Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3106/16 (M. J.,Ž. R.,M. J.,S. I. i drugi)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3106/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-3106/16, rješavajući apelacije Milenka Jerinića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1). i stav (3). tačka m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milenko Jerinić zbog dužine trajanja upravnog postupka u predmetu utvrđivanja novčane naknade za eksproprisane nekretnine;

Željka Radović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007668 16 Uvp od 29. juna 2016. godine;

N. G. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017830 15 U od 24. juna 2016. godine;

Munib Jusufović zbog dužine trajanja upravnog postupka u predmetu utvrđivanja bespravne gradnje;

Sakib Isaković protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 029009 10 I od 14. novembra 2016. godine;

Muharem Jakupović zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave u predmetu utvrđivanja prestanka državnog vlasništva;

Džemal Kikić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 011509 14 Uvp od 8. decembra 2016.

godine;

Šemso Kadrić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 023623 17 Gž od 21. februara 2017. godine;

Ahmed Mokadem protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023764 17 Uvp od 20. februara 2017. godine i Ilija Vranjković zbog dužine trajanja postupka pred upravnim organima u predmetu utvrđivanja posebnog staža osiguranja u dvostrukom trajanju, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3106/16

1. Milenko Jerinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stanara, kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 19. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja upravnog postupka u predmetu utvrđivanja novčane naknade za eksproprisane nekretnine. Rješenjem Opštinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Doboj broj 06/2-473-52/82 od 4. novembra 1982. godine (u daljnjem tekstu: Opštinska uprava), te Rješenjem Opštinske uprave broj 06/2-473-52/82, od 5. januara 2013. godine izvršena je potpuna eksproprijacija apelantovih nekretnina bliže označenih u rješenju. Apelant je 7. septembra 2014. godine dostavio Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: Područna jedinica Doboj) uređen zahtjev za isplatu novčane naknadu za eksproprisane nekretnine. Iz stanja spisa proizlazi da je postupak sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nekretnine u toku pred Područnom jedinicom Doboj i da je posljednja rasprava održana 11. septembra 2014. godine.

2. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu trajanja postupka pred upravnim organom u predmetu utvrđivanja novčane naknade za eksproprisane nekretnine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 17. stav 3. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 109/05 i 63/11) propisano da "ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje". Međutim, apelant, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije podnio žalbu drugostepenom organu, odnosno pokretao upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da je apelant propustio da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelant, u okolnostima konkretnog slučaja, nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju. Stoga, kako apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.

2. AP-3604/16

3. Željka Radović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žepča, podnijela je 29. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 007668 16 Uvp od 29. juna 2016. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 007668 15 U od 28. decembra 2015. godine. Zaključkom Službe za graditeljstvo i prostorno uređenje općine Žepče UP-I-03-23-1-41/11 od 19. septembra 2014. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko Dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-67/11 od 15. juna 2015. godine, smatra se da nije ni podnesen apelantičin zahtjev za legalizaciju bespravno izgrađenog zida u funkciji ograde na parceli bliže označenoj u zaključku, jer apelantica po zahtjevu prvostepenog organa od 17. juna 2013. godine, nije dopunila zahtjev za legalizaciju. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 007668 15 U od 28. decembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba i potvrđeno Rješenje Ministarstva broj 12-23-67/11 od 15. juna 2015. godine.

4. Ustavni sud zapaža da je apelantica propustila da, u skladu sa odredbama člana 55. Zakona o Zakona o građenju ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 1/05 i 2/08), dostavi prvostepenom organu dopunjen zahtjev za legalizaciju.

3. AP-3614/16

5. N. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubije, podnijela je 30. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017830 15 U od 24. juna 2016. godine. Zaključkom Odjeljenja boračko-invalidske zaštite Grada Prijedor broj 03-534-9/12 od 20. juna 2012. godine, koje potvrđeno Rješenjem Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/4-1-8-534-35/12 od 4. novembra 2015. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantičin zahtjev za utvrđivanje statusa civilne žrtve rata. Osporenom Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017830 15 U od 24. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba i potvrđeno Rješenje Ministarstva broj 16-3/4-1-8- 534-35/12 od 4. novembra 2015. godine.

6. Ustavni sud zapaža da je apelantica propustila da, u skladu sa odredbama člana 33. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/10 ), u propisanom roku podnese nadležnom organu zahtjev za utvrđivanje statusa civilne žrtve rata.

4. AP-4279/16

7. Munib Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Puračića, kojeg zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnio je 10. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja upravnog postupka u predmetu utvrđenja bespravne gradnje. Apelant je podnio 7. septembra 2014. godine zahtjev Službi za inspekcijske poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) za utvrđenje bespravne gradnje parkirališta ispred njegove kuće. S obzirom da Služba nije donijela odluka o apelantovom zahtjevu, apelant je 18. oktobra 2016. godine podnio žalbu Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Ministarstvo je 19. oktobra 2016. godine apelantovu žalbu proslijedilo Službi na odlučivanje.

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu trajanja postupka pred upravnim organima u predmetu utvrđenja bespravne gradnje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 20. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) propisano da "ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena". Međutim, apelant, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da su apelanti propustili da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrzaju postupak, te da na taj način stvore uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelant, u okolnostima konkretnog slučaja, nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju. Stoga, kako apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.

5. AP-196/17

6. Sakib Isaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud)broj 32 0 I 029009 10 I od 14. novembra 2016. godine. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 I 029009 10 I od 1. juna 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 029009 16 Gži 4 od 30. septembra 2016. godine, određeno je da se iz iznosa od 14.498,00 KM dobijenog prodajom nekretnine, dvosobnog stana bliže označenog u izreci rješenja, apelant namiri u iznosu od 7.138,50 KM. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 I 029009 10 I od 14. novembra 2016. godine apelantova revizija protiv Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 I 029009 16 Gži 4 od 30. septembra 2016. godine odbačena je kao nedopuštena. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv navedenog rješenja može izjaviti žalba Kantonalnom sudu u roku od 8 dana od dana dostave rješenja.

7. Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 12. stav 2. Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16), podnese žalbu Kantonalnom sudu protiv Rješenja Općinskog suda broj 32 0 I 029009 10 I od 14. novembra 2016. godine.

6. AP-665/17

7. Muharem Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave u predmetu utvrđivanja prestanka državnog vlasništva. Apelant je 31. decembra 2008. godine podnio zahtjev Republičkoj upravi geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica Banjaluka) za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa brisanjem društvene svojine na zemljištu na kojem apelant ima posjed. Rješenjem Područne jedinice Banjaluka broj 21.11/476-823/14 od 10. oktobra 2015. godine u predmetu utvrđivanja prestanka državnog vlasništva pretvoreno je pravo korištenja u pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini bliže označeno u izreci rješenja. Rješenjem Republičke uprave za geodetsko, imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/476-260/15 od 20. novembra 2015. godine uvažena je žalba Pravobranilaštva Republike Srpske i poništeno Rješenje Područne jedinice Banjaluka 21.11/476-823/14 od 10. oktobra 2015. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Rješenjem Područne jedinice Banjaluka broj 21.11/476-823/14 od 20. maja 2016. godine prekinut je postupak po zahtjevu apelanta za prestanak državnog vlasništva do okončanja ostavinskog postupka pred nadležnim sudom. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/476-150/16 od 28. septembra 2016. godine apelantova žalba je uvažena, poništeno je Rješenje Područne jedinice Banjaluka broj 21.11/476-823/14 od 20. maja 2016. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu trajanja postupka pred upravnim organima u predmetu prestanak državnog vlasništva. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 17. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske br. 109/05 i 63/11) propisano da "ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena". Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 17. stav 3. Zakona o upravnim sporovima propisano da "ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje". Međutim, apelant, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije pokretao upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da je apelant propustio da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelant, u okolnostima konkretnog slučaja, nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju. Stoga, kako apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.

7. AP 683/17

9. Džemal Kikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 011509 14 Uvp od 8. decembra 2016. godine, Presude Kantonalog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 011509 13 U od 17. januara 2014. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzla (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1-23- 000369/13 od 5. septembra 2013. godine i Zaključka Službe za prostorno planiranje i komunalne poslove Općine Živinica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/1-23-912/06 v. 05/1-23-336/06 v.05/1- 23-4535/08 v. 05/1-23-2104/11 od 4. juna 2013. godine. Zaključkom Službe broj 05/1-23-912/06 v. 05/1-23-336/06 v.05/1-23-4535/08 v. 05/1-23-2104/11 od 4. juna 2013. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 12/01-1-23-000369/13 od 5. septembra 2013. godine, odbačen je kao nedopušten apelantov zahtjev za povrat u posjed stana. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 011509 14 Uvp od 8. decembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 011509 13 U od 17. januara 2014. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj 12/01-1-23-000369/13 od 5. septembra 2013. godine.

10. Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službe novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 1198, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), u propisanom roku podnese zahtjev nadležnom organu za povrat u posjed stana.

8. AP-867/17

11. Šemso Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 7. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 023623 17 Gž od 21. februara 2017. godine. Apelant je 8. novembra 2016. godine podnio tužbu Sudu Bosne i Hercegovine. S obzirom da tužba nije sadržavala neophodne elemente u skladu sa odredbama člana 20. stav 2. u vezi sa odredbama člana 274. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, Sud BiH je rješenjem od S1 3 P 023623 16 P od 12. januara 2017. godine pozvao apelanta da u roku od 8 dana tužbu dopuni i ispravi. Apelant je 21. januara 2017. godine dostavio podnesak u kojem nije otklonio nedostake. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 023623 16 P od 2. februara 2017. godine odbačena je kao neuredna apelantova tužba, jer apelant nije postupio po nalogu suda. Apelant je 7. aprila 2017. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da je 6. aprila 2017. godine podnio zahtjev Sudu BiH za preispitivanje Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 023623 17 Gž od 21. februara 2017. godine.

12. Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 20. stav 2. u vezi sa odredbama člana 274. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04, 84/07 i 58/13), nadležnom sudu dostavi urednu tužbu.

9. AP-962/17

13. Ahmed Mokadem (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Britanije, kojeg zastupa Mersiha Beganović-Memić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023764 17 Uvp od 20. februara 2017. godine. Rješenjem Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-9-2/06 od 24. januara 2007. godine apelantu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine broj 07/2-204-2576 od 23. decembra 1994. godine. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 023764 17 Uvp od 20. februara 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vandredno preispitivanje i potvrđeno Rješenje Suda BiH broj S1 3 U 023764 16 U od 13. januara 2017. godine kojim je odbačena kao neblagovremena apelantova tužba protiv Rješenja Državne komisije broj UP-01-07-9-2/06 od 24. januara 2007. godine.

14. Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 19. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02 i 88/07), u propisanom roku podnese tužbu nadležnom sudu protiv Rješenja Državne komisije broj UP-01-07-9-2/06 od 24. januara 2007. godine.

10. AP-1053/17

11. Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 18. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu utvrđivanja staža osiguranja u dvostrukom trajanju. Apelant je 30. decembra 2005. godine podnio zahtjev Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond) za utvrđivanje posebnog staža osiguranja u dvostrukom trajanju. Rješenjem Fonda broj 1022388629 od 28. oktobra 2016. godine apelantu je utvrđen poseban staž osiguranja u dvostrukom trajanju.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu trajanja postupka pred upravnim organima u predmetu utvrđivanja posebnog staža osiguranja u dvostrukom trajanju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 17. stav 3. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske br. 109/05 i 63/11) propisano da "ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebom propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje". Međutim, apelant, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije podnosio žalbu drugostepenom organu, odnosno pokretao upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da je apelant propustio da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelant, u okolnostima konkretnog slučaja, nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju. Stoga, kako apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.

Spajanje predmeta

12. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3106/16. Apelacioni navodi

13. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Neki od apelanata pozvali su se i na povredu nekih drugih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju itd.), ali ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

16. U konkretnom slučaju apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3106/16 (M. J.,Ž. R.,M. J.,S. I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio