Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3770/16 (S. S.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Prekid postupka
- Dioba
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vanparnični postupak
- Nekretnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3770/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3770/16, rješavajući apelaciju Sadete Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sadete Smajić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 191909 16 Gž od 26. oktobra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 V 191909 12 V 2 od 1. februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sadeta Smajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijela je 19. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja vanparničnog postupka i protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 V 191909 12 V 2 od 1. februara 2016. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. novembra 2016. godine kojom je osporila i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 191909 16 Gž od 26. oktobra 2016. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 6. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. decembra 2016. godine, a Kantonalni sud 29. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 5. aprila 2011. godine podnijela prijedlog za diobu nekretnine protiv protivnika predlagateljice, tj. apelantice, Dž. M. i E.B., a 12. aprila 2011. godine apelantica je uredila prijedlog na način da je kao protivnika apelantice označila samo Dž.M.
6. Ročište zakazano za 21. juni 2011. godine je odgođeno radi pribavljanja adrese za protivnika apelantice Dž.M. (prema izvještaju dostavljača PTT, odselio se sa adrese navedene u prijedlogu), dok je ročište zakazano za 20. septembar 2011. godine odgođeno na prijedlog opunomoćenice apelantice radi pokušaja postizanja vansudske nagodbe.
7. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 O 191909 11 V od 22. decembra 2011. godine vanparnični postupak prekinuo, određujući da će se postupak nastaviti nakon okončanja pokrenutog postupka, kod nadležnog organa uprave, radi brisanja državnog vlasništva na zemljištu koje je predmet diobe, a na prijedlog stranaka.
8. Opunomoćenica apelantice je 28. augusta 2012. godine podnijela prijedlog za nastavak vanparničnog postupka uz koji je dostavila dokaz da je okončan spomenuti upravni postupak.
9. Postupajući po nalogu Općinskog suda da prijedlog za diobu uredi na način da označi vlasnike i posjednike nekretnine, apelantica je 5. decembra 2012. godine dostavila uređeni prijedlog za diobu nekretnine u kojem je kao protivnike apelantice označila Dž.M. i E.B.
10. Opunomoćenica apelantice je 21. februara 2013. godine obavijestila sud da E.B. nikad nije izvršio prijenos prava vlasništva sa imena ranijeg vlasnika Dž.M., te da zbog tog razloga ne može dostaviti zk. Izvod kao dokaz o pravu suvlasništva E.B., te je izjavila da povlači prijedlog u odnosu na E.B.
11. Apelantica je 13. novembra 2013. godine dostavila uređen prijedlog za diobu nekretnine u kojem je navela da činjenica da je E.B. pokrenuo postupak legalizacije na bespravno sagrađenom objektu dokazuje da je on vanknjižni vlasnik nekretnine, te je opet kao protivnike apelantice označila ne samo Dž.M. već i E.B.
12. Ročište zakazano za 5. juni 2014. godine je odgođeno zbog toga što protivnik apelantice Dž.M. nije uredno obaviješten o održavanju ročišta, te je novo ročište zakazano za 28. august 2014. godine i odgođeno na prijedlog opunomoćenice apelantice, a radi očitovanja na podnesak protivnika apelantice uložen u spis.
13. Apelanticina opunomoćenica je 14. oktobra 2014. godine dostavila podnesak Općinskom sudu kojim je opet uredila prijedlog za diobu nekretnine na način da je kao protivnika apelantice označila samo Dž.M.
14. Na ročištu održanom 10. decembra 2015. godine opunomoćenica apelantice je navela da kao protivnika apelantice označava E.B., a da povlači prijedlog u odnosu na Dž.M. (koji je bio označen kao protivnik apelantice u podnesku od 14. oktobra 2014. godine), dok je protivnik apelantice izjavio da je pokrenuo parnični postupak protiv apelantice u konkretnoj pravnoj stvari radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, koji se vodi pod brojem 65 0 P 541626 15 P.
15. Općinski sud je 25. decembra 2015. godine donio rješenje kojim se prijedlog smatra povučenim u odnosu na protivnika apelantice Dž.M.
16. Nakon pravosnažnosti rješenja od 25. decembra 2015. godine, Općinski sud je 1. februara 2016. godine donio Rješenje broj 65 0 V 191909 12 V 2 da se vanparnični postupak diobe nekretnina u suvlasništvu prekida do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu broj 65 0 P 541626 15 P. U obrazloženju rješenja su citirane odredbe čl. 22. stav 1. i 163. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) i utvrđeno je nespornim da je između učesnika u vanparničnom postupku, koji su suvlasnici na nekretnini koja je predmet diobe, sporno pravo vlasništva na nekretnini, odnosno veličina suvlasničkog dijela, pa je Općinski sud na osnovu navedenih zakonskih odredaba odlučio kao u dispozitivu rješenja. Osim toga, Općinski sud je napomenuo da nije bilo potrebe upućivati učesnike u postupku na pokretanje parnice, jer je protivnik apelantice tužbom od 9. decembra 2015. godine pokrenuo parnični postupak. Najzad, istaknuto je da na ovakvu odluku Općinskog suda nisu od utjecaja navodi opunomoćenice apelantice o eventualnom nastanku štete apelantici, jer odluka u parničnom postupku predstavlja prethodno pitanje za daljnje postupanje u konkretnom vanparničnom postupku.
17. Apelantica je 8. februara 2016. godine podnijela žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 1. februara 2016. godine o prekidu postupka, a 10. juna 2016. godine dostavila je Općinskom sudu podnesak u kojem je predložila nastavak postupka.
18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 V 191909 16 Gž od 26. oktobra 2016. godine žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, da Općinski sud nije bio dužan ocijeniti činjenice na kojima protivnik apelantice temelji navode tužbe koju je podnio radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini sa dijelom 1/1, te da je pravilnom primjenom odredbe člana 163. stav 1. ZVP odlučio prvostepenim rješenjem.
19. Prema stanju spisa, proizlazi da parnični postupak u predmetu Općinskog suda broj 65 0 P 541626 15 P još nije pravosnažno okončan, niti je Općinskom sudu dostavljen prijedlog za nastavak predmetnog vanparničnog postupka, tako da je rješenje o prekidu postupka još na snazi. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, apelantica ukazuje da joj je donošenjem rješenja o prekidu predmetnog vanparničnog postupka povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje, jer je takvo ponašanje sudova sprečava da blagovremeno u razumnom roku okonča postupak diobe stvari u vlasništvu, pošto druga strana, uz spomenuto ponašanje sudova, može uvijek ishoditi prekid postupka podnošenjem neosnovanih tužbi. Isto tako, apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje, time što je 5. aprila 2011. godine podnijela prijedlog za diobu nekretnina u suvlasništvu kod Općinskog suda, a koji do dana podnošenja apelacije nije riješen zbog toga što je sud usvojio prijedlog protivnika apelantice da se prekine vanparnični postupak diobe stvari u suvlasništvu do okončanja parničnog postupka, tražeći u vezi s tim isplatu iznosa od 15.000,00 KM na ime kompenzacije zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
21. Općinski sud je detaljno opisao hronologiju postupka pred tim sudom i istakao da, imajući u vidu da je „slovom zakona“ isključena mogućnost suda da u vanparničnom postupku diobe nekretnine odlučuje o sporovima o pravu (su)vlasništva na stvarima koje su predmet diobe, to ne postoji mogućnost da se vanparnični postupak nastavi prije okončanja parničnog postupku koji se vodi pod brojem 65 0 P 541626 15 P.
22. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri stavovima i razlozima iznesenim u svom rješenju od 26. oktobra 2016. godine, te zbog tih razloga predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 2.
2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 22. stav 1.
1) Ako su među učesnicima postupka sporne činjenice važne za rješenje prethodnog pitanja, sud će ih uputiti da u određenom roku pokrenu parnicu ili postupak pred upravnim organom radi rješenja spornog prava, odnosno pravnog odnosa.
Član 23. stav 1.
1) Ako sudionik postupka koji je upućen na parnicu ili postupak pred upravnim organom u roku koji ne može biti duži od 30 dana, pokrene parnicu, odnosno postupak pred upravnim organom, vanparnični postupak će se prekinuti do pravomoćnog okončanja parničnog, odnosno upravnog postupka.
Član 163. stav 1.
1) Ako sud, postupajući po prijedlogu, utvrdi da je među suvlasnicima sporno pravo na stvarima koje su predmet diobe ili pravo na imovini, da je sporna veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu ili da je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretninu u suvlasništvu, prekinut će postupak i uputiti predlagatelja da u roku od 15 dana pokrene parnicu.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. st. 1. i 2.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 380. st. 1. i 2.
(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.
(2) Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku (...).
Član 381. stav 3.
(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. Dalje, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelanticina apelacija dopustiva u odnosu na njene navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku.
28. S druge strane, apelantica je dopunom apelacije osporila u međuvremenu doneseno Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 V 191909 16 Gž od 26. oktobra 2016. godine. Protiv tog rješenja nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 26. oktobra 2016. godine, a dopuna apelacije je podnesena 16. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na pristup sudu i razuman rok), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pravo na pristup sudu
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelacija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda kojima je prekinut vanparnični postupak diobe nekretnina u suvlasništvu do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu broj 65 0 P 541626 15 P. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi prihvatio da su u takvim predmetima primjenjivi član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama o prekidu postupka povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, Serija A, broj 18, stav 35) usvojio stav da bi bilo „neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka“. Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načelo po kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
35. Također, Evropski sud je ukazao na to da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).
36. Ustavni sud zapaža da je apelantica 5. aprila 2011. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za diobu nekretnina u suvlasništvu i da je taj sud Rješenjem broj 65 0 V 191909 12 V 2 od 1. februara 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 V 191909 16 Gž od 26. oktobra 2016. godine, prekinuo postupak u predmetnoj pravnoj stvari do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu broj 65 0 P 541626 15 P. Naime, Općinski sud je utvrdio kao nesporno da je između učesnika u vanparničnom postupku koji su suvlasnici na nekretnini koja je predmet diobe sporno pravo vlasništva na nekretnini, odnosno veličina suvlasničkog dijela, pa je na osnovu odredaba čl. 22. stav 1. i 163. stav 1. ZVP odlučio kao u dispozitivu rješenja. Kantonalni sud je također, pojašnjavajući neosnovanost žalbenih navoda apelantice kojim je ukazala na nezakonitost rješenja o prekidu postupka, istakao da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, da Općinski sud nije bio dužan ocijeniti činjenice na kojima protivnik apelantice temelji navode tužbe koju je podnio radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini sa dijelom 1/1, te da je pravilnom primjenom odredbe člana 163. stav 1. ZVP odlučio prvostepenim rješenjem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da prekinu predmetni postupak, te da ovakva odluka u okolnostima konkretnog slučaja, sama po sebi, ne može voditi zaključku da je došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.
37. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
38. Apelantica, također, smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Relevantna načela
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
40. Apelantica je pokrenula vanparnični postupak podnošenjem prijedloga za diobu nekretnine 5. aprila 2011. godine. Ustavni sud zapaža da taj postupak još nije okončan i da je odluka o prekidu postupka i dalje na snazi, pa s obzirom na to, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste šest godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
41. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o vanparničnom postupku diobe nekretnina u kojemu su se pojavile poteškoće sa otkrivanjem tačne adrese protivnika apelantice Dž.M., tako da se konkretan predmet može smatrati relativno složenim.
42. Posmatrajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud konstatira da je apelantica u velikoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka. Naime, apelantica je u više navrata mijenjala oznaku protivnika apelantice, označavajući u pojedinim podnescima kao protivnike apelantice Dž.M. i E.B., te potom povlačeći prijedlog prvo u odnosu na E.B., a zatim označavajući ponovo E.B. kao protivnika apelantice, a povlačeći prijedlog u odnosu na Dž.M.
43. Analizirajući dužinu trajanja postupka i postupanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak dva puta prekidan (prvi prekid je trajao osam mjeseci, a drugi prekid jednu godinu i dva mjeseca, s tim da je drugi prekid još na snazi, jer parnični postupak nije okončan a od toga zavisi nastavak postupka), što je Općinski sud objektivno sprečavalo da u tom periodu postupa u predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama Zakona o parničnom postupku, koje se, u smislu člana 2. ZVP, shodno primjenjuju, propisano da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da sud za vrijeme prekida postupka ne može preduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka u periodu od skoro dvije godine postojala objektivna okolnost uslijed koje sud nije mogao da postupa, da je apelantica u velikoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka, da je, s druge strane, u periodima „aktivnosti“ predmeta sud evidentno preduzimao određene procesne radnje, te da u tom periodu nisu uočljivi neki posebno neprihvatljivo dugi periodi neaktivnosti suda.
44. Stoga, imajući u vidu da se radi o postupku koji nije okončan zbog postojanja objektivnih okolnosti, da je apelantica u velikoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka, a da nema elemenata koji bi ukazivali da je Općinski sud bezrazložno odugovlačio postupak, Ustavni sud smatra da u predmetnom vanparničnom postupku još nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
45. Apelantica je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražila naknadu štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
Ostali navodi
46. Apelantica je apelacijom ukazala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zbog istih razloga (pristupa sudu) koji su navedeni i analizirani u vezi s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud ocjenjuje da nema potrebe da ove razloge posebno ispituje, jer su neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su Općinski i Kantonalni sud opravdano odlučili da prekinu vanparnični postupak, sve u smislu važeće zakonske regulative, odnosno do pravosnažnog okončanja parničnog postupka.
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pored okolnosti što predmetni postupak nije okončan ni nakon šest godina, jer su objektivne okolnosti i apelanticino postupanje u tom postupku presudno utjecali na njegovu dužinu, a nema elemenata koji bi ukazivali da je Općinski sud odugovlačio postupak.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman