Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1392/17 (E. G.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1392/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine u predmetu broj AP 1392/17, rješavajući zahtjev Esada Gakića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Esada Gakića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Gakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Esad Fejzagić, advokat iz Konjica, podnio je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 011492 16 Kž od 9. februara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 011492 14 K od 4. novembra 2015. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „odgodio početak izdržavanja izrečene kazne zatvora„ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 011492 14 K od 4. novembra 2015. godine apelant i saoptuženi R.Ž. su proglašeni krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom, a na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), oštećeni D.K., Z.K. i I.E. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.
3. Kantonalni sud je na temelju provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom ocjenom pojedinačno i u međusobnoj vezi, došao do zaključka da je apelant u vrijeme navedeno u izreci presude u prostorijama Osnovne škole „Musala“ u Konjicu, gdje su bili zatvoreni civili hrvatske i srpske nacionalnosti, u svojstvu pripadnika oružanih snaga RBiH, nečovječno postupao prema nezakonito zatvorenom civilu D.K. kojeg je, skupa sa saoptuženim R.Ž., teško pretukao na način detaljno opisan u tački 1. izreke presude na koji način je oštećeni pretrpio snažni tjelesni i duševni bol te zadobio povrede opisane u toj tački, a posljedice trpi i danas.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 K 011492 16 Kž od 9. februara 2017. godine žalbe braniteljā apelanta i saoptuženog R.Ž. i Kantonalnog tužitelja odbio kao neosnovane i potvrdio Presudu Kantonalnog suda broj 07 0 K 011492 14 K od 4. novembra 2015. godine.
5. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da iz pobijane presude proizilazi da se zaključak suda u pogledu utvrđivanja odgovornosti apelanta u odnosu na tačku 1. izreke pobijane presude ne zasniva samo na iskazu oštećenog D.K., nego su taj iskaz potvrdili i svjedoci R.Đ., R.M. i N.Đ. u dijelu koji su oni mogli da vide a o drugom dijelu svjedoci ne govore, ali u kasnijem toku potvrđuju iskaz oštećenog. Utvrđeno je da iz zapisnika o glavnom pretresu nesporno proizilazi da se odbrana nije protivila čitanju zapisnika o saslušanju ovih svjedoka niti je prigovarala nakon što su iskazi ovih svjedoka pročitani. Također Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor da je sud prekršio član 15. i član 64. stav 1. ZKP FBiH jer ZKP FBiH ne priznaje niti poznaje institut tzv. „branilačke istrage“ na kojoj oba branitelja insistiraju u žalbi, jer se ovdje ne radi o različitom tretiranju stranaka od strane suda već o tome da se stranke, konkretno branitelji nisu koristili svojim pravima koja imaju po odredbama ZKP FBiH - nisu isticali prigovore na glavnom pretresu a što jasno proizilazi iz zapisnika o glavnom pretresu tako da je prvostepeni sud iskaze ovih svjedoka pročitao u smislu člana 288. stav 2. ZKP FBiH.
6. Nadalje, što se tiče zapisniku o saslušanju svjedoka S.N., koji je apelantov branitelj priložio uz žalbu, sud isti nije prihvatio jer saslušanje ovog svjedoka branitelj nije predlagao u toku glavnog pretresa, niti je obrazložio zbog čega nije te što iz zapisnika nesporno proizilazi da je on sačinjen od strane apelantovog branitelja 7. marta 2016. godine, dakle, nakon završetka glavnog pretresa i objavljivanja presude.
7. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i navode da je prvostepeni sud vjeru poklonio samo iskazu oštećenog a ne i svjedocima odbrane jer je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud na stranicama od 26. do 28. naveo razloge zbog kojih ne prihvata iskaze ovih svjedoka, jer je utvrđeno da se ti iskazi u bitnim činjenicama ne poklapaju odnosno bitno su različiti i nisu potvrđeni niti jednim drugim dokazom koji je sproveden na glavnom pretresu., tako da razloge koje je dao prvostepeni sud u pogledu ocjene iskaza ovih svjedoka Vrhovni sud cijeni valjanim i prihvata ih kao takve. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da su na okolnosti o posljedicama premlaćivanja oštećenog D.K. saslušavani kako sam oštećeni, tako i njegova supruga te drugi svjedoci optužbe a njihovi iskazi su potvrđeni i materijalnim dokazom pobliže navedenim u presudi.
8. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i navode apelanta kojim je osporavao obim, vrstu i težinu povreda koje je zadobio oštećeni D.K., kao i iskaze svjedoka optužbe B.K. i D.V. jer je o tim okolnostima Kantonalni sud dao svoje obrazloženje o njihovoj neosnovanosti, koje prihvata i Vrhovni sud.
9. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, dovodeći u vezu dokaze optužbe i odbrane i cijeneći njihovu protivrječnost, zaključio da dokazima odbrane ne vjeruje, navodeći jasne i određene razloge za takvo svoje uvjerenje, iz čega proizizi da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju utvrdio odlučne činjenice, ne sumnjajući u njihovo postojanje, čime nije ni moglo doći do nepravilne primjene odredbe člana 3. stav 2. ZKP F BiH, odnosno, do kršenja principa in dubio pro reo.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prije svega smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela jednakosti stranaka. U tom kontekstu ističe da je na glavnom pretresu prilikom izvođenja dokaza optužbe, samo jedan svjedok i to oštećeni D. K. saslušan neposredno i to putem video linka iz Švedske te da su svi ostali iskazi navodnih očevidaca i posrednih svjedoka optužbe, pročitani na glavnom pretresu, jer se svjedoci i pored uredno primljenog poziva, nisu odazvali pozivu suda, zbog čega apelant nije imao mogućnost da u unakrsnom ispitivanju diskredituje iskaze tih saslušanih svjedoka i da ukaže na eventualne nedosljednosti, kontradiktornosti, netačnosti ili nepouzdanosti u njihovom svjedočenju. Dalje, apelant navodi da je Kantonalni sud onemogućio njegovog branioca da postupa sukladno imperativnoj odredbi član 64. stav (1) ZKP FBiH kojim su propisane obaveze branioca na poduzimanje radnji u zastupanju branjenika jer nije dozvolio ulaganje zapisnika o saslušanju svjedoka kojeg je saslušao njegov branilac i čitanje takvog zapisnika, što je dozvoljeno tužilaštvu kod istog svjedoka (svjedok R.M.). Dalje, apelant naročito prigovara utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu povreda koje je zadobio oštećeni D.K. te ističe da osim iskaza samog oštećenog, ovaj navod ne potvrđuje nijedan svjedok optužbe sem njegove supruge B.K. i njenog brata D.V., a da nasuprot tome sud ne poklanja vjeru svjedocima apelantove odbrane uz apsurdno i logički neodrživo objašnjenje da su njihovi iskazi suprotni iskazu oštećenog. Apelant prigovara i na „apsolutnu pristrasnost“ u korist optužbe koja se ogleda u ocjeni dokaza kod prvostepenog suda a koju nastavlja Vrhovni sud, odbijanjem da prihvati iskaz svjedoka S.N., predsjednika Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika opštine Konjic, koji iskaz je apelantov branilac priložio uz žalbu. Apelant ističe da kršenje njegovog prava na odbranu, posebno dolazi do izražaja kod ocjene iskaza svjedoka optužbe, oštećenog D.K., B.K. i D.V., koje apelant analizira u apelaciji i ukazuje na razlike u tim iskazima ali na koje se, kako tvrdi, na glavnom pretresu, prvostepeni sud nije osvrnuo. Napominje da su zapisnici sa izjavama navedenih svjedoka bili predloženi uz optužnicu, ali ih postupajući tužilac u konačnici nije uvrstio u dokaze optužbe, niti je ove izjave, koje idu u prilog apelantu i objektivno dovode u sumnju teze optužbe u pogledu odlučnih činjenica. Slijedom toga, apelant smatra da sud nije mogao iz izvedenih dokaza zaključiti kakve su posljedice navodnog zlostavljanja oštećenog D.K. po svojoj težini bile, odnosno da li su bile takvog stepena koji je neophodno utvrditi da bi se mogle kvalifikovati radnjom izvršenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ. Budući da je do ovakve osude došlo, kakao apelant tvrdi, kao posljedica brojnih kršenja prava na pravično suđenje garantovanih Evropskom konvencijom, kao i nepoštovanja temeljnih načela i imperativnih odredaba ZKP FBiH i KZ FBiH, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odgoditi početak izdržavanja izrečene kazne zatvora do odluke Ustavnog suda o osnovanosti apelacije, budući da bi izdržavanjem kazne nastupile nepopravljive posljedice po apelanta.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i navodi da bi izvršenje osporene presude prije konačne odluke o apelaciji, dovelo do teških posljedica za apelanta, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze da je koristio mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman