Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5220/14 (A. F.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje- pravo osobe da se ne inkriminira
  • Dokaz
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
  • Djelotvoran pravni lijek
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5220/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5220/14, rješavajući apelaciju Amira Fazlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Fazlića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine i S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amir Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine i S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora apelantu po Presudi Suda BiH broj S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5220/14 od 13. januara 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 18. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Tužilaštvo BiH i Sud BiH dostavili su odgovore 24. i 27. januara 2017. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine apelant je proglašen krivim što je zajedno sa ostalim optuženim (Satkom Kekićem, Dželadom Palićem i Zuhrom Kekić; u daljnjem tekstu: ostali optuženi ili optuženi Kekić, Palić i Z. Kekić), u vremenskom periodu i na način pobliže preciziran u tački 1. izreke te presude počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta – mobilnog telefona pobliže opisanog u izreci presude.

7. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizilazi da je apelant osporavao zakonitost izjave koju je u istrazi dao ovlaštenim službenim licima Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA), da je na njega pri tom vršen pritisak, da ispitivanje nije provedeno u skladu s članom

78. ZKPBiH, jer mu je bilo onemogućeno da sam izabere branioca. Sud BiH je na temelju uvida u zapisnik iz istrage o ispitivanju apelanta, tada osumnjičenog, sastavljen 19. decembra 2012. godine u prostorijama SIPA-e, utvrdio da ispitivanje nije provedeno nezakonito. Uvidom u apelantov iskaz utvrđeno je da je on saslušan u prisustvu branioca, označenog advokata, da je prije ispitivanja poučen o pravima, pa tako i o pravu propisanom članom 78. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Nakon svih pouka ovlaštenih lica apelant je izjavio da ih razumije i da će iznijeti svoju odbranu, a što je potvrdio i svojim potpisom. Također, apelant je, u skladu s članom 78., stav 2., tačka c) i stav 3. istog člana, upozoren da će sve što izjavi u svoju odbranu biti dopušteno na glavnom pretresu, te da bez njegove saglasnosti može biti pročitano i korišteno na glavnom pretresu, na što je također izjavio da razumije pouku i da pristaje na posljedice, što je potvrdio i svojim potpisom.

8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Sud BiH odbio i prigovor optuženog Palića da su predmeti (između kojih su i detaljno opisane biljke Cannabis sativa – konoplje ili marihuane) koji su oduzeti od njega nezakoniti, jer su u momentu prezentovanja na glavnom pretresu već bili otvoreni, a branilac i optuženi Palić nisu nikada pozvani u Tužilaštvo BiH na otvaranje tih predmeta. Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari sačinjen 19. decembra 2012. godine po naredbi Suda BiH od 7. decembra 2012. godine. Iz zapisnika je vidljivo da su pretresu, u skladu sa zakonom, prisustvovali tada osumnjičeni Palić kao vlasnik prostorija koje se pretresaju, te dva punoljetna svjedoka, I. P. i R. R. Iz zapisnika također proizilazi da je osumnjičeni Palić potpisao zapisnik i da nije imao primjedbi na rad policijskih službenika i nije želio branioca koji bi bio prisutan tokom pretresa, kao ni svjedoka. Predmeti pronađeni i oduzeti prilikom pretresa pobrojani su u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 19. decembra 2012. godine, označeni pod rednim brojem od 1 do 6, te je potvrda uručena tada osumnjičenom Paliću, o čemu je sačinjena i fotodokumentacija. Dalje, ukazano je da iz same prirode oduzetih predmeta, u prvom redu konoplje, jasno proizilazi da se radi o specifičnoj vrsti predmeta, koji su zbog svoje karakteristične prirode, kao i sigurnosnih razloga, pohranjeni u skladište SIPA-e namijenjeno za takvu vrstu predmeta. Nadalje, Sud BiH je na osnovu uvida u zapisnik o pretresanju stana optuženog Palića i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i njihovog dovođenja u vezu sa sadržajem nalaza i mišljenja vještakinje J. J. koja je vještačila oduzete predmete zaključio da se oni u pogledu ključnih karakteristika oduzetih predmeta u cijelosti podudaraju. Sud BiH je istakao da sadržaj svih navedenih dokaza upućuje na činjenicu da se radilo o biljnoj materiji (male i velike biljke konoplje) zasađenoj u manjim i većim saksijama, odnosno plastičnim čašama. Osim navedenog, ukazano je da je iz sadržaja nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je spornu materiju vještak zaprimio u smeđim papirnim vrećama označenim kao tragovi od 1 do 4, kako to i zahtijeva odredba člana 15. stav 3. Pravilnika o načinu i uslovima čuvanja materijalnih dokaza, a koja propisuje: „Manja količina marihuane pakuje se u kovertu odgovarajuće veličine, a veća količina droge može se zapakovati u veće vreće ili koverte“. Konačno, Sud BiH je ukazao i na fotodokumentaciju izvršenog pretresa priloženu uz zapisnik o pretresanju. Slijedom navedenog zaključeno je da se ne dovodi u pitanje autentičnost oduzetih predmeta, te je stoga, prema stavu Suda BiH, pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 291/08 ocijenjeno neosnovanim. U vezi s tim je, između ostalog, istaknuto da je, za razliku od konkretnog predmeta, u navedenom predmetu Ustavnog suda konstatovan čitav niz nedorečenosti, kao i da se radilo o situaciji da se presuda temeljila isključivo na oduzetim predmetima, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja.

9. Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja odluke kojom je apelanta proglasio krivim ocijenio i iskaze apelanta i optuženog Palića date u istrazi u prostorijama SIPA-e u Banjaluci 19. decembra 2012. godine, u kojima su u potpunosti priznali izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, te je parafrazirao date iskaze. Sud BiH je naveo da je iskaze iz istrage ocijenio kao istinite i u saglasnosti s ostalim provedenim dokazima, jer su apelant i optuženi Palić na detaljan način opisali svoje učešće u radnjama izvršenja krivičnog djela za koje se terete, pa ih je prihvatio. Navedeno je da je apelant u svom iskazu na glavnom pretresu, kada je kao dokaz odbrane saslušan u svojstvu svjedoka, u potpunosti odstupio od izjave date na zapisnik u istrazi u prostorijama SIPA-e, navodeći da su mu policajci ,,skrojili“ priču, da su mu govorili „radio si to, to“, te da mu je branilac rekao da je najbolje da potvrdi to što su policajci rekli i da će u tom slučaju ići kući, a ako ne potpiše takvu izjavu da će ga poslati u zatvor u Sarajevo. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da nije prihvatio odbranu apelanta i optuženog Palića (koji je također prilikom saslušanja na glavnom pretresu u potpunosti odstupio od izjave iz istrage) u dijelu u kojem su tvrdili da su u istrazi dali izjavu pod pritiskom policajaca i branilaca, te da im je prijećeno odlaskom u zatvor u Sarajevo ukoliko ne budu sarađivali i dali izjavu na način kako su im to sugerisala ovlaštena službena lica. Naime, Sud BiH je detaljno analizirao navedene zapisnike iz istrage o ispitivanju apelanta i optuženog Palića i utvrdio da je ispitivanje osumnjičenih obavljeno u skladu sa zakonom. Nadalje, Sud BiH je naveo da nije prihvatio njihove odbrane u dijelu u kojem su tvrdili da, kada je u pitanju droga, nikada ništa nisu radili sa optuženim Kekićem i međusobno, kao i da apelant nije znao da se na tavanu u kući optuženog Palića nalazi droga, smatrajući da je iskaz optuženih u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima. Također, Sud BiH je obrazložio zašto nije prihvatio odbranu optuženog Palića u dijelu u kojem je tvrdio da je sjemenke konoplje nabavio od kolege kojem je popravljao auto, ocjenjujući da je njegov iskaz u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima, a posebno s njihovim iskazima iz istrage kojima je Sud u potpunosti poklonio vjeru.

10. Osim toga, Sud BiH je detaljno interpretirao presretnute telefonske razgovore između apelanta i optuženog Palića na temelju kojih je zaključeno da su apelant i optuženi učestvovali u nabavci opreme za laboratoriju koja je bila instalirana u kući optuženog Palića, te da se apelant raspitivao o stanju zasada, kao i da ga je optuženi Palić obavještavao o poteškoćama s električnom energijom zbog korištenja opreme (četiri lampe), kao i rastom zasada. Navedeno je da i iz sadržaja razgovora od 24. novembra 2012. godine između apelanta i optuženog Kekića, te apelanta i optuženog Palića proizilazi da se iz laboratorije u kući optuženog Palića širio jak miris konoplje, pa je apelant tražio od optuženog Kekića da pošalje opremu kojom bi neutralisao jak miris.

11. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantov branilac podnio protiv prvostepene presude tog suda, te je prvostepena presuda potvrđena u odnosu na apelanta (kao i u odnosu na optužene Kekića i Palića), dok je optužena Z. Kekić oslobođena od optužbe.

12. Apelaciono vijeće je u obrazloženju svoje presude, očitujući se na prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti iskaza koje je apelant dao u istrazi, ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je taj dokaz zakonit s obzirom na to da iz sadržaja zapisnika o apelantovom ispitivanju proizilazi da je dat u potpunosti u skladu s odredbama ZKPBiH, odnosno da iz samog sadržaja tog zapisnika ne proizilazi da je apelant na bilo koji način bio prinuđen dati iskaz sa sadržajem koji je naveden u zapisniku. Istaknuto je da iz sadržaja zapisnika o ispitivanju kako apelanta tako i optuženog Palića proizilazi da su obojica, tada u svojstvu osumnjičenih, prije samog ispitivanja poučeni o svim pravima koja im u skladu s pomenutim članom pripadaju, da su obojica izjavili da razumiju te pouke, te nakon toga da će iznijeti svoju odbranu, a sve to potvrdili su i svojim potpisom. Nadalje, ukazano je da iz sadržaja oba zapisnika proizilazi da su obojica upozoreni o svojima pravima u skladu s članom 78. stav 2. tačka c) i članom 78. stav 3. ZKPBiH koji se odnosi na to da ukoliko se odluče da daju iskaz i to učine pred svojim braniocem takav iskaz može biti korišten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njihove saglasnosti može biti čitan na glavnom pretresu.

13. Dalje, zaključeno je da je neosnovan žalbeni navod da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu jer je prilikom prvog ispitivanja, kada su ga ispitivali pripadnici SIPA-e, „natjeran da uzme kao branioca Milana Romanića i što je tada bio izložen pritiscima da prizna određene optužbe, kako od strane branioca tako i od strane pripadnika SIPA-e.“ U vezi s tim, Apelaciono vijeće je navelo da iz zapisnika o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog proizilazi da je svoju izjavu dao „u svojstvu“ branioca Milana Romanića, te da su zapisnik potpisali i apelant i branilac, kao i da na zapisnik nisu stavljene nikakve primjedbe. Također, navedeno je da je na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora u istrazi apelanta branio isti advokat i da tom prilikom apelant nije imao primjedbi na odbranu, a da je nakon potvrđivanja optužnice sud postavio apelantu branioca po službenoj dužnosti, advokata Kerima Čelika, pri čemu u rješenju nije navedeno da je apelant imao bilo kakav problem sa prijašnjim advokatom.

14. Vezano za prigovor da se osporena presuda zasniva isključivo na iskazu koji je apelant dao u istrazi, kao dokazu na kojem se ne može zasnivati sudska odluka, zbog čega je povrijeđeno i načelo in dubio pro reo, Apelaciono vijeće je istaklo da je već analiziralo prigovor nezakonitosti tog dokaza, te je konstatovalo da je taj dokaz mogao biti korišten na glavnoj raspravi i bez apelantovog odobrenja, kao i da je u pobijanoj presudi pravilno ocijenjen u vezi sa iskazom koji je apelant dao na glavnom pretresu i sa drugim dokazima. Apelaciono vijeće je konstatovalo i da osporena presuda, nasuprot apelantovim navodima, sadrži obrazloženje zašto je prihvaćen apelantov iskaz dat u istrazi i da detaljno navodi i analizira iskaze ostalih svjedoka i dokaza na osnovu kojih je prvostepeni sud na pravilan i potpun način utvrdio činjenično stanje.

15. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da su neosnovanim ocijenjene i tvrdnje optuženog Palića o nezakonitosti otvaranja sadržaja privremeno oduzetih predmeta i s tim u vezi pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 291/08. S tim u vezi je istaknuto da se žalbom tačno ukazuje da u istrazi nije bilo otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, te da posljedično tome, ne postoji ni zapisnik o otvaranju predmeta i njihovom pregledu, a što je konstatovano u prvostepenoj presudi. Međutim, istaknuto je da iz spisa proizilazi da je opojna droga pronađena u kući optuženog Palića i stavljena u posebne vreće, što je urađeno u skladu s Pravilnikom o načinu i čuvanju materijalnih dokaza, te je zbog specifičnosti materije odmah nakon oduzimanja pohranjena u skladište koje je namijenjeno za takvu vrstu predmeta, a što proizilazi iz dokaza tužilaštva T-20. Žalbeno vijeće je istaklo da je i u skladu s Pravilnikom o čuvanju i uništavanju oduzete opojne droge, psihotropnih supstanci, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora, koji je donesen u skladu sa KZBiH i ZKPBiH, te Zakonom o sprečavanju i suzbijanju opojne droge, predviđeno da će se za smještaj opojne droge osigurati poseban prostor u okviru kriminalističkog centra MUP-a, a što je urađeno i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog zaključeno je da je takvo postupanje u skladu s članom 70. ZKPBiH koji omogućava da sud i na drugi način osigurava čuvanje oduzetih predmeta osim kod Suda. Sa predmetnim stvarima se postupilo upravo u skladu s navedenom zakonskom odredbom, tako što su ti predmeti pohranjeni u prostorije za tu namjenu. Nadalje, ukazano je da je autentičnost predmeta utvrđena jer su postojali drugi dokazi koji potvrđuju da se upravo radi o predmetima koji su oduzeti pretresom kuće optuženog Palića. U vezi s identifikacijom oduzetih predmeta zaključeno je da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo potvrdu koja je prilikom pretresa izdata optuženom Paliću, kao i zapisnik SIPA-e, a u kojim su opisani predmeti na isti način na koji su opisani u nalazu vještakinje J. J. koja je vještačila oduzete predmete, opisujući ih na isti način kao i u potvrdi i zapisniku, a o čemu postoji i fotodokumentacija. Također, ukazano je i da optuženi Palić u žalbi nije osporavao da je u njegovoj kući pronađena konoplja i oprema za uzgoj. Najzad, pravilnim je ocijenjen i stav da odluka Ustavnog suda u predmetu AP 291/08 ne može biti primijenjena na ovaj predmet, s obzirom na to da postoje činjenice i okolnosti koje se u bitnom ne podudaraju sa ovim slučajem.

16. U obrazloženju presude je ukazano da je prvostepeni sud interpretirao sadržaj razgovora između apelanta i optuženog Palića iz kojih nesumnjivo proizilazi da su njih dvojica nabavili opremu, da su proizvodili opojnu drogu u kući optuženog Palića, te da se radilo o čestoj i kontinuiranoj komunikaciji. Pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog vijeća da su apelant i optuženi Palić radili po uputama optuženog Kekića. Naime, iako se iz presretnutih razgovora jasno vidi konverzacija između apelanta i optuženog Kekića, koja je detaljno opisana u prvostepenoj presudi, ne dovodi se u pitanje zaključak da su se instrukcije koje je davao optuženi Kekić odnosile i na apelanta, s obzirom na to da su apelant i optuženi Palić krivičnopravne radnje obavljali zajedno, te da su obojica slijedili upute koje im je davao optuženi Kekić, a što proizilazi ne samo iz presretnutih razgovora već i iskaza koje su dali, a koje je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo vjerodostojnim.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, tvrdi da su osporenim presudama proizvoljno ocijenjeni dokazi, te da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno procesno pravo, a da obrazloženja tih presuda nisu u skladu sa standardima predviđenim članom 6. Evropske konvencije. Smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, i to na njegovom iskazu datom u istrazi, kao i svim dokazima koji su prikupljeni za vrijeme pretresa porodične kuće optuženog Palića, koji je, prema njegovom mišljenju, izvršen suprotno odredbama ZKPBiH, a naročito na sadržaju privremeno oduzetih predmeta (u prilog čemu se, između ostalog, pozvao na odluke Ustavnog suda broj AP 291/08 i AP 3364/10). Dalje, apelant tvrdi da je prvostepeni sud ocijenio iskaz koji je dao u istrazi, a da nije ocijenio iskaz koji je dao na glavnom pretresu i da pri tome nije dao nikakve razloge zbog čega nije prihvatio taj iskaz, te da nije obrazložio ocjenu protivrječnih dokaza od kojih je zavisilo utvrđenje postojanja krivičnog djela i apelantove krivice. Smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju povrijedili i princip in dubio pro reo i pravilo pretpostavke nevinosti, kao i princip jednakosti strana u postupku. Dalje, tvrdi da su mu ovlaštena službena lica prilikom prvog ispitivanja u prostorijama SIPA-e mimo njegove volje nametnuli branioca po službenoj dužnosti Milana Romanića, kojem nije potpisao punomoć za zastupanje, niti se izjasnio da je saglasan da ga to lice zastupa, što je u suprotnosti sa ZKPBiH. Također, tvrdi da je prilikom davanja iskaza u istrazi bilo izložen pritiscima branioca i ovlaštenih službenih lica, te da su oni utjecali na njegovu volju, a da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu uzimali u obzir njegove navode i argumente iznesene povodom toga. Shodno tome, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na odbranu i princip da „da niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe“. Također, tvrdi da drugostepeni sud nije razmotrio njegove žalbene navode, čime je pored prava na pravično suđenje povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek.

II.Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi, te da smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.

19. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da je apelant imao priliku da na zapisnik o saslušanju u istrazi stavi svaku primjedbu, da izabere branioca kojeg želi i s obzirom na to da je iznio svoju odbranu u kojoj je sve priznao i stavi primjedbu i na branioca. Ukazano je da nakon završenog glavnog pretresa i nakon što je apelant u drugostepenom postupku proglašen krivim apelantove tvrdnje predstavljaju tzv. naknadnu pamet u kojoj branilac, koji uopće nije bio prisutan pri apelantovom ispitivanju, pokušava obezvrijediti činjenicu da je apelant u prisustvu branioca priznao djelo. S obzirom na to da to njegovo priznanje nije bio jedini dokaz protiv apelanta, nego su postojali i drugi dokazi, a naročito rezultati posebnih istražnih radnji, osporene presude su zakonite i pravilne.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi:

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. st. (1) i (2) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

21. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 70.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u Sudu ili Sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

Član 71.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužitelj.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.

(…) Član 78. stav 2. tačke a), b) i c)i stav 3.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branitelja po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branitelja bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu, (3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2. ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi pismeno i dok ne bude potpisana od strane osumnjičenog. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branitelja ako je njegova odbrana obavezna u skladu s ovim zakonom.

Član 79. stav 1.

Način ispitivanja osumnjičenog (1) O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 013176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

29. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. U vezi s apelantovim navodima o nezakonitim dokazima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda prema kojem nije njegov zadatak da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

31. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantovu tvrdnju o nezakonitosti iskaza koji je dao u istrazi, te s tim u vezi tvrdnju da je taj iskaz od njega iznuđen, da su mu ovlaštena službena lica prijetila, te da mu je „nametnut“ branilac. Apelant u apelaciji ne osporava da je prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog upoznat sa svojim pravima kao i sa činjenicom da njegov iskaz može biti iskorišten protiv njega u daljnjem toku postupka, te da je tom prilikom potvrdio da razumije upute. Također, prema obrazloženju osporenih odluka, njegovom ispitivanju bio je prisutan i branilac, a apelant ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim da je iskaz od njega iznuđen. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantovu tvrdnju o nezakonitosti iskaza koje su apelant i optuženi Palić dali u toku istrage. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizilazi da su Sud BiH i Apelaciono vijeće veoma detaljno ispitali osnovanost istaknutih tvrdnji, te da su, nakon pozivanja na relevantne odredbe ZKPBiH, zaključili da su ti navodi neosnovani (tačke 40-44 presude Apelacionog vijeća), o čemu su u svojim odlukama dali obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud utvrdio da su tada osumnjičeni apelant i optuženi Palić prilikom ispitivanja u istrazi bili u prisustvu branilaca, advokata Milana Romanića i Jove Pilipovića; da iz sadržaja zapisnika proizilazi da su prije ispitivanja poučeni o svim pravima koja im po zakonu pripadaju, pa tako i o pravu propisanom članom 78. ZKPBiH; da su nakon davanja svih pouka oba osumnjičena izjavila da pouke dobro razumiju i da će iznijeti svoju odbranu, a što su potvrdili i svojim potpisom. Ustavni sud zapaža da prema obrazloženju osporenih odluka apelant ni optuženi Palić u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji ničim nisu učinili mogućim i vjerovatnim da su iskazi iznuđeni.

33. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizilazi da je Apelaciono vijeće razmotrilo i ocijenilo neosnovanim i druge navode istaknute u toku predmetnog postupka, kako od apelanta tako i od ostalih optuženih, o nezakonitosti dokaza koji su, prema stavu tog vijeća, bili od značaja za odlučivanje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa zakonitošću dokaza, te da su navodi o tome da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima neosnovani.

34. Nadalje, apelant tvrdi i da je izostao pregled i otvaranje privremeno oduzetih predmeta od optuženog Palića, odnosno da ne postoji zapisnik o otvaranju i pregledu oduzetih predmeta, a zbog čega smatra da su prekršeni čl. 70. i 71. ZKPBiH i s tim u vezi se poziva na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 291/08. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da nije prekršen član 70. ZKPBiH kojim je propisano da se privremeno oduzeti predmeti pohranjuju u Sudu BiH ili će Sud BiH na drugi način osigurati njihovo čuvanje. Nadalje, u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano je da je opojna droga pronađena u kući optuženog Palića i stavljena u posebne vreće, da je to urađeno u skladu s Pravilnikom o načinu i čuvanju materijalnih dokaza, te je zbog specifičnosti materije odmah nakon oduzimanja pohranjena u skladište koje je namijenjeno za takvu vrstu predmeta, a u vezi s čim je Tužilaštvo BiH predočilo i dokaz. Apelaciono vijeće je podsjetilo i da je u skladu s Pravilnikom o čuvanju i uništavanju oduzete opojne droge, psihotropnih supstanci, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora, koji je donesen u skladu sa KZBiH i ZKPBiH, te Zakonom o sprečavanju i suzbijanju opojne droge, predviđeno da će se za smještaj opojne droge osigurati poseban prostor u okviru kriminalističkog centra MUP-a, a što je urađeno i u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant ne osporava da je u kući optuženog Palića nađena droga, od kojeg je oduzet označeni broj biljaka Cannabis sative sa navedenim karakteristikama, da mu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju, te da je navedeni broj biljaka sa naznačenim karakteristikama u konačnici presudama Suda BiH i oduzet od njega shodno članu 74. KZBiH. Također, apelant ne osporava ni nalaz i mišljenje vještaka koji je vještačio oduzetu materiju i koji je utvrdio da se radi o navedenoj vrsti droge, odnosno autentičnost materijala koji je dostavljen na vještačenje i vještačen. Stoga su redovni sudovi zaključili da apelantovo insistiranje na tome da se radi o nezakonitom dokazu samo zbog činjenice da nije bilo pregleda i otvaranja oduzetih predmeta ne upućuje na zaključak da je osporena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizilazi i da je Sud BiH pravilno zaključio da se konkretna situacija razlikuje od one koja je bila predmet razmatranja u predmetu Ustavnog suda broj AP 291/08.

35. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda kao i obrazloženja redovnih sudova proizilazi da mu je u toku postupka bila dana mogućnost, koju je i koristio, da osporava korištenje naprijed pobrojanih dokaza, da su redovni sudovi te njegove prigovore razmotrili i s tim u vezi dali razloge i obrazloženja. Najzad, naprijed pobrojani dokazi nisu i jedini na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali, između ostalog, i na navedenim dokazima, te da upotreba navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. od 131. do 134).

36. Dalje, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tačke 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa Ustavni sud sve prigovore u vezi s tim smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. U pogledu apelantovog navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Apelaciono vijeće sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvelo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo (jer iz osporene presude proizlazi da se, primjenom principa iz prethodnih tačaka, nisu stekli uslovi da sud u predmetnom krivičnom postupku odluči presudom na način koji je povoljniji za apelanta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju principa in dubio pro reo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

38. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer mu je prilikom prvog ispitivanja postavljen branilac „mimo njegove volje“, a kojem apelant nije potpisao punomoć za zastupanje, niti se izjasnio da je saglasan da ga to lice zastupa, što je u suprotnosti sa ZKPBiH“, te što ga taj branilac nije zastupao na profesionalan i stručan način. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije pruža garancije optuženom da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno kada to nalažu interesi pravde. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je taj prigovor apelant također iznosio pred redovnim sudovima i da su ti sudovi ispitali osnovanost tih navoda i dali jasno i logično obrazloženje zašto su zaključili da su ti prigovori neosnovani. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naveli da su izvršili uvid u zapisnik o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 19. decembra 2012. godine u prostorijama SIPA-e u Banjaluci i da iz tog zapisnika proizilazi da je apelant poučen o svojim pravima i da mu je po službenoj dužnosti postavljen branilac po službenoj dužnosti (advokat Milan Romanić), da stoga nije ni bilo potrebe da apelant potpisuje posebnu punomoć, te da apelant na sačinjeni zapisnik nije stavio bilo kakve primjedbe nego da ga je potpisao kao i njegov branilac. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iz uvida u apelantov iskaz utvrdili da je on saslušan u prisustvu branioca, označenog advokata, da je prije ispitivanja poučen o pravima, pa tako i o pravu propisanom relevantnim odredbama ZKPBiH. Nakon svih pouka ovlaštenih lica, apelant je izjavio da ih razumije i da će iznijeti svoju odbranu, a što je potvrdio i svojim potpisom. Također, Ustavni sud zapaža da je u tom kontekstu i Apelaciono vijeće utvrdilo da je na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora u istrazi apelanta branio isti advokat i da tom prilikom apelant nije imao bilo kakvih primjedbi na odbranu, a da je tek nakon potvrđivanja optužnice sud postavio apelantu novog branioca po službenoj dužnosti, advokata Kerima Čelika, pri čemu u rješenju nije navedeno da je apelant imao bilo kakav problem sa prijašnjim advokatom. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenog mogao lično da angažuje drugog advokata po vlastitom izboru ili eventualno od suda zatraži da mu, u slučaju ispunjenosti uslova za to, po službenoj dužnosti postavi drugog advokata, ali da to, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije učinio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom redovnom sudskom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

39. Apelant je naveo i da je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer Apelaciono vijeće nije suštinski ispitalo njegovu žalbu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo žalbe. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće veoma detaljno ispitalo žalbe koje su apelant i ostali optuženi izjavili protiv prvostepene presude, te da je dodatno ispitao sve dokaze koji su provedeni u predmetnom krivičnom postupku i u tom kontekstu da je preinačio osporenu prvostepenu presudu u dijelu odluke koji se ticao optužene Z. Kekić na način da ju je oslobodio od optužbe. S obzirom na to, činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u postupku pred redovnim sudovima apelant imao i koristio mogućnost da se protivi provođenju dokaza na kojim se temeljila optužba protiv njega, te kada je redovni sud ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi dokaze provedene na glavnom pretresu na način koji ne dovodi u sumnju zaključak o apelantovoj krivici i postojanju krivičnog djela za koje je proglašen krivim.

41. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja principa in dubio pro reo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer iz osporene presude proizlazi da se nisu stekli uslovi da sud odluči presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

42. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, budući da je apelant prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenog mogao lično da angažuje advokata po vlastitom izboru ili eventualno od suda zatraži da mu, u slučaju ispunjenosti uslova za to, po službenoj dužnosti postavi drugog advokata, ali da to, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije učinio.

43. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant u predmetnom postupku imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5220/14 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio