Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-300/15 (D. A.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršajni postupak
  • Zastara
  • Primjena blažeg zakona
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-300/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 300/15, rješavajući apelaciju Denisa Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Denisa Avdića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 088138 14 Pžp od 3. decembra 2014. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Denis Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupaju Kemal Ganić i Mehmed Vranac, advokati iz Visokog, podnio je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 088138 14 Pžp od 3. decembra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 088138 13 Pr od 29. septembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i ovlaštenog organa Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine – Kantonalnog poreznog ureda Zenica (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) zatraženo je 2. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i ovlašteni organ su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 9. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Pr 088138 13 Pr od 29. septembra 2014. godine, apelant je proglašen odgovornim zato što, kao odgovorno lice u „Farma-Vet“ d.o.o. Kakanj u vrijeme izvršene inspekcijske kontrole 20. aprila 2013. godine, nije vršio evidentiranje prometa putem fiskalnog uređaja, čime je počinio prekršaj iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima Federacije Bosne i Hercegovine. Općinski sud je apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant na usmenom pretresu od 25. septembra 2014. godine istakao prigovor da je nastupila zastara pokretanja i vođenja prekršajnog postupka zbog toga što je od slanja prekršajnog naloga (23. aprila 2013. godine) pa do upućivanja sudskog poziva za usmeni pretres (23. maja 2014. godine) proteklo više od jedne godine. U vezi s navedenim prigovorom, Općinski sud je naveo da se prema odredbi člana 29. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 31/06, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima iz 2006), koji je u konkretnom slučaju blaži za apelanta, prekršajni postupak ne može pokrenuti, niti voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do 3.000,00 KM kada protekne jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen. Prema odredbi člana 31. Zakona o prekršajima iz 2006, svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide zastara u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u članu 29. Zakona o prekršajima iz 2006. Zastara se prekida svakom radnjom ovlaštenog organa za postupak, odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je u konkretnom predmetu 22. aprila 2013. godine ovlašteni organ izdao prekršajni nalog, zatim da je Općinski sud 6. maja 2013. godine poslao dopis ovlaštenom organu kojim ga je obavijestio da je zatraženo sudsko odlučivanje od strane apelanta, te da je 22. maja 2014. godine apelantu poslao poziv za održavanje usmenog pretresa, a kojim radnjama je dolazilo do prekida zastarijevanja. S obzirom na to da je za prekršaj iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima FBiH, u vezi sa odredbom člana 52. stav 2. tačka a) Zakona o fiskalnim sistemima FBiH, za odgovorno lice propisana novčana kazna u rasponu od 1.000,00 KM do 3.000,00 KM, te da je prekršaj počinjen 20. aprila 2013. godine, a prekršajni nalog izdat 22. aprila 2013. godine, Općinski sud je zaključio da od dana počinjenja prekršaja do dana izdavanja prekršajnog naloga nije protekla jedna godina, te da je preduzetim radnjama ovlaštenog organa i Općinskog suda došlo do prekida toka zastare u predmetnom prekršajnom postupku. Prema tome, Općinski sud je zaključio da u konkretnom predmetu nije nastupila zastara za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 088138 14 Pžp od 3. decembra 2014. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U vezi sa apelantovim prigovorom zastare pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, Kantonalni sud je naveo da se apelantovom žalbom neosnovano tvrdi da je u ovom slučaju nastupila zastara pokretanja i vođenja prekršajnog postupka jer prema odredbi člana 50. Zakona o prekršajima („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima iz 2014) postupak se ne može voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM, kada prođu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen, odnosno od kada je izvršena procesna radnja ovlaštenog organa ili suda s ciljem gonjenja počinioca prekršaja (u slučaju prekida zastare). Prema ocjeni Kantonalnog suda, za nastupanje zastare pokretanja i vođenja prekršajnog postupka nije od značaja protek vremena od 6. maja 2013. godine, kada je poslat dopis kojim je ovlašteni organ obaviješten da je zatraženo sudsko odlučivanje, pa do 23. maja 2014. godine, kada je poslat dopis za održavanje usmenog pretresa, jer nije proteklo onoliko vremena koliko je propisano odredbom iz člana 50. Zakona o prekršajima iz 2014. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da rješenje o prekršaju nije doneseno povredom materijalnog propisa o prekršaju, niti bitnom povredom prekršajnog postupka i da je apelantova žalba neosnovana.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su redovni sudovi prilikom odlučivanja pogrešno i proizvoljno na njegovu štetu primijenili odredbe Zakona o prekršajima iz 2006. i Zakona o prekršajima iz 2014. Apelant, također, smatra da se povreda prava na koja se pozvao u apelaciji manifestira neprimjenjivanjem blažeg zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja. Apelant je istakao da je posljednja radnja s ciljem njegovog prekršajnog gonjenja preduzeta 6. maja 2013. godine, te da od tog dana u periodu dužem od godinu dana nije preduzimana nikakva radnja sve do 23. maja 2014. godine. S tim u vezi, apelant smatra da je prekršajni postupak zbog nastupanja zastare trebao biti obustavljen u smislu člana 29. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima iz 2006, ali da je drugostepeni sud, bez ikakvog obrazloženja, primijenio odredbu člana 50. Zakona o prekršajima iz 2014. prema kojoj zastara vođenja prekršajnog postupka za prekršaj koji je apelantu stavljen na teret nastupa za dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen.

II.Odgovori na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa zakonom, te da nisu prekršena apelantova prava.

10. Općinski sud je istakao da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji.

11. Ovlašteni organ je naveo da ukoliko bi se u pogledu trajanja rokova zastare vršilo poređenje odredbi Zakona o prekršajima iz 2006. koji je prvostepeni sud primijenio u konkretnom slučaju, prema kojem je apsolutni rok zastare dvije godine, sa odredbama važećeg Zakona o prekršajima iz 2014, prema kojem je rok zastare za prekršaje iz oblasti poreza pet godina od dana kada je prekršaj izvršen, moglo bi se zaključiti da je prvostepeni sud pravilno primijenio da je raniji zakon o prekršajima blaži za apelanta jer predviđa kraći rok zastare. Međutim, ovlašteni organ smatra da u apelantovom slučaju navedena činjenica uopće ne ide u prilog, niti predstavlja osnov za obustavu postupka jer u konkretnom slučaju nije nastupila apsolutna zastara prema odredbama oba zakona, zbog čega je pravilna odluka drugostepenog suda koji je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o fiskalnim sistemima („Službene novine FBiH“ broj 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 4. stav 1.

(Obaveza evidentiranja prometa preko fiskalnih uređaja) (1)Obavezu evidentiranja svakog pojedinačno ostvarenog prometa preko fiskalnih uređaja i to nezavisno od načina plaćanja (gotovina, ček, kartica, virman i slično) ima svako lice koje je upisano u odgovarajući registar za promet dobara, odnosno za pružanje usluga klijentima.

Član 52. stav 1. tačka a) i stav 2.

(Prekršaji obveznika) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.500 KM do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice - obveznik, ako:

a) ne evidentira svaki pojedinačni promet preko fiskalnog uređaja i prijenos podataka preko terminala do servera PU, a u slučaju da koristi nadređeni računar, zadavanje komandi naredbi fiskalnom uređaju ne obavlja pomoću softverske aplikacije.

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana, kaznit će se odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 3.000 KM.

13. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 31/06, 37/10) u relevantnom dijelu glasi:

IV - ZASTARJELOST

Član 29.

Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka (1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi za:

prekršaje za koje je propisana novčana kazna do 3.000,00 KM kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen;

[...].

(2) Zakonom se mogu za određene prekršaje u oblasti poreza, carina, finansija, rada i zaštite na radu odrediti duži rokovi od rokova iz stava 1. ovog člana, ali ne duži od tri godine.

Član 31.

Tok i prekid zastarjelosti (1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna odnosno zaštitna mjera izrečena.

(2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom ovlaštenog organa za postupak odnosno za izvršenje preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

(3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći, ali bez obzira na prekide zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. ovog Zakona.

Član 54. tačka 7) Obustavljanje postupka Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:

nastupila je zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka;

Član 63. tačka 3) Povreda materijalnog propisa o prekršaju Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen s obzirom na to da li:

nastupa zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, ili je stvar već pravomoćno riješena;

14. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 63/14 od 6. augusta 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi:

IV. ZASTARA

Član 50.

Zastara pokretanja i vođenja postupka Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi za:

1) prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kad prođe dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen, ako ovim zakonom nije drugačije propisano;

2) prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM kad prođu tri godine od dana kada je prekršaj izvršen, ako ovim zakonom nije drugačije propisano;

3) prekršaje u oblasti poreza, carina, finansija, rada, zaštite na radu, zaštite okoliša i koncesija kada prođe pet godina od dana kada je prekršaj izvršen.

Član 52.

Tok i prekid zastare (1) Zastara za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastara za izvršenje novčane kazne i zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja ili konačnog i izvršnog prekršajnog naloga kojim je novčana kazna i zaštitna mjera izrečena.

(2) Zastara se prekida svakom procesnom radnjom ovlaštenog organa ili suda preduzetom radi gonjenja počinioca prekršaja, vođenja postupka ili izvršenja zaštitne mjere.

(3) Svakim prekidom zastara počinje ponovo teći, ali, bez obzira na prekide, zastara u svakom slučaju nastaje kada prođe dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 50. i 51. ovog zakona.

Član 76. tačka 7) Obustavljanje postupka Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:

7) nastupila je zastara za vođenje prekršajnog postupka;

Član 86. tačka 3) Povreda materijalnog propisa o prekršaju Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:

3) nastupa zastara pokretanja i vođenja prekršajnog postupka ili je stvar već pravomoćno riješena;

Član 113. stav 1.

Prestanak važenja Zakona (1) Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 31/06 i 37/10).

Član 114.

Stupanje na snagu i primjena Zakona Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 088138 14 Pžp od 3. decembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 12. decembra 2014. godine, a da je apelaciju podnio 19. januara 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o krivičnoj optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu sljedećih kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, koji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o krivičnoj optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o krivičnoj optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

23. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi u prekršajnom postupku, prilikom odlučivanja o njegovom prigovoru zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, proizvoljno na njegovu štetu primijenili odredbe Zakona o prekršajima iz 2014, te smatra da su u konkretnom slučaju trebali primijeniti Zakon o prekršajima iz 2006. koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja.

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud, također, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u odluci iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Međutim, ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

26. U vezi s pitanjem zastarjelosti, Ustavni sud naglašava da je u svojim brojnim odlukama razmatrao pravna pitanja u vezi sa zastarjelošću vođenja prekršajnog postupka (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3317/09 od 19. jula 2012. godine, AP 3672/09 od 13. novembra 2012. godine, AP 1729/10 od 12. juna 2013. godine i AP 3867/12 od 27. oktobra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u tim predmetima utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, konkretno odredbe kojima je propisana zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, te tok i prekid zastarjelosti. U vezi s tim, Ustavni sud je ukazivao da su redovni sudovi dužni po službenoj dužnosti paziti na rokove zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 3867/12 od 27. oktobra 2015. godine (vidi tač. 21. i 22) naveo: „...Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud (…), morao paziti na zastaru postupka predviđenu odredbama čl. 29. i 31. Zakona o prekršajima FBiH. Imajući u vidu konstataciju u pogledu obima prekršajne norme i svrhe sankcije, te da se, shodno tome, u konkretnom slučaju radi o krivičnoj optužbi protiv apelanta, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 806/08 od 23. septembra 2011. godine, stav 43) prema kojem drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek, po službenoj dužnosti, ispitati je li na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon, a povreda krivičnog zakona postoji ako postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito je li nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Iako je u navedenom predmetu Ustavni sud razmatrao odluke redovnih sudova donesene u krivičnom postupku, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi, s obzirom na stipulaciju i sadržaj Zakona o prekršajima (u kontekstu sličnog sadržaja odredaba člana 313. Zakona o krivičnom postupku i člana 63. Zakona o prekršajima), mogu analogno primijeniti i na predmetni prekršajni postupak.“

27. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se prema praksi Evropskog suda zastarjelost može definirati kao zakonsko pravo počinioca krivičnog djela da ne bude gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja krivičnog djela. Rokovi zastarjelosti, koji su uobičajena karakteristika domaćih pravnih sistema država članica Evropske konvencije, služe različitim ciljevima koji uključuju pravnu sigurnost i konačnost i sprečavaju kršenje prava počinilaca krivičnog djela (vidi, Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145. i 146). Naime, razlozi pravne sigurnosti govore u prilog činjenici da se pojedinac ne može beskonačno držati u neizvjesnosti u pogledu pokretanja ili nastavka krivičnog progona i izvršenja krivičnih sankcija. Ustavni sud smatra da se navedena praksa može, mutatis mutandis, primijeniti i u odnosu na prekršajne postupke.

28. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelant tokom postupka ukazivao da je zbog nepreduzimanja radnji s ciljem njegovog gonjenja u periodu od 6. maja 2013. do 22. maja 2014. godine, odnosno u periodu dužem od godinu dana nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka shodno odredbama čl. 29. i 31. Zakona o prekršajima iz 2006. godine. U vezi s navedenim prigovorom, Općinski sud je primjenom odredaba Zakona o prekršajima iz 2006. godine koje su, prema njegovoj ocjeni, bile blaže za apelanta zaključio da od dana počinjenja prekršaja do dana izdavanja prekršajnog naloga nije protekla jedna godina i da je preduzetim radnjama ovlaštenog organa i Općinskog suda došlo do prekida toka zastarjelosti u prekršajnom postupku, zbog čega u konkretnom predmetu nije nastupila zastara za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je zaključio da u predmetnom postupku nije nastupila zastara jer prema odredbi člana 50. Zakona o prekršajima iz 2014. godine postupak se ne može voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM, kada proteknu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen.

29. S obzirom na to da iz činjeničnog stanja proizlazi da je tokom trajanja predmetnog prekršajnog postupka došlo do promjene zakonodavstva, Ustavni sud smatra neophodnim podsjetiti da je Zakon o prekršajima iz 2006. godine bio na snazi do 13. augusta 2014. godine i da je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o prekršajima iz 2014. godine, odnosno 14. augusta 2014. godine. Naime, Ustavni sud zapaža da je u prelaznim i završnim odredbama Zakona o prekršajima iz 2014. godine propisano da danom stupanja na snagu toga zakona prestaje važiti Zakon o prekršajima iz 2006. godine, ali da navedenim odredbama nije propisan način djelovanja novih zakonskih odredaba o zastari na slučajeve u kojima je zastara pokretanja i vođenja prekršajnog postupka (apsolutna ili relativna) već nastupila prema odredbama ranijeg zakona. Stoga, imajući u vidu da razlozi pravne sigurnosti govore u prilog činjenici da se pojedinac ne može beskonačno držati u neizvjesnosti u pogledu pokretanja ili nastavka prekršajnog progona i izvršenja prekršajnih sankcija, Ustavni sud smatra da u slučajevima kada je zastara (apsolutna ili relativna) već nastupila u skladu sa odredbama ranijeg zakona, da se u tom slučaju, donošenjem novog zakona kojim se rokovi zastarjelosti određuju u dužem trajanju, takvi rokovi zastarjelosti ne bi mogli primjenjivati na način da omogućavaju pokretanje i vođenje postupaka, odnosno kažnjavanje počinioca za djela koja nisu više kažnjiva zbog zastare koja je ranije nastupila. Naime, suprotno od navedenog bi narušilo pravnu sigurnost pojedinaca i bilo bi protivno načelu vladavine prava iz odredbe člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je za vremenski period od 6. maja 2013. do 22. maja 2014. godine, u odnosu na koji je apelant tvrdio da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, bio na snazi Zakon o prekršajima iz 2006. U članu 29. stav 1. navedenog zakona, zastarjelost pokretanja i vođenja postupka bila je propisana tako da se prekršajni postupak ne može pokrenuti ni voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kada prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen. U članu 31. Zakona o prekršajima iz 2006. također je bilo propisano da se zastarjelost prekida svakom radnjom organa ovlaštenog za postupak, odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja izvršilaca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere i da svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći (relativna zastarjelost), ali da bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastupa kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. Zakona o prekršajima iz 2006. godine (apsolutna zastarjelost). Osim navedenog, odredbama Zakona o prekršajima iz 2006. godine bilo je propisano da će rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud donijeti kad se utvrdi da je nastupila zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka, te da postoji povreda materijalnog propisa ukoliko je propis povrijeđen u pogledu pitanja da li je nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka.

31. S obzirom na sadržaj navedenih odredaba, Ustavni sud zapaža da je dostavljanjem obavještenja Općinskog suda od 6. maja 2013. godine došlo do prekida toka roka zastare koji je počeo ponovno teći, te da je sljedeća radnja koja je preduzeta s ciljem vođenja prekršajnog postupka prema apelantu preduzeta nakon proteka više od jedne godine, odnosno 22. maja 2014. godine kada je apelantu upućen poziv za održavanje usmenog pretresa. Dakle, slijedi da je prema apelantu, shodno odredbama čl. 29. i 31. Zakona o prekršajima 2006, već bila nastupila relativna zastarjelost vođenja prekršajnog postupka. Prema tome, imajući u vidu da je relativni rok zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka istekao 7. maja 2014. godine, i to za vrijeme važenja Zakona o prekršajima iz 2006. godine, a da je Zakon o prekršajima iz 2014. godine stupio na snagu 14. augusta 2014. godine, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud prilikom odlučivanja o zastarjelosti očigledno proizvoljno primijenio odredbe Zakona o prekršajima iz 2014. godine kojima su rokovi zastarjelosti određeni u dužem trajanju, a da nije prethodno razmotrio da li je zastarjelost već bila nastupila prema odredbama Zakona o prekršajima iz 2006. koji je važio do trenutka stupanja na snagu tog zakona.

32. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati i navode o povredi prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti proizvoljno primijenio odredbe Zakona o prekršajima iz 2014. godine kojima su rokovi zastarjelosti određeni u dužem trajanju, a da nije prethodno razmotrio da li je zastarjelost već bila nastupila prema odredbama Zakona o prekršajima iz 2006. koji je važio do trenutka stupanja na snagu toga zakona.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-300/15 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio