Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5161/14 (S. K.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Pravo na odbranu
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5161/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5161/14, rješavajući apelaciju Satka Kekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Satka Kekića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine i S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Satko Kekić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine i S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 16. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 24. januara 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine apelant je proglašen krivim što je zajedno s optuženim Amirom Fazlićem, Dželadom Palićem i Zuhrom Kekić (u daljnjem tekstu: ostali optuženi ili optuženi Fazlić, Palić i Z. Kekić), te Borisom Janežićem, na način pobliže preciziran u tački 1. izreke presude, te što je na način pobliže preciziran u tački 2. izreke presude, zajedno s Dejanom Denišlićem, Mihom Alešom, Borisom Janežićem i osobom po nadimku Mirso, počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Za učinjeno krivično djelo Sud BiH je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru, počevši od 19. decembra 2012. godine pa nadalje, te mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta pobliže opisanih u izreci presude.

6. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti (o čemu se detaljno izjasnio na str. 6˗36. presude) došao do zaključka da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim. Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant, između ostalog, u periodu od septembra do decembra 2012. godine, u dogovoru sa Borisom Janežićem, organizovao grupu ljudi radi neovlaštene proizvodnje, transporta i prodaje opojne droge Cannabis sativa (marihuana ili konoplja), koju potom, na njima poznat način, iz BiH otpremaju na područje Republike Slovenije (u daljnjem tekstu: Slovenija), sve s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi. Sud BiH je utvrdio da je apelant angažovao optužene Palića i Fazlića koji su po njegovim uputama uzgajali marihuanu u porodičnoj kući optuženog Palića (sve kako je to detaljnije opisano u tački 1. izreke presude) u kojoj je prilikom pretresa tavanskih prostorija pronađena i oduzeta 91 stabljika biljke za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o biljci Cannabis sativa L.

7. Dalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant tokom oktobra, novembra i decembra 2012. godine, u vrijeme dok je trajalo suđenje protiv njega u drugom predmetu Suda BiH zbog krivičnog djela neovlašten promet opojnim drogama, a nakon što mu je ukinuta mjera pritvora i određene mjere zabrane, na području Slovenije postao pripadnik organizovane grupe ljudi kojoj su pristupili Dejan Denišlić i Miha Aleš i koji su, slijedeći apelantove savjete i uputstva, u podrumskim prostorijama kuće Mihe Aleša u Ljubljani, uz apelantovo rukovođenje, zajedno opremili laboratoriju za vještački uzgoj opojne droge, pri čemu je apelant opremu, sjeme, stabljike i rasad nabavljao istovremeno za proizvodnju droge u Ljubljani i na području BiH na način kako je to opisano u tački 1. izreke presude. U presudi je navedeno sljedeće: „[…] pa su djelujući zajedno na način opisan u tački 2. izreke presude uzgajali biljke Cannabis sativa, a gdje ih je apelant povremeno obilazio i nadgledao uzgoj, […] u čemu su spriječeni od strane pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Slovenije koji su u zajedničkoj akciji sa pripadnicima Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA), 20. decembra 2012. godine, u podrumu kuće Mihe Aleša pronašli i oduzeli 812 stabljika biljke Cannabis sativa spremne za branje zajedno sa opremom za uzgoj ove opojne droge.“

8. Sud BiH je naveo da je u toku dokaznog postupka na prijedlog Tužilaštva BiH saslušao više svjedoka među kojima su i policajci iz Slovenije Aleš Bartol i Marko Krajnc, te da su u spis uloženi materijalni dokazi taksativno navedeni na str. od 6. do 14, među kojima su i dokumenti koje je provođenjem posebnih istražnih radnji prikupilo Specijalno državno tužilaštvo Slovenije (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo Slovenije). Navedeno je da je apelantova odbrana u toku glavnog pretresa izvela dokaze saslušanjem pet svjedoka i apelanta u svojstvu svjedoka, kao i da je apelant odustao od saslušanja prvobitno predloženih svjedoka H. K. (privilegovani svjedok – apelantov brat) i M. Š. Navedeno je da je apelantova odbrana kao dokaz izvela i Sporazum o priznanju krivnje zaključen između Tužilaštva Slovenije i Dejana Denišlića broj KT-S 9/2013-JL od 3. februara 2014. godine.

9. Sud BiH je odbio apelantov prijedlog da se kao svjedoci saslušaju Dejan Denišlić, Miha Aleš i Boris Janežić iz Slovenije, i to na okolnosti opisane u tački 2. izreke presude, odnosno na okolnost da je Dejan Denišlić bio organizator grupe kojoj je, uz navedena lica, pripadao i apelant. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je ocijenio da su te činjenice i okolnosti dovoljno razjašnjene iskazima svjedoka Aleša Bartola i Marka Krajnca, policajaca iz Slovenije koji su svjedočili na glavnom pretresu, te iz uloženih materijalnih dokaza, pa je stoga donio odluku da ne bi bilo svrsishodno pozivanje predloženih svjedoka, a sve radi efikasnosti i ekonomičnosti postupka. Ukazano je na to da je obaveza Suda BiH da se stara o svestranom pretresanju, ali i da ne dozvoli bilo kakvo odugovlačenje postupka, odnosno sve ono što bi narušilo načela efikasnosti i ekonomičnosti, te da se u tome i ogleda ratio odredbe [član 263. stav (2)] ZKPBiH, koja daje ovlaštenje Sudu da zabrani i ne dopusti svako pitanje ili dokaz, koje ocijeni nepotrebnim ili suvišnim. Također, Sud BiH je naveo da je apelantov branilac u završnoj riječi, između ostalog, za tačku 2 optužnice, „predložio osuđujuću presudu pojašnjavajući da je odbrana, dostavljajući sporazum o priznanju krivnje zaključen između Dejana Denišlića i Tužilaštva Slovenije ujedno dostavila Sudu dokaz o krivnji apelanta, jer iz istog proizlazi da je Denišlić organizator, a apelant pripadnik grupe.“

10. Navedeno je da je apelantov branilac uložio prigovor zakonitosti na dokaze pribavljene putem međunarodne pravne pomoći između Tužilaštva BiH i Tužilaštva Slovenije. S tim u vezi, Sud BiH je utvrdio da je Tužilaštvo BiH 12. septembra 2012. i 9. januara 2013. godine uputilo Tužilaštvu Slovenije molbe za pružanje međunarodne pravne pomoći – provođenje zajedničke istrage, odnosno dostavljanje dokaza. Tužilaštvo BiH je tokom provođenja posebnih istražnih radnji po naredbama Suda BiH došlo do saznanja da lica sa područja BiH namjeravaju u dogovoru sa licima koja su državljani Slovenije u Sloveniju prebaciti veće količine opojne droge Cannabis sativa, koja se prema raspoloživim podacima proizvodi u laboratorijama na teritoriji BiH, te je s tim u vezi od organa Slovenije zatraženo preduzimanje posebnih istražnih radnji prema osumnjičenim licima koja borave na teritoriji Slovenije. Tužilaštvo Slovenije je 10. januara 2013. godine obavijestilo Tužilaštvo BiH o preduzetim posebnim istražnim radnjama u fazi istrage koju provodi u Sloveniji protiv osumnjičenih lica Borisa Janežića, Enese Kekić, apelanta, Dejana Denišlića i Mihe Aleša, te su u prilogu obavijesti dostavljeni prikupljeni dokazi kojima je Tužilaštvo Slovenije raspolagalo.

11. Sud BiH je naveo da je pravni osnov na koji se Tužilaštvo BiH u navedenim molbama pozvalo Evropska konvencija o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz 1959. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija), Dodatni protokol Konvenciji o međunarodnoj pomoći iz 1978. godine, te Drugi dodatni protokol Konvenciji o međunarodnoj pomoći iz 2001. godine (u daljnjem tekstu: Drugi dodatni protokol). Ukazano je na to da je u članu 4. Drugog dodatnog protokola navedeno: „[…] Sudski organi strane molilje mogu [zahtjev za pravnu pomoć] također uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane, i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem“. Slijedom toga, Sud BiH je zaključio da iz navedene odredbe jasno proizlazi da je omogućena direktna komunikacija između sudskih organa strane molilje i sudskih organa zamoljene strane, pa je stoga istaknuti prigovor o nezakonitosti dokaza pribavljenih putem međunarodne pravne pomoći neosnovan.

12. Sud BiH je odbio kao neosnovan i prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti dokaza zbog nelogičnosti u datumima između zamolnice za pružanje međunarodne pravne pomoći Tužilaštva BiH od 11. marta 2013. godine i odgovora na tu molbu Tužilaštva Slovenije od 8. marta 2013. godine, smatrajući da se radi o očiglednoj tehničkoj greški u kucanju. Ono što je Sud BiH ocijenio kao bitno i relevantno za pravilno presuđenje jeste činjenica da u spisu postoje zamolnice Tužilaštva BiH za pružanje međunarodne pomoći, da su organi Slovenije dostavili odgovore na njih, kao i dokaze prikupljene po navedenim zamolnicama, a što je sve finalizirano i na sastanku održanom 11. marta 2013. godine između predstavnika Tužilaštva BiH i predstavnika Tužilaštva iz Slovenije u Tužilaštvu BiH.

13. Osim toga, ocijenjen je neosnovanim i prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti iskaza svjedoka Aleša Bartola, policajca iz Slovenije, jer taj svjedok nije imao pismenu suglasnost svog šefa za svjedočenje pred sudom. Ukazano je na odredbe člana 82. ZKPBiH, kojima je propisano koje osobe ne mogu biti saslušane kao svjedoci, te da se u konkretnom slučaju radi o svjedoku koji je u svojstvu ovlaštenog službenog lica direktno učestvovao u istrazi koju su organi Slovenije provodili prema apelantu i drugim osobama, zbog čega je i pozvan u Sud BiH kako bi na glavnom pretresu iznio svoja saznanja o predmetu. Prema ocjeni Suda BiH, nije bilo potrebe da nadređeni tom svjedoku izdaju pismenu saglasnost za svjedočenje, pogotovo ako se ima u vidu da je predmet u Sloveniji završen, te da ne predstavlja službenu tajnu.

14. Dalje, ocijenjeni su neosnovanim prigovori ostalih optuženih da su izjave koje su optuženi Fazlić i Palić dali u istrazi ovlaštenim službenim licima SIPA-e pribavljene na nezakonit način, tvrdnjama da je na njih vršen pritisak prilikom davanja izjava, te da ispitivanje nije provedeno u skladu s članom 78. ZKPBiH. Sud BiH je naveo da iz uvida u zapisnike iz istrage o ispitivanju tada osumnjičenih Fazlića i Palića, sastavljenih 19. decembra 2012. godine u prostorijama SIPA-e u Banjaluci, proizlazi da radnje ispitivanja nisu provedene nezakonito. Naime, utvrđeno je da su tada osumnjičeni Fazlić i Palić saslušani u prisustvu branilaca Milana Romanića i Jove Pilipovića, advokata; da iz sadržaja zapisnika proizlazi da su prije ispitivanja poučeni o svim pravima koja im po zakonu pripadaju, pa tako i o pravu propisanom članom 78. ZKPBiH; da su nakon davanja svih pouka oba osumnjičena izjavila da pouke dobro razumiju i da će iznijeti svoju odbranu, a što su potvrdili i svojim potpisom. Utvrđeno je da su osumnjičeni Fazlić i Palić, u skladu s članom 78. stav 2. tačka c) i stav 3. ZKPBiH, upozoreni da će sve što izjave u svoju odbranu biti dopušteno na glavnom pretresu, te da bez njihove saglasnosti može biti pročitano i korišteno na glavnom pretresu, na što su izjavili da razumiju pouku i da pristaju na posljedicu, a što su potvrdili svojim potpisom.

15. Sud BiH je naveo da je okolnosti navedene u tački 1. izreke presude utvrdio na osnovu iskaza četiri saslušana svjedoka, svjedoka – stručnog lica za analizu telefona i dipl. inžinjera hemijske tehnologije pri MUP-u Republike Srpske, kao i iz materijalnih dokaza optužbe izvedenih na glavnom pretresu, prije svega izjava optuženih Fazlića i Palića datih u istrazi, u kojima su tada osumnjičeni Fazlić i Palić u potpunosti priznali izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Navedeno je da su svi ti iskazi međusobno saglasni u odnosu na postojanje odlučnih činjenica koje se svim optuženim stavljaju na teret i po svom sadržaju se logično nadovezuju, tako da njihova vjerodostojnost nije dovedena u sumnju. U odnosu na činjenično utvrđenje za radnje opisane pod tačkom 2. izreke presude, Sud BiH je naveo da ono proizlazi prije svega iz iskaza svjedoka Aleša Bartola, Marka Krajnca, Saše Stjepanovića, kao i iz materijalnih dokaza optužbe i odbrane izvedenih na glavnom pretresu. Navedeno je da su svi iskazi saslušanih svjedoka međusobno saglasni u odnosu na postojanje odlučnih činjenica koje se apelantu stavljaju na teret, oni se po svom sadržaju logično nadovezuju tako da njihova vjerodostojnost nije dovedena u sumnju. Sud BiH je iskaze navedenih svjedoka ocijenio kao istinite, jer oni nisu imali nikakav motiv da neosnovano terete apelanta, pa ih je prihvatio.

16. Konačno, Sud BiH je naveo da upravo na osnovu kontakata i radnji optuženih, te iznesenih činjenica jasno proizlazi da je apelant svojim radnjama opisanim u tačkama 1. i 2. izreke presude ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.

17. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepene presude tog suda, te je presuda potvrđena u odnosu na apelanta (kao i u odnosu na optužene Fazlića i Palića, dok je optužena Z. Kekić oslobođena od optužbe).

18. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, Apelaciono vijeće je istaklo da se prvostepeno vijeće pravilno pozvalo na odredbe člana

4. Drugog dodatnog protokola koji zapravo propisuje izmjene člana 15. Konvencije, te na osnovu pomenutog člana izvodi pravilan zaključak da je izmjenama člana 15. Konvencije omogućena direktna komunikacija između sudskih organa strane molilje i sudskih organa zamoljene strane, te da je pravilnom primjenom tog člana pravilno zaključilo da su zakoniti dokazi koji su pribavljeni direktnom komunikacijom dva tužilaštva. Apelaciono vijeće je citiralo odredbe člana 4. Drugog dodatnog protokola, te ukazalo na član 6. tog protokola kojim je izmijenjen član 24. Konvencije na način da je propisano sljedeće: „Svaka država će u trenutku potpisivanja ili predaje svog instrumenta o ratifikaciji, prihvatanju, odobravanju ili pristupanju navesti u izjavi upućenoj generalnom sekretaru Savjeta Evrope koje organe će smatrati pravosudnim organima u smislu ove konvencije. Istim postupkom, u bilo koje vrijeme, može promijeniti uslove navedene u svojoj izjavi.“ U tom smislu, Apelaciono vijeće je istaklo da je u verbalnoj noti koju je uputilo Ministarstvo inostranih poslova BiH u prilogu instrumenta o ratifikaciji deponovanog 7. novembra 2007. godine navedeno da u vezi s članom 6. Drugog dodatnog protokola BiH „izjavljuje da će se redovni sudovi i Tužilaštvo u BiH smatrati sudskim vlastima u svrhu Konvencije i Protokola“. Stoga je, prema stavu Apelacionog vijeća, neosnovan apelantov navod da je u prvostepenoj presudi Tužilaštvo BiH pogrešno podvedeno kao sudski organ.

19. U pogledu apelantovih navoda da u dokazima postoji nelogičnost slijeda datuma zamolnice upućene organima Slovenije koja datira od 11. marta 2013. godine i odgovora od 8. marta 2013. godine, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo da se radilo o očiglednoj tehničkoj omašci pri kucanju i taj zaključak je prvostepeno vijeće pravilno izvelo na osnovu uloženih materijalnih dokaza. Istaknuto je da Apelaciono vijeće, jednako kao i prvostepeno vijeće, ističe da je u konkretnom slučaju relevantno da u spisu postoji zamolnica Tužilaštva BiH za pružanje međunarodne pravne pomoći, da su organi Slovenije dostavili odgovor na zamolnicu, kao i dokaze koji su prikupljeni po zamolnici, a što je finalizirano na sastanku predstavnika dva tužilaštva.

20. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantove tvrdnje da je iskaz svjedoka Aleša Bartola nezakonit dokaz jer je dat suprotno odredbama člana 82. ZKPBiH. Naime, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je ovaj svjedok svjedočio u svojstvu ovlaštenog službenog lica koje je direktno učestvovalo u provođenju posebnih istražnih radnji u Sloveniji, te je na glavnom pretresu iznio svoja saznanja o predmetu. Ukazano je na to da član 82. ZKPBiH propisuje koja lica ne mogu biti saslušana kao svjedoci, te šta se smatra službenom tajnom u smislu člana 1. tačka 22 KZBiH. Imajući u vidu te odredbe, Apelaciono vijeće je zaključilo da svjedok Aleš Bartol ne potpada pod navedenu kategoriju s obzirom na to da saznanja o kojima je govorio na glavnom pretresu ne predstavljaju službenu tajnu u smislu odredbi člana 1. tačka 22. KZBiH. Naime, ovaj svjedok je kao policajac učestvovao u posebnim istražnim radnjama u predmetu protiv apelanta, te je na glavnom pretresu iznio svoja saznanja o načinu na koji su se provodile istražne radnje, te o neposrednim saznanjima koja je dobio o predmetu prilikom njihovog provođenja.

21. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore da su iskazi optuženih Fazlića i Palića nezakoniti, naročito oni koje su dali u policiji tvrdnjama „da su uzeti uz prevaru, ucjenu i nagovor“. Istaknuto je da je prvostepena presuda dala obrazloženje u vezi s iskazima koje su optuženi Fazlić i Palić dali ovlaštenim službenim licima SIPA-e jer je pitanje njihove zakonitosti odbrana osporavala i u toku glavnog pretresa. Analizirajući iskaze koje su ovi osumnjičeni dali, Apelaciono vijeće je zaključilo da su prigovori odbrane koji se odnose na njihovu zakonitost neosnovani. Prilikom razmatranja spornih izjava Apelaciono vijeće je, jednako kao i prvostepeno vijeće, imalo u vidu odredbe člana 78. ZKPBiH koje se odnose na pouke osumnjičenom o njegovim pravima kada se prvi put ispituje. Istaknuto je da iz sadržaja zapisnika o ispitivanju kako optuženog Fazlića tako i optuženog Palića proizlazi da su oni, tada osumnjičeni, prije samog ispitivanja poučeni o svim pravima koja im u skladu s tim članom pripadaju. Navedeno je da iz sadržaja zapisnika proizlazi da su obojica izjavili da razumiju date pouke, te nakon toga, da će iznijeti svoju odbranu, a sve to potvrdili su i svojim potpisom. Također iz sadržaja oba zapisnika proizlazi da su obojica upozoreni o svojima pravima u skladu s članom 78. ZKPBiH koji se odnosi na to da ukoliko se odluče da daju iskaz i to učine pred svojim braniocem, takav iskaz može biti korišten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez saglasnosti osumnjičenog, odnosno optuženog, može biti čitan na glavnom pretresu. Dalje, navedeno je da iz zapisnikā o ispitivanju osumnjičenih proizlazi da su tom prilikom dali izjave u prisustvu svojih branilaca, advokata Milana Romanića i Jove Pilipovića, a zapisnike su potpisali osumnjičeni i njihovi branioci. Iz svega navedenog Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilan zaključak prvostepenog vijeća da su iskazi zakoniti jer su dati u potpunosti u skladu s odredbama ZKPBiH. Apelaciono vijeće je naglasilo da, s obzirom na to da se radi o izjavama koje su uzete u skladu s odredbama ZKPBiH, dakle o zakonitim dokazima, izjave su kao takve mogle biti korištene na glavnom pretresu i bez odobrenja optuženih. Apelaciono vijeće je navelo da je ocijenilo zakonitost iskaza optuženih Fazlića i Palića koje su dali u istrazi, zatim one date na glavnom pretresu i o tome dalo detaljno obrazloženje i svojim pravilnim zaključcima otklonilo sve nedoumice, ocijenilo ih u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu ocjene svih dokaza donijelo pravilnu i zakonitu odluku.

22. Apelaciono vijeće je istaklo, nasuprot stavu apelantove odbrane, da smatra da je u prvostepenom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da stoga saslušanje svjedoka Borisa Janežića, Dejana Denišlića i Mihe Aleša nije bilo potrebno radi „otklanjanja nedoumica u iskazima optuženih Fazlića i Palića“. S tim u vezi je istaknuto da se u prvostepenoj presudi pravilno navodi da je na osnovu već do tada provedenih dokaza kako svjedoka tako i materijalnih dokaza činjenično stanje dovoljno razjašnjeno, te pozivanje tih svjedoka ne bi bilo svrsishodno.

23. Konačno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće izvršilo veoma detaljnu analizu svih relevantnih dokaza, kako iskaza svih svjedoka tako i vještaka, kao i dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, te je stoga neosnovan prigovor odbrane da je vijeće prekršilo načelo in dubio pro reo.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navodi da je Sud BiH povrijedio njegova procesna prava, jer „nije istinito i potpuno utvrdio činjenice“ koje su važne za donošenje zakonite odluke; da nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje ga terete tako i one koje mu idu u korist. Apelant naročito ističe da su presude Suda BiH zasnovane na nezakonitim dokazima. U tom kontekstu apelant tvrdi da je prvostepena presuda, koja je u odnosu na njega potvrđena drugostepenom presudom Suda BiH, u odnosu na tačku 2. izreke presude, isključivo zasnovana na nezakonitim dokazima. Apelant navodi da ti dokazi nisu prikupljeni u zakonitom postupku međunarodne pravne pomoći, jer, kako smatra, Tužilaštvo BiH nije ovlašteno direktno komunicirati s organima strane države prilikom obavljanja radnji međunarodne pravne pomoći; jer je zamolnica za pružanje međunarodne pravne pomoći Tužilaštva BiH datirana na 11. mart 2013. godine, a odgovor na tu zamolnicu upućen od Tužilaštva iz Slovenije nosi datum 8. mart 2013. godine; zatim, apelant prigovara i Zapisniku o održanom sastanku u Tužilaštvu BiH broj T20 0 KT 5360 12 od 11. marta 2013. godine jer „uopće ne sadrži potpis“ predstavnika Tužilaštva iz Slovenije. Apelant navodi da je nezakoniti dokaz na temelju kojeg Sud BiH u odnosu na tačku 2. izreke prvostepene presude temelji svoju presudu, te da je i iskaz svjedoka Aleša Bartola, policijskog službenika u Sloveniji, dat suprotno odredbama člana 82. ZKPBiH. Osim toga, apelant navodi da su nezakoniti dokazi i iskazi optuženih Fazlića i Palića dati u istrazi. Na iskazima tih optuženih Sud BiH je u pretežnom dijelu zasnovao osuđujuću presudu apelantu u odnosu na tačku 1. izreke prvostepene presude. Također, apelant navodi da je Sud BiH prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH za saslušanje svjedoka optužbe – policijskog službenika Slovenije Aleša Bartola, a nije prihvatio dokazni prijedlog odbrane – saslušanje svjedoka Borisa Janežića, Dejana Denišlića i Mihe Aleša, koji su mogli otkloniti sve nedoumice u iskazima optuženih Fazlića i Palića. Osim činjenice da je riječ o odlučnim svjedocima koji su mogli biti saslušani i putem videolinka, apelant navodi kako je povrijeđeno načelo jednakosti u postupanju jer mu prilikom izvođenja dokaza na glavnom pretresu nisu date jednake mogućnosti kao Tužilaštvu BiH, a što je jedno o temeljnih načela na kojim je zasnovan ZKPBiH.

II.Odgovor na apelaciju

25. Sud BiH je naveo da ostaje pri svojim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena.

26. Tužilaštvo BiH je navelo da su apelantove tvrdnje da Tužilaštvo BiH ne može nikako postupati u predmetima međunarodne pravne pomoći nego da to samo može raditi Sud BiH, neosnovane i u suprotnosti s konvencijama i sporazumima o međunarodnoj pravnoj pomoći, a posebno sporazumima o saradnji, a u predmetima organizovanog kriminala. Na osnovu dokaza koji su provedeni na Sudu BiH nesumnjivo je utvrđeno da su dokazi prikupljeni u paralelnim istragama Tužilaštva BiH i Tužilaštva Slovenije, da je saradnja započeta zamolnicom i da je u više navrata međusobno zamolnica dopunjavana. O radnjama koje je provodila slovenačka policija neposredno su u sudnici svjedočili policajci iz Slovenije koji su na području Slovenije sprovodili istragu. U vezi sa svjedočenjem Aleša Bartola ukazano je na to da taj policajac iz Slovenije ne bi mogao niti doći na Sud BiH bez odobrenja nadležnog organa, pa kako je zamoljena država udovoljila zamolnici Suda BiH, tako je i tvrdnja odbrane bespredmetna. Navod da su izjave optuženih Fazlića i Palića date u istrazi nezakonite također je neosnovan, jer je uvidom u sadržaj navedenih zapisnika vidljivo da su njih dvojica u istrazi u prisustvu svojih branilaca priznali izvršenje krivičnog djela i da je takav iskaz korišten kao dokaz na glavnom pretresu. Izjave su potpisali i nisu stavljali primjedbe na sadržaje zapisnika.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovni pojmovi Član 1. tačka (22) (22) Tajni podatak je informacija iz oblasti javne sigurnosti, odbrane, vanjskih poslova i interesa, obavještajne i sigurnosne djelatnosti ili interesa Bosne i Hercegovine, komunikacionih i drugih sistema važnih za državne interese, pravosuđe, projekte i planove značajne za odbrambenu i obavještajno-sigurnosnu djelatnost, naučnih, istraživačkih, tehnoloških, privrednih i finansijskih poslova od važnosti za sigurnost i funkcioniranje institucija Bosne i Hercegovine, odnosno sigurnosnih struktura na svim nivoima državne organizacije Bosne i Hercegovine, a koja je određena kao tajna zakonom, drugim propisom ili općim aktom nadležnog organa donesenim na osnovu zakona ili koja je određena kao tajni podatak u skladu s odredbama zakona i propisa o zaštiti tajnih podataka.

Ovaj pojam također uključuje i tajni podatak druge države, međunarodne ili regionalne organizacije.

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. st. 1. i 2.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 78. stav 2. tačka c) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu, […] Član 82. stav 1. tačka a) Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci Ne može se saslušati kao svjedok:

a)osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, […] Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

29. Evropska konvencija o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 1.

1. Zamoljena strana će, u skladu sa načinima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti molbe koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljice, a koje se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokaznog materijala, dosjea ili dokumenata.

Član 15. st. 1. i 2.

1. Molbe predviđene u članovima 3., 4. i 5., kao i zahtjevi predviđeni u članu 11., ministarstvo pravde strane moliteljice uputit će ministarstvu pravde zamoljene države i vratit će ih istim putem.

2. U hitnim slučajevima, spomenute molbe će neposredno moći uputiti sudski organi strane moliteljice sudskim organima zamoljene strane. One će biti vraćene zajedno sa spisima koji se odnose na način predviđen u stavu 1. ovog člana.

Član 24.

Svaka strana ugovornica će moći, u trenutku potpisivanja ove Konvencije ili predaje svog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju, navesti u izjavi upućenoj generalnom sekretaru Vijeća Evrope koje će organe smatrati sudskim organima u skladu sa ovom Konvencijom.

30. Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima - Strazbur, 8. novembar 2011. godine („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 10/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1.

Djelokrug primjene Zamjenjuje se član 1. Konvencije slijedećim odredbama:

1. Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najbržu i najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku, koji se odnosi na krivična djela, čije krivično gonjenje u trenutku kada je zatražena pomoć spada u nadležnost sudskih organa strane molilje.

Član 4.

Putevi komunikacije Član 15. Konvencije se zamjenjuje slijedećim odredbama:

1. Zahtjev za pružanje pravne pomoći, kao i za dostavljanje informacija bez prethodno upućenog zahtjeva Ministarstvo pravde strane molilje uputit će Ministarstvu pravde zamoljene strane i vratit će se istim putem. Sudski organi strane molilje mogu ih također uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem.

[…] Član 6.

Sudski organi Član 24. Konvencije zamjenjuje se slijedećim odredbama:

Svaka država će u trenutku potpisivanja ili predaje svog instrumenta o ratifikaciji, prihvatanju, odobravanju ili pristupanju, navesti u izjavi upućenoj generalnom sekretaru Vijeća Evrope, koje organe će smatrati sudskim organima u smislu ove Konvencije. Istim postupkom, u bilo koje vrijeme, može promijeniti uvjete navedene u svojoj izjavi.

VI.Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 013176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

35. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

38. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud zapaža da apelant ističe da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima jer: a) Tužilaštvo BiH nije ovlašteno direktno komunicirati s organima strane države prilikom obavljanja radnji međunarodne pravne pomoći i što postoji nelogičnost u datumima molbe za pružanje pomoći sa odgovorom na tu molbu; b) što je iskaz svjedoka Aleša Bartola uzet suprotno odredbama člana 82. ZKPBiH, te c) što su iskazi osuđenih Fazlića i Palića u toku istrage „dati pod iznudom“. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. To uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine; i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine, Allan protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).

40. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Osim toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, između ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90; i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

41. U pogledu apelantovih navoda o nezakonitosti dokaza, Ustavni sud zapaža da su, kako prvostepeno tako i Apelaciono vijeće Suda BiH, detaljno razmotrili identične prigovore o nezakonitosti provedenih dokaza istaknute tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, te zaključili da su svi prigovori neosnovani, davši o tome detaljno, jasno i logično obrazloženje, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelant kako u prvostepenom postupku tako i u postupku po žalbi koristio mogućnost osporavanja, prema njegovom stavu nezakonitih dokaza, i protivio se njegovoj upotrebi. Iz osporenih presuda proizlazi da su Sud BiH i Apelaciono vijeće veoma detaljno ispitali osnovanost svih istaknutih tvrdnji, te da su, nakon pozivanja na relevantne odredbe KZBiH i ZKPBiH, zaključili da su ti navodi neosnovani. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije iznio tvrdnje koje osporavaju pouzdanost pribavljenih dokaza, za koje tvrdi da su nezakoniti, nego je svoje prigovore ograničio na njihovu formalnu valjanost, dakle na način njihovog prikupljanja.

42. U pogledu apelantovih navoda o nezakonitosti dokaza prikupljenih u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći, jer, prema apelantovom stavu, Tužilaštvo BiH nije ovlašteno da direktno komunicira sa Tužilaštvom Slovenije, Ustavni sud zapaža iz osporenih presuda proizlazi da su Sud BiH i Apelaciono vijeće veoma detaljno ispitali osnovanost istaknutih tvrdnji, te da su, nakon pozivanja na relevantne odredbe Konvencije i Drugog dodatnog protokola, kao i verbalnu notu BiH u prilogu instrumenta o ratifikaciji od 7. novembra 2007. godine, zaključili da su ti navodi neosnovani (tačke 23-33. presude Apelacionog vijeća), koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je BiH ratifikovala Konvenciju, Dodatni protokol i Drugi dodatni protokol, te da se stoga njihove odredbe primjenjuju i u BiH. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 1. stav 1. Drugog dodatnog protokola izmijenjen član 1. Konvencije i tim članom je propisana obaveza da se strane ugovornice obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najbržu i najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku, koji se odnosi na krivična djela, čije krivično gonjenje u trenutku kada je zatražena pomoć spada u nadležnost sudskih organa strane molilje. Dalje, odredbama člana 4. Drugog dodatnog protokola izmijenjen je član 15. stav 1. Konvencije, koji se odnosi na puteve komunikacije zahtjeva za pružanje pravne pomoći i informacija i tim članom je propisano: „(1) […] Sudski organi strane molilje mogu ih također uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem.“ Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 6. istog protokola izmijenjen i član 24. Konvencije koji se odnosi na pojam „sudski organ“ i tim članom je propisano: „Svaka država će u trenutku potpisivanja ili predaje svog instrumenta o ratifikaciji, prihvatanju, odobravanju ili pristupanju navesti u izjavi upućenoj generalnom sekretaru Vijeća Evrope koje organe će smatrati sudskim organima u smislu ove Konvencije. […]“. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće istaklo da je u verbalnoj noti koju je uputilo Ministarstvo inostranih poslova BiH u prilogu instrumenta o ratifikaciji deponovanog 7. novembra 2007. godine navedeno da u vezi s članom 6. Drugog dodatnog protokola, BiH „izjavljuje da će se redovni sudovi i Tužilaštvo u BiH smatrati sudskim vlastima u svrhu Konvencije i Protokola“. Slijedom toga, i prema stavu Ustavnog suda, iz ovih odredaba jasno proizlazi da Tužilaštvo BiH ima pravo da podnosi zahtjeve za pružanje međunarodne pravne pomoći, te da slijedom toga dokazi prikupljeni u predmetnom postupku u okviru međunarodne pravne pomoći nisu nezakoniti dokazi. U tom kontekstu, a uzevši u obzir sve pobrojane dokaze u prvostepenoj presudi, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u obrazloženju redovnih sudova u dijelu koji se odnosi na „nesaglasnost u datumima“, za koje je Sud BiH zaključio da se radi o očiglednim omaškama u kucanju.

43. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je iskaz svjedoka Aleša Bartola, policijskog službenika iz Slovenije, dat suprotno odredbama člana 82. ZKPBiH, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da su Sud BiH i Apelaciono vijeće veoma detaljno ispitali osnovanost istaknutih tvrdnji, te da su, nakon pozivanja na relevantne odredbe KZBiH i ZKPBiH, zaključili da su ti navodi neosnovani (tačke 35-38. presude Apelacionog vijeća), o čemu su u svojim odlukama dali obrazloženje, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su odredbama člana 82. ZKPBiH propisana lica koja ne mogu biti saslušana kao svjedoci, te da je u stavu 1. tog člana propisano da se ne može saslušati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH taj navod doveo u vezu s članom 1. stav 20. KZBiH kojim je propisano šta se smatra tajnim podatkom. Dovodeći u vezu navedene odredbe s konkretnim prigovorom, Sud BiH je zaključio da nije bilo potrebe da nadređeni izdaju pismenu saglasnost za svjedočenje tog svjedoka, pogotovo ako se ima u vidu da je predmet u Sloveniji završen, te da ne predstavlja službenu tajnu.

44. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantovu tvrdnju o nezakonitosti iskaza koje su optuženi Fazlić i Palić dali u toku istrage. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da su Sud BiH i Apelaciono vijeće veoma detaljno ispitali osnovanost istaknutih tvrdnji, te da su, nakon pozivanja na relevantne odredbe ZKPBiH, zaključili da su ti navodi neosnovani (tačke 40-44. presude Apelacionog vijeća), o čemu su u svojim odlukama dali obrazloženje, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud utvrdio da su tada osumnjičeni Fazlić i Palić, prilikom ispitivanja u istrazi, bili u prisustvu branilaca, advokata Milana Romanića i Jove Pilipovića; da iz sadržaja zapisnika proizlazi da su prije ispitivanja poučeni o svim pravima koja im po zakonu pripadaju, pa tako i o pravu propisanom članom 78. ZKPBiH; da su nakon davanja svih pouka oba osumnjičena izjavila da sve dobro razumiju i da će iznijeti svoju odbranu, a što su potvrdili i svojim potpisom. Utvrđeno je da su osumnjičeni Fazlić i Palić, u skladu s članom 78. stav 2. tačka c) i stav 3. ZKPBiH upozoreni da će sve što izjave u svoju odbranu biti dopušteno na glavnom pretresu, te da bez njihove saglasnosti može biti pročitano i korišteno na glavnom pretresu, na što su izjavili da razumiju pouku i da pristaju na posljedicu, a što su potvrdili svojim potpisom. Ustavni sud zapaža da ni apelant u apelaciji ne osporava da su prilikom navedenih ispitivanja u svojstvu osumnjičenih optuženi Fazlić i Palić upoznati s njihovim pravima, kao i s činjenicom da njihovi iskazi mogu biti iskorišteni protiv njih u daljnjem toku postupka, te da su tom prilikom potvrdili da razumiju upute. Također, prema obrazloženju osporenih odluka, apelant ni optuženi Fazlić i Palić u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji ničim nisu učinili mogućim i vjerovatnim da su ti iskazi iznuđeni. Stoga su i ti apelantovi navodi neosnovani.

45. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da je Apelaciono vijeće razmotrilo i ocijenilo neosnovanim i druge apelantove navode o nezakonitosti dokaza koji su, prema stavu tog vijeća, bili od značaja za odlučivanje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa zakonitošću dokaza, te da su navodi o tome da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima neosnovani.

46. U pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tačke 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve takve prigovore Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku, budući da nije prihvaćen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka Borisa Janežića, Dejana Denišlića i Mihe Aleša, koji su mogli otkloniti sve nedoumice u iskazima optuženih Fazlića i Palića. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Ermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).

48. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da redovni sud, u smislu odredaba člana 263. stav (2). ZKPBiH, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban, ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći u vezu navedena načela s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo taj dokaz bitno utjecao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane da se saslušaju ovi svjedoci, budući da je, kako to proizlazi iz osporenih odluka, ocijenio da su činjenice i okolnosti iz tačke 2. optužnice dovoljno razjašnjene iskazima svjedoka Aleša Bartola i Marka Krajnca, policajaca iz Slovenije koji su svjedočili na glavnom pretresu, te iz uloženih materijalnih dokaza, pa je stoga donio odluku da ne bi bilo svrsishodno pozivanje predloženih svjedoka, a sve radi efikasnosti i ekonomičnosti postupka. Dakle, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, pogotovo kada se uzme u obzir sadržaj završnih riječi nakon okončanja glavnog pretresa.

49. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Sud BiH ispoštovao svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog i Ustavnog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predloženi dokaz koji je apelant zahtijevao. Imajući to u vidu, Ustavni sud zaključuje da razlozi koje je navelo Apelaciono vijeće u vezi s ovim pitanjem nisu suprotni standardima prava na pravično suđenje. Stoga su i apelantovi navodi koji se odnose na kršenje načela ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, neosnovani.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačke c) i d) Evropske konvencije jer je Sud BiH u osporenoj presudi detaljno obrazložio način na koji je sve provedene dokaze doveo u vezu s relevantnim zakonskim odredbama, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz tačke c) i d) stava 3. člana 6. Evropske konvencije.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5161/14 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio