Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4987/14 (B. F.)

Odluka donesena 22. 05. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitimno očekivanje
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4987/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4987/14, rješavajući apelaciju Borisa Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Borisa Filipovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 009913 14 Gž 2 od 22. septembra 2014. godine i S1 3 P 009913 14 P2 od 15. aprila 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Boris Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 20. novembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 009913 14 Gž 2 od 22. septembra 2014. godine i S1 3 P 009913 14 P2 od 15. aprila 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: tužena), zatraženo je 10. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik tužene, dostavili su odgovore na apelaciju 18. januara 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 4. maja 2012. godine pred Sudom BiH tužbom pokrenuo parnični postupak protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva finansija i trezora, koja je dala pismeni odgovor na tužbu 8. marta 2013. godine. Na pripremnom ročištu od 22. maja 2013. godine apelant je, pored navedene tužene, označio i Upravu za indirektno oporezivanje BiH.

6. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 009913 12 P od 10. septembra 2013. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu na ime povrata poreza na dohodak isplati traženi iznos od 850,52 KM sa kamatama i troškovima postupka.

7. Drugostepeno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 3 P 009913 13 gž od 7. januara 2014. godine uvažilo žalbu tužene, prvostepenu presudu ukinulo i predmet vratilo na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalba osnovana, jer iz stanja spisa proizlazi da je apelant tužbu podnio protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva finansija i trezora i da je apelant na pripremnom ročištu od 22. maja 2013. godine kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu – Upravu za indirektno oporezivanje, ističući da to ne znači preinaku, već ispravku tužbe. Imajući u vidu da je prvostepeni sud, nakon održane glavne rasprave na čijem je zapisniku označen naziv tužene - Ministarstvo finansija i trezora, presudu donio protiv tužene i Uprave za indirektno oporezivanje, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da se iz nepreciznog sadržaja rješenja sa glavne rasprave kojim je prihvaćeno „pravilno označenje tužene“ ne može pouzdano zaključiti da li je sud dopustio preinačenje tužbe ili nije. Osim toga, kako je dalje navedeno, u obrazloženju presude taj prigovor, iako ga je tužena bila istakla, nije naveden niti je o njemu raspravljeno, niti je odlučeno o prigovoru zastarjelosti potraživanja. Stoga je zaključeno da prvostepeno vijeće u ponovnom postupku zakaže pripremno ročište i da pravilno utvrdi da li je apelant u konkretnom slučaju preinačio tužbu tako što je, umjesto prvobitne tužene, označio drugo lice koje ima stranačku sposobnost, a zatim utvrdi da li postoje uvjeti navedeni u članu 25. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnje tekstu: ZPP) za daljnje raspravljanje o glavnoj stvari.

8. U ponovnom postupku prvostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 009913 14 P2 od 15. aprila 2014. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 850,52 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran izrekom presude. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u ponovnom postupku na glavnoj raspravi (31. marta 2014. godine) istakao da mijenja pravni osnov svog potraživanja i da ga temelji na odredbi člana 8. Zakona o upravi, te je predložio usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužena je osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je u svemu ostala kod istaknutih prigovora s prijedlogom da se apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.

9. Prvostepeno vijeće Suda BiH je u dokaznom postupku izvršio uvid u materijalne dokaze i finansijsko vještačenje, a nakon ocjene dokaza pojedinačno i međusobno izvelo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi su, prije svega, istaknute nesporne činjenice prema kojima je tužena apelantu kao zaposleniku sa prebivalištem u Federaciji BiH u utuženom periodu (juni 2009. godine do septembra 2010. godine) obračun i isplatu plaća vršila primjenom odredbe člana 49. Zakona o porezu na dohodak u Federaciji BiH. U istom periodu zaposlenicima na teritoriji Republike Srpske su obračun i isplata vršeni primjenom odredbe člana 7. Uputstva o načinu obračuna i uplate doprinosa kao provedbenog propisa Zakona o doprinosima RS. Primjena entitetskih propisa, kako je dalje navedeno, imala je kao posljedicu da su apelantu (kao i ostalim zaposlenicima na teritoriji FBiH) plaće u utuženom periodu bile umanjene za iznos akontacije poreza na dohodak.

10. Ocjenjujući da je u konkretnom slučaju prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, Sud BiH je u obrazloženju presude istakao sljedeće: da je apelant u ponovnom postupku istakao zahtjev za preinačenje tužbe u subjektivnom smislu na način da je kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu – Upravu za indirektno oporezivanje, da Uprava za indirektno oporezivanje nije dala svoj pristanak za stupanje u parnicu, da je apelant podneskom od 26. marta 2014. godine, ipak, kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu - Upravu za indirektno oporezivanje, pa se podnesak tretira kao bliže označavanje tužene, da je promijenio osnov tužbenog zahtjeva i od tužene zatražio naknadu štete, te da je apelant zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje.

11. Iz navedenog, kao i relevantnih odredaba Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, te Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine Sud BiH je ocijenio da iz njih ne proizlazi odgovornost Ministarstva finansija i trezora za naknadu štete zaposlenicima zbog povrede njihovih pojedinačnih prava iz radnog odnosa, te da se takva prava mogu ostvariti samo kod poslodavca kod kojeg zaposlenik radi. To što je odredbom člana 52. stav 1. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH propisano da obračun i isplatu plaće za institucije u BiH vrši Ministarstvo finansija i trezora BiH, ne znači da je ono odgovorno za naknadu štete koja je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva. Smisao te odredbe je potrebno tumačiti, kako je dalje pojašnjeno, sljedećom odredbom iz člana 53. istog zakona iz koje proizlazi da nadzor nad primjenom Zakona vrši Ministarstvo finansija i trezora. Također je istaknuto da je Uprava za indirektno oporezivanje samostalna upravna organizacija s pravima i dužnostima utvrđenim zakonom, da ima svojstvo pravnog lica a stoga i stranačku sposobnost (član 3. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje). Kako Uprava za indirektno oporezivanje kao apelantov poslodavac, koji je, prema relevantnim odredbama, dužan izvršiti isplatu obaveza koje potječu iz radnog odnosa, nije dao pristanak za subjektivno preinačenje tužbe, to je proizašao zaključak da za obaveze ovog samostalnog pravnog lica ne može odgovarati tužena Bosna i Hercegovina, te je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenjen osnovanim. Stoga je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

12. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 009913 14 Gž 2 od 22. septembra apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u jednom dijelu potvrđena (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 649,52 KM), a u jednom dijelu ukinuta (u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prekoračen za novčani iznos od 102,00 KM). Shodno odredbi člana

188. ZPP, drugostepeno vijeće je ispitalo prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, nakon čega je utvrđeno sljedeće: da je apelant u ponovnom postupku kao osnov svog potraživanja naveo naknadu štete koja je nastala nezakonitim postupanjem Ministarstva finansija i trezora i da je prvostepeni sud pravilno raspravio o naknadi štete i za takav stav naveo jasne i potpune razloge. Takva odluka prvostepenog vijeća je, po ocjeni drugostepenog vijeća, zasnovana na pravilnom utvrđenju bitnih činjenica i pravilnoj primjeni konkretnih normi materijalnog prava na koje se pozvalo u obrazloženju presude. S tim u vezi je potvrđen kao pravilan zaključak iz prvostepene presude prema kojem tužena nije odgovorna za štetu koju na radu ili u vezi sa radom pretrpi zaposlenik, jer mu je uz ispunjenje zakonskih pretpostavki štetu dužan naknaditi poslodavac. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 8. Zakona o upravi na kojoj je apelant utemeljio svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete i, s tim u vezi, potvrđen zaključak iz prvostepene presude prema kojem tužena i Uprava za indirektno oporezivanje nemaju svojstvo nužnih suparničara, jer se u konkretnom postupku ne radi o sporu iz člana 303. ZPP. Također je potvrđena pravilnost rješenja prvostepenog suda koji je odbio apelantov prijedlog za subjektivno preinačenje tužbe zbog nedostatka pristanka Uprave za indirektno oporezivanje da stupi u parnicu a takva odluka je, kako je zaključeno, obrazložena pravilno, na utvrđenim bitnim činjenicama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže propustima suda u primjeni ZPP u vezi sa označavanjem tužene i proširenjem tužbe. S tim u vezi je naveo da je, nakon podnošenja tužbe u kojoj je kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu - Ministarstvo finansija i trezora, podneskom kojeg je sudu dostavio u jednom primjerku tužbu proširio i na Upravu za indirektno oporezivanje, te obavijestio sud da je isti podnesak dostavljen i Pravobranilaštvu BiH. Kako ni taj podnesak nije bio dovoljno precizan, smatra da ga je sud, imajući u vidu odredbu člana 276. stav 4. ZPP, morao pozvati da podnesak uredi na način da jasno označi tuženu u sporu, a tek zatim od Uprave za indirektno oporezivanje zatraži odgovor na tužbu. Umjesto toga, Sud BiH je tužbu na odgovor dostavio Pravobranilaštvu BiH, kao zakonskom zastupniku tužene i Ministarstva finansija i trezora, i sve nakon toga se odvijalo u pravcu da je njegov zahtjev za preinaku tužbe, zbog neprihvatanja Uprave za indirektno oporezivanje da stupi u parnicu, odbijen a stoga i konačno postavljeni tužbeni zahtjev. Iz tog razloga je u ponovnom postupku promijenio osnov tužbenog zahtjeva tražeći od tužene naknadu štete zbog nezakonitog postupanja Ministarstva finansija i trezora, ali je takav zahtjev konačnom presudom nezakonito odbijen. S tim u vezi je naveo da su se pred Sudom BiH vodile parnice u vezi sa isplatom razlike plaća i da su takvi zahtjevi usvajani pri čemu je Sud BiH prihvatio označavanje tužene, identično kao i u konkretnom sporu. Smatra da se postupanje iz tih predmeta (Nenad Kojić i dr.) može poistovjetiti s njegovom situacijom, ali da mu je upravo zbog različitog odlučenja u tim predmetima i njegovom predmetu prekršeno pravo na pravično suđenje, imovinu i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također je ukazao da je postupak po njegovoj tužbi neopravdano dugo trajao, te je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

14. Sud BiH je naveo da su u obrazloženju presude koja je osporena apelacijom navedeni jasni, potpuni i uvjerljivi razlozi u pogledu odlučenja prema kojem apelantov tužbeni zahtjev usmjeren protiv tužene Bosne i Hercegovine nije osnovan. Također je istaknuto da apelant neosnovano ukazuje na činjenicu da je u predmetu koji se vodio kod Suda BiH pod brojem S1 3P 009199 13 Gž situacija identična kao i u njegovom slučaju, budući da se uvidom u navedeni predmet može utvrditi da su tužitelji tužili Upravu za indirektno oporezivanje, pa to nije ista pravna situacija o kojoj se odlučuje prilikom subjektivnog preinačenja tužbe za koju je neophodan pristanak tužene upuštanjem u raspravljanje, bez obzira na to što su predmet novčana potraživanja, što je zajedničko u oba predmeta. Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju drugostepenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao zbog razloga navedenih u presudi koja se pobija apelacijom.

15. Tužena je navela da je apelacija neosnovana, te u vezi s tim istakla sljedeće: da je apelant tužbom od 4. maja 2012. godine kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu, za Ministarstvo finansija i trezora BiH, a da je bio u radnom odnosu kod Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Nadalje je istaknuto da apelant u apelaciji tvrdi da je podneskom od 19. juna 2012. godine, koji je navodno dostavio Sudu BiH, kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu - Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine - Uprava za indirektno oporezivanje BiH, ali imajući u vidu činjenicu da je apelant, označavajući kao tuženu Bosnu i Hercegovinu i Upravu za indirektno oporezivanje, označio dva pravna subjekta, to je uzrokovao procesni nedostatak koji se radi raspravljanja i odlučivanja po tužbi morao otkloniti. U ponovljenom postupku odbijen je tužbeni zahtjev kao naosnovan u cijelosti. Navedeno je da je drugostepeno vijeće, odlučujući o žalbi, pravilno utvrdilo relevantne činjenice postupajući u granicama razloga navedenih u žalbi, te nije povrijedilo postupak koji nije po tužbi neopravdano dugo trajao. Drugostepeni sud nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa je slijedom izloženog predloženo da Ustavni sud donese odluku kojom se apelacija odbacuje kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 15.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 24.

(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, Sud može dopustiti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinačenje.

(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.

[...] Član 25.

(1) Tužilac može, u roku iz člana 24. ovog zakona, tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugo lice.

(2) Za preinačenje tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.

(3) Lice koje stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kom se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

Član 188.

Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 009913 14 Gž 2 od 22. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. septembra 2014. godine a apelacija je podnesena 20. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje „u razumnom roku“.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu u okviru koga je apelant zatražio naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na navedeno, nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni procesnog prava zbog pogrešnog tumačenja u pogledu pravilnog označavanja tužene, kao i o povredi prava na suđenje u razumnom roku.

A)U odnosu na apelacione navode o proizvoljnoj primjeni procesnog prava

26. U vezi sa ovim apelantovim prigovorom kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene procesnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZPP, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

28. Ispitujući osnovanost apelantovih navoda, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili sljedeće: da je apelant kao zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje tužbu podnio protiv tužene i Ministarstva finansija i trezora, da se tužena odgovorom na tužbu upustila u raspravljanje o glavnoj stvari, da je apelant nakon što je dat odgovor na tužbu istakao zahtjev za preinačenje tužbe u subjektivnom smislu na način da je kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu – Upravu za indirektno oporezivanje, da Uprava za indirektno oporezivanje nije dala svoj pristanak za stupanje u parnicu, pa je apelantov podnesak tretiran kao bliže označavanje tužene, da je apelant u ponovnom postupku (nakon ukidanja prvostepene presude) promijenio osnov tužbenog zahtjeva i od tužene zatražio naknadu štete iako je zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje, da je Uprava za indirektno oporezivanje samostalna upravna organizacija s pravima i dužnostima utvrđenim zakonom i da ima svojstvo pravnog lica, a stoga i stranačku sposobnost. S obzirom na to da je, kako je u postupku nesporno utvrđeno, Uprava za indirektno oporezivanje apelantov poslodavac, to je, prema relevantnim odredbama, dužna izvršiti isplatu obaveza koje potječu iz radnog odnosa. Međutim, kako Uprava za indirektno oporezivanje, nakon što je tužena dala odgovor na tužbu, nije dala svoj pristanak za subjektivno preinačenje tužbe, to su redovni sudovi u osporenim presudama zaključili da za obaveze ovog samostalnog pravnog lica ne može odgovarati tužena Bosna i Hercegovina, te je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenjen osnovanim, a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

29. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe ZPP, prije svega čl. 24, 25. i 188. ZPP, koje za preinačenje tužbe propisuju neophodnost pristanka i prvobitno označenog tuženog (Ministarstva finansija i trezora) i novooznačenog tuženog (Uprave za indirektno oporezivanje), a koje je u konkretnom slučaju izostalo. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja, također, imali u vidu relevantne odredbe Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH iz kojih ne proizlazi odgovornost Ministarstva finansija i trezora za naknadu štete zaposlenicima zbog povrede njihovih pojedinačnih prava iz radnog odnosa, te da se takva prava mogu ostvariti samo kod poslodavca kod kojeg zaposlenik radi.

30. Dovodeći navode apelacije u kontekst datih obrazloženja redovnih sudova, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP koje su u konkretnom slučaju primijenjene, činjenicu da je parnica već počela teći dostavljanjem tužbe na odgovor prvobitno označenom tuženom i nepristajanjem novooznačenog tuženog da zatim stupi u parnicu, Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova ne zapaža proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao. Osim toga, apelant, pored navoda koje je tokom postupka već isticao, a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, pri čemu su dali iscrpne razloge za zaključak o njihovoj neosnovanosti, nije ponudio relevantne dokaze i argumente kojim bi svoje navode potkrijepio. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava, te zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su ispitani u prethodnim tačkama ove odluke.

B)Pravo na suđenje „u razumnom roku“

31. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak osporio i sa aspekta njegove dužine trajanja, jer su od dana podnošenja tužbe, 4. maja 2012. godine, pa do donošenja konačne presude Suda BiH od 22. septembra 2014. godine prošle više od dvije godine.

32. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, nakon što je apelant „korigovao“ i bliže označio naziv tužene, zbog neprihvatanja novooznačenog tuženog da stupi u parnicu (Uprava za indirektno oporezivanje), Sud BiH odbio prijedlog za subjektivno preinačenje tužbe i zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na nedostatku pasivne legitimacije u odnosu na označene tužene. U takvoj situaciji, kada apelant vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom, jer je tužbeni zahtjev bio usmjeren na organ sa kojim apelant nije bio u poslovno-pravnom odnosu, onda se ne može ni efikasno pozivati na to da su sudovi neopravdano odugovlačili postupak i da su na taj način prekršili njihovo pravo na odluku „u razumnom roku“ (vidi, mutatis mutandis, između ostalih, Ustavni sud, odluka br. AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine, AP 561/10 od 13. marta 2013. godine, AP 3410/11 od 7. oktobra 2014. godine, AP 4859/11 od 13. januara 2015. godine i AP 2125/12 od 17. marta 2015. godine, sve dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu da se radi o naknadi štete iz radnog spora, koji je po zakonu hitan, ali isto tako je imao u vidu i činjenicu da je apelanta zastupao advokat, dakle kvalificirana osoba, koja je morala znati gdje je apelant zaposlen, kako bi tužbeni zahtjev bio usmjeren protiv organa koji je sa apelantom u poslovnom odnosu, te samim tim i eventualno odgovoran za naknadu štete.

34. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja iz kojih, pored već navedenog, proizlazi da je o apelantovom tužbenom zahtjevu na dvije sudske instance odlučeno u roku od dvije godine i četiri mjeseca, pri čemu su sudovi u navedeno periodu donijeli četiri odluke (dvije prvostepene i dvije drugostepene) zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđena povredu prava na pravično suđenje u odnosu na suđenje „u razumnom roku“, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantov zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete.

Pravo na imovinu

36. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenim odlukama došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode ničim nije obrazložio, te da se oni u suštini odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

38. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

39. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno naznačio u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

41. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da je osporenim odlukama stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica koja su u istoj situaciji ishodila presude kojim je njihov zahtjev usvojen. Iz navedenog proizlazi da apelant tvrdnje o navodnoj diskriminaciji veže za princip pravne sigurnosti u smislu različitog odlučenja sudova u drugim slučajevima. Međutim, imajući u vidu navode iz odgovora na apelaciju prema kojima su ta lica pravilno označila tuženu (konkretno Upravu za indirektno oporezivanje), te da Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke nije našao bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka i da je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije za šta u obrazloženjima osporenih presuda nije izostalo jasno i argumentirano obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama procesnog prava, pri čemu nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ u situaciji kada apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će uspjeti u predmetnom postupku koji je bio usmjeren protiv organa koji nije bio u poslovno-pravnom odnosu sa apelantom.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na povredu apelantovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4987/14 (B. F.) | Sudska praksa | Aktio