Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-207/16 (R. Đ., N. B., E. S., M. H., B. P., S. Z., A. M., S. A. i D. R.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-207/16

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP 207/16, rješavajući apelacije Ranka Đoga i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje su podnijeli: Ranko Đogo, Nihad Bojadžić, Emir Saračević, Munevera Hurem, Božidar Panić, Selmir Zahirović, Adem Mujčić, Sabina Ademović i Dario Rašeta.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog dužine trajanja postupaka, i povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u predmetima pred Općinskim sudom u Sarajevu br. 65 0 P 117558 09 P, 65 0 P 067118 01 P, 65 0 P 186467 11 P, 65 0 P 079048 09 P, 65 0 P 055692 17 P 3, 65 0 Mal 309682 12 Mal, 65 0 Mal 362730 08 Mal, 65 0 Mal 354926 03, 65 0 P 064168 08 P, 65 0 Mal 330176 13 Mal.

Na osnovu člana 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima, Ranku Đogu, Nihadu Bojadžiću, Emiru Saračeviću, Muneveri Hurem, Božidaru Paniću, Selmiru Zahiroviću, Ademu Mujčiću, Sabini Ademović i Dariu Rašeti, isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nalaže se:

Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine da, u skladu s ovom odlukom, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.

Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s ovom odlukom, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, preduzmu odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom, kao i odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.

Predsjedniku Općinskog suda u Sarajevu da odmah, u skladu s ovom odlukom, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda i mjere za okončanje postupaka iz ove odluke u predmetima br. 65 0 P 117558 09 P, 65 0 P 067118 01 P, 65 0 P 186467 11 P, 65 0 P 079048 09 P, 65 0 P 055692 17 P 3, 65 0 Mal 309682 12 Mal, 65 0 Mal 362730 08 Mal, 65 0 Mal 354926 03, 65 0 P 064168 08 P, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Kantona Sarajevo i predsjedniku Općinskog suda u Sarajevu da, u roku od najkasnije šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod AP 207/16

1. Ranko Đogo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 14. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 Rs 117558 11 Rsž, koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) povodom žalbe protiv Presude Općinskog suda broj 65 0 P 117558 09 P od 17. januara 2010. godine. Apelant je 23. septembra 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu zbog radnog spora, nakon čega je Općinski sud donio presudu od 17. januara 2010. godine. Rješenjem od 12. januara 2017. godine, Kantonalni sud je djelimično usvojio žalbu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Prema stanju spisa, postupak je u toku, trenutno se nalazi pred Općinskim sudom i ukupno traje 7 godina i 7 mjeseci.

AP 2775/16

2. Nihad Bojadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 P 067118 01 P pred Općinskim sudom, koji je pokrenut tužbom 15. januara 2001. godine, radi naknade štete (povrat osobnih sredstava). Predmetni postupak je prekinut 28. februara 2007. godine, a nastavljen 23. februara 2015. godine. Prema stanju spisa, postupak je u toku.

AP 3287/16

3. Emir Saračević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 P 186467 11 P pred Općinskim sudom, koji je pokrenut tužbom 21. februara 2011. godine, radi utvrđenja. Općinski sud je 26. oktobra 2011. godine donio Presudu broj 65 0 P 186467 11 P. Prema stanju spisa, Kantonalni sud u Sarajevu je 20. oktobra 2016. godine, postupajući povodom podnesene žalbe na navedenu presudu, donio odluku kojom je ukinuo presudu Općinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak. Predmetni postupak traje 6 godina i 2 mjeseca.

AP 4020/16

4. Munevera Hurem (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 P 079048 09 P pred Općinskim sudom, koji je pokrenut tužbom 28. jula 2008. godine, radi utvrđenja suvlasničkog dijela. Prema stanju spisa, predmetni postupak je u toku i traje 8 godina i 9 mjeseci.

AP 4147/16

5. Božidar Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zemuna, Republika Srbija, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 1. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 P 055692 17 P 3 pred Općinskim sudom, koji je pokrenut tužbom 15. augusta 2008. godine, radi utvrđenja i isplate novčane protivvrijednosti. Prema stanju spisa, Kantonalni sud u Sarajevu je u dva navrata ukidao prvostepene presude i vraćao predmet Općinskom sudu na ponovno odlučivanje, gdje se predmetni spis trenutno i nalazi. Parnični postupak u predmetnoj pravnoj stvari traje ukupno 8 godina i 8 mjeseci.

AP 4453/16

6. Selmir Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja u predmetu broj 65 0 Mal 309682 12 Mal pred Općinskim sudom, koji je pokrenut tužbom 16. novembra 2012. godine, radi naknade štete. Prema stanju spisa, postupak je u toku i ukupno traje 4 godine i 5 mjeseci.

AP 4543/16

7. Adem Mujčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 5. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 Mal 362730 08 Mal pred Općinskim sudom. Predmetni postupak je pokrenut prijedlogom za izvršenje od 23. novembra 1999. godine. Rješenjem Općinskog suda od 11. februara 2008. godine, prijedlog za izvršenje se ima smatrati tužbom (usvojen izvršenikov prigovor). Prema stanju spisa, postupak je u toku i ukupno traje preko 9 godina. AP 4544/16

8. Adem Mujčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 5. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 Mal 354926 03 Mal pred Općinskim sudom. Predmetni postupak je pokrenut prijedlogom za izvršenje od 22. maja 2003. godine, nakon čega je prijedlog uređen kao tužba, koju je rješenjem od 28. februara 2006. godine Općinski sud odbacio kao neurednu, da bi apelant 5. septembra 2006. godine podnio žalbu na navedeno rješenje s prijedlogom za povrat u pređašnje stanje. Prema stanju spisa, parnični postupak je u toku i ukupno traje preko 12 godina. AP 4723/16

9. Sabina Ademović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ethem Veledar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 P 064168 08 P pred Općinskim sudom, koji je pokrenut tužbom od 12. novembra 2008. godine, radi naknade iz osiguranja. Prema stanju spisa, Kantonalni sud u Sarajevu je Rješenjem broj 65 0 P 064168 10 Gz od 26. novembra 2014. godine ukinuo Presudu Općinskog suda broj 65 0 P 064168 08 P od 26. marta 2010. godine i vratio predmet tom sudu na ponovno odlučivanje, gdje se predmetni spis trenutno i nalazi. Parnični postupak u predmetnoj pravnoj stvari traje ukupno 8 godina i 6 mjeseci.

AP 129/17

10. Dario Rašeta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 12. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 65 0 Mal 330176 13 Mal pred Općinskim sudom, koji je pokrenut tužbom od 3. aprila 2013. godine, zbog duga. Rješenjem od 11. aprila 2017. godine Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari. Prema stanju spisa, navedeno rješenje nije pravosnažno. Parnični postupak traje preko 4 godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

11. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, zatraženo je u periodu od 12. oktobra 2016. godine do 28. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

12. Sudovi su u periodu od 21. oktobra 2016. godine do 18. aprila 2017. godine dostavili odgovore na pojedine predmetne apelacije.

13. S obzirom na to da se sve navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 207/16, AP 2775/16, AP 3287/16, AP 4020/16, AP 4147/16, AP 4453/16, AP 4543/16, AP 4544/16, AP 4723/16 i AP 129/17, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 207/16.

III.Činjenično stanje

14. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

15. Svi apelanti su podnijeli apelacije zbog dužine trajanja postupaka koje su pokrenuli u periodu od 2005. do 2013. godine i koji prema stanju spisa još nisu okončani. Predmetni parnični postupci traju između četiri godine i više od dvanaest godina. Postupajući u konkretnim predmetima sudovi su imali periode neaktivnosti, odnosno nisu efikasno poduzimali neophodne procesne radnje s ciljem okončanja predmetnih postupaka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. U svim apelacijama apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupaka pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, neki apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovori na apelaciju

17. U odgovoru na apelacije redovni sudovi opravdavaju dužinu trajanja predmetnih postupaka tako što se uglavnom pozivaju na plan rješavanja starih predmeta, koji su obavezni provoditi u skladu s instrukcijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV BiH), te na nedovoljnu kadrovsku popunjenost i prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudovima.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

19. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(1) Vijeće kao nezavisni i samostalni organ ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članu 17. ovog zakona.

Član 17.

Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(1) imenuje sudije, uključujući predsjednike sudova, sudije porotnike i dodatne sudije u sve sudove na državnom, entitetskom, kantonalnom, okružnom, osnovnom i općinskom nivou u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom ustavnih sudova entitetâ Bosne i Hercegovine; [...] (15) daje prijedloge, prema vlastitoj ocjeni, u vezi s godišnjim budžetom predloženim od strane državnih tijela i/ili vlada za sudove i tužilaštva;

(16) daje i iznosi, prema vlastitoj ocjeni, prijedloge za izmjenu budžeta predloženih od strane državnih organa i/ili vlada i/ili Pravosudne komisije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nadležnim zakonodavnim organima;

(17) prikuplja i analizira izvještaje, kao i potrebne informacije o budžetu i prihodima za sudove i tužilaštva kako bi se osigurali statistički podaci za efikasan rad sudova i tužilaštava;[...] (19) učestvuje u izradi nacrta i odobrava Pravilnike o poslovanju za sudove i tužilaštva u Bosni i Hercegovini;

(20) nadgleda i savjetuje sudove i tužilaštva o odgovarajućim i efikasnim tehnikama i postupcima u vezi s budžetom, upravljanjem i rukovođenjem i inicira edukaciju u tom pogledu;

(21) pokreće, nadgleda i koordinira projekte koji se odnose na poboljšanje pitanja vezanih za upravljanje sudovima i tužilaštvima, uključujući traženje finansijskih sredstava iz domaćih i međunarodnih izvora;[...] (23) utvrđuje kriterije za rad sudova i tužilaštava i pokreće istrage koje se odnose na postupanje u oblasti uprave ili finansija;[...] (25) utvrđuje broj sudija, tužilaca i zamjenikâ glavnog tužioca za sudove i tužilaštva iz njegove nadležnosti, nakon konsultacija s predsjednikom suda ili glavnim tužiocem, tijelom nadležnim za budžet, i nadležnim ministarstvom pravde;[...] 28) daje mišljenje o nacrtima zakona, propisa i o važnim pitanjima koja mogu uticati na pravosuđe, pokreće postupak usvajanja zakona i drugih propisa i daje smjernice sudovima i tužilaštvima iz nadležnosti Vijeća; [...]

20. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] Član 37.

Propisi o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju suda Visoko sudsko i tužilačko vijeće donosi pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju, koji prethodno priprema u saradnji sa federalnim ministrom pravde.

Predsjednik suda, uz saglasnost federalnog ministra pravde, donosi pravilnik o unutrašnjoj organizaciji suda i sistematizaciji radnih mjesta u skladu sa kriterijima iz člana 41. ovog Zakona.

Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji suda i sistematizaciji radnih mjesta predsjednik suda dostavlja Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.

Član 61.

Ministarstva pravde Federalno ministarstvo pravde ima sljedeće nadležnosti:

1) prati primjenu ovog Zakona i drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje svih sudova u Federaciji i 2) prikuplja statističke podatke o radu svih sudova u Federaciji i daje uputstva sudovima za prikupljanje, vođenje i dostavljanje tih podataka.

Federalno ministarstvo pravde u odnosu na Vrhovni sud Federacije i kantonalna ministarstva pravde u odnosu na kantonalne i općinske sudove, imaju sljedeće nadležnosti:

[...] 3) daju prijedloge predsjedniku suda i sa njim sarađuju radi unapređenja organizacije i poslovanja suda;

4) prikupljaju statističke podatke o radu sudova;

5) osiguravaju materijalne uvjete za rad sudova, ako zakonom nije drugačije određeno [...] U vršenju svojih nadležnosti iz poslova pravosudne uprave Federalno ministarstvo pravde i kantonalna ministarstva pravde usko sarađuju i dostavljaju sve informacije Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.

Član 64.

Nepravilnosti Ako kantonalno ministarstvo pravde utvrdi da u sudu postoje nepravilnosti u primjeni ovog Zakona ili drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje sudova, obavijestit će o tome Federalno ministarstvo pravde.

Ako Federalno ministarstvo pravde, pri vršenju svojih nadležnosti ili na osnovu izvještaja kantonalnih ministarstava pravde, utvrdi da u sudu postoje nepravilnosti u primjeni ovog Zakona ili propisa iz stava 1. ovog člana, obavijestit će o tome predsjednika suda ili Visoko sudsko i tužilačko vijeće radi poduzimanja odgovarajućih mjera.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga su apelacije koje su podnesene u odnosu na predmete u kojima nije donesena odluka, dopustive po članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

24. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupaka pred redovnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

27. Ustavni sud zapaža da su postupci na čiju se dužinu apelanti žale započeli između 2005. godine i 2013. godine, te da još nisu okončani. Dakle, postupci u predmetnim apelacijama traju između četiri godine do više od dvanaest godina.

28. U brojnim odlukama koje je donio u vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud je kontinuirano ukazivao da se „razumnost“ dužine postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta. Pri tome, kriteriji koji su uspostavljeni u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) o kojima treba voditi računa su: složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti i značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi npr., Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).

29. Također, i Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da je u određenim postupcima, u kojima je po domaćem zakonu propisano da su hitne prirode, potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti. Takav je slučaj npr. s predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva ili npr. u radnim sporovima (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine, AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine i dr.).

30. Nakon detaljne analize svake pojedinačne apelacije koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupcima na čiju se dužinu apelanti žale radi o naročito složenim pitanjima, niti da su apelanti svojim ponašanjem značajnije doprinijeli ukupnoj dužini postupaka u pitanju. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi također zapazio da kada sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta, koju je donio VSTV BiH, a za period od 1. januara 2016. godine do 31. marta 2016. godine.“ (vidi npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ista opravdanja se vide i u odgovorima sudova na predmetne apelacije.

31. Međutim, i Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak i omogućiti strankama da u razumnom roku dođu do konačne odluke, ali i da tokom tog postupka uživaju sve garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1975/14 od 11. januara 2017. godine, tačka 42. s daljnjim referencama).

32. Osim toga Ustavni sud kontinuirano reafirmira i vrlo čvrste vlastite, ali i stavove Evropskog suda o tome da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud u svojoj praksi ističe da hronična opterećenost redovnih sudova nije opravdanje za prekomjernu dužinu postupka, dok se trenutni zastoj, koji za pravni sistem može predstavljati iznenađenje, uzrokovan npr. recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje. Naime, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (op. cit. AP 303/16, tačka 30. s daljnjim referencama).

33. Imajući u vidu kriterije koji su već navedeni, te vodeći računa o svim okolnostima u svakom konkretnom predmetu koji se razmatra ovom odlukom, Ustavni sud smatra da je dužina postupka u svakom pojedinačnom slučaju bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“. Stoga, Ustavni sud smatra da je u svakom pojedinačnom predmetu došlo do kršenja ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

35. Budući da je u predmetnim apelacijama utvrđeno kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da svakom apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju su apelanti nesumnjivo pretrpjeli zbog kršenja navedenih prava. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da svakom apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od po 1.000,00 KM. Ustavni sud se opredijelio za princip da svim apelantima dodijeli istu naknadu bez obzira na razlike u pojedinim slučajevima, uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u izreci ove odluke preduzeti efikasne mjere, s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenih apelanata tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

36. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vode predmetni postupci, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

37. Neki od apelanata navode da im je zbog dužine trajanja predmetnih postupaka povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovih prava zasnivaju na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci, u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati iste apelacione navode i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b)Dužina trajanja parničnih postupaka kao sistemski problem

38. Ustavni sud je, nakon što je u brojnim predmetima naglasio da se preopterećenost sudova velikim brojem starih predmeta ne može smatrati vanrednom okolnošću, u već spomenutoj odluci broj AP 303/16 zaključio da se radi o sistemskom problemu u Bosni i Hercegovini „koji je doveo do hroničnih zaostataka u radu suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi.“ Dalje, Ustavni sud je naglasio da je evidentno „da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svoga rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta u skladu s Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donio VSTV BiH“, ali je zaključio da „navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda“ (op. cit. AP 303/16, tačka 25).

39. Dalje, pregled statistike vrste predmeta pred Ustavnim sudom iz njegove apelacione nadležnosti pokazuje da je, u periodu od januara 2008. do februara 2017. godine, Ustavni sud donio ukupno 1447 odluka u kojima je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku (u parničnom i izvršnom postupku zajedno, ali ovaj broj ne obuhvata odluke u kojima je utvrđeno kršenje ovog prava u upravnom i krivičnom postupku, ni odluke koje se tiču neizvršenja pravosnažnih presuda isplatom sredstava iz budžeta raznih nivoa vlasti). Ustavni sud je u tim odlukama naložio određenim nivoima javne vlasti da isplate apelantima određene novčane iznose na ime naknade nastale nematerijalne štete zbog ovakvog kršenja ustavnih prava, pozivajući se na sjedište suda pred kojim je vođen postupak u kojem je utvrđena povreda. Ukupan iznos ovako dosuđene naknade u navedenom periodu iznosi oko 1.800.000,00 KM, što predstavlja značajan iznos. U vrijeme donošenja ove odluke, pred Ustavnim sudom se nalazi više od 600 predmeta u kojima se apelanti pozivaju na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, a taj broj se stalno povećava prilivom novih apelacija u kojima se kao primarno postavlja pitanje dužine postupka.

40. Ustavni sud također zapaža da je VSTV u svom saopćenju za medije od 12. aprila 2017. godine objavio da je u 2017. godini planirao riješiti ukupno 156.320 „najstarijih predmeta“, te da je u prvom kvartalu ove godine premašio kvartalni plan tako što je umjesto planiranih 25% riješeno 36% od planiranog broja, odnosno da je riješeno 60.339 „najstarijih predmeta“. Iako nije navedeno na koji se period odnosi ovaj broj „najstarijih predmeta“ koje po planu treba riješiti 2017. godine, iz prateće tabele izvršenja plana, koja je također objavljena i dostupna (vidi na: http://vstv.pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=67599), vidljivo je da u radu još ima i predmeta koji su započeti „2000. i ranije“. Na osnovu ovoga, uz ponovno zapažanje da se preduzimaju određeni napori na rješavanju starih predmeta, Ustavni sud sa zabrinutošću konstatira da su svi ti predmeti koji su kategorisani kao „najstariji predmeti“ (i za koje se može pretpostaviti da traju duže od pet godina, dakle da su inicirani u periodu od 2001-2011. godine), potencijalne apelacije zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

41. U vezi s tim, Ustavni sud je već u navedenoj odluci broj AP 303/16 zaključio „da je problem ostao aktuelan i nakon donošenja konkretnih odluka, odnosno da javna vlast ni na jednom nivou u Bosni i Hercegovini nije provela adekvatne mjere kojima bi se poboljšala situacija, uprkos znatnoj i dosljednoj praksi Ustavnog suda u ovim slučajevima“. Zbog toga je Ustavni sud u toj odluci zaključio i da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirana tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje (op. cit. AP 303/16, tač. 37-39). Također, Ustavni sud je smatrao da „treba cijeniti dosadašnje napore [VSTV-a BiH], kao nezavisnog i samostalnog organa koji ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, te da unaprijedi efikasnost pravosuđa u Bosni i Hercegovini“. Imajući u vidu njegova ovlaštenja i nadležnosti utvrđene Zakonom o VSTV-u BiH, Ustavni sud je zaključio „da je neophodno da [VSTV BiH] preduzme daljnje mjere kojima bi se otklonile manjkavosti sudskog sistema u Bosni i Hercegovini u pogledu poštovanja zahtjeva za razumni vremenski rok u okviru ustavnog prava na pravično suđenje.“ Stoga je Ustavni sud odlučio da odluku broj AP 303/16 dostavi VSTV-u BiH uz zahtjev da ga VSTV BiH, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema te odluke Ustavnog suda, obavijesti o preduzetim mjerama i njihovim efektima (op. cit. AP 303/16, tačka 45). Međutim, Ustavni sud sa žaljenjem konstatira da VSTV BiH do dana donošenja predmetne odluke nije Ustavnom sudu dostavio traženu obavijest, iako je odluka Ustavnog suda u VSTV-u BiH primljena 30. marta 2016. godine, dakle ni nakon proteka ostavljenog roka od šest mjeseci.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ostaje kod zaključka iz odluke broj AP 303/16 o tome da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti, i da mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek

43. Ustavni sud nije u navedenoj odluci broj AP-303/16 utvrdio i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, iako je u dijelu odluke razmatrao to pitanje i zaključio da u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku „nedostaje djelotvoran pravni lijek u domaćem pravnom sistemu prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu“ (op. cit. AP 303/16, tačka 40). Međutim, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci detaljno razmotriti i pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku.

44. Apelanti se nisu eksplicitno pozvali na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacionih navoda nesumnjivo proizlazi da apelanti smatraju da nemaju nikakvog drugog djelotvornog pravnog sredstva kojim bi ishodovali okončanje postupka u razumnom roku, osim podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

45. U vezi s pitanjem da li u takvoj situaciji Ustavni sud može razmatrati kršenje i nekog prava na koje se apelant nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na relevantnu praksu Evropskog suda koji je zauzeo stav da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen ni vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Također, Ustavni sud je ukazao i na vlastitu praksu o istom pitanju u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tačka 25. s daljnjim referencama, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 83/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Osim toga, kako je već rečeno, VSTV BiH nije udovoljio zahtjevu Ustavnog suda iz odluke broj AP 303/16, što ozbiljno dovodi u pitanje i nastojanja Ustavnog suda da kroz svoju apelacionu nadležnost efikasno riješi problem dužine postupaka pred redovnim sudovima.

46. U vezi s pitanjem djelotvornog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da su prema članu 1. Evropske konvencije države članice dužne osigurati „svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode“ garantirane Evropskom konvencijom. Primarna pozitivna obaveza domaćih vlasti je, dakle, da svima osiguraju uživanje garantiranih prava i sloboda, a mehanizmi zaštite ljudskih prava predviđeni Evropskom konvencijom su supsidijarni. Ovaj supsidijarni karakter je artikuliran i kroz član 13. Evropske konvencije kojim se garantira dostupnost, na domaćem nivou, pravnog lijeka kojim će se osigurati provođenje i uživanje suštine prava garantiranih Evropskom konvencijom. Ovaj pravni lijek moraju osigurati, u kojoj god formi to odluče, države ugovornice. Standardi Evropskog suda u vezi s ovim pitanjem pokazuju da djelotvornost pravnog lijeka, u smislu člana 13. Evropske konvencije, ne zavisi od garancija da će rezultati korištenja tog pravnog lijeka biti u korist onoga ko ga koristi. Osim toga, čak i kada jedan pravni lijek per se ne može u potpunosti zadovoljiti zahtjeve iz ovog člana, kombiniranje nekoliko pravnih lijekova koji su predviđeni u domaćem pravnom sistemu mogu dati zadovoljavajući efekat. Zbog toga je, prema praksi Evropskog suda, u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li su pravni lijekovi koji su dostupni u domaćem pravnom sistemu „djelotvorni“ na način da mogu prevenirati kršenje ljudskih prava (vidi, Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, tač. 97-98).

47. Razmatrajući modalitete ispunjenja pozitivnih obaveza javne vlasti radi otklanjanja sistemskih kršenja ljudskih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Evropski sud je istakao da je „prevencija nepobitno najbolje rješenje u apsolutnom smislu, kao i u mnogim oblastima. U slučaju kada je sudski sistem manjkav u odnosu na zahtjev za razumnim vremenskim rokom iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, pravni lijek koji je osmišljen da ubrza postupak kako bi se spriječilo njegovo predugo trajanje predstavlja najdjelotvornije rješenje. Takav pravni lijek nudi nepobitnu prednost u odnosu na pravni lijek koji pruža samo odštetu, budući da on također sprečava i utvrđivanje uzastopnih povreda u odnosu na isti postupak, te ne ispravlja povredu samo a posteriori, kao što to čini pravni lijek koji nudi kompenzaciju. Neke države su savršeno shvatile situaciju birajući da kombiniraju dvije vrste pravnog lijeka, jednu namijenjenu ubrzanju postupka i drugu pružanju kompenzacije“ (ibid, tač. 90-100). Član 13. Evropske konvencije također dozvoljava državi da odabere bilo koji pravni lijek koji može ubrzati postupak koji je u toku, ili pravni lijek za obeštećenje post factum zbog odugovlačenja koje se već desilo. Dok se prednost daje prvoj vrsti pravnog lijeka –ubrzavanju postupka s obzirom na to da se tako sprečava daljnje odugovlačenje, pravni lijek kojim se dobija obeštećenje može se smatrati podjednako djelotvornim u slučaju kada je postupak predugo trajao, a preventivni pravni lijek nije postojao (op. cit. AP 303/16, tačka 41. s daljnjim referencama).

48. S druge strane, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost koja za svrhu ima osiguranje poštovanja najviših standarda ljudskih prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim treba zapaziti i da je obraćanje Ustavnom sudu obavezan korak za sve one koji bi pitanje eventualnog kršenja nekog ljudskog prava željeli postaviti pred Evropski sud, osim ako bi mogli dokazati da je apelacija Ustavnom sudu nedjelotvoran pravni lijek. U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, apelacija Ustavnom sudu je za sada jedino pravno sredstvo za zaštitu tog prava. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti o kojima je bilo riječi, Ustavni sud ponavlja svoj stav iz odluke broj AP 303/16 da apelacija nije dovoljan način ubrzanja postupka i/ili obeštećenja, zato što ona „nije neposredno način ostvarenja prava na brzo i djelotvorno suđenje, nego jedan od načina da se reagira na dugotrajnost i nedjelotvornost koje već postoje u sudskom postupku“ (op. cit. AP 303/16, tačka 40).

49. Naročito, Ustavni sud zapaža da se broj apelacija koje se podnose u vezi s dužinom postupka, kako je to već rečeno, stalno povećava. Određeni broj apelacija se ponovo podnosi i nakon što je Ustavni sud već jednom utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, zato što zahtjev Ustavnog suda da se „postupak hitno okonča“ često ne bude suštinski izvršen, pa se postupak pred sudovima i dalje produžava po nekoliko godina i nakon odluke Ustavnog suda (vidi npr., Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3210/11 od 10. aprila 2013. godine, AP 3067/13 od 20. juna 2016. godine i AP 4075/15 od 3. februara 2016. godine, nisu objavljene, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, kako je već rečeno, VSTV nije obavijestio Ustavni sud o bilo kakvoj mjeri koju je u vezi s ovim pitanjem preduzeo, čak ni kada je za to istekao rok ostavljen u odluci broj AP 303/16. Osim toga, iz predmeta ove vrste se vidi i ozbiljan problem nepoštovanja rokova za postupanje, ili nepoštovanje drugih procesnih pravila, koji su propisani zakonima koji bi, kad bi se dosljedno primjenjivali, nesumnjivo imali pozitivan utjecaj na ukupnu dužinu postupka (npr. rokovi za dostavljanje tužbe na odgovor ili zakazivanje pripremnog i glavnog ročišta ili npr. praksa da se pripremno ročište odlaže i po nekoliko puta, iako za to nema uporišta u zakonima o parničnom postupku i sl.). Sve ovo ukazuje na propuste u efikasnom upravljanju postupkom, što je pitanje koje Ustavni sud ne može rješavati u okviru svoje apelacione nadležnosti. Naime, kod utvrđivanja eventualnog kršenja prava na suđenje u razumnom roku relevantni su samo kriteriji koji su već navedeni u ovoj odluci, a među njima nije dosljedno poštovanje zakonom propisanih rokova ili nekih drugih procesnih pravila koja su propisana kako bi se postupkom efikasno upravljalo i kako bi se ostvario princip ekonomičnosti postupka, kako to traže zakoni o parničnom postupku. Stoga se može desiti da ukupna dužina postupka u vrijeme obraćanja Ustavnom sudu još nije dostigla zabrinjavajući stepen prema standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se moglo utvrditi kršenje tog prava, ali se zbog propusta u efikasnom upravljanju postupkom može dostići i ta granica. Djelovanje u tim ranijim fazama postupka, putem odgovarajućeg pravnog lijeka osmišljenog da ubrza postupak kako bi se spriječilo njegovo predugo trajanje, predstavljalo bi prevenciju u postupcima koji traju da ne dođe do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, kako to kroz svoje odluke zahtijeva i Evropski sud. Svakako, apelacija Ustavnom sudu zbog dužine postupka bi i dalje bila dostupna, ali kao dodatno sredstvo zaštite ljudskog prava na suđenje u razumnom roku, ukoliko bi to bilo potrebno.

50. Dakle, zbog toga što nadležna javna vlast još nije pronašla adekvatan način da riješi ovaj očigledan problem na koji Ustavni sud godinama ukazuje, zatim zbog ograničene ustavne mogućnosti Ustavnog suda da odredi konkretne mjere ubrzanja u svakom konkretnom predmetu, ali i zbog stalnog povećanja broja apelacija koje se isključivo odnose na pitanje dugotrajnosti parničnih postupaka, djelotvornost apelacije, kao pravnog lijeka koji je po ovom pitanju jedini dostupan apelantima, ozbiljno je dovedena u pitanje u smislu stvarnog i efikasnog okončanja parničnih postupaka, kako bi se suštinski ispunili zahtjevi suđenja u razumnom roku.

51. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

č) Mjere koje je potrebno preduzeti s ciljem izvršenja ove odluke U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku

52. Što se tiče mjera koje nadležna javna vlast treba preduzeti, Ustavni sud je u odluci broj AP 303/16 naglasio da „premda ne treba isključiti daljnju reformu zakonodavstva i pravnih sredstava u ostvarenju prava na pravično suđenje, prema mišljenju Ustavnog suda, primarna uloga pripada preventivnim i strukturalnim zahvatima koji bi trebali osigurati institucionalnu sposobnost kvalitetnog i brzog suđenja, te koji bi vjerovatnost da dođe do povrede prava na pravično suđenje minimizirali i otklonili već u početku.“ (op. cit. AP 303/16, tačka 40). U okviru toga, Ustavni sud smatra da će u ovakvim okolnostima, u kojima je utvrđeno sistemsko kršenje prava na suđenje u razumnom roku, stvarni efekti mjera i aktivnosti biti vidljivi i suštinski djelotvorni samo ako svaki dio javne vlasti koji ima nadležnosti u vezi s dobrom organizacijom pravosuđa, djelujući pojedinačno i zajedno, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti kako bi se osiguralo djelotvorno uživanje u pravu na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTV-u, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupak vodi, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane, obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.

U odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije

54. Imajući u vidu da je u ovoj odluci utvrđeno i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a slijedeći praksu Evropskog suda u sličnim slučajevima (vidi npr., Rumpf protiv Njemačke, „pilot“ presuda od 2. septembra 2009. godine, Athanasiou i dr. protiv Grčke, „pilot“ presuda od 21. decembra 2010. godine i sl.), Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Kantona Sarajevo i VSTV bez odlaganja, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prijema ove odluke Ustavnog suda, preduzmu odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti, s ciljem propisivanja jednog ili više djelotvornih pravnih lijekova u skladu s članom 13. Evropske konvencije i s ovom odlukom, radi efikasne zaštite prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da je u svim postupcima koji su predmet ove odluke došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je u svakom pojedinačnom slučaju dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali razumno i logično objašnjenje. Osim toga, uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine parničnih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje parničnih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima.

56. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantima, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, omogućilo ubrzanje postupka koji je u toku ili obeštećenje zbog odugovlačenja koje se već desilo.

57. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-207/16 (R. Đ., N. B., E. S., M. H., B. P., S… | Sudska praksa | Aktio