Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3800/14 (V. V.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Dokaz
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ratni zločin
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3800/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3800/14, rješavajući apelaciju Veselina Vlahovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Veselina Vlahovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 004659 13 Krž 15 od 5. februara 2014. godine i S1 1 K 004659 11 Kri od 29. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Veselin Vlahović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnio je 15. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 004659 13 Krž 15 od 5. februara 2014. godine i S1 1 K 004659 11 Kri od 29. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovor na apelaciju dostavili 22. i 28. februara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 004659 11 Kri od 29. marta 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na načine pojedinačno opisane u izreci presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH. Sud BiH je apelanta za počinjenje navedenih krivičnih djela osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 45 godina.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su za svaku od radnji koja se optužnicom stavljala apelantu na teret analizirani dokazi optužbe i odbrane tako što su dovođeni u uzajamnu vezu iskazi saslušanih svjedoka, provedeni materijalni dokazi, nalaz i mišljenja vještaka, dati su razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, koji dokazi jesu, te na kojim dokazima je zasnovana odluka o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Naime, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant radnjama, pojedinačno navedenim u tačkama 1-60 izreke prvostepene presude, u periodu od početka maja pa do kraja jula 1992. godine, u kojem se odvijao širok i sistematičan napad vojnih i paravojnih snaga Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a zatim Republike Srpske, usmjeren protiv civilnog stanovništva grada Sarajeva, znajući za takav napad, te da njegove radnje čine dio napada, kao pripadnik paravojnih formacija tih snaga na diskriminatornom osnovu vršio progon civilnog nesrpskog stanovništva u naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići, opština Novo Sarajevo na nacionalnom i vjerskom osnovu, i to lišavanjem života (ubistvima), mučenjima, prisilnim nestancima, odvođenjima u ropstvo, silovanjima, protivpravnim zatvaranjima, fizičkim i psihičkim zlostavljanjima (druga nečovječna djela) i pljačkom njihove imovine.
7. U pogledu primjene materijalnog zakona, Sud BiH je istakao da krivično djelo zločin protiv čovječnosti nije bilo propisano Krivičnim zakonom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji je bio na snazi u vrijeme vršenja inkriminisanih radnji. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da se u pogledu primjene materijalnog prava rukovodio odredbama čl. 3, 4 i 4a KZBiH i da je zaključio da je u konkretnom slučaju u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, koji se apelantu stavljaju na teret, primjenjiv KZBiH. U prilog ovom zaključku u obrazloženju je data iscrpna elaboracija o principima zakonitosti i vremenskog važenja krivičnog zakona, ukazano na član 7 stav 1 Evropske konvencije koji, propisujući zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđuje obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinioca u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, zatim na stav 2 istog člana koji utvrđuje izuzetke u odnosu na pravilo sadržano u stavu 1, te praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi s tim. Nadalje, ukazano je na običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne odgovornosti za njegovo počinjenje u relevantnom periodu i s tim u vezi na relevantne međunarodne dokumente koji to potvrđuju te, najzad, na odredbe relevantnog domaćeg prava. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da primjena člana 172 KZBiH u konkretnom slučaju ne predstavlja kršenje prava na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona.
8. Nadalje, Sud BiH je naveo da iz radnji izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim proizlaze svi elementi krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH, a koji se odnose na postojanje širokog ili sistematičnog napada, učinjeno djelo je bilo dio takvog napada, napad je bio usmjeren protiv civilnog stanovništva, te je apelant znao za takav napad.
9. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da nije bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) i da nije dokazano njegovo znanje o postojanju širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, Sud BiH naveo je da je na osnovu provedenih dokaza ustanovljeno da je apelant u inkriminisano vrijeme dužio uniformu i naoružanje i da je često boravio u prostorijama „Digitron Buje“ gdje se slijedom iskaza svjedoka E. Č., D. S., J. F., „S-40“, R. A., A. Š. i mnogih drugih nalazio svojevrsni „štab“ u kojem su se skupljali pripadnici različitih formacija VRS i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS), ali i paravojnih formacija. Takođe je nesporno utvrđeno da je u inkriminisano vrijeme apelant postupao u okviru oružanih formacija VRS tako što je od početka napada bio raspoređen na odgovarajuće poslove i zadatke u okviru (para)vojnih formacija. Prema ocjeni Suda BiH, utvrđivanje apelantovog pojedinačnog statusnog svojstva ne predstavlja bitan elemenat za krivično djelo u konkretnom slučaju, odnosno potpuno je irelevantno da li je u vrijeme počinjenja krivičnog djela apelant pripadao jedinici „Bijelih orlova“ ili „Bijelih anđela“, odnosno jedinici kojoj su svjedoci pretpostavljali da pripada. Način na koji je apelant učestvovao u počinjenju djela za koje je proglašen krivim nesumnjivo ukazuje da je znao za postojanje širokog i sistematičnog napada, odnosno da radnje koje je preduzimao predstavljaju dio tog napada jer se na području naselja Grbavica, Vraca i Kovačići nije radilo o sporadičnom i izolovanom incidentu, niti o pojedinačnim zločinima koji bi se mogli smatrati izuzetkom, već o sistematskom načinu ponašanja prema civilima nesrpske nacionalnosti, njihovom životu, slobodi i imovini kao univerzalnim vrijednostima, koji i u ratnim uslovima uživaju neprikosnovenu zaštitu. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Z. L., koja je obavila psihijatrijsko vještačenje apelanta, takođe proizlazi da je apelant bio potpuno svjestan svih okolnosti i konteksta širokog i sistematičnog napada u okviru kojeg je djelovao. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je apelant u potpunosti bio svjestan svojih djela i njihovih posljedica i htio je da ona budu dio napada, koji se sistematski odvijao na području naselja Grbavica i šire, čime je ispunjen i taj elemenat krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH.
10. U pogledu procesnih prigovora, Sud BiH je prvenstveno razmotrio navode apelantovih branilaca da postoje objektivni razlozi zbog kojih su bili spriječeni da u ostavljenom roku dostave popis svjedoka i materijalnih dokaza koje namjeravaju da izvedu. U vezi s tim navedeno je da apelantovim braniocima nije dozvoljeno dodatno vrijeme za prikupljanje dokaza s obzirom na to da su odmah po potvrđivanju optužnice imali u posjedu sve dokaze Tužilaštva BiH i da su se u periodu od više od godinu dana od početka glavnog pretresa mogli pripremiti za izvođenje dokaza. Činjenica da su u prikupljanju dokaza bili spriječeni usljed godišnjih odmora nije bila mjerodavna, niti odlučna jer je tokom cijelog postupka u potpunosti poštovano apelantovo pravo na odbranu kojem je s ciljem pripreme materijala dodijeljen i dodatni branilac, zbog čega su branioci imali sasvim dovoljno vremena da sukcesivno pripreme dokaze odbrane. Sud BiH je takođe naveo da je 5. jula 2012. godine apelantovim braniocima sugerisano da prijedloge dokaza dostave do početka septembra 2012. godine, ali s obzirom na to da po uputama suda nije postupljeno u ostavljenom roku, odlučeno je da će se od 26. septembra 2012. godine nastaviti sa izvođenjem dokaza koji su trenutno na raspolaganju, s tim da je apelantovoj odbrani omogućeno da i dalje sudu podnosi nove dokazne prijedloge, odnosno izvede samo one dokaze do kojih iz objektivnih razloga nisu mogli ranije doći.
11. Nadalje, u pogledu odbijanja apelantovog prijedloga za saslušanje dodatnih svjedoka, Sud BiH je naveo da su apelantovi branioci na ročištu od 7. novembra 2012. godine dostavili podnesak u kojem su predložili saslušanje dodatnih svjedoka, te da je nakon vijećanja i glasanja vijeće objavilo odluku da se s popisa koji su prezentovali branioci prihvata pozivanje svjedoka A. D., M. S., Z. P. i Z. S. koji su očevici događaja za koje se apelant tereti. Takođe je odbijeno pozivanje svjedoka koji su trebali svjedočiti na opšte okolnosti, svjedoka koji su već saslušani kao svjedoci optužbe jer je odbrana već imala priliku da ih unakrsno ispita o okolnostima koje smatraju relevantnim, kao i izvođenje dokaza koje je vijeće ocijenilo kumulativnim, kao što je pozivanje svjedokinje S. P, majke ubijene A. P., jer je na navedenu okolnost već saslušano nekoliko svjedoka optužbe i odbrane.
12. U pogledu procesnih prigovora apelantove odbrane da im Tužilaštvo BiH nije dostavilo izjave svjedoka koje su davali tokom 1992. i 1993. godine raznim policijskim organima, ukazano je da je tužilac bio dužan da dostavi samo dokaze na kojima je zasnovana optužnica. Apelantovi branioci su od samog početka krivičnog postupka imali pravo uvida u tužilački spis (u kojem se nalaze navedene izjave svjedoka) u skladu sa članom 47 ZKPBiH, ali to svoje pravo nisu koristili odmah nakon podizanja optužnice, već su se Tužilaštvu BiH u tom pravcu obratili tek u septembru 2012. godine, odnosno nakon okončanja dokaznog postupka Tužilaštva BiH. Sud BiH je takođe istakao da se ne mogu prihvatiti navodi branilaca da su naknadno saznali da postoje izjave jer je od početka saslušanja svjedoka optužbe veliki broj njih potvrdio da su izjave davali još 1993. i 1995. godine u stanicama policije (tadašnji CSB Sarajevo), odmah po prelasku s Grbavice u dio grada pod kontrolom Armije BiH. U prilog navedenom ide i činjenica da je apelantov branilac Radivoje Lazarević prilikom ispitivanja svjedoka O. P. na glavnom pretresu od 31. oktobra 2011. godine, odnosno godinu dana prije roka za dostavljanje dokaznih prijedloga odbrane, imao saznanja o postojanju ranijih izjava s obzirom da je svjedok naveo: „Ja sam odmah po prelasku izjavu davao MUP-u u Titovoj ulici, tamo su me vodili.“ U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je apelantov branilac i tada imao mogućnost da se podneskom obrati odgovarajućim nadležnim organima, kao i da je isti model ispitivanja primjenjivao i s drugim svjedocima, pa su potpuno netačni navodi da nisu imali saznanja o ovim činjenicama.
13. U pogledu odluke o kazni Sud BiH naveo je da je prilikom izvršenja krivičnih djela kod apelanta uočen specifičan i autentičan obrazac ponašanja koji se ogledao u naročito prepoznatljivoj, dominantnoj i nesvakidašnjoj kriminalnoj količini koja je manifestovana stravičnom beskrupuloznošću i brutalnošću. Ratne okolnosti i sveukupnu atmosferu straha, beznađa i neizvjesnosti žrtava, apelant je iskoristio kako bi otvoreno manifestovao svoju nadmoć, a djela koja je počinio su stravična, svirepa, mnogobrojna i višestruka. Djela je često činio i instinktivno i nasumično, maltretirajući i ubijajući sve koji bi se u tom trenutku našli na određenoj lokaciji kako bi definitivno osigurao da ne bude preživjelih svjedoka, a sve na jasno izraženom nacionalnom i vjerskom osnovu. Ulazio je u porodične domove, naočigled i u prisustvu njihovih članova, činio beskrupulozna, svirepa i višestruka silovanja, ubistva, maltretiranja, mučenja, nečovječna postupanja, pljačkanja, a sve praćeno naročito hladnim i drskim obrascem ponašanja, što je, u susretu s njim, prilikom pojedinačnih slučajeva, dodatno naglasilo njihovu ionako prisutnu i prevladavajuću dozu straha i beznađa, što je svakako van uobičajenih ljudskih iskustava. Najzad, Sud BiH je na strani apelanta kao otežavajuću okolnost cijenio i njegovu raniju osuđivanost, dok olakšavajuće okolnosti nije našao. Cijeneći da je prema nalazu i mišljenju vještaka Zorice Lazarević, apelant u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno, Sud BiH nije smatrao opravdanim da apelantu izrekne kaznu u kraćem trajanju. Imajući u vidu navedeno, zaključio je da je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 45 godina adekvatan odraz cjelokupnih otežavajućih okolnosti na strani apelanta i da će se njom u cijelosti ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije.
14. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 004659 13 Krž 15 od 5. februara 2014. godine žalba apelantovih branilaca je djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena u osuđujućem dijelu na način da je apelant oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u tački 12 izreke prvostepene presude počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH. Apelaciono vijeće je takođe preinačilo prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji na način da je apelant osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 42 godine. Istom presudom, žalbe apelantovih branilaca u preostalom dijelu i žalba Tužilaštva BiH odbijene su kao neosnovane i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
15. Prvenstveno, u pogledu apelantovih navoda da je zbog odbijanja dokaznih prijedloga doveden u neravnopravan položaj, Apelaciono vijeće je navelo da pobijana presuda sadrži obrazloženje o neprihvatanju dokaznih prijedloga apelantove odbrane. U prvostepenoj presudi navedeno je da je odbijeno pozivanje svjedoka koji su trebali svjedočiti na opšte okolnosti, zatim svjedoka koji su već saslušani kao svjedoci optužbe jer je odbrana imala priliku da ih unakrsno ispita na okolnosti koje smatraju relevantnim, kao i da je odbijeno izvođenje dokaza koji je prvostepeno vijeće ocijenilo kumulativnim jer je na navedenu okolnost već saslušano nekoliko svjedoka. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je iz obrazloženja osporene odluke jasno vidljivo da je prvostepeno vijeće pažljivo razmotrilo dokazne prijedloge apelantove odbrane i dalo razloge zašto neke svjedoke nije pozvalo, odnosno zašto je saslušanje određenog broja svjedoka odbijeno.
16. Nadalje, u vezi s tvrdnjama apelantovih branilaca da im nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremanje odbrane, Apelaciono vijeće je zaključilo da je taj prigovor neosnovan. Naime, apelantu je tokom prvostepenog postupka, pored glavnog branioca, na početku glavnog pretresa postavljen i dodatni branilac, a cilj postavljanja dodatnog branioca je obezbjeđenje adekvatne odbrane koja uključuje blagovremeno smišljanje koncepta odbrane. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, vrijeme potrebno za pripremanje odbrane ne može se vezati za kraj izvođenja dokaza Tužilaštva. Naime, branioci su imali mogućnost da počnu pripremati apelantovu odbranu već na samom početku glavnog pretresa, a to je pravilno konstatovalo i prvostepeno vijeće. Nadalje, apelantova odbrana je imala uvid, odnosno u posjedu sve dokaze koje je tužilac dostavio uz optužnicu, a tu činjenicu odbrana nije osporavala tokom prvostepenog postupka, niti u žalbi. U periodu dužem od jedne godine od početka glavnog pretresa apelantova odbrana se mogla upoznati sa svim dokazima koji potkrepljuju navode optužnice, te ih analizirati. Prvostepeno vijeće je takođe posvetilo pažnju vremenu potrebnom za pripremanje odbrane, pa je tako 5. jula 2012. godine održalo statusnu konferenciju na kojoj je odbrani omogućilo da do 1. septembra 2012. godine podnese prijedlog dokaza. Na glavnom pretresu održanom 22. avgusta 2012. godine, pri kraju izvođenja dokaza Tužilaštva, ponovo je održana statusna konferencija posvećena dokazima odbrane na kojoj je produžen rok za dostavljanje prijedloga dokaza do 12. septembra 2012. godine, a 12. septembra 2012. godine ponovno je održana statusna konferencija na kojoj je odbrana imala pripremljen preliminarni spisak određenog broja svjedoka koje je namjeravala da pozove. Apelaciono vijeće je primijetilo i da je na istaknutu okolnost da imaju određenih problema u prikupljanju dokaza, predsjednik vijeća naveo da ukoliko odbrana u međuvremenu dođe u posjed nekog novog dokaza, tome će se posvetiti pažnja, a da će se započeti sa izvođenjem dokaza koje su do tada pripremili da ne bi došlo do odugovlačenja postupka.
17. Apelaciono vijeće je navelo da su apelantovi branioci tvrdili da im je Tužilaštvo BiH, tek nakon što su 18. septembra 2012. godine zatražili uvid u spis, 20. septembra 2012. godine dostavilo i druge dokaze koji su se nalazili u tužilačkom spisu, a odnose se na izjave koje su određena lica davala pred drugim organima u istražnoj fazi, ali smatraju da je to bilo dužno učiniti i ranije. U vezi s navedenim, istaklo je da ne postoji obaveza Tužilaštva koja proizlazi iz ZKPBiH da dostavi odbrani i dokazni materijal koji je u posjedu Tužilaštva, a koji ne koristi uz optužnicu, već da odbrana ima pravo uvida u spise. Apelantovoj odbrani nije bio onemogućen pristup tužilačkom spisu, već je naprotiv, na zahtjev odbrane, Tužilaštvo objelodanilo i kopiralo svu dokaznu građu u vezi sa apelantom, te je odbrana ove dokaze tokom dokaznog postupka i koristila. Odbrani je takođe data mogućnost da dopuni dokazni prijedlog tokom postupka. Nadalje, odbrana je, pripremajući se za žalbu na prvostepenu presudu, imala mogućnost da dodatno analizira dokaze, te eventualno predloži i ukaže koji su to dokazi iz istrage koji odbrani nisu bili na vrijeme dostavljeni, a koji bi apelantu išli u korist. Međutim, imajući u vidu da je procjena dokaza koji bi mogli ići u korist apelantu subjektivna procjena, Apelaciono vijeće je ukazalo da je tužilac, i bez traženja, te dokaze mogao da dostavi ili pak informiše apelantovu odbranu o postojanju takvih dokaza. Na taj način, apelantova odbrana bi bila u mogućnosti da, analizirajući dokaze, procjeni što je u apelantovu korist i da li će eventualno predlagati izvođenje tih dokaza. Međutim, imajući u vidu da je apelantova odbrana u ranoj fazi glavnog pretresa imala informacije o dokazima koji se nalaze u istražnom spisu tužioca, a koji nisu korišćeni kao dokazi uz optužnicu, te da ju je sud uputio da se obrati postupajućem tužiocu, ali da to nije učinila do kraja izvođenja dokaza Tužilaštva, Apelaciono vijeće je zaključilo da su apelantovi branioci imali odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremanje odbrane, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu iz člana 297 stav 1 tačka d) ZKPBiH.
18. Apelaciono vijeće je takođe ocijenilo neosnovanim apelantove tvrdnje da nije znao za postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo i da njegove radnje nisu predstavljale dio tog napada. S tim u vezi Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće na osnovu provedenih dokaza pravilno zaključilo da je apelant nesporno postupao u okviru oružanih formacija VRS na način da je od početka napada bio raspoređen na odgovarajuće poslove i zadatke, da se prilikom počinjenja krivično-pravnih radnji pojavljivao u raznim uniformama i uvijek naoružan. Ispravno cijeneći provedene dokaze i dovodeći ih u vezu sa okolnošću masovnosti napada i sveobuhvatnosti djelovanja snaga VRS na teritoriji pod njihovom kontrolom, prvostepeno vijeće je pravilno zaključilo da je apelant, kao dio formacija VRS koje su vršile napad, bio upućen u svakodnevna dešavanja, te da eventualno utvrđivanje apelantovog pojedinačnog statusnog svojstva u konkretnom slučaju ne predstavlja bitan element za postojanje krivičnog djela. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da je apelant bio u potpunosti svjestan svojih djela i njihovih posljedica i da je htio da budu dio napada koji se sistematski odvijao na području naselja Grbavica, Vraca i Kovačići, čime je ispunjen i taj elemenat krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
19. U vezi sa apelantovim navodima da je proglašen krivim za djelo koje u trenutku izvršenja nije bilo propisano kao krivično djelo, Apelaciono vijeće je navelo da je nesporno da u vrijeme izvršenja djela koje se apelantu stavlja na teret krivično djelo zločin protiv čovječnosti nije bilo propisano u KZSFRJ koji je bio na snazi u to vrijeme. Međutim, članom 4a KZBiH, na koji se prvostepena presuda pravilno poziva, propisano je da čl. 3 i 4 KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim principima međunarodnog prava. Stoga, prvostepeno vijeće pravilno ukazuje da je to upravo slučaj u ovom predmetu jer se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava s obzirom na to da je u inkriminisano vrijeme krivično djelo zločini protiv čovječnosti predstavljalo krivično djelo kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava tako i sa aspekta principa međunarodnog prava. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ukazalo na praksu Evropskog suda u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, kao i u predmetu Maktouf/Damjanović prema kojoj: „Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima.“ Apelaciono vijeće je takođe istaklo da je navedeni stav potvrdio i Ustavni sud u predmetu Palija Jadranko odbijajući apelaciju, između ostalog, i u dijelu koji se odnosi na primjenu krivičnog zakona u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti. Posljedično navedenom, Apelaciono vijeće je istaklo da praksa Evropskog suda i Ustavnog suda nedvosmisleno upućuju na stav da se u konkretnom slučaju u procesuiranju ovog predmeta ima primijeniti KZBiH, te da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi.
20. Najzad, u pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima je osporavao odluku o kazni, Apelaciono vijeće je navelo da je prilikom odmjeravanja kazne prvostepeno vijeće pravilno analiziralo svrhu kažnjavanja i da je imalo u vidu da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu u kojem je stepen povrede i ugroženosti zaštićenih vrijednosti izrazito velik, zatim potrebu da se izrečenom kaznom pruži zaštita i satisfakcija žrtvama, kao i da se izrečenom kaznom ostvari svrha generalne prevencije. Apelaciono vijeće je takođe navelo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve otežavajuće okolnosti na strani apelanta, odnosno njegov obrazac ponašanja koji se ogledao u „dominantnoj i nesvakidašnjoj kriminalnoj količini koja je manifestovana stravičnom beskrupuloznošću i brutalnošću“, zatim kriminalnu količinu djela za koje je proglašen krivim, okolnosti pod kojima je počinjeno, te posljedice koje su njegove radnje ostavile kako na žrtve tako i na njihove porodice, ali i stanovništvo naselja Grbavica, Vraca i Kovačići. U pogledu navoda apelantove odbrane da je apelant bio smanjeno uračunljiv u vrijeme izvršenja krivičnog djela, Apelaciono vijeće je ocijenilo da se ta činjenica koja proizlazi iz nalaza vještaka Zorice Lazarević, suprotno zaključcima prvostepenog vijeća, može uzeti kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne. Međutim, kada je u pitanju stepen krivice, nije bitno samo u kojem obliku se ona javlja već i u kojem intenzitetu, što se svakako na strani apelanta uzima kao otežavajuća okolnost. Stoga, činjenica apelantove smanjene uračunljivosti se ne može cijeniti kao olakšavajuća okolnost u tom obimu da bi uticala na umanjenje kazne u konkretnom slučaju s obzirom na to da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant prilikom izvršenja krivično-pravnih radnji pokazao izrazitu upornost i bezobzirnost na koju ukazuju brojnost krivično-pravnih radnji, brojnost žrtava, kao i način izvršenja tih radnji od strane apelanta. Prilikom preinačenja pobijane presude u dijelu odluke o kazni, Apelaciono vijeće je navelo da je cijenilo činjenicu da je apelant oslobođen jedne tačke optužnice u kojoj se radilo o smrtnim posljedicama, zbog čega smatra da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 42 godine u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti s obzirom na to da nije bio pripadnik VRS i da je sporno njegovo znanje o postojanju širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo. Takođe smatra da redovni sudovi prilikom donošenja odluke o kazni nisu cijenili sve olakšavajuće okolnosti koje postoje na njegovoj strani, odnosno nalaz i mišljenje vještaka Zorice Lazarević koja je navela da je apelant osoba čije su intelektualne sposobnosti na nivou donjeg prosjeka i da su njegove sposobnosti da shvati značaj djela, kao i mogućnost da upravlja svojim postupcima, bile smanjene, ali ne bitno. Apelant dalje ukazuje da mu je tokom postupka pred redovnim sudovima povrijeđen princip in dubio pro reo. U vezi s povredom prava na pravično suđenje apelant tvrdi i da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na odbranu jer je Sud BiH na ročištu od 7. novembra 2011. godine djelomično odbio dokazne prijedloge njegovih branilaca, zatim zbog toga što Tužilaštvo BiH nije njegovoj odbrani objelodanilo materijal koji upućuje na nepostojanje krivice ili dovodi u pitanje kredibilitet dokaza Tužilaštva i zbog toga što njegovoj odbrani nije dato dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu. U vezi s navodima o povredi člana 7 Evropske konvencije apelant je istakao da djelo koje mu je stavljeno na teret nije bilo propisano u zakonu koji je važio u vrijeme kada je navodno počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da sve i kada bi djelo koje je navodno počinio bilo kvalifikovano kao zločin protiv čovječnosti, na apelanta bi se trebao primijeniti raspon kazni koji je postojao u zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Apelant, takođe, smatra da Evropski sud u predmetu Šimšić nije riješio i pitanje krivične sankcije. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu, ukine osporene odluke i predmet vrati Sudu BiH na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
22. Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi koje ponavlja u apelaciji isticani u žalbenom postupku pred tim sudom i da su ocijenjeni kao neosnovani, zbog čega Sud BiH ostaje pri stavovima iznesenim u osporenim presudama i predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
23. Tužilaštvo BiH je istaklo da u postupcima koji su prethodili donošenju osporenih presuda, kao i u samim presudama, nisu povrijeđena apelantova prava na koje se poziva apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Princip zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje Krivičnog zakona Član 4.
(1) Na počinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za počinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava.
Član 4a Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.
Kazna zatvora Član 42. st. 1-4.
(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana ni duža od dvadeset godina.
(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela počinjenih s namjerom, može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset i pet godina (dugotrajni zatvor).
(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino krivično djelo.
(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći počiniocu koji u vrijeme počinjenja krivičnog djela nije navršio dvadeset i jednu godinu života.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav 1. tačka h) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematskog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine; […] kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Lice koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana […] 172.
(Zločini protiv čovječnosti) ovog zakona, krivo je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornom službenom licu vlade, ne oslobađa takvo lice krivice niti utiče na ublažavanje kazne. […] (3) Činjenica da je neko lice postupalo po naređenju vlade ili nekog njemu nadređenog lica, ne oslobađa je krivice, ali može uticati na ublažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.
25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7. st. 1. i 3.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 14.
Jednakost u postupanju Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima Član 47.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo se pravo braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
[...] (3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovoga člana, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 50.
Preduzimanje radnji od strane branioca (1) Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.
(2) Prava i dužnosti branioca ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branioca njegovih prava i dužnosti.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Suda BiH broj S1 1 K 004659 13 Krž 15 od 5. februara 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 13. juna 2014. godine, a njegovi branioci 16. juna 2014. godine, te da je apelacija podnesena 15. avgusta 2014. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.[…]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane; [...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
33. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
34. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, da prilikom odmjeravanja kazne nisu dovoljno cijenili sve olakšavajuće okolnosti, da mu je povrijeđen princip in dubio pro reo i da mu je tokom postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na odbranu.
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. Razmatrajući apelantove navode da iz provedenih dokaza proizlazi da nije bio pripadnik VRS i da nije znao za postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Sudom BiH, kao i u žalbi pred Apelacionim vijećem, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude u vezi sa utvrđivanjem navedene činjenice navedeno da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant bio pripadnik paravojne formacije, da je dužio uniformu i naoružanje, da je često boravio u prostorijama u kojima su se skupljali pripadnici različitih formacija VRS i MUPRS, ali i paravojnih formacija, te da je formacijski predstavljao dio oružanih snaga koje su vršile širok i sistematičan napad, zbog čega eventualno utvrđivanje njegovog pojedinačnog statusnog svojstva ne predstavlja bitan element za djelo u konkretnom slučaju. Takođe je navedeno da je apelant, kao sastavni dio formacija VRS koje su vršile napad, u potpunosti bio upućen u svakodnevna dešavanja, te da način na koji je učestvovao u počinjenju djela za koje je proglašen krivim nesumnjivo ukazuje da je znao za postojanje širokog i sistematičnog napada, odnosno da radnje koje je preduzimao predstavljaju dio tog napada jer se na području naselja Grbavica, Vraca i Kovačići nije radilo o sporadičnom i izolovanom incidentu, niti o pojedinačnim zločinima koji bi se mogli smatrati izuzetkom. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi da nije bio pripadnik VRS i da nije znao za postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo bili predmet dodatne analize Apelacionog vijeća koje je zaključilo da utvrđivanje apelantovog pojedinačnog statusnog svojstva u okviru formacija VRS u konkretnom slučaju ne predstavlja bitan element za postojanje krivičnog djela, te da je apelant bio u potpunosti svjestan svojih djela i njihovih posljedica i da je htio da budu dio napada, čime je ispunjen i taj element krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Dovodeći navedeno obrazloženje odluka redovnih sudova u vezu sa apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje zaključke u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant bio svjestan postojanja širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, tako da zaključci redovnih sudova ni u jednom dijelu, sami po sebi, ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna jer redovni sudovi nisu cijenili sve olakšavajuće okolnosti, Ustavni sud zapaža da su i u tom dijelu redovni sudovi dali potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Suda BiH. Naime, Ustavni sud uočava da je Apelaciono vijeće prilikom preinačavanja prvostepene presude u dijelu odluke o kazni uzelo u obzir sve okolnosti na strani apelanta koje je utvrdilo prvostepeno vijeće i da mu je, imajući u vidu da je oslobođen u pogledu izvršenja jednog krivičnog djela sa smrtnom posljedicom, izreklo kaznu zatvora u kraćem trajanju, smatrajući da se svrha kažnjavanja može postići i tako odmjerenom kaznom zatvora. Ustavni sud, takođe, zapaža i da je ocjenu okolnosti da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv detaljno obrazložilo Apelaciono vijeće koje je zaključilo da se navedena okolnost može uzeti kao olakšavajuća, ali da se ona u okolnostima konkretnog slučaja ne može cijeniti u tom obimu da bi uticala na umanjenje kazne prema apelantu s obzirom na to da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant prilikom izvršenja krivično-pravnih radnji pokazao izrazitu upornost i bezobzirnost na koju ukazuju brojnost krivično-pravnih radnji, brojnost žrtava, kao i način izvršenja tih radnji od strane apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZBiH i ZKPBiH, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije konkretizovao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Princip pretpostavke nevinosti, takođe, znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je prvostepeno vijeće sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvelo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Ustavni sud, takođe, ukazuje da su zaključci prvostepenog vijeća bili predmet dodatnog razmatranja od strane Apelacionog vijeća koje je detaljno obrazložilo svoju odluku u dijelu u kojem je apelantova žalba usvojena, kao i u dijelu u kojem je odbijena kao neosnovana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
40. Nadalje, u odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 6 stav 3 tačka b) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ova odredba propisuje pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. Stav Evropskog suda je da se ne radi samo o pravima optuženog već i pravima branioca, tako da se kod ocjene da li ima povrede ocjenjuje pozicija obojice. U presudi Gregačević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, presuda od 10. jula 2012. godine, tačka 53) u kojoj je ispitivao kršenje ovog standarda u kontekstu tvrdnji podnosioca da nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane u vezi s dokazima koji su dostavljeni na završnom ročištu (dokumentacije koju je dostavila policija i pismeno očitovanje računovodstvenog vještaka), Evropski sud je naveo da krivični predmet koji se može smatrati složenim traži od domaćih sudova da obrate posebnu pažnju na to da odbrana ima pravo da sazna sve dokaze izvedene tokom suđenja. Odbrana mora imati na raspolaganju dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, te mora imati mogućnost da djelotvorno izloži sudu sve mjerodavne argumente i da time utiče na ishod postupka.
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelantu u predmetnom postupku određen dodatni branilac, da je apelantova odbrana imala uvid, odnosno u posjedu sve dokaze koje je tužilac dostavio uz optužnicu i da se u periodu od više od godinu dana od početka glavnog pretresa mogla upoznati i analizirati sve dokaze koji potkrepljuju navode optužnice, te da su na osnovu navedenog redovni sudovi saglasno zaključili da se vrijeme potrebno za pripremanje odbrane ne može vezati za kraj izvođenja dokaza Tužilaštva BiH. Osim navedenog, iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je prvostepeni sud u nekoliko navrata održao statusnu konferenciju u pogledu izvođenja dokaza apelantove odbrane (5. jula 2012, 22. avgusta 2012. i 12. septembra 2012. godine) na kojoj je produžavan rok za dostavljanje dokaza, te da je na istaknutu okolnost da apelantova odbrana ima određenih problema u prikupljanju dokaza predsjednik vijeća naveo da ukoliko odbrana u međuvremenu dođe u posjed nekog novog dokaza, tome će se posvetiti pažnja, a da će se početi sa izvođenjem dokaza. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelantovoj odbrani nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremanje odbrane, zbog čega Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6 stav 3 tačka b) Evropske konvencije.
42. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer Tužilaštvo BiH nije dostavilo materijal koji mu ide u korist, kao i zbog odbijanja dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka. U vezi s naprijed navedenim Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, ukazuje na povredu prava na ravnopravnost strana u postupku. Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zatim, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje kao šireg koncepta koje, takođe, uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba da bude adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora da bude data mogućnost da se upoznaju i da komentarišu zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1991. godine, st. 66 i 67, Serija A, broj 211). Zatim, član 6 stav 1 zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60).
43. U pogledu apelantovih navoda da mu nije dostavljen materijal koji upućuje na nepostojanje krivice, umanjenje krivice, dovođenje u pitanje kredibiliteta dokaza Tužilaštva ili može odbranu navesti na tragove tokom istrage, Ustavni sud zapaža da i u pogledu ovih apelantovih navoda osporene presude sadrže jasna i detaljna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Naime, Ustavni sud uočava da je u obrazloženjima osporenih odluka jasno i detaljno navedeno da u ZKPBiH nije propisana obaveza Tužilaštva da odbrani optuženih dostavlja dokaze koji nisu bili korišćeni u optužnici, već da apelantova odbrana ima pravo uvida u spis. Takođe je navedeno da je apelantova odbrana u ranoj fazi glavnog pretresa imala informacije o dokazima koji se nalaze u istražnom spisu tužioca, a koji nisu korišćeni kao dokazi uz optužnicu, te da je sud apelantovu odbranu uputio da se obrati postupajućem tužiocu, ali da to nisu učinili do kraja izvođenja dokaza Tužilaštva. Osim navedenog, proizlazi da je Tužilaštvo BiH, na zahtjev apelantove odbrane, objelodanilo i kopiralo svu dokaznu građu u vezi sa apelantom, te je odbrana te dokaze tokom dokaznog postupka i koristila. Imajući u vidu navedeno obrazloženje redovnih sudova iz kojeg proizlazi da apelantova odbrana, iako je znala za postojanje dokumentacije koja nije sastavni dio dokaznog prijedloga Tužilaštva, duže od godinu dana nije zahtijevala uvid u spis tužioca, te da im je, u trenutku kada su to tražili, Tužilaštvo dostavilo svu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne proizlazi da apelantu u predmetnom krivičnom postupku nije data razumna mogućnost da prikupi i iznese dokazni materijal koji je bio u posjedu Tužilaštva BiH. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je postojala neravnopravnost strana u postupku, zbog čega bi bio povrijeđen princip jednakosti strana u postupku.
44. Najzad, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da su redovni sudovi odbili njegov prijedlog za saslušanje pojedinih svjedoka, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Pravo na pravično suđenje, takođe, ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uslovima i uz jednakost oružja. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34).
45. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim odlukama jasno i argumentovano navedeno da okolnosti zbog kojih je apelant predložio saslušanje navedenih svjedoka nemaju značaj za predmet i da je izvođenje takvih dokaza nepotrebno. Naime, u obrazloženju prvostepene presude naglašeno je da se radi o iskazima svjedoka koji su trebali da svjedoče na opšte okolnosti, svjedoka koji su već saslušani kao svjedoci optužbe, te svjedoka čije bi izvođenje bilo kumulativno. Zaključke prvostepenog vijeća u pogledu odluke o odbijanju dokaznih prijedloga odbrane u cijelosti je prihvatilo i Apelaciono vijeće, pri čemu su razmotreni svi žalbeni navodi koje apelant ponavlja u apelaciji i dato obrazloženje zašto su ocijenjeni kao neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su time redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja odluka redovnih sudova nije mogao zaključiti da je postojala proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica i u vezi s tim primjene materijalnog prava, te da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelantovoj odbrani nije dato dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane i da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
47. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tač. b) i d) Evropske konvencije.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona Kažnjavanje samo na osnovu zakona
48. Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kojeg lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koje priznaju civilizovani narodi.
49. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je blaži s obzirom na zakonski minimum i maksimum kazne koji propisuje, a koji je važio i u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim. Apelant, takođe, smatra da Evropski sud u predmetu Šimšić nije riješio i pitanje krivične sankcije, odnosno na bilo koji način razmotrio i retroaktivnu primjenu strožeg zakona u odnosu na kaznu, zbog čega smatra da je apelantu trebala da bude razmotrena mogućnost izricanja kazne zatvora u rasponu kako je to propisivao KZSFRJ.
50. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome je Ustavni sud isticao da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).
51. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „[...] Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „[...] da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidljivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi, Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „[...] Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-1995, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
52. Ustavni sud smatra da iako apelant u konkretnom slučaju, u suštini, problematizuje retroaktivnu primjenu zakona u odnosu na kaznu, pri tome ne dovodeći u pitanje retroaktivnu primjenu KZBiH u odnosu na samo krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 ovog zakona za koje je proglašen krivim, nema razloga da odstupi od navedenog stava.
53. Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 7 stav 1 Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovaj princip sadržan je u pravilu da kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donijet prije konačne odluke, sudovi moraju da primijene zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome, pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi, Evropski sud, Scoppola protiv Italije No 2, presuda, st. 109 i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi, Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).
54. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva određenih dijelova grada Sarajeva, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine dio toga napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u periodu od početka maja pa do kraja jula 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela tako i kazne mogao jedino primijeniti KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo budući da KZSFRJ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema za rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7 Evropske konvencije.
55. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2, i 3 tač. b) i d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao drugooptuženog. Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelantovoj odbrani nije dato dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu odbrane i da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja primjena relevantnog krivičnog zakonodavstva kojim je propisano konkretno krivično djelo i kazna za njega ne rezultuje kršenjem pravila o retroaktivnosti garantovanih navedenim članom.
58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman