanja imalo u vidu i činjenicu da su osumnjičeni bili u posjedu sofisticirane opreme za krađu vozila, a koju su nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, kako se to osnovano sumnja, te da se te osobe još uvijek nalaze na slobodi i da njihov identitet do sada nije poznat Tužiteljstvu, slijedom čega bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih. Po ocjeni Vijeća, za pravilnu primjenu ove zakonske osnove neophodno je razmotriti okolnosti konkretnog slučaja (organizirani kriminal, mreža kontakata), kriminalnu prošlost i ličnost osumnjičenih, a ne samo činjenicu jesu li oni ranije osuđivani ili ne, kako se neosnovano apostrofira prizivom. Konačno, Vijeće je ukazalo da je razmatralo prijedlog obrane osumnjičenih o mogućnosti primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka sukladno odredbama članka 123. stavak 2. ZKPBiH, kao i članka 5. Europske konvencije, pa je u tom smislu našlo da se u konkretnom postupku željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga blaža mjera u ovom trenutku ne bi bila svrsishodna.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3, kao i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Apelant najprije osporava postojanje osnovane sumnja da je počinio kaznena djela za koja se tereti. Naime, kako apelant tvrdi, u pobijanom rješenju je navedeno da je postojanje osnovane sumnje sud utvrdio na temelju iskaza saslušanih svjedoka čiji iskazi se interpretiraju u prvostupanjskom rješenju. Međutim, apelant smatra da su ti iskazi „pristrani, paušalni i konfuzni, da se sve temelji na insinuacijama i proizvoljnim zaključcima i pretpostavci tih svjedoka o mogućim kriminalnim radnjama apelanta i ostalih osumnjičenih“. Dalje, apelant osporava i postojanje bilo kojeg od posebnih pritvorskih uvjeta. U pogledu osporavanja postojanja pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, apelant ističe da strano državljanstvo samo po sebi ne može predstavljati dovoljnu osnovu za određivanje pritvora. Istina je da apelant ima dvojno državljanstvo, da stanuje u blizini granice sa Hrvatskom, ali to nikako ne može biti razlogom za određivanje pritvora po ovoj osnovi. Apelant navodi da nema apsolutno nikakve imovinske veze s Hrvatskom, na teritoriju Hrvatske ne posjeduje apsolutno nikakvu imovinu, niti ima bilo kakve poslovne odnose sa bilo kime u Hrvatskoj. Apelant ističe da nema namjeru pobjeći i tako biti nedostupan organima gonjenja ove države, koju okolnost potvrđuje i činjenica da je, nakon lišavanja slobode, „dao točnu adresu stanovanja“. Nadalje, apelant smatra da je obrazloženje za određivanje pritvora iz razloga predviđenog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH paušalno, općenito, bez ijednog konkretnog dokaza i obrazloženja u pogledu ove pritvorske osnove i u njemu uopće nema načela individualizacije. U tom kontekstu apelant je citirao Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08. Dalje, apelant smatra da je neutemeljen i zaključak suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH. Obrazloženje ove osnove za određivanje pritvora nije prihvatljivo i utemeljeno, jer ne postoji niti jedan dokaz, niti individualizacija dokaza u prilog ovoj tvrdnji suda. Osim toga, apelant je naveo da mu nije predočen nijedan dokaz, navodno radi zaštite istražnog postupka, bez navođenja na koji bi to način uopće, ukoliko bi osumnjičeni bili upoznati sa dokazima, moglo utjecati na tijek istrage. Zbog toga što obrani, osim zapisnika o saslušanju osumnjičenih, nije predočen nijedan dokaz na kojem Tužiteljstvo BiH temelji osnovanu sumnju, obrana nije ni mogla detaljno osporavati postojanje osnovane sumnje, čime je povrijeđeno pravo na obranu i kvalitetno i argumentirano osporavanje dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora. Također, apelant navodi da mu nisu dostavljene ni naredbe suda na temelju kojih su određene posebne istražne radnje iz članka 116. stavak l. u svezi sa stavkom 2. toč. a) i d) ZKPBiH, a niti je apelant na temelju članka 119. stavak 3. ZKPBiH obaviješten da su istražne radnje bile poduzete protiv njega. Apelant smatra da je od posebne važnosti okolnost da aktivnosti u ovom predmetu Tužiteljstva BiH traju još od 2012. godine, a što apelantu, u kontekstu navedenog, daje za pravo da osporava zakonitost svih pribavljenih dokaza. Apelant smatra da je Sud BiH trebao detaljnije i preciznije razmotriti postojanje mogućnosti izricanja blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka za mjeru pritvora. Konačno, apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo i do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije zbog „prejudiciranja krivnje“.
II.Odgovor na apelaciju
23. Sud BiH je istaknuo da je u pobijanim odlukama dao jasne i argumentirane razloge kojim se rukovodio prilikom njihovog donošenja, te da, u konkretnom, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. Sud BiH je napomenuo da je pritvor kao mjera osiguranja vezana za postupak in concreto, pri čemu se okolnosti za odluku o pritvoru ocjenjuju u svakom konkretnom slučaju obzirom na okolnosti u danom procesnom trenutku, što je i u postupku protiv apelanta učinjeno. Kada su u pitanju apelantovi navodi o postupanju Suda suprotno odredbama članka 119. stavak 3. ZKPBiH, Sud ističe da će, kako to odredbe procesnog zakona i nalažu, po dostavljanju izvješća o provedbi posebnih istražnih radnji, bez odgađanja obavijestiti osobu protiv koje je mjera bila poduzeta, te dodatno ističe da je dopisom broj SI 2 K 022481 16 Km od 24. veljače 2017. godine traženo izvješće od Tužiteljstva BiH o provedbi posebnih istražnih radnji kako bi Sud mogao postupiti sukladno obvezi predviđenoj odredbom članka 119. stavak 3. ZKPBiH. Kada je u pitanju postupanje sukladno članku 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, a kako je i konstatirano u Rješenju Suda broj S1 2 K 022481 16 Km 10 od 22. veljače 2017. godine, pravo branitelja da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom je uskraćeno u pogledu pristupa spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok su obrani dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
24. Tužiteljstvo BiH je istaknulo da apelacija sadrži navode koji ne odgovaraju stvarnim činjenicama predmetnog kaznenog postupka i osporenih odluka, ali zbog građenja koncepta obrane apelanta u kaznenom postupku koji je prvenstveno zasnovan na navodnim povredama njegovih prava, činjenice se u apelaciji svjesno izbjegavaju, ili se nepotpuno prezentiraju.. Istaknuto je da je Sud BiH u osporenim rješenjima dovoljno jasno obrazložio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora i posebnih pritvorskih razloga. Navedeno je da je točno da dokazi na kojim je Tužiteljstvo BiH temeljilo svoj prijedlog, sukladno članku 47. ZKPBiH, radi zaštite istrage nisu dostavljeni apelantu u obliku i na način kako je to dostavljeno Sudu BiH, ali da je o njihovom sadržaju apelant obaviješten kako prijedlogom Tužiteljstva BiH, tako i na ročištu o razmatranju prijedloga za određivanje pritvora. U pogledu navoda o zakonitosti dokaza, Tužiteljstvo BiH je istaknulo da se očito gubi iz vida trenutačna faza predmetnog kaznenog postupka i odredbe ZKPBiH koje se odnose na fazu istrage. Ocijenjeni su neutemeljenim i neargumentiranim navodi da su materijali i dokazi, ili bar znatan dio njih, na koje se Sud BiH pozvao u osporenim odlukama nezakoniti, te da apelant uopće nije imao mogućnost provjeriti zakonitost materijala. Posebno je naglašeno da odredbe članka 119. ZKP u stavku 1. određuju postupanje policijskih tijela, tužitelja i suca za prethodni postupak po prestanku radnji iz članka
116. ZKPBiH. Način tumačenja odredaba Zakona, na način kako to postavlja apelacija, apsolutno zanemaruje ovlasti tužitelja dane ZKPBiH, zaštitu tajnosti istrage i način vođenja tužiteljske istrage. U suprotnom, provedba istrage primjenom posebnih istražnih radnji na način kako se to u apelaciji tumači izgubila bi svaki smisao.
V.Relevantni propisi
25. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10,47/14,,22/15i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:
Organizirani kriminal Članak 250. st. (1) i (2) (1) Tko učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik skupine za organizirani kriminal, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Tko kao pripadnik skupine za organizirani kriminal učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
26. U Zakonu o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Članak 3. stavak (1) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
Članak 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U tijeku istrage, branitelj ima pravo razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Iznimno od stavka (1) ovog članka, tužitelj će istodobno s prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak, odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
Članak 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, Članak 233.
(1) Prethodnim prigovorima se:
[ ]
d) osporava zakonitost dokaza, VI.Dopustivost
27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 022481 17 Kv od 28. veljače 2017. godine protiv kojeg nema drugih dučinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 7. ožujka 2017. godine a apelacija je podnesena 10. ožujka 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3, kao i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
32. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
33. Članak 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka [... ] mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
34. U konkretnom slučaju apelant je lišen slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke redovitog suda o određivanju pritvora. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije – postojanje osnovane sumnje. Postojanje osnovane sumnje
35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije garantira da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Europske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila kazneno djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove nazočnosti i uspješnog vođenja kaznenog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članku 132. stavak 1. toč. a), b), c) i d).
36. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog uhićenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je to Europski sud ukazao, objektivni promatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, ovisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih tijela gonjenja zahtijeva žurno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A broj 182, toč. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret o čemu su u osporenim rješenjima dani detaljni, jasni i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da su prvo sudac za prethodni postupak, a potom i Vijeće razmotrili sve dostavljene dokaze: zapisnike o saslušanju svjedoka, rezultate provedbe posebnih istražnih radnji, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i transportnih sredstava, koji su prikupljeni po naredbama Suda BiH a iz kojih proizlaze točno definirane uloge apelanta i ostalih osumnjičenih osoba. U prvostupanjskom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, a Vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak suca za prethodni postupak da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret.
38. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu Suda BiH o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim navodima koji se odnose na to da ni njemu ni njegovom branitelju nije bio dozvoljen uvid „u dokaze“, kao i da, zbog nedostavljanja naredbi suda temeljem kojih su određene posebne istražne radnje, niti obavještenja o njihovoj provedbi, nije bio u prilici osporavati zakonitost dokaza. Naime, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza su pitanja koje će biti predmetom ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle, prilikom utvrđivanja eventualne kaznene optužbe protiv apelanta.
39. Dalje, Ustavni sud smatra da je pristup dokazima drugo pitanje o kojem će Ustavni sud, također, odlučiti, ali u okviru razmatranja navoda o kršenju prava iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije. Međutim, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ta tvrdnja ne može per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje, jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužiteljstvo BiH podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a iznimka od dostavljanja dokaza obrani je propisana zakonom (članak 47. stavak 1. ZKPBiH).
40. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, zato što je sud u dva navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
Navodi o kršenju prava iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije – opći principi
41. Apelant, također, smatra da Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će on, ukoliko bude pušten na slobodu, pobjeći, da će, utječući na svjedoke i eventualne suizvršitelje, ometati kazneni postupak, kao i da postoji rizik od toga da će apelant ponoviti ili dovršiti pokušano kazneno djelo.
42. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Europskog suda prema kojoj se pitanje je li razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Europski sud je pozvan odlučiti je li došlo do povrede prava iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije, u biti, na temelju obrazloženja danih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim prizivima (vidi, između ostalog, Europski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. lipnja 2011. godine, toč. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Kad su dani takvi razlozi, Europski i Ustavni sud će ispitati i jesu li nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stavak 62. s daljnjim referencama).
43. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produljenje pritvora (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. srpnja 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na osobne okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Europski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. prosinca 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, točka 179).
44. U konkretnom slučaju Sud BiH je apelantu odredio pritvor pozivajući se na tri razloga navedena u članku 132. stavak 2, i to: a) zbog opasnosti od bjekstva, b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu i c) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano kazneno djelo. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.
Opasnost od bjekstva
45. Prema praksi Europskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja kaznenog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na temelju težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, obiteljskih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi kazneni postupak (vidi, Europski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. veljače 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, točka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, točka 58). Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na temelju kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svaku osumnjičenu osobu, koja posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. rujna 2010. godine, točka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11).
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH rizik od opasnosti od bjekstva obrazložio time da iz dokazne dokumentacije koju je razmotrio proizlazi osnovana sumnja da su apelant i ostalih pet osumnjičenih osoba pripadnici skupine za organizirani kriminal, da se osumnjičenima na teret stavlja počinjenje kaznenog djela čiji se modus operandi odlikuje prekograničnim djelovanjem, što upućuje na činjenicu da su osumnjičenima poznati načini ilegalnih prijelaza međudržavnih granica, a koja saznanja i vještine bi oni mogli iskoristiti u svrhu izbjegavanja kaznenog gonjenja. Pri tome je Sud BiH smatrao naročito bitnim što su osumnjičeni u počinjenju kaznenih djela surađivali sa carinskim službenikom Uprave za neizravno oporezivanje BiH, te da postoji razumna bojazan od postojanja i šire mreže kontakata sa državnim službenicima - graničnim policajcima, kojim kontaktima bi se mogli omogućiti nekontrolirani prijelazi osumnjičenih preko međudržavnih granica. U tom kontekstu je navedeno da iskaz svjedoka koji je uložen kao dokaz DT-7 u kojem je svjedok opisao da prvoosumnjičeni G.N. ima stalnu poslovnu suradnju sa određenim osobama u Hrvatskoj i Njemačkoj, gdje se sastaje sa određenom osobom podrijetlom iz BiH, učvršćuje uvjerenje Suda BiH u postojanje jake mreže kontakata u inozemstvu. Uzimajući u obzir da su takvi kontakti potaknuti poslovnim, a time i financijskim interesima, Sud BiH je zaključio da je realno očekivati da će ovakve inozemne veze, u slučaju nauma da se sakrije od tijela gonjenja, poslužiti ne samo prvoosumnjičenom G.N. nego i ostalim pripadnicima skupine čiji „poslovni“ interes je koherentan i čije djelovanje je tijekom cjelokupnog inkriminiranog razdoblja obilježila kompaktnost u zajedničkom djelovanju. Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka njegov zadatak nije da preispituje točnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora, jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da pitanje eventualnog dvojnog državljanstva nije bila jedina i odlučujuća činjenica koju je Sud BiH ocijenio. Osim toga, Sud BiH je ocijenio i činjenicu da su osumnjičeni u potpunosti svjesni kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, te mogućnosti kažnjavanja, a što može predstavljati dodatni motiv da oni napuste područje BiH i odu u Hrvatsku, te time onemoguće uspješno okončanje predmetne istrage, a time i eventualno dalje kazneno procesuiranje
47. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je Sud BiH uzeo u obzir niz faktora obzirom na koje je zaključio da postoji opasnost od bjekstva o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, u odnosu na ovu pritvorsku osnovu nema ništa što ukazuje na kršenje članka 5. stavak 3. Europske konvencije.
Ometanje istrage
48. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Europskog suda, na opasnost od ometanja kaznene istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op.cit., presuda Becciev, točka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, točka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati kazneni postupak. Naime, Sud BiH je utvrdio da je Tužiteljstvo BiH ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovoj pritvorskoj osnovi u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, odnosno koje bi ukazivale da postoji osnovana bojazan da će oni boravkom na slobodi uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za kazneni postupak, odnosno ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i sudionike. Pri tome, kako je navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da su osumnjičeni otuđena skupocjena vozila i njihove rastavljene dijelove skrivali na samo njima poznatim lokacijama, u garažama, šumi i drugim lokalitetima. Ukazano je da iz iskaza do tada saslušanih svjedoka proizlazi okolnost otežanog pronalaska dokaza čiji se značajan broj očito krije na za sada nepoznatim lokacijama, a koji je dodatno otežan uslijed poduzetih kaznenopravnih radnji kojima se ometa identifikacija automobilskih dijelova. Sud BiH je u tom pogledu uvažio navode Tužiteljstva BiH da, obzirom da se osumnjičeni brane šutnjom, otkrivanje lokaliteta na kojima su skrivani spomenuti predmeti predstavlja buduće istražne aktivnosti. Osnovana bojazan da će osumnjičeni ovako skrivena vozila i njihove rastavljene dijelove uništiti proizlazi prvenstveno iz načina na koji su predmeti odlagani, obzirom da je naročita pozornost posvećena očuvanju u tajnosti lokacija koje su formirane kao izvjesna privremena skladišta dijelova rastavljenih automobila, te se može očekivati da će osumnjičeni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Pored toga, Sud BiH je istaknuo da je prilikom odlučivanja nužno ocijeniti i aktivnu ulogu osumnjičenih u izvršenju djela, kao i činjenicu da se predmetni postupak vodi i protiv drugih za sada neidentificiranih osoba koje se nalaze na slobodi. Dovodeći navedeno u svezu sa prirodom i načinima izvršenja djela, te uzimajući u obzir njegov međunarodni karakter, sveobuhvatnom ocjenom predmetnih okolnosti, Sud BiH je zaključio da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji bi obrazac djelovanja mogao bilo na izravan ili neizravan način utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti, tako i kaznene odgovornosti sudionika. Sud BiH je u tom kontekstu uzeo u obzir navode Tužiteljstva BiH da u narednom razdoblju slijedi provedbu radnje vještačenja radi utvrđivanja identiteta suosumnjičenih osoba i prikrivača, te Sud BiH nalazi da je neophodno otkloniti opasnost od utjecaja osumnjičenih osoba na još uvijek neidentificirane suučinitelje i prikrivače. Dalje, naglašeno je da se određeni broj pripadnika te skupine još nalazi na slobodi.
50. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Sud BiH nije pozvao samo na apstraktne razloge već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje dao dovoljne i relevantne razloge, kako to i zahtijeva članak 5. stavak 3. Europske konvencije.
Opasnost od ponavljanja djela
51. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja kaznenog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerojatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera osobe koja je u pitanju (vidi, Europski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. prosinca 1991. godine, točka 40, Serija A br. 225).
52. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen da je zajedno sa ostalim osumnjičenim počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. KZBiH u svezi sa kaznenim djelima krijumčarenje iz članka 214. KZBiH i teška krađa iz članka 287. KZFBiH, sve u svezi s člankom 53. KZBiH. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni je li poštovan članak 5. stavak 3. Europske konvencije (op. cit., Bernobić protiv Hrvatske, točka 69). Ustavni sud, prije svega, zapaža da je, imajući u vidu visine zaprijećenih kazni, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, nesumnjivo ispunjen prvi uvjet iz citirane odredbe. Nadalje, Sud BiH je ispitao postojanje „naročitih okolnosti“ u konkretnom slučaju pri čemu je naročito ocijenio ličnost osumnjičenih, njihovu ulogu u izvršenju djela, što proizlazi slijedom rezultata do sada prikupljenih dokaza, prirodu i okolnosti izvršenja djela, kontinuitet djelovanja skupine i vršenja kaznenih djela, te brojnost inkriminirajućih radnji. S tim u svezi, navedene činjenice, ali i one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano, dulje vremensko razdoblje sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenim stavljaju na teret, upravo po ocjeni Suda BiH, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela od osumnjičenih. Također, Sud BiH je ocijenio i navode iz prijedloga Tužiteljstva BiH da su osumnjičeni bili u posjedu sofisticirane opreme za krađu vozila koju su nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, koji se još uvijek nalaze na slobodi i čiji identitet Tužiteljstvu BiH do sada nije poznat, pa bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih. Ustavni sud naročito zapaža da je Sud BiH, imajući u vidu kontinuitet djelovanja skupine i kontinuirano vršenje predmetnih kaznenih djela, zaključio da je ispunjen i uvjet upornosti u vršenju kaznenih djela, što je značajan kontekst kod procjene ličnosti osumnjičenih kao značajnih kriterija pri procjeni naročitih okolnosti u konkretnom slučaju. Također, imajući u vidu da se radi o veoma kratkom vremenskom razdoblju od počinjenja kaznenog djela, kao i da se veliki broj osumnjičenih osoba još uvijek nalazi na slobodi, kao i da je za izvršenje predmetnog djela, obzirom na prirodu, način izvršenja djela i kontinuitet djelovanja, korišten dobro uhodan obrazac djelovanja, po mišljenju Suda BiH, puštanjem na slobodu osumnjičenih ova kriminalna organizacija bila bi spremna da nastavi funkcionirati.
53. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovoj fazi postupka Sud BiH dao dovoljne i relevantne razloge za određivanje pritvora i po ovoj osnovi sukladno standardima iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije.
54. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao obrazloženje svih posebnih pritvorskih osnova koje su relevantne i dovoljne da opravdaju određivanje apelantu inicijalnog pritvora od jednog mjeseca. Što se tiče „posebne revnosti“ koja se traži u vođenju postupka, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ima šest osumnjičenih za kazneno djelo organizirani kriminal u svezi s krijumčarenjem i teškom krađom, te da postoji važan i opravdan javni interes koji preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH uzeo u obzir da se radi o vrlo složenom predmetu i kompleksnoj i osjetljivoj istrazi u kojoj je potrebno poduzeti još istražnih radnji.
55. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije.
Navodi o nedostavljanju dokaza
56. U svezi s apelantovim navodima da mu nisu dostavljeni dokazi o postojanju osnovane sumnje, čime mu je onemogućena učinkovita obrana, Ustavni sud zapaža da članak 5. stavak 4. garantira pravo “svakome kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Članak 5. stavak 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz članka 13. Europske konvencije i daje pravo uhićenim ili pritvorenim osobama da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za “zakonitost” njegovog ili njezinog lišavanja slobode (vidi, Europski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. veljače 2009. godine, točka 202, aplikacija broj 3455/05).
57. Zahtjev proceduralne pravičnosti po članku 5. stavak 4. ne nameće jedinstven nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak po članku 5. stavak 4. pruži iste garancije kao one koje se traže po članku 6. Europske konvencije za kazneni ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „jednakopravnost strana“. Štoviše, u pritvorskim predmetima u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optužena osoba počinila kazneno djelo, kao sine qua non zakonitosti produljenja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da učinkovito ospori osnovu za optužbe protiv njega (ibid., A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, toč. 202-204).
58. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant član organizirane skupine koja se bavila krijumčarenjem i teškom krađom automobila na način kako je to opisano u prijedlogu Tužiteljstva BiH. Dalje, ističe se da je Tužiteljstvo BiH zatražilo da se, sukladno članku 47. stavak 1. ZKPBiH, dio dostavljenih dokaza (prilog Aneks A) ne dostavlja osumnjičenim i njihovim braniteljima zbog toga što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga, koji zahtjev je Sud BiH usvojio. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o određivanju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud zapaža da nema sumnje da su suci koji su odlučivali u predmetu u oba stupnja u cijelosti imali uvid u sve dokaze, te da su proveli test izbalansiranosti javnog interesa sa apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes – provedbu neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu koji se tiče, između ostalog, i otuđivanja automobila.
59. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neutemeljeno poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na određivanje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nepobitno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o određivanju pritvora a koje je u prizivnom postupku razmotrilo Vijeće i dalo razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Konačno, Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za što se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost podnijeti zapažanja u odnosu na glavne optužbe protiv njega i sudjelovati u procesu odlučivanja, koliko je to bilo moguće, i bez otkrivanja svih detalja i materijala koji je „optužba“ željela zadržati tajnim do određene faze istrage.
60. Obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. travnja 2011. godine, točka 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije.
61. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije neutemeljeni.
Pretpostavka nevinosti
62. Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom predmetu ukazuje i na navodno kršenje pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
63. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
64. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
65. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava dana, b) njezina točna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Europski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. listopada 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje članka 6. stavak 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo – primjerice kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, toč. 41-45), (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. prosinca 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili kaznena djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivnju apelanata (op. cit., AP 4309/14, stavak 53).
66. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno precizirao u čemu se ogleda navedena povreda izuzev što je istaknuo da je osporenim rješenjima „prejudicirana njegova krivnja“. Međutim, Ustavni sud, na temelju uvida u osporena rješenja, zapaža da Sud BiH nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u svezi sa apelantom a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja da je (...)“, ili „kako se osnovano sumnja“ iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Sud BiH nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio kaznena djela, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije neutemeljenim (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
67. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. i st. 3. i 4. Europske konvencije:
a) kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje;
b) kada je sud, odlučujući postoje li posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje za svaku pritvorsku osnovu po kojoj je apelantu pritvor određen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu i
c) kada apelantu nisu, u vrijeme donošenja odluke o određivanju pritvora, dostavljeni svi dokazi zbog zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, a glavne optužbe protiv apelanta su bile navedene u rješenju o određivanju pritvora u dovoljnoj mjeri da apelant zna što mu se stavlja na teret, te kada su dokazi dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima zasnovao svoju odluku vodeći računa o javnom interesu i apelantovim pravima.
69. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju pritvora apelanta označavao kao osumnjičenog, a takvim označavanjem nije na bilo koji način prejudicirao apelantovu krivnju.
70. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman