Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5242/14 („Zrak“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otpremnina
- Penzija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-5242/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5242/14, rješavajući apelaciju „Zraka“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Zraka“ d.d. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 054617 10 Rsz od 27.
oktobra 2014. godine u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi štete.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 054617 10 Rsz od 27. oktobra 2014. godine u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi štete.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Zrak“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 8. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 054617 10 Rsz od 27. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 054617 08 P od 31. decembra 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužitelja R.O. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 16. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 29. decembra 2016. godine, dok tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 054617 08 P od 31. decembra 2009. godine obavezan je apelant da na ime otpremnine i naknade štete, sve sa zakonskom zateznom kamatom, tužitelju isplati iznose pobliže navedene u izreci prvostepene presude.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj kao dugogodišnji apelantov radnik penzionisan 10. decembra 2006. godine, da mu je 17. augusta 2008. godine Federalni zavod PIO za prethodnih šest mjeseci isplatio razliku između isplaćene penzije i novoobračunate penzije s obzirom na to da je apelant kasnio sa uplatama doprinosa. Iz obrazloženja presude, također, proizlazi da tužitelj potražuje preostalu razliku od apelanta s obzirom na to da je, zbog njegovog nezakonitog postupanja, trpio štetu budući da je dobivao manji iznos penzije za razdoblje i u iznosima pobliže navedenim u obrazloženju presude. Pored toga, iz obrazloženja presuda proizlazi da je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao i isplatu otpremnine u iznosu, također, pobliže navedenom u obrazloženju presude. Konačno, iz obrazloženja presude proizlazi da apelant nije osporio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa pobliže navedenog u obrazloženjima presuda na ime otpremnine i iznosa, također pobliže navedenog u obrazloženjima presuda, na ime naknade štete po osnovu manje isplaćene penzije. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, ocjenjujući provedene dokaze, budući da nisu sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
7. Apelant je protiv navedene presude podnio žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu odluke kojom je obavezan na isplatu naknade štete.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 054617 10 Rsz od 27. oktobra 2014. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je u konkretnom slučaju izvjesno da bi tužitelj odmah ostvario pravo na isplatu penzije u navedenom iznosu da je apelant doprinose uplaćivao nadležnom fondu u skladu sa važećim zakonskim propisima, a dosuđeni iznos na ime naknade štete predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koju bi tužitelj, prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja, ostvario da nije bilo apelantovog propusta, a shodno odredbi člana 189. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da su sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu izvođenjem nepotpunih dokaza koje čak nisu ni obrazložili i pozivom na član 189. Zakona o obligacionim odnosima utvrdili apelantovu krivicu za štetu i dosudili naknadu. Apelant je naveo da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligacionopravni odnos između poslodavca i osiguranika u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene penzije. Apelant smatra da je primjena Zakona o obligacionim odnosima neutemeljena u konkretnom predmetu, jer se treba primijeniti Zakon o penzijskom osiguranju FBiH kao lex specialis.
II.Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, te je zbog tih razloga predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, istakavši da je postupao u razumnom roku i da je apelantu omogućeno raspravljanje pred sudom, kao i da je podnesena apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 189. st. 1. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 101. stav 2.
Osiguranik, odnosno lica iz člana 60. Zakona, imaju pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa Zakonom.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 054617 10 Rsz od 27. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po tužiteljevoj tužbi protiv apelanta radi isplate. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje da li su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da li su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada su obavezali apelanta da na ime isplate naknade štete isplati tužitelju iznos pobliže naveden u izreci prvostepene presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud ukazuje da se u više svojih odluka bavio sličnim pitanjem, tj. odgovornošću poslodavca za naknadu štete u slučaju neplaćanja doprinosa. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Odluci broj AP 993/10 od 12. marta 2014. godine istakao „da je odredbom člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom osiguranju FBiH propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za PIO u skladu sa navedenim zakonom. Iz navedenog proizlazi da je upravo ovom odredbom osigurana sudska zaštita osiguranika u slučaju neispunjavanja obaveze poslodavca prema osiguraniku u pogledu uplate doprinosa za PIO, odnosno osiguranik je aktivno legitimiran da od poslodavca sudskim putem zahtijeva uplatu doprinosa za PIO. Pri tome osiguranik je aktivno legitimiran da podnese tužbu protiv poslodavca radi uplate zaostalih doprinosa, odnosno dijela doprinosa u konkretnom slučaju, ne samo za vrijeme dok je u radnom odnosu kod poslodavca nego i nakon ostvarivanja prava na penziju, u slučaju da smatra da mu poslodavac nije uplaćivao i obračunavao doprinose na sva isplaćena lična primanja, kako je propisano Zakonom o doprinosima. Dakle, iz navedenog proizlazi da je odredbom člana 101. stav 2. kroz Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH osiguran mehanizam sudske zaštite radi ostvarivanja prava na uplatu doprinosa i, u skladu s tim, utvrđivanja punog iznosa penzije, te se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligacionopravni odnos između poslodavca (apelanta) i osiguranika (tužitelja) u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene i isplaćene penzije tužitelju zbog toga što apelant nije uplaćivao doprinose na novčanu naknadu koju je tužitelj primao zbog utvrđene invalidnosti, već je to odnos koji je reguliran odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu sudovi su trebali primijeniti odredbe ovog zakona, koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 993/10 od 12. marta 2014. godine stav 29, dostupno na: www.ustavnisudbih.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 4202/13 od 20. jula 2016. godine, između ostalog, ukazao „da se zbog neplaćanja doprinosa ne može zasnovati obligacionopravni odnos između poslodavca (apelanta) i osiguranika (tužioca) u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene i isplaćene penzije [...]“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4202/13 od 20. jula 2016. godine, stav 45, dostupno na www.ustavnisudbih.ba).
26. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da je način na koji su sudovi u osporenim presudama primijenili Zakon o obligacionim odnosima proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučivano o naknadi štete, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi pri donošenju svoje odluke, u dijelu u kojem su odlučivali o naknadi štete, proizvoljno primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima umjesto Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman