Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5585/14 (M.A.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
  • Retroaktivna primjena zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5585/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5585/14, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. A. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 1 K 003359 14 Kžž od 18. septembra 2014. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine 1 1 K 003359 12 Kžk od 8. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. A. (u daljem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH) broj S 1 1 K 003359 14 Kžž od 18. septembra 2014. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine 1 1 K 003359 12 Kžk od 8. novembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH donio je Presudu S1 1 K 003359 08 Kri (veza X-KR-05/119) od 30. maja 2011. godine, kojom su B. L. i apelant oslobođeni od optužbe za izvršenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu: KZ), u vezi s članom 180 stav 1 KZ.

6. Sud BiH, Apelaciono vijeće, donio je Rješenje broj S1 1 K 003359 12 Krž 5 od 11. oktobra 2012. godine, uvažavanjem žalbe Tužilaštva, te je prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.

7. Sud BiH, Apelaciono odjeljenje, donio je Presudu S1 1 K 003359 12 Kžk od 8. novembra 2013. godine, kojom su B. L. (kao prvooptuženi) i apelant proglašeni krivim da su radnjama iz tač. 1, 2, 3, 4, 5 a), 5 b), 5 c), 5 d) i 5 e) izreke presude počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu: KZ) u vezi s članom 180 stav 1 KZ, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 22 godine.

8. Istom presudom optuženi su oslobođeni od optužbi za radnje opisane u tač. 5, 5 d), 6 g), 6 h), 6 i), čime bi počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ u vezi s članom 180 stav 1 KZ.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, izvedene dokaze, završne riječi Tužilaštva i odbrane. Zatim je razmotrio bitna obilježja bića krivičnog djela zločini protiv čovječnosti najprije analizirajući širok i/ili sistematičan napad. Pozivajući se na izjave svjedoka koji su opisali napad na nesrpsko stanovništvo na širem području opštine Ključ, Sud BiH je zaključio da je napad i po brojnosti žrtava i po opsežnosti imao karakter širokog. Sud BiH dalje opisuje dešavanja u opštini Ključ, te napade od strane TO i policije vojnih i paravojnih formacija koji su razoružavali nesrpsko stanovništvo, privodili, ograničili kretanja, pritvarali, a zatim i mučili, ubijali, granatirali naselja. Sud BiH navodi izjave svjedoka, utvrđenja iz presude MKSJ, te opisuje preuzimanje vlasti u Ključu od strane Srba. U vezi navedenog Sud BiH ukazuje na odluke o pripajanju Ključa Autonomnoj regiji Krajina (ARK), uvođenju novih srpskih oznaka umjesto dotadašnjih oznaka države i grada Ključa, otkazima nesrpskog stanovništva, a što su opisali svjedoci, a od 27. maja 1992. godine počinje „etničko čišćenje“ od srpske vojske i policije, hapšenje muškaraca muslimanske i hrvatske nacionalnosti o čemu su svjedoci dali saglasan iskaz u vezi hapšenja 21 Ključanina iz tačke 1 osuđujućeg dijela presude. Od toga dana počinju pozivi nesrpskom stanovništvu na javljanje u određenim mjestima, da ostavljaju otvorene kuće radi pretresa, te mnogi bivaju odvedeni u logor i ubijeni. Nadalje, svjedoci su opisali situaciji u i oko samog grada, u okolnim selima, povećanje vojske u gradu, paravojnih formacija, te napade na okolna sela. Sve navedeno po ocjeni suda ukazuje da je napad na području opštine Ključ bio širok, te da broj žrtava, mučenih, ubijenih, primoranih da napuste domove, takođe ukazuje na širinu ovog napada. Što se tiče sistematičnosti, a slijedom izjava saslušanih svjedoka, Sud BiH zaključuje da je napad slijedio određeni obrazac, karakterističan za područja na kojima se odvijao. Preuzimanje vlasti u opštini Ključ, koja postaje isključivo srpska, stvara se preduslov za realizaciju tog napada. Sud BiH navodi da najprije dolazi do naoružavanja srpskog stanovništva, novih uniformi, promjene obilježja na institucijama, propagandnim aktivnostima Radija Ključ, pretres nesrpskih kuća, do privođenja, premlaćivanja, nezakonitih zatvaranja i ubistava. Sud BiH je zaključio da osim što je bio širok napad je bio sistematičan, podrazumijevao je organizovanu prirodu djela nasilja vršenih po određenom obrascu prema muslimanskom i hrvatskom stanovništvu opštine Ključ i šire. Sud BiH nadalje zaključuje da je napad bio usmjeren na civilno stanovništvo, odnosno da su sva lica u momentu pritvaranja bili civili i uživala zaštitu zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija.

10. Sud BiH nadalje, pozivajući se na praksu MKSJ u vezi s psihičkim odnosom optuženih prema krivičnom djelu, navodi da se treba ograničiti na utvrđivanje namjere da se izvrši krivično djelo i svijesti o širem kontekstu unutar kojeg se krivično djelo događa. Dakle, potrebno je ne samo da je počinilac imao namjeru da počini krivično djelo ili djela u osnovi zločina, nego mora i znati da njegova djela ulaze u okvir niza rasprostranjenih ili sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, te da se njegova djela uklapaju u taj obrazac. Da su optuženi znali za napad, kao i da njihove radnje predstavljaju dio napada, drugostepeno vijeće je zaključilo posmatrajući taj aspekt svijesti s pozicija koje su optuženi obavljali u inkriminisanom periodu, kao i sa stajališta njihovih radnji preduzetih neposredno na terenu. Kada je riječ o apelantu, zaključak o tome da je isti bio svjestan napada, kao i da je postojao nexus između njegovih radnji i napada, odnosno da su njegove radnje bile dio napada, po ocjeni Suda BiH dokazane su na nesumnjiv način kroz činjenicu da je apelant od niza svjedoka prepoznat kao lice koje je vodilo vojsku kroz sela u kojima je pravljen masakr. Apelant kao bivši učitelj i lice rođeno na tom području je ne samo poznat u narodu i likom i glasom, nego i lice čije prisustvo narodu u prvi mah ulijeva sigurnost, dok kratko nakon toga ne postanu svjedoci zločina koju vojska koju predvodi čini. Sud BiH opisuje situacije u kojima svjedoci prepoznaju i opisuju apelanta. Nadalje, iako je apelant negirao svoje članstvo u Kriznom štabu opštine Ključ, takvu njegovu odbranu sud nije našao osnovanom. Naime, nasuprot apelantovom iskazu stoji niz dokaza Tužilaštva, koji istog direktno vežu s aktivnostima opštinskog kriznog štaba i potvrđuju njegovo članstvo u istom, iako ne u prvim danima djelovanja ovog tijela, nego nešto kasnije. Naime, upravo u vrijeme kada počinju aktivnosti „čišćenja terena" po širem području opštine Ključ, apelant je lice koje na sastancima kriznog štaba, zajedno sa K. V. i L. B. informiše o stanju i dešavanjima na terenu. U dokazu Tužilaštva – Prijedlogu organizacione šeme rada opštinskih organa u ratnim uslovima, navodi se među članovima kriznog štaba i apelant pod rednim brojem 4, koji je u krizni štab ušao u svojstvu komandanta odbrane grada. Apelaciono vijeće nije našlo osnovanom tezu odbrane da navedeno tijelo nije zaživjelo. Naime, dokazi potvrđuju da je komanda odbrane grada postojala i za komandanta je imenovan apelant. Naime, iz zapisnika sa sjednice Kriznog štaba SO Ključ od 3. juna 1992. godine proizlazi da apelant na sjednici kriznog štaba učestvuje upravo u svojstvu komandanta odbrane grada, a što po ocjeni Suda BiH negira tvrdnje odbrane o tome da navedeno tijelo nije zaživjelo. Takođe, svjedok odbrane iako negira funkcionisanje ovog organa, jer je njegovo svjedočenje po mišljenju Suda BiH u velikom dijelu usmjereno na pomoć optuženima, ali i izbjegavanje vlastite krivične odgovornosti s obzirom na to da je isti i sam bio član kriznog štaba, potvrđuje da je on apelanta predložio na poziciju komandanta odbrane grada. Svjedok M. ističe da planove odbrane grada, po zaduženjima u okviru štaba TO je trebao raditi načelnik, međutim njemu nije dopušteno da na tim planovima radi, nego je taj zadatak povjeren apelantu kojem je u tu svrhu osigurana i prostorija u zgradi Opštine. Sve to, po ocjeni Suda BiH, ne samo da ne ostavlja dvojbe da je apelant znao za napad, nego na nesumnjiv način upućuje da je svojim radnjama učestvovao u istom. Stoga je ispunjen i treći element za postojanje krivičnog djela da su optuženi znali za napad, da su njihove radnje bile dio napada, tačnije da je postojao nexus između njihovih radnji i napada.

11. Sud BiH dalje objašnjava „progon“ za koji su apelanti optuženi u okviru zločina protiv čovječnosti, te upućuje na definiciju progona iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ i značenje iz člana 172 stav 2 tačka g) KZ. Sud BiH se poziva i na praksu MKSJ pa ukazuje da progon predstavlja oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja, s namjerom i rezultatom kršenja osnovnih prava pojedinca, tačnije međunarodno pravo navedene osnove, rasnu, vjersku i političku, priznaje kao isključive osnove počinjenja progona kao zločina protiv čovječnosti. Sud BiH navodi da zločini za koje su optuženi proglašeni krivim nesumnjivo predstavljaju najgrublja kršenja osnovnih ljudskih prava i osnovnih sloboda, u suprotnosti s međunarodnim pravom, i po ocjeni Apelacionog vijeća počinjeni su s diskriminacionom namjerom na čiju prirodu kao takvu upućuje niz pojedinosti koje Sud BiH dalje navodi i obrazlaže (niz nezakonitih radnji suprotnih međunarodnom pravu određene su i preduzimane prema grupi građana samo zbog nacionalne pripadnosti – bez posla ostajali Hrvati i Muslimani, potvrde za kretanje za ove grupe, privođenje i premlaćivanje Hrvata i Muslimana, i drugo). Sud BiH nadalje navodi neophodnost da se utvrdi da su optuženi dijelili tu diskriminatorsku namjeru. Zaključak o diskriminacionoj namjeri optuženih proizlazi, po ocjeni Apelacionog vijeća, iz njihovog revnosnog sprovođenja zadataka, a kojima su prema funkcijama koje su obavljali zaduženi s ciljem sprovođenja politike zajedničkog plana, zasnovanog na strateškim ciljevima uspostavljenim na Skupštini srpskog naroda u BiH održanoj 12. maja 1995. godine, i to primarno prvog strateškog cilja – razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice. Sud BiH opisuje iz čega proizlazi apelantova diskriminatorska namjera, odnosno da je dijelio tu diskriminatorsku namjeru Sud BiH na nedvosmislen način utvrđuje kroz aktivnosti na terenu. Mještani vojsku identifikuju po apelantu, odnosno navode da je „M-ova vojska“ učestvovala u „čišćenju“ terena – muslimanskih sela, a ova namjera se naročito ispoljava u selu Prhovu kada apelant na predaju poziva „zelene beretke“ i prijeti ubistvom cijelog sela.

12. Dalje, Sud BiH navodi da je krivično djelo zločina protiv čovječnosti izvršeno nizom protivpravnih radnji, koje su opisane kroz supstrat optužnice i to ubistvom; deportacijom i prisilnim preseljenjem; zatvaranjem i drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode; drugim nečovječnim djelima slične prirode, protivpravnim odvođenjem u logore; napadom na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica, a taj napad je posljedovao smrću i napad ili bombardovanje bilo kojim sredstvima nebranjenih sela ili nastambi; oduzimanje prava na pravično i nepristrasno suđenje. Nadalje, Sud BiH je razmotrio individualnu krivičnu odgovornost optuženih u okviru udruženog zločinačkog poduhvata (u daljem tekstu: udruženi zločinački poduhvata ili UZP), te je našao da je Tužilaštvo van svake sumnje dokazalo da su optuženi kao učesnici UZP počinili krivično-pravne radnje činjenično popisane u osuđujućem dijelu presude, a kojima su se ostvarila bitna obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ u vezi s članom 180 stav 1 KZ. Sud BiH na stranicama presude (od 58-97) detaljno elaborira udruženi zločinački poduhvat, da je za konkretni slučaj relevantan prvi, osnovni tip, elemente osnovnog tipa UZP, te UZP u konkretnom slučaju (postojanje većeg broja lica, postojanje zajedničkog plana, te određenih neposrednih izvršioca koji čine pojedina krivična djela kojima se ostvaruje ta zajednička namjera (na stranici od 64 do 80), te učestvovanje apelanta u tome. Sud BiH je ukazao da je izvršenje pojedinačnih zločina dokazano, te samo objektivno učinjenje istih odbrane nisu osporavale. Takođe, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo na nesumnjiv način dokazalo da su obojica optuženih svojim radnjama dali svoj doprinos progonu civilnog muslimanskog i hrvatskog stanovništva opštine Ključ, te je taj doprinos bio usmjeren na realizaciju zajedničkog cilja stvaranja zasebne države bosanskih Srba, što ih čini odgovornim kao učesnike u UZP. Optuženi su djelujući sa svojih pozicija koje su obavljali, posjedujući svijest o sistemu progona i s namjerom da taj sistem pomažu, podržali taj sistem i svojim radnjama dali svoj doprinos realizaciji zajedničkog plana.

13. Sud BiH je u odnosu na apelantovo učestvovanje u zajedničkom planu naveo da nije sporno da apelant (što je i sam naveo) u aprilu 1992. godine odlazi na Sitnicu, te učestvuje u obuci mobilisanog bataljona TO. Apelant je naveo da je dolaskom na Sitnicu saznao da će biti formiran bataljon u sastavu 30. pješadijske divizije, te je postavljen za zamjenika komandanta, a što djelimično odgovara i dokazu T-196. Međutim, Sud BiH navodi da odbrane optuženih nastoje prikazati da bataljon koji je formiran nema veze s jedinicama TO, ali iz materijalnih dokaza sud na nesumnjiv način zaključuje da se radi o bataljonu koji je formiran od jedinica TO. Apelant je takođe naveo da je dužnost zamjenika bataljona obavljao do 12. maja ili pak čak 18. aprila 1992. godine, o čemu su svjedočili i svjedoci odbrane, ali Sud BiH je utvrdio da je prijedlog za njegovo imenovanje na novu funkciju upućen tek nakon 29. decembra 1993. godine. Sud je takođe, na osnovu dokaza Tužilaštva, utvrdio da je apelant vodio bataljon u čišćenje sela opštine Ključ. Apelant je takođe naveo da je bataljon dislociran 27. maja 1992. godine sa Sitnice, ali je negirao da mu je poznato na koje područje i s kojim zadatkom, što su posvjedočili svjedoci odbrane. Međutim, suprotno iskazima svjedoka odbrane Sud BiH ukazuje na iskaze svjedoka Tužilaštva koji su očevici strahota koja su pojedina sela opštine Ključ trpjela i koji su počinioce identifikovali kao „vojsku koju je vodio M. A.“. Osim izjava svjedoka koje je sud naveo, koji opisuju događaje (opisane u određenim tačkama samog dispozitiva osuđujućeg dijela presude) o apelantovom učešću u napadima na civilno muslimansko i hrvatsko stanovništvo opštine Ključ, svjedoče i zapisnici sa sjednica kriznog štaba kojima prisustvuje apelant, a najaktivnije upravo u danima kada je izvršen najintenzivniji napad na sela krajem maja i početkom juna 1992. godine. Sud BiH navodi da apelant na tačno navedenim sjednicama kriznog štaba informiše o dešavanjima na terenu, dnevnim aktivnostima, razbijanju neprijatelja, aktivnostima oko razoružanja, te Sud BiH konstatuje da apelant, s obzirom na njegovo prisustvo na terenu, nije mogao prisustvovati svim sjednicama kriznog štaba, ali one na kojima je prisustvovao i obavještavao o stanju i dešavanjima na terenu na nesumnjiv način potvrđuju njegovu involviranost u napad. Sud BiH je zaključio da je na apelantovoj strani ispunjen actus reus element za odgovornost po principu UZP, učešće u zajedničkom planu koji podrazumijeva izvršenje ili radnje doprinosa zajedničkom cilju nekog krivičnog djela. Sud BiH nalazi da je apelant svojim radnjama dao značajan doprinos progonu muslimanskog i hrvatskog stanovništva opštine Ključ koji je vršen u svrhu izvršenja zajedničkog cilja. U odnosu na mens rea (vinost) koju optuženi mora posjedovati da bi odgovarao za osnovni oblik UZP, a kako je utvrđeno u domaćoj i međunarodnoj praksi, a što podrazumijeva da optuženi mora imati namjeru za počinjenje krivičnog djela (koja je zajednička namjera svih izvršilaca) kao i namjeru da učestvuje u zajedničkom planu s ciljem njegovog ostvarenja, Sud BiH dalje navodi da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelant i prvooptuženi bili upoznati sa situacijom u ARK i u samom gradu Ključu i okolini, te da su dijelili namjeru za počinjenje krivičnog djela progona muslimanskog i hrvatskog stanovništva, kao zločina protiv čovječnosti, navodeći dokumente donijete na višim nivoima vlasti, u skladu s kojim postupa Opštinski odbor SDS-a, a poslije i Krizni štab, aktivnosti na uspostavljanju nove TO, te mobilizacije srpskog stanovništva u skladu s odlukama koje su donijete na višim nivoima vlasti (a što je Sud BiH prethodno detaljno naveo). Sud BiH navodi kako je okupljanje odreda TO na Sitnici u aprilu 1992. godine organizovano kao „vojna vježba“, ali sve dalje aktivnosti upućuju da je to bio samo paravan za dalje aktivnosti oko formiranja pješadijskog bataljona. Sud Bih navodi apelantov iskaz, te dokaza T-196, da je jedan takav bataljon i formiran, ali formiranje što je i razumljivo nije moglo biti završeno odjednom. Sud BiH opisuje proces formiranja bataljona, naoružavanje, premještanje. Od prvih dana formiranja bataljona apelant ulazi u njegov sastav, te nema dokaza da mijenja položaj i funkciju ni kada bataljon, formiranjem 17. lake pješadijske brigade, ulazi u njen sastav. U međuvremenu, taj formirani bataljon, tzv. Ključki bataljon, naoružava se naoružanjem TO. Apelant kao lice koje je od prvih dana mobilizacije na Sitnici bilo upoznato s ciljem mobilizacije, formiranjem pješadijskog bataljona, i lice koje od tih prvih dana formiranja bataljona ulazi u njegov starješinski sastav, nesumnjivo je moralo biti upoznato s razlogom njegovog formiranja, a koji je postao očigledan angažovanjem bataljona u napadima na šire područje opštine Ključ. Da je apelant posjedovao namjeru za progon muslimanskog i hrvatskog stanovništva opštine Ključ, potvrđuje na očigledan način činjenica da je on, u posljednjim danima maja, ali prije 27. maja 1992. godine, kada je počeo artiljerijski napad na sela Pudin Han i Velagići s platoa Brežčice, viđen da s ostalim pripadnicima bataljona prevlači artiljeriju upravo na taj plato s kojeg je artiljerijski napad izvršen. Vojska, a s njom i apelant s tog mjesta, kako to dalje potvrđuju izvedeni dokazi, odlazi putem kroz sela opštine Ključ, nastanjena pretežno ili u cijelosti muslimanskim stanovništvom, vrši pretres kuća, oduzimanje naoružanja, premlaćivanje, odvođenje određenog broja muškaraca kojima se gubi svaki trag, te pojedinačna, kao u Vukovom selu, ili grupna ubistva većeg broja mještana, kakav zločin se desio u Prhovu. Apelanta i na mnogim drugim mjestima kroz koja je vojska prošla mještani, koji su ga kao učitelja poznavali odranije, prepoznaju kao lice koje je vodilo vojsku. Sve te okolnosti, po ocjeni Suda BiH, ne dovode u pitanje zaključak da je apelant posjedovao namjeru za progon muslimanskog i hrvatskog stanovništva opštine Ključ. Iako je apelant negirao bilo kakvu vezu s kriznim štabom, kao i činjenicu da je u gradu Ključu zaživjela komanda odbrane grada i da je on bio na čelu iste, Sud BiH je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je navedeno tijelo (Komanda odbrane grada) funkcionisalo, a da je apelant djelovao i sjednicama kriznog štaba prisustvovao upravo u svojstvu komandanta komande odbrane grada. Sud BiH navodi da iz Prijedloga organizacione šeme rada opštinskih organa u ratnim uslovima, koji datira iz maja 1992. godine, proizlazi da je među članovima kriznog štaba naveden i apelant. Nadalje, akt 30. partizanske divizije od 31. maja 1992. godine, u kojem je sadržano naređenje za formiranje komande odbrane Ključa, između ostalog konstatuje da u sastav komandanta odbrane Ključa ulazi i komandant Štaba TO Ključ, odgovara sadržaju zapisnika sa sjednica Kriznog štaba opštine Ključ, kada je za komandanta odbrane grada predložen prvooptuženi. Međutim, već od 2. juna 1992. godine upravo u svojstvu komandanta odbrane grada se pojavljuje i na sjednicama kriznog štaba o stanju na terenu informiše apelant. Upravo zapisnik sa sjednice od 2. juna 1992. godine na nesumnjiv način potvrđuje da je navedeno tijelo zaživjelo, jer je apelant, u svojstvu komandanta odbrane grada, pred krizni štab iznio određena „organizacijska pitanja, formiranje jedinica, naoružanje...“, a komanda odbrane je od kriznog štaba dobila i određena zaduženja. Sud BiH takođe navodi da u toku juna 1992. godine apelant redovno kriznom štabu podnosio izvještaje s terena, učestvovao na sjednicama na kojima se raspravljalo o različitim pitanjima, a kakva su iseljavanja, zarobljavanja, razoružavanja muslimanskog stanovništva, imenovanje i razrješavanja s pozicija osnovnih sudova i suda za prekršaje, zabrana rada „ekstremnih organizacija“ SDA i MBO, uopšteno pitanja bezbjednosno-političke situacije i djelovanja na terenu, a što sve upućuje da je apelant bio saglasan s politikom Kriznog štaba opštine Ključ, koja je vođena po direktivama ARK i Skupštine srpskog naroda u BiH ( što je sve detaljno u presudi sud objasnio), te da je apelant dijelio namjeru da realizuju politiku progona iz prvog strateškog cilja (uklanjanje nesrpskog stanovništva). Cijeneći navedeno ovo vijeće je zaključilo da je apelant posjedovao potrebnu namjeru da izvrši zločin i da učestvuje u zajedničkom planu, s ciljem njegovog sprovođenja.

14. Nadalje, Sud Bih opisuje pojedinačne inkriminacije za koje su prvooptuženi i apelant proglašeni krivima na stranicama od 97 do 165 presude, te zaključuju da se u radnjama optuženih stiču svi elementi obilježja krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ u vezi s članom 180 stav 1 KZ, za koje ih je Sud BiH proglasio krivima.

15. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju primijenio KZ, dok su odbrane insistirale na primjeni preuzetog KZ SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Polazeći od člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i važećih odredbi KZ, Sud BiH je naveo da ratni zločini, uključujući i zločine protiv čovječnosti, kao djelo koje je stavljeno na teret optuženima u konkretnom slučaju, bez sumnje predstavljaju zločine i u skladu s odredbama međunarodnog prava, te se u navedenom smislu imaju podvesti pod „opšta načela međunarodnog prava", kako to propisuje član 4 a) KZ, odnosno „opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi", kako to propisuje član 7 stav 2 EKLJP, a uslijed čega je opravdana primjena KZ u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog, Sud BiH se pozvao na presudu Evropskog suda po aplikaciji Bobana Šimšića, koju je citirao u relevantnom dijelu. Sud BiH je donio odluku o kazni uz primjenu relevantnih odredbi KZ i pravila za odmjeravanje kazne, dajući svoje razloge za izrečenu kaznu apelantu od 22 godine.

16. Sud BiH donio je Presudu broj broj S1 1 K 003359 14 Kžž od 18. septembra 2014. godine, kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu, te je presudu Suda BiH od 8. novembra 2013. godine preinačio u dijelu odluke o kazni na način da je apelantu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ, u vezi s članom 180 stav 1 KZ, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

17. U obrazloženju presude Sud BiH navodi da je održao sjednicu trećestepenog vijeća, u skladu s odredbama člana 304 Zakona o krivičnom postupku ( u daljem tekstu: ZKP), te su stranke i branioci ukratko izložili žalbe i dali odgovore na iste. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora, u skladu s odredbom člana 306 ZKP, trećestepeno vijeće je donijelo odluku kao u izreci, iz sljedećih razloga:

18. U odnosu na žalbene navode o bitnim povredama iz člana 297 stav 1 tačka d) ZKP, apelant je isticao da je sud prihvatio sve dokaze i navode Tužilaštva, a ne prihvata ni jedan iskaz svjedoka (srpske nacionalnosti) koji je predložila odbrana, čime je povrijeđeno i pravo na apelantovu odbranu. Takođe, apelant ističe da sud UZP navodi mimo svih prihvatljivih standarda, a što je prema mišljenju odbrane nedopustivo jer je nedovoljno objašnjenje o navodima optužbe, od presudnog značaja za adekvatno omogućavanje optuženom da se koristi svojim pravom na pravično suđenje. Razmatrajući istaknuti žalbeni prigovor, trećestepeno vijeće je navelo da je pobijana presuda s jednakom pažnjom ispitala sve činjenice, ne ispustivši pritom iz vida ni jednu koja je bila važna za presuđenje. Stoga, žalbeni prigovor da izostaje ocjena dokaza odbrane, odnosno činjenica koje idu u apelantovu korist, ovo vijeće nalazi paušalnim i neosnovanim. Takođe, poštovan je princip pretpostavke nevinosti, zakonitosti i trećestepeno vijeće nalazi da su stranke imale jednak proceduralni položaj tokom suđenja, kao i jednak položaj prilikom iznošenja argumenata odbrane i optužbe. Apelant je imao mogućnost da se brani, da se izjasni i iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, tako da u konkretnom slučaju nije došlo do zloupotrebe prava koja pripadaju odbrani. Trećestepeno vijeće nalazi da činjenica da drugostepeno vijeće nije ocijenilo dokaze na način koji je odgovarao odbrani, ne čini pobijanu presudu manjkavom i nepotpunom, već jasnom i koncentrisanom na bitne elemente krivičnog djela za koje se optuženom i sudi. Takođe, činjenica da je drugostepeno vijeće našlo utvrđenim činjenice koje idu na apelantovu štetu, odnosno koje upućuju na zaključak o dokazanosti optužbe, sama po sebi nije osnov za zaključak o različitom tretmanu stranaka u postupku, niti znači da je drugostepeno vijeće a priori odbacilo sve iskaze svjedoka srpske nacionalnosti, kako to žalba tvrdi. Slijedom toga, trećestepeno vijeće nalazi da u obrazloženju pobijane presude nisu izostali iscrpni razlozi i obrazloženja koji dokazi su prihvaćeni, a koji ne, te da su zaključci suda zasnovani na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza, pojedinačno i u vezi s drugim sprovedenim dokazima. Nakon takve ocjene dokaza drugostepeno vijeće je sa sigurnošću utvrdilo da dokazi tužilaštva jasno ukazuju da je apelant svojim radnjama dao značajan doprinos progonu civilnog muslimanskog i hrvatskog stanovništva opštine Ključ, koji je vršen u svrhu izvršenja zajedničkog plana i cilja, te da je posjedovao potrebnu namjeru da izvrši zločin i da učestvuje u zajedničkom planu s ciljem njegovog sprovođenja, što dokazima odbrane nije dovedeno u pitanje. Drugostepeno vijeće je na osnovu činjeničnog opisa iz izmjenjene optužnice pravilno utvrdilo i zaključilo da je optuženi značajno doprinio izvršenju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i da taj doprinos ispunjava sve elemente potrebne za primjenu osnovnog tipa UZP.

19. U odnosu na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačke h) i j) ZKP, žalbom je ukazano da je drugostepeno vijeće znatno izmijenilo činjenični opis koji je naveden u izmijenjenoj optužnici, i to na strani 2 optužnice, pa je tako narušilo identitet optužnice, čime je optužba prekoračena i nije u potpunosti riješena. Trećestepeno vijeće se pozvalo na odredbu člana 280 stav 1 ZKP, te je upoređivanjem optužnice i presude utvrdilo da drugostepeno vijeće nije izmijenilo činjenični opis radnje krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret na način da je apelantu na teret stavilo veću kriminalnu količinu od one iz optužnice, već je samo preciziralo činjenični opis iz optužnice nakon okončanja dokaznog postupka. Nadalje, drugostepeno vijeće je u pobijanoj presudi donijelo odluku o svakoj tački optužbe koja je optuženim stavljena na teret.

20. Sud BiH je ispitao apelantovu žalbu u odnosu na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 297, stav 1 tačka k) ZKP BiH, odnosno žalbeni navod da je presuda protivrječna sama sebi i datim razlozima, i nerazumljiva, jer sud apelanta u isto vrijeme proglašava krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ BiH u vezi s članom 180 stav 1 KZ BiH, a zatim ga i u istoj presudi za isto krivično djelo oslobađa od optužbe. Trećestepeno vijeće ukazuje da je apelant oslobođen za krivično djelo zločini protiv čovječnosti u dijelu krivičnopravnih radnji za koje je sud našao da nisu dokazane (radnje iz tački 5, 6 d), 6 g), 6 h), 6 i), 7 optužnice), a osudio ga za radnje koje je našao dokazanim o čemu je drugostepeno vijeće dalo adekvatnu i dostatnu argumentaciju u pobijanoj presudi, čime se ukazuje neosnovanim i ovaj žalbeni prigovor odbrane.

21. U odnosu na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 2 ZKP BiH, trećestepeno vijeće je našlo da je odbrana u svojoj žalbi davala zajedničko obrazloženje za različite žalbene prigovore, zbog čega trećestepeno vijeće nije bilo u mogućnosti da u žalbi izdvoji navode u pogledu povrede člana 297 stav 2 ZKP BiH, iako je ukratko dalo razloge zašto smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do navedene povrede, te je i ovaj prigovor odbio kao neosnovan.

22. U odnosu na žalbe da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, Sud BiH se najprije pozvao na standarde koji se trebaju primijeniti prilikom ispitivanja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Trećestepeno vijeće je ispitalo apelantovu žalbu, koji je naveo da je pobijana presuda drugostepenog vijeća u cijelosti pogrešno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje, te je Sud BiH naveo navode iz žalbe u tač. 131 do 163 presude.

23. Trećestepeno vijeće ne nalazi osnovanim žalbene prigovore odbrane da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u pobijanoj presudi u odnosu na apelanta. Po ocjeni ovog vijeća, drugostepeno vijeće je pravilno ocijenilo iskaze svjedoka i materijalne dokaze koji su ukazivali na apelantovu krivicu, dajući pri tome detaljno obrazloženje za svoje tvrdnje. Trećestepeno vijeće cijeni kao valjane i prihvatljive razloge navedene u obrazloženju drugostepene presude, jer je ista donesena nakon pravilno i zakonito sprovedenog postupka, a u njenom obrazloženju su potpuno i određeno izložene kako nesporne činjenice, tako i razlozi iz kojih su sporne činjenice uzete dokazanim, te data valjana ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, dok izneseni žalbeni prigovori nisu dostatni da bi se osporilo ovako pravilno i potpuno činjenično utvrđenje. Iznesenim argumentima žalba, prema mišljenju trećestepenog vijeća, nije dovela u ozbiljnu sumnju činjenična utvrđenja pobijane presude, nego je praktično, kroz žalbene navode, samo izrazila vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, što ukazuje na neosnovanost istih. U pobijanoj presudi je pravilno utvrđeno da su se predmetni događaji nesporno desili, te se drugostepeno vijeće na osnovu dokaza izvedenih na pretresu prvenstveno i detaljno bavilo pitanjem uloge i radnji optuženih u tim događajima i njihovom sviješću u vezi s tim događajima. Neosnovano se u žalbi osporava postojanje širokog i sistematičnog napada kao bitnog obilježja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, s obzirom na to da izvedeni dokazi jasno ukazuju da je u periodu od aprila do kraja juna 1992. godine, na području opštine Ključ, postojao širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog muslimanskog i hrvatskog stanovništva te opštine po određenom obrascu, dakle sistematičan, što je utvrđeno kroz dokaze Tužilaštva. Takođe, žalba nije dovela u pitanje ni protivzakonitost apelantovih radnji, a navode odbrane da uspostavljanje javnog reda i mira od policije i traženje od građana da izvršavaju svoje obaveze prema državi ne predstavlja širok i sistematičan napad na pripadnike drugih nacionalnosti, trećestepeno vijeće nalazi neosnovanim i ničim potkrijepljenim za šta daje obrazloženje. Sud BiH smatra netačnim žalbene navode da pobijana presuda zaključke o širokom i sistematičnom napadu izvodi iz iskaza saslušanih svjedoka, uglavnom bošnjačke nacionalnosti, od kojih većina radi u inostranstvu i samim tim po mišljenju odbrane nisu pouzdani da svjedoče na te okolnosti. Ovo iz razloga što iz podataka u spisu i obrazloženja jasno proizlazi da je drugostepeno vijeće navedene zaključke izvelo na osnovu iskaza svjedoka koji su u proljeće 1992. godine bili nastanjeni u gradu Ključu i u njegovoj okolini, koji su na jednoobrazan način, u toku pretresa, opisali situaciju koja se dešavala na području opštine Ključ. Sud BiH navodi da u pobijanoj presudi nije zanemareno stručno mišljenje vojnog eksperta vezano za širok i sistematičan napad na području opštine Ključ, ali mu drugostepeno vijeće, cijeneći navedeno stručno mišljenje u vezi s drugim sprovedenim dokazima, nije dalo značaj koji je očekivala apelantova odbrana. Sud BiH navodi da je apelant u žalbi osporavao znanje za širok i sistematičan napad. Drugostepeno vijeće je utvrdilo da su optuženi znali za napad, kao i da njihove radnje predstavljaju dio napada, posmatrajući taj aspekt svijesti kako sa stajališta pozicija koje su u inkriminisanom periodu optuženi obavljali, tako i sa stajališta njihovih radnji koje su preduzimali na terenu. Trećestepeno vijeće je analiziralo žalbene navode odbrane koji se odnose na položaj optuženog u „organima civilne i vojne vlasti". Trećestepeni sud ukazuje na apelantov iskaz, ali i suprotstavljene mu dokaze Tužilaštva, te zaključuje da drugostepena presuda pravilno navodi aktivnosti oko „čišćenja terena“, prisustvo apelanta sjednicama kriznog štaba, referisanje, materijalne dokaze kao i izjave svjedoka koji to potkrjepljuju. Prema ocjeni trećestepenog vijeća sve navedeno ne ostavlja dilemu da je apelant (ne samo) znao za napad, već upućuje na zaključak da je i značajno doprinio istom. Trećestepeno vijeće je ispitalo apelantov navod kojim negira vezu s kriznim štabom i funkcionisanje komande odbrane grada, te je zaključilo da je drugostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza došao da zaključka u presudi, na osnovu događaja iz juna 1992. godine u kojima je apelant učestvovao. Trećestepeno vijeće žalbeni prigovor koji se odnosi na formiranje bataljona nalazi neosnovanim, iz razloga što je apelant kao lice koje je od prvih dana mobilizacije na Sitnici bilo upoznato s ciljem te mobilizacije, formiranjem pješadijskog bataljona, te kao lice koje od tih prvih dana formiranja bataljona ulazi u njegov starješinski sastav, nesumnjivo je moralo biti upoznato s razlogom njegovog formiranja. Razlog je postao očigledan angažovanjem bataljona u napadima na nesrpske civile šireg područja opštine Ključ. U tom smislu trećestepeno vijeće prihvata zaključke pobijane presude, utvrđenja oko formiranja bataljona od jedinica TO, te navodi da žalba nije dala konkretne razloge koji bi ove zaključke doveli u sumnju. Ispitujući i žalbeni navod u vezi s vremenom do kada je apelant obavljao dužnost zamjenika komandanta bataljona, trećestepeno vijeće, opet ukazujući na apelantov iskaz kao i ostale sprovedene dokaze, zaključuje da je drugostepeni sud došao do pravilnih zaključaka, a žalba samo paušalno pobija navedena činjenična utvrđenja iznoseći svoje viđenje događaja. Trećestepeno vijeće se osvrnulo na navod o pogrešnoj ocjeni iskaza svjedoka C. P., prihvatajući argumentaciju drugostepenog suda u vezi s iskazom navedenog svjedoka kome su suprotstavljeni jaki materijalni dokazi Tužilaštva.

24. Cijeneći sve navedeno u kontekstu žalbenih navoda koji se odnose na apelantovo učešće u UZP, trećestepeno vijeće zaključuje da je na apelantovoj strani ispunjen actus reus element za odgovornost po principu UZP – učešće u zajedničkom planu, koji podrazumijeva izvršenje ili radnje doprinosa zajedničkom cilju nekog krivičnog djela. Prema mišljenju trećestepenog suda, drugostepeno vijeće je pravilno zaključilo da je apelant svojim radnjama dao značajan doprinos progonu civilnog muslimanskog i hrvatskog stanovništva opštine Ključ, koji je vršen u svrhu izvršenja zajedničkog cilja, a koji zaključak kao pravilan i zasnovan na dokaznoj građi prihvata i trećestepeno vijeće. U vezi žalbenih navoda koji osporavaju učešće apelanta u UZP, trećestepeni sud je ukazao na paragraf 160 pobijane presude, koji je citirao. Dakle, nije potrebno, kako to neosnovano apelant navodi u žalbi, da optuženi samostalno, lično izvrši određeno krivično djelo, nego on odgovara za djela drugih koja su izvršena s ciljem sprovođenja „zločinačkog plana“, zbog čega su nebitni apelantovi navodi da on lično nije počinio ni jedno ubistvo, mučenje i slično. Trećestepeno vijeće nalazi da ne stoje ni tvrdnje žalbe da optužnica u sebi ne sadrži elemente UZP da bi drugostepeno vijeće moglo na pouzdan način utvrditi o kojem obliku UZP se u konkretnom slučaju radi. Naime, u pobijanoj presudi je pravilno definisan osnovni tip UZP, koji je primijenjen na konkretan slučaj, te se sud pozvao na paragraf 165 osporene presude, kao i ocijenio neprihvatljivim navode iz žalbe vezano za broj i identitet lica koja su se nalazila u UZP po utvrđenju pobijane presude, ukazujući na tačku 167 pobijane presude. Dakle, ispitujući apelantove žalbene navode u ovom djelu trećestepeno vijeće je zaključilo da je drugostepeno vijeće, na osnovu sprovedenih dokaza, na pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice, na osnovu kojih je došlo do zaključka da se u apelantovim radnjama, pobliže opisanim u izreci pobijane presude, stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ BiH, u vezi s članom 180 stav 1 KZ BiH, a koji zaključak nije doveden u sumnju žalbenim prigovorima. Trećestepeno vijeće nalazi pravilnim utvrđenja pobijane presude da je Tužilaštvo na nesumnjiv način dokazalo da su obojica optuženih svojim radnjama dali svoj veoma značajan doprinos progonu muslimanskog i hrvatskog stanovništva opštine Ključ, te da je taj njihov doprinos bio usmjeren na realizaciju zajedničkog cilja, stvaranja etnički čistih teritorija zasebne države bosanskih Srba, što ih čini odgovornim kao učesnike u UZP. Naime, obojica optuženih su, djelujući s pozicija koje su obavljali posjedujući svijest o sistemu progona i s namjerom da se taj sistem pomaže, podržali taj sistem, te svojim radnjama dali doprinos realizaciji zajedničkog plana. Slijedom navedenog, nesumnjivo je rasvijetljena uloga optuženih u izvršenju krivičnog djela, kao i njihov značajan doprinos za osnovni oblik UZP.

25. U odnosu na navod žalbe da je došlo do pogrešne primjene zakona, apelantova odbrana je navela da je apelaciono vijeće pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje, te da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenilo odredbe KZ. Nadalje, u žalbi se navodi da odbrane u gotovo svim predmetima ratnih zločina zahtijevaju primjenu materijalnog prava koje je bilo na snazi u vrijeme kada je predmetni optuženi navodno činio djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Prema navodima odbrane, očito je da je preuzeti KZ SFRJ blaži zakon.

26. Trećestepeno vijeće je razmotrilo pitanje koji je krivični zakon povoljniji za optužene i koji je trabalo primijeniti (preuzeti KZ SFRJ iz 1976. ili KZ BiH iz 2003. godine), te je našlo da je pobijana presuda pravilno i detaljno analizirala sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i relevantne propise, te je u skladu s tim drugostepeno vijeće došlo do pravilnog zaključka da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe KZ (Bosne i Hercegovine) iz 2003. godine i pored toga što isti nije važio u vrijeme učinjenja djela, nego je stupio na snagu znatno kasnije – 2003. godine, te važio u vrijeme suđenja. U vezi s tim, drugostepeno vijeće je dalo jasne i konkretne razloge koje je i trećestepeno vijeće ocijenilo valjanim i prihvatilo, pozivajući se na stav drugostepenog vijeća i na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Osim toga, vijeće je našlo neosnovanim poređenje ovog predmeta s drugim predmetima koji se vode pred Sudom BiH, za drugo krivično djelo.

27. Trećestepeno vijeće je dalo odgovor i na navod žalbe zbog primjene koncepta UZP, nalazeći da je UZP duboko ukorijenjen, kako u praksi MKSJ, tako i domaćoj, te njegova primjena nije novitet koji se primjenjuje na štetu optuženih u ovom krivičnom postupku, nego predstavlja realnost u sudskoj praksi. Dati stav u drugostepenoj presudi o primjeni UZP u cijelosti je prihvatilo i trećestepeno vijeće. Nasuprot žalbenim navodima odbrane, trećestepeno vijeće na kraju ističe da je Tužilaštvo dokazalo postojanje udruženog zločinačkog poduhvata kao načina izvršenja krivičnog djela, odnosno njegove elemente koji se odnose na učešće više lica, postojanje zajedničkog cilja, te značajan doprinos svakog od optuženih u realizaciji tog zajedničkog cilja. Razmatrajući žalbeni prigovor kojim se ukazuje da je drugostepeno vijeće pogrešno utvrdilo odlučne činjenice i pogrešno primijenilo materijalni zakon, trećestepeno vijeće je zaključilo da pobijana presuda sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama i uzima u obzir sve relevantne dokaze koji su predstavljali osnov za pobijanu odluku, te da je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjen materijalni zakon.

28. U odnosu na odluku o kazni, apelant se žalio da mu je kazna previsoko odmjerena. Ovo tim prije, što odbrana smatra da pobijana presuda ne cijeni niz olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani. Razmatrajući odluku o krivičnopravnoj sankciji u okviru istaknutih žalbenih navoda, trećestepeno vijeće je utvrdilo da je drugostepeno vijeće razmotrilo sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, uključujući i sve okolnosti na koje žalba ukazuje, te imalo u vidu sve subjektivne i objektivne faktore koji se odnose na krivično djelo i njegovog počinioca, kako to i nalaže odredba člana 48 KZ BiH, koje dalje obrazlaže. Prema mišljenju trećestepenog suda, iako je cijenio dob optuženih, činjenici da apelant ima 68 godina drugostepeni sud nije dao dovoljno značaja prilikom odmjeravanja kazne, te je žalbe u tom dijelu uvažio i apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, kojom se može postići svrha kažnjavanja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant najprije vidu u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno KZ (Bosne i Hercegovine) koji je za apelanta teži i nije važio u vrijeme u kojem se događaj desio. Da se radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava upućuje i činjenica da je apelant prvostepenom presudom oslobođen. Apelant dalje navodi da je drugostepeno vijeće na bazi istih činjenica apelanta osudilo na kaznu zatvora od 22 godine, bez ijednog novog dokaza samo zato što su se „dosjetili“ da apelantove radnje podvedu pod „famozni“ udruženi zločinački poduhvat i širok i sistematski napad. Apelant navodi da je sve inkriminisano vrijeme vojno lice, s vojnim zadacima i dužnostima, a optužnica ga tereti (a osuđujuće presude prihvataju) da njegove civilne funkcije kao istaknutog člana SDS-a, člana Kriznog štaba, komandanta odbrane grada, člana Ratnog predsjedništva, predstavljaju radnje udruženog zločinačkog poduhvata i širokog i sistematskog napada, iako nijedna od tih radnji ni funkcija nije dokazana u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

30. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je prigovore koje navodi u apelaciji apelant iznosio tokom postupka, u kojem su ispoštovana sva apelantova prava, pa je apelacija neosnovana.

31. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je u konkretnom slučaju uz poštovanje odredbi ZKP, kao i standarda Evropske konvencije, pravilno primijenjen KZ, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, te navodi da apelant za UZP i širok i sistematičan napad daje svoje viđenje, zbog čega je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

32. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi: Vremensko važenje Krivičnog zakona Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.

Individualna krivična odgovornost Član 180.

(1) Osoba koja planira, pokrene, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177.

(Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, individualno je odgovorna za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg okrivljenog, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivične odgovornosti niti utiče na ublažavanje kazne.

Izmjenama zakona iz 2010. godine navedeni član 180 je pretrpio sljedeće izmjene:

Član 67.

Naziv člana 180. mijenja se i glasi: "Individualna i komandna odgovornost".

U stavu (1) u prvoj rečenici riječ "pokrene" briše se, a riječi:

"individualno je odgovorna" zamjenjuju se riječima: "kriva je", riječi: "bilo kojeg okrivljenog" zamjenjuju se riječima: "bilo kojeg lica", a riječi: "krivične odgovornosti" zamjenjuju se riječju "krivice".

VI.Dopustivost

33. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 22. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

40. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.

41. Apelant je u apelaciji ukazao da mu je povrijeđeno materijalno i procesno pravo, ali sam sadržaj apelacije upućuje da apelant osporava način na koji je sud utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud prije svega ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud prije svega zapaža da apelant u apelaciji u suštini ponavlja navod koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Pritom apelant smatra da je pravilna odluka kojom je oslobođen, te očigledno problematizuje način na koji je utvrđena njegova krivična odgovornost u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava, dokaza koje su sproveli i načina kako su došli do svojih zaključaka. Osim generalnog apelantovog nezadovoljstva (koje je čak veoma uopšteno) osporenim presudama, u njihovom obrazloženju kao i načinu na koji je sproveden cjelokupni postupak Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti bilo šta ukazuje da je u postupku protiv apelanta došlo do kršenja standarda prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su drugostepena i trećestepena presuda veoma veliku pažnju posvetile elaboriranju udruženog zločinačkog poduhvata, primjeni u teoriji i praksi, elemenata, kao i apelantovog učešća, o čemu su dati razlozi koje apelant paušalno pobija u apelaciji, navodeći da presude ne ukazuju jasno na konkretne radnje koje je on preduzimao. Suprotno apelantovim navodima Ustavni sud primjećuje da je obrazloženje drugostepene presude u odnosu na radnje apelanta, jasno, određeno i konkretizovano. Ustavni sud primjećuje da je i trećestepeni sud ispitujući apelantovu žalbu kojom je takođe problematizovao UZP i njegovo učešće u UZP, njegove radnje, svijest, volju i ostalo, dao jasno obrazloženje na sve navode. Trećestepeno vijeće je nakon ispitivanja žalbe i apelantovih navoda utvrdilo da je drugostepena odluka pravilna i da je Tužilaštvo dokazalo da su optuženi, dakle i apelant, dali svoj veoma značajan doprinos progonu muslimanskog i hrvatskog stanovništva opštine Ključ, te da je doprinos bio usmjeren na realizaciju zajedničkog cilja, što ih čini odgovornim kao učesnike u UZP, pri tome djelujući s pozicija koje su obavljali u relevantno vrijeme, posjedujući svijest o sistemu progona i s namjerom da taj sistem podrže, podržali taj sistem i dali svoj doprinos realizaciji zajedničkog plana, te je slijedom navedenog nesumnjivo rasvijetljena apelantova uloga. Očigledno je da je apelant nezadovoljan konačnim ishodom postupka, ali kako je naveo redovni sud sama ta činjenica ni na koji način ne ukazuje da je na bilo koji način u postupku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, odnosno da je materijalno i procesno pravo pogrešno primijenjeno samo zbog činjenice da je utvrđena apelantova krivična odgovornost.

43. Stoga Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, kada su obrazloženja osporenih presuda jasna i rezultat postupka u kojem je apelant uživao sve garancije pravičnog suđenja, te ništa ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni ni procesnog ni materijalnog prava.

44. Iako je apelant problematizovao primjenu KZ iz 2003. godine u okviru povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud će posebno ispitati ovaj navod u okviru garancija iz člana 7 Evropske konvencije, jer apelant tvrdi da je primijenjen zakon koji je za njega nepovoljniji.

b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona

45. Dakle, iako u apelaciji nije eksplicitno navedeno navodi apelacije upućuju na povredu prava iz člana 7 Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZ, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, koji je povoljniji za apelanta.

46. Član 7 Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjena smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.

47. U vezi s apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZ u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka, počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije, jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi npr., odluke broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, takođe dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine), koji je takođe razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7 Evropske konvencije.

48. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8- 13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani.

49. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZ, a radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u aprilu do juna 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da primjena KZ iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7 Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.

50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da je apelantova krivična odgovornost rezultat postupka u kojem je apelant imao sva prava predviđena standardima pravičnog suđenja, te ništa ne ukazuje da je procesno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, odnosno da su činjenice proizvoljno utvrđene.

52. Ustavni sud takođe zaključuje da nema kršenja člana 7 Evropske konvencije kada je primijenjen KZ kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje, iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela, jer stav 2 člana 7 Evropske konvencije odnosno član 4 a KZ dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije.

53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5585/14 (M.A.) | Sudska praksa | Aktio