Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5702/14 (F.J.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5702/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5702/14, rješavajući apelaciju F. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 U 005657 13 Uvp od 18. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 005657 13 U od 15. augusta 2013. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ/2-6027756450 od 16. maja 2015. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Zenici, broj 6027756450 od 22. novembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. F. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 31. decembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 005657 13 Uvp od 18. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 005657 13 U od 15. augusta 2013. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj FZ/2-6027756450 od 16. maja 2015. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), broj 6027756450 od 22. novembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog zavoda PIO i Kantonalne administrativne službe zatraženo je 8. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalni zavod PIO su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 24. februara 2017. godine, dok Kantonalna administrativna služba nije dostavila odgovor u ostavljenom roku koji je istekao 17. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH – Filijala Zenica, broj 0006027756450-0 od 28. decembra 1998. godine, apelantu je kao osiguraniku s navršenih 60 godina života u 1998. godini i ostvarenim penzijskim stažom u trajanju od 17 godine kod bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja, priznato pravo na starosnu penziju počev od 27. septembra 1998. godine, jer je na dan priznavanja prava na penziju ispunio uvjete za stjecanje prava na starosnu penziju iz čl. 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/98; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te mu je penzija određena u visini od 45% od penzijskog osnova u mjesečnom iznosu od 105,00 KM s početkom isplate od 27. septembra 1998. godine, a koji iznos predstavlja najniži iznos penzije i akontaciju penzije.

6. Kantonalna administrativna služba je 25. oktobra 2004. godine po službenoj dužnosti pokrenula postupak za ponovno određivanje penzije apelantu u smislu odredaba člana 42. Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je stupio na snagu 1. januara 2004. godine. Nakon toga, Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 6027756450 od 22. novembra 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj FZ/2-6027756450 od 16. maja 2013. godine, apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio penzije prema ukupnom penzijskom stažu u trajanju od 22 godine, šest mjeseci i osam dana, ostvarenom kod bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja i inozemnog nosioca osiguranja (Republika Hrvatska i Republika Srbija) u visini od 49% od penzijskog osnova u mjesečnom iznosu od 96,3028 KM s početkom isplate od 1. novembra 2004. godine, koji pada na teret bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su ista utemeljena na odredbama čl. 36, 42. i 19. stav 1. tačka 2 Sporazuma, kao i čl. 30, 32,137. i 45. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).

7. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 005657 13 U od 18. augusta 2013. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 15. augusta 2013. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da iz osporenog drugostepenog rješenja proizlazi da je Federalni zavod PIO nakon ocjene apelantovih žalbenih navoda, prvostepenog rješenja od 22. novembra 2011. godine, kao i sadržaja spisa provedenog upravnog postupka, zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je 25. oktobra 2004. godine po službenoj dužnosti pokrenuo postupak za ponovno određivanje starosne penzije apelantu u skladu s odredbama čl. 36. i 42. Sporazuma, kao i odredbama člana 30. i 137. Zakona o PIO, te apelantu prema ukupnom penzijskom stažu u trajanju od 22 godine, šest mjeseci i osam dana, ostvarenom kod bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja i inozemnog nosioca osiguranja (Republika Hrvatska i Republika Srbija) u visini od 49% od penzijskog osnova u mjesečnom iznosu od 96,3028 KM s početkom isplate od 1. novembra 2004. godine, koji pada na teret bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja, počev od 1. novembra 2004. godine, s tim da će se isplata po ovom rješenju vršiti od prvog narednog dana po proteku mjeseca u kojem je isto doneseno. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 42. stav 1. Sporazuma propisano da penzije koje su od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice, uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će po službenoj dužnosti ponovno odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rješenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje penzije. Također, Kantonalni sud je naveo da je stavom 6. istog člana propisano da pravo na penziju, priznato i obračunato primjenom stava 1. ovog člana, pripada od prvog dana po isteku mjeseca u kome je nosilac koji je priznao pravo na penziju pokrenuo postupak za ponovno određivanje i obračun iznosa penzije i isplaćuje se direktno korisniku.

8. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je apelantu u ponovnom postupku određivanja penzije uzet u obzir i staž ostvaren u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, Kantonalni sud je istakao da je nesporno apelant ostvario pravo na srazmjerni dio penzije u skladu s relevantnim odredbama Sporazmu, te je s tim u vezi zaključio da nisu osnovani apelantovi tužbeni navodi kojim ukazuje da je stekao pravo na penziju iz člana 72. stav 2. Zakona o PIO (pravo na najnižu penziju), te da su rješenja tuženog i prvostepenog organa zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba člana 42. Sporazuma. Navedeno posebno iz razloga jer je odredbom člana 72. stav 3. istog Zakona izričito propisano da se odredbe člana 72. st. 1. i 2. Zakona o PIO (koje se odnose na zajamčenu i najnižu penziju) ne odnose na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerani dio penzije po odredbama navedenog Sporazuma. Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na najnižu penziju u skladu s odredbama člana 72. stav 2. Zakona o PIO.

9. Imajući uvidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da navodi tužbe nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporenih akata tuženog i prvostepenog organa uprave, pa je cijeneći da nije došlo do povrede zakona na apelantovu štetu, primjenom odredaba člana 28. stav 1. i člana 36. stav

2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

10. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od od 18. augusta 2013. godine,Vrhovni sud je donio Presudu broj 04 0 U 005657 13 Uvp od 18. septembra 2014. godine kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je na osnovu člana

45. ZUS-a ispitao osporenu presudu u granicama razloga navedenih u zahtjevu za preispitivanje i odredaba člana 41. stav 2. ZUS-a, a imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u predmetnom upravnom postupku, te je odlučio kao u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant neosnovano ukazuje na to da su organi uprave pogrešno primijenili odredbe člana 42. stav 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 42. stav 1. Sporazuma propisano da penzije koje su od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma (1. januara 2004. godine) priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, što je bio slučaj u predmetnoj upravnoj stvari, nosioci osiguranja će po službenoj dužnosti ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, to je u skladu sa čl. 16. i 19. navedenog Sporazuma apelantu pravilno obračunat srazmjerni dio starosne penzije u iznosu od 96,3028 KM, budući da je prilikom ponovnog određivanja penzije uzet u obzir i penzijski staž navršen prema propisima druge države ugovornice i penzija određena prema ukupnom penzijskom stažu od 22 godine, šest mjeseci i osam dana i u visini od 49% od penzijskog osnova, za razliku od penzije određene rješenjem od 27. septembra 1998. godine kada mu je shodno odredbama člana 82. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju penzija bila određena, suprotno prigovorima zahtjeva za vanredno preispitivanje, samo na osnovu staža ostvarenog u Federaciji BiH za 17 godina i u visini od 45% od penzijskog osnova jer u to vrijeme nije bio potpisan sporazum između BiH i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju. Potom Vrhovni sud je zaključio da apelant svojim navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje nije dokazao da je aktima nadležnih upravnih organa, a i prvostepenog suda pogrešno primijenjen zakon na njegovu štetu, s obzirom na to da u smislu odredbe člana 42. stav 6. Sporazuma pravo na ponovo priznatu i obračunatu penziju pripada od prvog dana po isteku mjeseca u kome je pokrenut postupak za ponovno određivanje penzije, kako je to u konkretnom slučaju pravilno i riješeno.

11. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom odredbe člana 46. stav 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u suštini tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i prava „na donošenje odluke u razumnom roku “. Apelant ističe da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni odredaba člana 42. Sporazuma ne mogu primijeniti u njegovom slučaju budući da je rješenjem od 30. decembra 1998. godine penzioniran i stekao pravo na starosnu penziju po članu 30. i 137. Zakona o PIO FBiH, te smatra da mu pripada najniži iznos penzije propisan članom 72. stav 2. Zakona o PIO. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine osporene odluke i donese odluku u njegovu korist.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredama njegovih prava navedenih u apelaciji, jer je osporena odluka tog suda donesena u skladu s dokazima u spisu i važećim zakonskim propisima.

14. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom predmetu nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Federalni zavod PIO je istakao da su osporena rješenja organa uprave utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnih propisa i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

16. Sporazumu o socijalnom osiguranju zaključenom između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije («Službeni glasnik BiH» broj 16/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 42.

Ponovno određivanje penzije (1) Penzije koje su, od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rješenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje.

(2) U postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uvjete za stjecanje prava na penziju u skladu sa pravnim propisima koje je on primjenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi priznao pravo na penziju.

(6) Pravo na penziju, priznato i obračunato primjenom stava 1. ovog člana, pripada od prvog dana po isteku mjeseca u kome je nosilac, koji je priznao pravo na penziju, pokrenuo postupak za ponovno određivanje i obračun iznosa penzije i isplaćuje se direktno korisniku.

17. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br.

29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 72.

(1) Osiguranicima koji su ostvarili starosnu penziju u visini od 85% od penzijskog osnova i osiguranicima koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću osigurava se zajamčena penzija koja ne može biti manja od 80% od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, usklađene za procenat porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje zajamčena penzija.

(2) Osiguranicima koji nisu obuhvaćeni stavom 1. ovog člana i korisnicima porodične penzije ovih osiguranika osigurava se najniži iznos penzije koji ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, usklađene za procenat porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje najniži iznos penzije.

(3) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana ne odnose se na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 005657 13 Uvp od 18. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. novembar 2014. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se također pozvao na nediskriminaciju zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o priznavanju prava na srazmjerni dio starosne penzije, tako da Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

26. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propis, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući na dvije sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasna obrazloženja koja su temeljili na relevantnim odredbama člana 42. Sporazuma i člana 137. Zakona o PIO. Naime, odredbama člana 42. st. 1. i 2. je propisano: „Penzije koje su, od marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rešenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje. U postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uvjete za stjecanje prava na penziju u skladu s pravnim propisima koje je on primjenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi priznao pravo na penziju“. Dakle, navedene odredbe propisuju ponovno određivanje penzija koje su utvrđene od 1992. godine do stupanja na snagu ovog sporazuma, u koju grupu apelant nesporno spada budući da mu je utvrđena 27. septembra 1998. godine. Dalje, obrazloženja organa uprave i Kantonalnog suda ukazuju na to da je prilikom ponovnog određivanja penzije uzet u obzir i penzijski staž navršen prema propisima druge države ugovornice i penzija određena prema ukupnom penzijskom stažu od 22 godine, šest mjeseci i osam dana i u visini od 49% od penzijskog osnova, te da je određen iznos od 96,3028 KM koji pada na teret bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja.

29. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i navoda koje su redovni sudovi i organi uprave ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Sporazuma i Zakona o PIO na kojima su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

30. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud prije svega zapaža da apelant osim paušalne tvrdnje nije jasno definirao u čemu se ogleda kršenje ovog prava. Stoga, iz dokumanata predočenih Ustavnom sudu, gledajući postupke u cijelini, nije moguće zaključiti da je trajanje postupka pred prvostepenim i drugostepenim organom uprave te dvije sudske instance u periodu od dvije godine u 10 mjeseci, koji je pravosnažno okončan, bilo nerazumno dugo, te da je rezultiralo povredom apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1137/15 od 15. aprila 2015. godine, stav 30, i AP 3174/12 od 14. maja 2015. godine, stav 35, dostupne na www.ustavnisud.ba).

31. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim.

Nediskriminacija

33. Apelant također smatra da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također očigledno neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u osporenim odlukama nema arbitrarnosti niti je prekršen standard donošenja odluke u razumnom roku.

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Ustavni sud također zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, budući da apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5702/14 (F.J.) | Sudska praksa | Aktio