Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4166/14 (G. R.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uporedive situacije
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 26
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 26
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4166/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4166/14, rješavajući apelaciju Gorana Rubila, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. svibnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Gorana Rubila podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 029992 13 Rev od 22. svibnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Rubil (u daljnjem tekstu: apelant) iz Slavonskog Broda, kojeg zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnio je 11. rujna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 029992 13 Rev od 22. svibnja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine koju je u postupku zastupalo Federalno pravobraniteljstvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. prosinca 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. prosinca 2016. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 029992 12 Rs od 3. svibnja 2013. godine tuženoj je naloženo da apelantu u nadležni Fond mirovinskog i invalidskog osiguranja uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem za razdoblja kako je bliže označeno u izreci presude, uz obračun tih iznosa prema važećim materijalnim propisima, te da se cijeli iznos uplati na račun nadležnog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja kod Uni Credit bank s naznakom uplate doprinosa za apelanta na način kako je bliže određeno u izreci prvostupanjske presude. Tužena je obvezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM.
6. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je apelant s „Ministarstvom obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne“ zaključio ugovor o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga 23. siječnja 1995. godine na vrijeme od tri godine, a koji su potpisale ugovorne strane i koji je ovjeren pečatom „Ministarstva obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosna“ (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Istaknuto je da je člankom 8. tog ugovora određeno da se ugovor zaključuje na tri godine, a ako nijedna od ugovornih strana prije isteka tog roka ne zatraži raskid ugovora smatrat će se da je ugovor produljen na naredne tri godine. Prema podacima Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 22. veljače 2012. godine, apelantu je izvršena uplata osnovnog i dodatnog osiguranja za razdoblje od 23. siječnja 1995. do 31. prosinca 1995. godine, a za razdoblje od 1. siječnja 1996. do 31. prosinca 1998. godine izvršena je uplata samo osnovnog osiguranja, a ne i dodatnih doprinosa.
7. Općinski sud je naveo da je odredbom članka 5. predmetnog ugovora od 23. siječnja 1995. godine regulirano da pripadniku profesionalne postrojbe, tj. apelantu „Ministarstvo“ jamči i osigurava, između ostalog, i beneficirani mirovinski staž, i to za rad u miru s uvećanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci. Stoga, prema mišljenju prvostupanjskog suda, za sporno razdoblje (od 1. siječnja 1996. do 31. prosinca 2008. godine) apelantu pripada beneficirani radni staž. Zbog toga je prvostupanjski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev uz primjenu odredbi čl. 82. stavak 4. i 93. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju.
8. Protiv prvostupanjske presude tužena je podnijela priziv koji je Kantonalni sud odbio Presudom broj 25 0 Rs 029992 13 Rsž od 10. srpnja 2013. godine.
9. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je obvezao tuženu izvršiti uplatu dodatnog doprinosa na ime apelanta, a u korist Federalnog zavoda MIO Mostar u spornom razdoblju budući da je nesporno utvrđeno da tužena za apelanta nije uplaćivala dodatni doprinos u spornom razdoblju u kojem je suprotno stavu priziva apelant kod tužene bio u radnom odnosu.
10. Nadalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da pravo na dodatne doprinose apelant ima na temelju predmetnog ugovora kojim mu je navedeno pravo priznato, a koji nije derogiran, te da on ne može snositi posljedice zbog toga što nadležni organi tužene nisu donijeli akte na temelju kojih bi to pravo apelant ostvarivao.
11. Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 25 0 Rs 029992 13 Rev od 22. svibnja 2014. godine uvažio, obje nižestupanjske presude preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju.
12. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da apelant svoje pravo na potraživanje isplate iz osnova uvećanog staža osiguranja temelji na ugovoru o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga „Hrvatske Republike Herceg-Bosna“ od 23. siječnja 1995. godine. Ukazano je da je u odredbi članka 5. stavak 1. alineja četvrta predmetnog ugovora propisano da pripadniku profesionalne postrojbe „Ministarstvo“ jamči i osigurava beneficirani mirovinski staž, i to za rad u miru mirovinski staž sa uvećanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada. Dalje je odredbom članka 8. predmetnog ugovora izričito navedeno da je ovaj ugovor zaključen na rok od tri godine, a ako nijedna od ugovornih strana 30 dana prije isteka ovog roka ne zatraži raskid ugovora smatrat će se da je ugovor produljen za naredne tri godine.
13. Navedeno je da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora od 23. siječnja 1995. godine staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem bio reguliran odredbama čl. od 90. do 97. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji se primjenjivao po osnovi Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni. Ukazano je da je odredbom članka 90. navedenog zakona propisano da se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem onom vojnom osiguraniku koji obnaša dužnost na naročito teškim i za zdravlje štetnim poslovima i zadacima, odnosno na poslovima i zadacima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne može uspješno obnašati svoju dužnost, odnosno djelatnost, pri čemu stupanj uvećanja staža osiguranja ovisi o težini i štetnosti rada, odnosno o prirodi posla.
14. Dalje je navedeno da je drugostupanjski sud pravilno primijetio da pitanje staža vojnih osiguranika sa uvećanim trajanjem nije bilo regulirano ni Zakonom o obrani FBiH iz 1996. godine, niti Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH iz 1998. godine (koji se na temelju odredbe članka 168. stavak 4. tog zakona primjenjivao i na pripadnike oružanih snaga), odnosno da sve do 2006. godine pripadnici Vojske FBiH nisu imali pravo na uvećani staž po osnovi MIO.
15. Istaknuto je da je nakon zaključenja predmetnog ugovora od 23. siječnja 1995. godine na snagu stupio novi Zakon o obrani FBiH kojim je izvršena integracija Vojske FBiH (članak 1. u svezi sa člankom 223. Zakona o obrani FBiH). Ukazano je da je odredbom članka 208. navedenog zakona propisano da se službenicima i djelatnicima Ministarstva obrane koji obnašaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima (stavak prvi), pri čemu poslove iz stavka prvog ovog članka, visinu uvećanja staža osiguranja, način uplate doprinosa za taj staž određuje Vlada Federacije BiH na prijedlog ministra obrane. Odredbom članka 220. istog zakona propisana je obveza za sva tijela Federacije, pa tako i za Ministarstvo obrane, da usklade svoje propise sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
16. Prema mišljenju Vrhovnog suda, radi pravilnog razjašnjenja ovog spora prethodno je bilo potrebno dati odgovor na pitanje je li se u konkretnom slučaju radilo o apelantovom stečenom pravu, kako se to navodi u razlozima nižestupanjskih presuda. Ovo zbog toga što u slučaju kada govorimo o stečenim pravima, pravni subjekt se već nalazi u određenoj pravnoj situaciji i ona se respektiraju onako kako su stečena, pa se, u pravilu, zabranjuje retroaktivna primjena zakona, ali i drugih propisa.
17. Istaknuto je da načelo izvjesnosti odnosno pravne sigurnosti zahtijeva da novi zakon ne može povrijediti zaključeni ugovor i stečeno pravo. U pravnoj teoriji stečeno pravo je ono subjektivno pravo određene osobe koje je nastalo u ranijem pravnom poretku, koje se zamjenjuje novim po kome to pravo ne bi moglo nastati. U konkretnom slučaju zaključak nižestupanjskog suda o postojanju stečenog prava se ne može prihvatiti pravilnim jer tužena nije bila u obvezi izvršiti neku obvezu svoje pravne prednice, koju ni ona sama nije započela izvršavati, a koja rješenjem nadležnog ministra posebnim aktom nije priznata apelantu. Navedeno iz razloga što sudska praksa i pravna teorija respektiraju samo ona prava ako su stečena do dana promjene, pa se faktički ova prava, u pravilu, štite primjenom načela legitimnog očekivanja, koje se prvenstveno javlja u kontekstu neriješenih pravnih situacija. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, ako je određeno pravo stečeno, njega, u pravilu, neće biti potrebno štititi primjenom načela legitimnog očekivanja, koje mora biti razumno i ne smije poslužiti nekom špekulativnom cilju pravnog subjekta.
18. Po shvaćanju Vrhovnog suda, apelantovo pravo na uplatu dodatnih doprinosa nije stečeno pravo jer ovo pravo tužitelj nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama „HVHB-HVO“, pa stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske FBiH, njemu, kao pripadniku hrvatske komponente (HVO), biti isplaćivani dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije RBiH), ovi doprinosi ne pripadaju, što bi bilo suprotno odredbi članka 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH koji se u skladu sa odredbom članka 168. stavak 4. primjenjivao i na pripadnike Vojske Federacije BiH, a i izravno u suprotnosti sa člankom 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
19. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant pravo na staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem nije stekao na način i pod uvjetima propisanim zakonskim odredbama. Ovo iz razloga što nositelj osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama citiranih zakona utvrdio da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan za dužnosti i zadatke koje je obavljao apelant, niti je nakon toga doneseno rješenje o utvrđivanju prava na staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem. Stoga se može zaključiti da odredba članka 5. stavak 1. alineja 4. predmetnog ugovora nema svoje materijalno pravno utemeljenje u odredbama tada važećeg zakona, pa je ništava u smislu odredbe članka 103. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 105. stavak 1. važećeg Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ukazano je da je iz navedenih razloga Vrhovni sud, primjenom odredbe članka 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), usvojio reviziju tužene.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Upućuje na odluke Ustavnog suda br. AP 301/04 i AP 2587/05 u kojima je Ustavni sud našao kršenje prava na pravično suđenje zbog propusta javne vlasti da donese odgovarajuće propise. Navodi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je apelant zaključio ugovor s Federacijom BiH, Federalnim ministarstvom obrane. Smatra da je diskriminiran u odnosu na pripadnike Armije BiH, kao i pripadnike vojske Republike Srpske kojima je entitet Republika Srpska za iste poslove uplatio beneficirani staž osiguranja. Ukazuje na nejednak tretman parničnih stranaka na način da se u postupku pruža zaštita državnom organu. Smatra da je povrijeđeno i pravo na jednakost pred zakonom. Navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede pravne sigurnosti jer je pravomoćnim i konačnim presudama Kantonalnog suda usvojen tužbeni zahtjev drugog tužitelja.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju svoje odluke, te da, suprotno apelantovim navodima, osporenom odlukom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju MIO vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 74/87 i 20/89) primjenjivao se na temelju uredbe kao republički zakon („Službeni list RBiH“ broj 2/92), a u relevantnom dijelu glasi:
Član 90.
Vojnom osiguraniku koji obavlja dužnost na naročito teškim i za zdravlje štetnim poslovima i zadacima, odnosno na poslovima i zadacima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne može uspješno da obavlja svoju dužnost, odnosno djelatnost, staž osiguranja računa se s uvećanim trajanjem, stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla.
Član 91.
(1) Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim dužnostima kao 18 mjeseci staža osiguranja:
u podmorničkoj službi – na svim dužnostima na podmornicama u opremi;
u letačkoj službi - na dužnostima aktivnog pilota, izviđača, radiste, vazduhoplovnog strijelca, avio-mehaničara, aerofotografa ili na drugim dužnostima na kojima su vršili letačku službu ili kao pripadnici organa sanitetske službe na ispitivanju i treniranju letača ili ispitivanju zaštitne opreme u barokomorama, odnosno u avionima, ako su pri takvom ispitivanju i treniranju letjeli najmanje 90 sati godišnje;
u padobranskoj službi – na dužnostima aktivnog padobranca;
na dužnostima pomorskog diverzanta;
na dužnostima ronioca;
na dužnostima u rekompresivnoj komori, odnosno barkomorilicima koja rade na ispitivanju i treniranju lica za odgovarajuće dužnosti u podvodnoj službi, ako na takvom ispitivanju i treniranju provedu najmanje 90 sati godišnje;
(2) Uslovi pod kojima se smatra da vojni osiguranik vrši dužnost iz stava 1. ovog člana utvrđuje se prema propisima kojima se uređuje služba u oružanim snagama.
Član 92.
Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim poslovima kao 16 mjeseci staža osiguranja:
1) u obavljanju poslova člana specijalne opitne posade za ispitivanje naružanja u fazi osvajanja proizvodnje i završnih opita i ispitivanja, ako na opitima i ispitivanjima provedu prosječno najmanje polovinu ukupnog godišnje radnog vremena;
2) u obavljanju poslova radiološke, biološke i hemijske zaštite u laboratorijskim i poligonskim uslovima, koje utvrdi savezni sekretar za narodnu odbranu;
3) u obavljanju poslova elektronskog izviđanja i poslova kriptografije;
4) u obavljanju posebno određenih poslova i zadataka ovlaštenih organa bezbjednosti oružanih snaga i vojne policije koje utvrdi Savezno izvršno vijeće, na prijedlog Saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Član 93.
Vojnim osiguranicima računa se kao 15 mjeseci staža osiguranja svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na obavljanju poslova i zadataka na radarskim uređajima kojima su izloženi radarskim zračenjima, i to osiguranicima koji vrše opravku, složenija podešavanja i ispitivanja ili rade kao instruktori - nastavnici za opravku radarskih uređaja, ako na tim poslovima provedu najmanje tri četvrtine ukupnog godišnjeg radnog vremena.
Član 94.
1) Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na dužnostima u trupi kao 15 mjeseci staža osiguranja.
2) Pod dužnostima u trupi, u smislu stava 1. ovog člana, podrazumijevaju se dužnosti u vojnim jedinicama zaključno sa brigadom i odgovarajućom jedinicom i određene dužnosti u komandi divizije, odnosno u komandi korpusa i komandama odgovarajućih jedinica u vojnim ustanovama u kojima se služba vojnih osiguranika obavlja pod trupnim uslovima, koje utvrdi Savezno izvršno vijeće, na prijedlog Saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Član 95.
Vojnim osiguranicima koji su kao uživaoci novčane naknade za tjelesno oštećenje od 1. do 4. stepena ili kao vojni invalidi od I do VI grupe proveli u aktivnoj vojnoj službi radeći sa punim radnim vremenom svakih 12 mjeseci takvog rada računa se kao 15 mjeseci staža osiguranja.
Član 95a.
(1) Vojnim osiguranicima koji obavljaju odgovarajuće poslove i zadatke ovlašćenih organa bezbjednosti oružanih snaga i vojne policije koji ne spadaju u posebno određene poslove i zadatke iz člana 92. stav 1. tačka 4. ovog zakona, računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedeno na tim poslovima i zadacima kao 14 mjeseci staža osiguranja.
(2) Pod uslovima i zadacima ovlašćenih organa bezbjednosti oružanih snaga i vojne policije, u smislu stava 1. ovog člana, podrazumijevaju se poslovi i zadaci koje utvrdi Savezno izvršno vijeće, na prijedlog Saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Član 96.
1) Vojnom osiguraniku koji u vojnoj jedinici ili u vojnoj ustanovi obavlja poslove i zadatke na kojima se osiguranicima - radnicima u organizacijama udruženog rada ili drugim organizacijama, odnosno državnim organima staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, a koje nije obuhvaćeno ovim zakonom, vrijeme provedeno na takvom poslu računa se u staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, na način i u obimu kako se to vrijeme računa osiguranicima – radnicima na području zajednice osiguranja radnika koji obavljaju takve poslove.
2) Vojnom osiguraniku koji je upućen u drugi državni organ, organizaciju udruženog rada ili drugu organizaciju, odnosno zajednicu i koji obavlja poslove i zadatke na kojima se osiguraniku-radniku staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem - vrijeme provedeno na takvim poslovima, odnosno zadacima računa se po ovom zakonu u staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, na način i u obimu kako se to vrijeme računa osiguraniku – radniku koji obavlja takve poslove i zadatke.
Član 97.
Vojnom osiguraniku kojem je u penzijski staž priznat staž osiguranja sa uvećanim trajanjem (čl. 86, 88. i čl. 90. do 96.) propisana starosna granica za sticanje penzije po ovom zakonu smanjuje se:
1) po jednu godinu za svake dvije godine provedene u vršenju dužnosti, odnosno poslova i zadataka na kojima se efektivno provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 18 mjeseci;
2) po jednu godinu za svake tri godine provedene u vršenju dužnosti, odnosno poslova i zadataka na kojima se efektivno provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 16 mjeseci;
3) po jednu godinu za svake četiri godine provedene u vršenju dužnosti, odnosno poslova i zadataka na kojima se efektivno provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 15 mjeseci;
4) po jednu godinu za svakih šest godina provedenih u vršenju dužnosti, odnosno poslova i zadataka na kojima se efektivno provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 14 mjeseci.
Član 111. st. 1. i 2.
Postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće se na zahtjev vojnog osiguranika ili člana porodice vojnog osiguranika.
O pravima vojnog osiguranika i člana porodice vojnog osiguranika iz penzijskog i invalidskog osiguranja rješava Stručna služba.
23. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi: Članak 89.
Osiguranicima koji rade na naročito teškim i za zdravlje štetnim radnim mjestima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno da obavljaju svoju profesionalnu djelatnost, staž osiguranja računa se sa uvećanim trajanjem. Stupanj uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla, a stupanj uvećanja staža osiguranja može iznositi najviše 50%.
Članak 90.
Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, mogu se utvrditi radna mjesta na kojima se stiču slijedeći uvjeti:
1. da u svezi obavljanja poslova, na radnom mjestu postoje znatniji štetni uticaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost djelatnika, i pored toga što su primijenjene sve opće i posebne mjere zaštite na radu, sukladno propisima o zaštiti na radu, kao i druge mjere koje mogu uticati na otklanjanje i smanjivanje štetnih uticaja;
2. da se poslovi na radnom mjestu pod teškim i za zdravlje štetnim uvjetima obavljaju neposredno pored izvora štetnih uticaja neprekidno u toku procesa rada;
3. da poslove na radnom mjestu pod okolnostima iz toč. 1. i 2. ovog stavka obavlja isti djelatnik u toku punog radnog vremena, uzimajući kao puno radno vrijeme i radno vrijeme kraće od punog radnog vremena poslodavca, određeno za pojedine poslove zbog posebnih uvjeta rada, sukladno propisima i općim aktom poduzeća i druge pravne osobe.
Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, zato što je vijek vršenja profesionalne djelatnosti ograničen navršenjem određenih godina života, mogu se utvrditi radna mjesta u onim zanimanjima u kojima zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da djelatniku onemogućavaju dalje uspješno vršenje iste profesionalne djelatnosti.
Članak 91.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stupanj uvećanja staža osiguranja utvrđuje Vlada Federacije, na prijedlog:
1. Federalnog ministra unutarnjih poslova za uposlene u Federalnom ministarstvu unutarnjih poslova;
2. Federalnog ministra pravde za uposlene u sudskoj policiji i kazneno-popravnim ustanovama.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stupanj uvećanja staža osiguranja za uposlene u kantonalnom ministarstvu unutarnjih poslova, utvrđuje vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministra unutarnjih poslova.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stupanj uvećanja staža osiguranja za vojne osiguranike, deminere, uposlene u sudskoj policiji, kazneno-popravnim ustanovama, uposlene u zrakoplovstvu i drugim institucijama Bosne i Hercegovine, utvrđuju se posebnim propisima.
Članak 92.
Radna mjesta iz članka 90. ovog zakona na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, postupak za njihovo utvrđivanje, stupanj uvećanja staža osiguranja na tim radnim mjestima, kao i opseg odgovarajućeg snižavanja starosne granice utvrđuje nositelj osiguranja.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem utvrđuju se po prethodno pribavljenom mišljenju odgovarajućih stručnih i naučnih organizacija, i uz suglasnost Ministarstva.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem podliježu reviziji, na način i po postupku po kojima se utvrđuju radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Revizija se obavlja najkasnije u roku od pet godina od dana utvrđivanja tih radnih mjesta.
Bliži propis o utvrđivanju radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju donijet će nositelji osiguranja, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
24. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 6.
Zabranjeno je povlašćivanje ili prikraćivanje službenika u njihovim pravima, a posebno zbog političke, nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, pripadnosti po spolu ili na temelju kojega drugog razloga suprotnog ljudskim pravima i slobodama utvrđenim ustavom i zakonom.
Članak 168. stavak 4.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.
25. Zakon o obrani FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 15/96) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 208.
Službenicima i djelatnicima Ministarstva obrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa se mirovinski staž s uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima.
Pravo na staž iz stavka 1. ovog članka ostvaruju službenici i djelatnici kojima se radna sposobnost, zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova koje obavljaju, bitno smanjuje.
Poslove i zadaće iz st. 1. i 2. ovog članka, visinu uvećanja staža osiguranja, način uplate doprinosa za taj staž određuje Vlada Federacije, na prijedlog ministra obrane.
Članak 220.
Vlada Federacije, Ministarstvo obrane i druga tijela Federacije koji su ovim zakonom ovlašteni za donošenje propisa radi izvršenja ovog zakona, donijet će, odnosno uskladit će propise sa odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Kantoni i općine, poduzeća i druge pravne osobe uskladit će svoje akte sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja propisa iz stavka 1. ovog članka.
26. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1)Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 029992 13 Rev od 22. svibnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. srpnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. rujna 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i nediskriminacija iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom […].
33. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na uplatu dodatnih doprinosa po osnovu beneficiranog radnog staža, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
34. Apelant smatra da je Vrhovni sud u predmetnom postupku proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u svezi Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
36. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao pitanje staža osiguranja sa uvećanim trajanjem vojnim osiguranicima. Vodeći predmet u kojem je Ustavni sud zauzeo svoje stajalište povodom ovog pravnog pitanja je Odluka broj AP 2701/14 od 14. svibnja 2015. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, st. 28.-32., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a čija stajališta je Ustavni sud slijedio i kasnije u svojim odlukama u kojima se bavio identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima. U navedenoj vodećoj odluci Ustavni sud je ukazao da je Kantonalni sud, čija je odluka bila osporena u tom predmetu, smatrao da je u konkretnom slučaju ključno pitanje u tom predmetu bilo je li apelantica pri integraciji Vojske Federacije imala pravo na uvećan staž osiguranja stečenog ugovorom koji je 1. studenog 1995. godine zaključila s „Ministarstvom obrane HRHB“. Stoga je Kantonalni sud u ovom predmetu, za razliku od Općinskog suda, pri ocjeni ovog pravnog pitanja uzeo u obzir materijalno-pravne propise koji su važili u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a ne one koji su važili u vrijeme integracije Vojske FBiH. Prema tome, Kantonalni sud je, primjenjujući odredbu članka 208. Zakona o obrani FBiH kojim je izvršena integracija Vojske FBiH, zaključio da odredba članka 5. stavak 1. alineja 4. spornog ugovora od 1. studenog 1995. godine nije u skladu s navedenom odredbom jer regulira pitanje uvećanog staža osiguranja na drugačiji način, odnosno apelantici jamči i osigurava beneficirani mirovinski staž. Stoga je u tom predmetu Kantonalni sud utvrdio da navedena ugovorna odredba nema svoje materijalno-pravno utemeljenje u odredbama zakona, pa je ništava u smislu odredbe članka 103. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 105. stavak 1. preuzetog ZOO, zbog čega je usvojio protutužbeni zahtjev tužene.
37. Dalje se u navedenoj odluci Ustavni sud osvrnuo na apelacijske navode koji se tiču povrede načela pravne sigurnosti zbog različite prakse sudova u istim činjeničnim i pravnim pitanjima, te u svezi s tim ukazao da je upravo zadatak redovnih sudova tumačiti i primjenjivati odredbe relevantnih propisa, te da, suprotno apelantičinim navodima, promjena prakse Kantonalnog suda nije proizvoljna, nego je rezultirala nastojanjem tog suda da se o istom pravnom pitanju usuglasi praksa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega je, kao nižestupanjski sud, usvojio praksu i pravna stajališta Vrhovnog suda, a sve radi poštovanja načela pravne sigurnosti. Dalje, u odnosu na apelantičino pozivanje na praksu Ustavnog suda (odluke br. AP 301/04 i AP 2587/05), ukazano je da propust javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obvezu i neko pravno pitanje uredi propisom, odnosno općim pravnim aktom, stavlja pretjeran teret na apelante i da ne može voditi ka gubitku prava apelanata, te da to stajalište nije primjenjivo u konkretnom slučaju. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije došlo do gubitka apelantičinog prava zbog pravne praznine i propusta javne vlasti da neko pitanje uredi općim pravnim aktom, nego je utvrđeno da apelantica nije ni stekla pravo na uvećan staž osiguranja po osnovi spornog ugovora zbog neusklađenosti predmetnog ugovora s važećim propisima. U svezi s tim, Ustavni sud je naglasio da su u vrijeme potpisivanja ugovora postojali relevantni propisi koji su propisivali uvjete i postupke na temelju kojih bi se moglo ostvariti pravo na uvećan staž osiguranja vojnih osiguranika, i to podnošenjem zahtjeva i donošenjem rješenja nadležne službe, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Također je ukazano da odredba članka 208. Zakona o obrani Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu nakon zaključivanja spornog ugovora, regulira pitanje računanja staža sa uvećanim trajanjem na drugačiji način nego što je to pitanje regulirano spornim ugovorom. Iz navedenog razloga je utvrđeno da ugovoreno apelantičino pravo na uvećan staž osiguranja ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da je odgovarajuća odredba ugovora ništava jer nije u skladu s važećim propisima. Stoga je Ustavni sud zaključio da u vrijeme preuzimanja apelantice u Vojsku FBiH apelantica nije imala „stečeno pravo“ jer ovo pravo apelantica nije ostvarila kao aktivna vojna osoba na službi u oružanim snagama „HRHB-HVO“ prije preuzimanja, pa stoga nije imala razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke vojske FBiH njoj, kao pripadnici hrvatske komponente (HVO), biti isplaćeni dodatni doprinosi. Prema tome Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantičinu štetu, slijedom čega navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
38. Dovodeći navedenu praksu Ustavnog suda u vezu s konkretnim predmetom i apelantovim navodima Ustavni sud zapaža da se, u biti, radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, kao i da su apelacijski navodi, u biti, isti. Naime, i u konkretnom slučaju osporenom presudom je utvrđeno da ugovoreno pravo na uvećan staž osiguranja ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da je odredba članka 5. stavak 1. alineja 4. apelantovog ugovora od 23. siječnja 1995. godine ništava u smislu relevantnih odredbi ZOO jer nije u skladu s važećim propisima. I u konkretnom predmetu Vrhovni sud je također utvrdio da u vrijeme preuzimanja apelanta u Vojsku FBiH apelant nije imao „stečeno pravo“ jer ovo pravo apelant nije ostvario kao aktivna vojna osoba na službi u oružanim snagama „HRHB-HVO“ prije preuzimanja, pa stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke vojske FBiH njemu, kao pripadniku hrvatske komponente (HVO), biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armija RBiH) ovi doprinosi ne pripadaju. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, u predmetnom postupku apelant ničim nije doveden u nejednakopravan položaj u odnosu na tuženu stranu, kao i da nije povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke glede apelacijskih navoda, može u cijelosti pozvati na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP 2701/14 od 14. svibnja 2015. godine.
39. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Nediskriminacija
41. Dalje, apelant ukazuje na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iako nije eksplicitno naveo Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32. i 33.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pripadnike Armije BiH i pripadnike Vojske Republike Srpske kojima je priznato pravo na uvećani radni staž. Razmatrajući navedeno, Ustavni sud ukazuje da je apelant pripadnik Vojske FBiH, te da je u odnosu na njega postupljeno identično kao i u odnosu na sve druge osobe koje su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant i na koje su također primijenjeni važeći relevantni propisi FBiH. Činjenica da su u nekim slučajevima presude Kantonalnog suda kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja postale konačne i pravomoćne jer nije izjavljena revizija ne može voditi zaključku da je došlo do diskriminacija u konkretnom slučaju budući da je i Kantonalni sud u kasnijim predmetima prihvatio i primjenjivao praksu Vrhovnog suda u ovim predmetima tako da je pravna praksa glede predmetnog pitanja ujednačena. Prema tome, prema mišljenju Ustavnog suda, primjenom relevantnih zakonskih propisa FBiH u okolnostima konkretnog slučaja apelant nije doveden u drugačiji položaj u odnosu na sve druge osobe koje su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant i na koje su također primijenjeni isti važeći zakonski propisi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je različito tretiran u odnosu na osobe koje su se nalazile u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nediskriminaciji iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje također neutemeljeni. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao jasne razloge.
43. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja nediskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada apelant, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavio bilo kakav dokaz da je diskriminiran u predmetnom postupku.
45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman