Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1419/17 (J. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1419/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1419/17, rješavajući apelaciju Joze Markića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Markića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022481 17 Kž od 7. travnja 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. ožujka 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jozo Markić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru u Pritvorskoj jedinici na državnoj razini, a kojega zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac iz Mostara, podnio je 12. travnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022481 17 Kž od 7. travnja 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. ožujka 2017. godine.

2. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom će se „pustiti na slobodu sa izdržavanja mjere pritvora, a koja mjera mu je određena i produljena“ pobijanim rješenjima. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 26. travnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Tužiteljstvo BiH je dostavilo odgovor na apelaciju 3. svibnja 2017. godine, a Sud BiH 4. svibnja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem prvostupanjskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko vijeće) broj S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. ožujka 2017. godine apelantu je (i drugim pet poimenično navedenim osumnjičenim osobama za koje će se u daljnjem tekstu koristiti termin: ostali osumnjičeni ili osumnjičeni G. N., M. N., F. V., M. M i Ž. B.) produžen pritvor koji je određene Rješenjem Suda BiH broj S 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. veljače 2017. godine tako da im pritvor može trajati najduže dva mjeseca, odnosno do 17. svibnja 2017. godine, i to osumnjičenima G. N. i M. N. zbog posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točke a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), a apelantu i osumnjičenima F. J., M. M. i Ž. B. zbog posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točke b) i c). Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je skupa sa ostalim osumnjičenim počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi s kaznenim djelima krijumčarenje iz članka 214. KZBiH i teška krađa iz članka 287. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u svezi s člankom 53. KZBiH.

7. Razmatrajući postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za zakonitost mjere pritvora, prvostupanjsko vijeće je navelo da osnovana sumnja proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, pri čemu je zaključio da protekom vremena ovaj zaključak nije doveden u pitanje, već da je, štoviše, taj zaključak dodatno potkrijepljen dokazima dostavljenim uz prijedlog za produženje pritvora, a koji također govore o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela za koja ih Tužiteljstvo BiH tereti.

8. U tom smislu je ukazano na to da iz dostavljenih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni G. N. organizirao grupu za organizirani kriminal u smislu članka 1. stavak

22. KZBiH, koja je s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi organizirana radi krađe skupocjenih putničkih motornih vozila, te njihovog krijumčarenja i prodaje na području BiH, R Hrvatske, R Srbije i šire, na način da je u neposrednim i posrednim kontaktima s drugim pripadnicima skupine koju su činili apelant, M. N., J. C., F. V., M..M., Ž. B., Z. K., V. N. i Z. T., te drugim njemu poznatim pripadnicima, naručivao krađe skupocjenih vozila, osiguravao mjesta njihovog skrivanja, mjesta i načine rastavljanja tih vozila u dijelove, načine prepravljanja identifikacijskih podataka za dijelove vozila, prijevoza i prodaje vozila ili dijelova vozila u BiH i inozemstvo.

9. Obrazlažući postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta, prvostupanjsko vijeće je navelo da su provođenjem posebnih istražnih radnji – tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, u istražnom predmetu kodnog naziva „Trebević“, a po naredbama Suda BiH br. S1 2 K 015388 15 Krn 74 od 25. srpnja 2016. godine i S1 2 K 015388 15 Krn 76 od 16. kolovoza 2016. godine, zabilježeni tonski i videozapisi iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su kao pripadnici skupine apelant i J. C. povezani u međusobnim dogovorima oko krađe i prijevoza otuđenih vozila u inozemstvo s organiziranom kriminalnom skupinom kojoj je pripadao osumnjičeni Z. M. (lišen slobode Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 015388 17 Krn 79). Naime, iz navedenih zapisa proizlazi osnovana sumnja da su apelant i J. C. otuđivali motorna vozila, zatim ih dovozili na prethodno dogovorenu lokaciju, da bi ta motorna vozila s ciljem prebacivanja u Srbiju ili Crnu Goru preuzeo Z. M. i drugi njima poznati pripadnici skupine. Također je navedeno da su komunikaciju apelanta sa osumnjičenim G. N. potvrdili i svjedoci DT-5 i DT-63. Dalje je navedeno da osnovana sumnja da je apelant kao pripadnik skupine u razdoblju od 2012. godine pa do lišenja slobode imao ulogu u otuđenju putničkih motornih vozila na području grada Mostara i šire, a kako je to opisano pod točkama od 1. do 6. prijedloga Tužiteljstva BiH, proizlazi iz dokaza DT-9, DT-10, DT-11, DT-12, DT-13. U odnosu na kaznenopravne radnje otuđenja vozila iz točke 1. prijedloga, prvostupanjsko vijeće je ukazalo na iskaz svjedoka (dokaz DT-5) koji je opisao priliku u kojoj je identificirao vozilo, mjesto i osobe koje se dovode u vezu sa apelantom, te osumnjičenog G. N., a što je potvrđeno i iskazima drugih svjedoka. Također je navedeno da iz rezultata provođenja posebnih istražnih radnji – tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, Izvješća Granične policije o provođenju posebnih istražnih radnji po naredbi Tužiteljstva BiH i Suda BiH broj 17-10-413-5-1058-1/15 od 29. prosinca 2015. godine, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio inkriminacije iz točke 6. prijedloga Tužiteljstva BiH, te da su osumnjičeni prethodno ukradeno vozilo prevezli na lokaciju Tjentište, Republika Srpska, koje su dalje predali njima poznatim osobama.

10. Imajući u vidu navedene činjenice i okolnosti, prvostupanjsko vijeće je utvrdilo postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. KZBiH u svezi s kaznenim djelima krijumčarenje iz članka 214. KZBiH, teška krađa iz članka 287. stavak 1. točka a) KZFBiH, u svezi s člankom 53. KZBiH. Pritom, prvostupanjsko vijeće je ukazalo na stav Ustavnog suda da postojanje osnovane sumnje, ocijenjeno na temelju dokazne građe koja je prikupljena u fazi istrage, „može zadovoljiti objektivnog promatrača u ocjeni da su osobe koje su u pitanju mogle počiniti kaznena djela koja im se stavljaju na teret“, te da činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti iste razine kao one koje su nužne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice.

11. Dalje, prvostupanjsko vijeće se bavilo pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točke b) i c) ZKPBiH.

12. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da je Tužiteljstvo BiH ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovoj pritvorskoj osnovi u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene.

13. Prvostupanjsko vijeće je istaklo da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, s obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret, s brojnim poduzetim kaznenopravnim radnjama, koje je poduzelo više osoba, kao i da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj skupini osoba koje su se duže razdoblje bavile nizom nezakonitih radnji, te da su istražne radnje još uvijek u toku. Dalje je istaknuto da bi provođenje navedenih istražnih radnji bilo otežano ukoliko bi se osumnjičeni našli na slobodi, jer je opravdano očekivati da bi oni s ciljem izbjegavanja ili umanjenja svoje kaznene odgovornosti mogli ometati kazneni postupak utjecajem na suučesnike ili prikrivače, kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak, tim prije što je identitet drugih pripadnika navedene organizirane kriminalne skupine u ovom trenutku nesumnjivo poznat samo osumnjičenima, te da Tužiteljstvo BiH poduzima radnje s ciljem njihove identifikacije i pronalaska, kao i da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji bi obrazac djelovanja mogao, bilo na direktan ili indirektan način, utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti tako i kaznene odgovornosti suučesnika. S tim u svezi, prvostupanjsko vijeće je posebno istaklo da je u ovoj fazi postupka sasvim očigledno da dokazi u ovom postupku još uvijek nisu osigurani, s obzirom na to da proces osiguranja dokaza i provođenja istražnih radnji tek slijedi. U tom smislu, prvostupanjsko vijeće je navelo da je imalo u vidu da su izdate naredbe za vještačenje autodijelova pronađenih kod osumnjičenih, nakon čega će putem provjere u bazi podataka MUP-a i Interpola biti utvrđeno podrijetlo otuđenih vozila, zatim vještačenje privremeno oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica od osumnjičenih, te analizu snimljenih videozapisa i njihovo pokazivanje potencijalnim svjedocima. Nakon toga će se identificirati osobe sa kojima su osumnjičeni ostvarivali kontakte, a čiji je identitet poznat samo osumnjičenima, te koje je osobe nakon pronalaska potrebno i saslušati, o kojim bi informacijama moglo ovisiti utvrđivanje odlučnih činjenica vezano za uloge svakog od osumnjičenih u ovoj kaznenopravnoj stvari, te utvrđivanje potencijalnih suosumnjičenih, posebno imajući u vidu da se osnovano sumnja da se radi o skupini osoba koja je međunarodno obilježena. Dalje, ocjenjujući navode Tužiteljstva BiH da su osumnjičeni, zajedno sa ostalim osumnjičenim osobama, otuđena vozila i autodijelove skrivali na raznim njima poznatim lokacijama, odnosno garažama, šumama i drugim različitim lokacijama, te da Tužiteljstvo BiH na temelju dosadašnjih rezultata istrage nije uspjelo locirati sve lokalitete, tzv. štekove, što u mnogome otežava identifikaciju svih vozila koja su otuđili pripadnici skupine za organizirani kriminal, prvostupanjsko vijeće je smatralo da je neophodno otkloniti bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, ali i ostale tragove važne za kazneni postupak. Također, ukazano je da iz analize presretnutih razgovora proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni u vrijeme izvršenja kaznenog djela ostvarivali kontakte sa drugim pripadnicima skupine, te je iz sadržaja ovih razgovora očita namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenog djela na svaki mogući način otežaju njegovo otkrivanje i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, korištenjem šifriranih termina, te skrivanjem telefonskih aparata na samo njima poznatim lokacijama. Prvostupanjsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim prigovore obrane osumnjičenih o nedovoljnoj konkretizaciji pritvorskog razloga iz članka 132., stavak 1., točka b) ZKPBiH. S tim u svezi je istaknuto da se pritvorski razlog može temeljiti i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći, a što je navedeno i u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, odnosno u Odluci Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine, gdje se u svezi s postojanjem ozbiljnog rizika navodi da Tužiteljstvo jeste primarno dužno dokazati konkretan utjecaj na svjedoke, a tek u izuzetnim okolnostima, pritvor se po ovoj osnovi može odrediti i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog utjecaja doći. Slijedom iznesenoga, a s obzirom na fazu postupka u kojoj se predmet nalazi, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da postoje zakonski razlozi za određivanje pritvora prema osumnjičenima na temelju članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH.

14. Dovodeći navedene činjenice u vezu s činjenicom da je uslijed objelodanjivanja kaznenih djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret motiv prikrivanja zasigurno pojačan, te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak, slijedom čega je prvostupanjsko vijeće zaključilo da je utemeljen prijedlog Tužiteljstva BiH da se u ovoj fazi postupka osumnjičenima zbog postojanja koluzijske opasnosti produži pritvor.

15. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da je i po toj osnovi utemeljeno produžiti pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim.

16. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, s obzirom na to da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, nesumnjivo je ispunjen prvi uvjet iz ove odredbe u pogledu visine zaprijećenih kazni. U pogledu postojanja „naročitih okolnosti“, što predstavlja drugi uvjet koji kumulativno mora biti ispunjen da bi se pritvor mogao odrediti po ovoj osnovi, prvostupanjsko vijeće je navelo da ZKPBiH ne određuje šta se to ima smatrati „naročitim okolnostima“, te je rukovodeći se svojim diskrecijskim pravom za njihovo utvrđivanje i vrednovanje našao da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju kod osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja kaznenog djela za koje se osumnjičeni terete, kontinuiranosti u poduzimanju radnji izvršenja, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj skupini, imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti kod osumnjičenih. Pri tome, prvostupanjsko vijeće je imalo u vidu prirodu i način izvršenja kaznenih djela zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi predmetna istraga, odnosno činjenicu da se radi o skupini za organizirani kriminal, koja se, kako se to osnovano sumnja, sastoji od više pripadnika koji su dobro organizirani i povezani, kako međusobno tako i s drugim kriminalnim skupinama, te koji su kontinuirano duže razdoblje sudjelovali u vršenju kaznenih djela, posebno imajući u vidu brojnost izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, koje su poduzimane planski i organizirano, prema jedinstvenom obrascu, kao i mrežu kontakata i čvrstu povezanost pripadnika skupine, te da određeni pripadnici još nisu identificirani. Također, navedeno je da je prvostupanjsko vijeće ocijenilo i činjenicu o ranijoj osuđivanosti apelanta i osumnjičenog F. V., te da ranija osuđivanost nije u dovoljnoj mjeri utjecala na osumnjičene da usklade svoje ponašanje s društvenim normama, što, prema ocjeni prvostupanjskog vijeća, potvrđuje da su oni skloni vršenju kriminalnih radnji. Sve navedeno, prema mišljenju prvostupanjskog vijeća, osnovano implicira da bi u slučaju da se nađu na slobodi apelant i osumnjičeni F. V. stupili u ponovne kontakte i veze sa članovima skupine, kako bi nastavili sa kriminalnim aktivnostima, naročito imajući u vidu da je istraga još uvijek u tijeku i da su pojedini članovi skupine na slobodi.

17. Prvostupanjsko vijeće je posebno ocijenilo činjenicu da su osumnjičeni M. J. i drugi njemu poznati pripadnici skupine, kako se to osnovano sumnja, bili u posjedu sofisticirane opreme, tzv. dekodera za krađu vozila kao i da su bili upoznati s načinom primjene te oprema. Navedenu opremu su, kako se to osnovano sumnja, nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, koji se još uvijek nalaze na slobodi i čiji identitet do sada nije poznat Tužiteljstvu BiH. Slijedom navedenoga, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih. Kada je u pitanju ocjena naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja kaznenih djela, prvostupanjsko vijeće je ukazalo i na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. svibnja 1993. godine, u kojoj je Europski sud naveo stanovište da u predmetu u kojem je osumnjičeni bio umiješan u organizirani kriminal, osumnjičeni bi mogao zloupotrijebiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim suradnicima. Europski sud je utvrdio da takve okolnosti opravdavaju pritvor na temelju bojazni od ponavljanja kaznenog djela. U tom smislu, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo i međusobnu vezu i kontakte osumnjičenih i ovlaštenih službenih osoba kao pripadnika skupine za organizirani kriminal. Također je navedeno da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi očigledna namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenih djela na svaki mogući način otežaju njihovo otkrivanje i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, upotrebom šifriranih termina, te skrivanjem telefonskih aparata na samo njima poznatim lokacijama. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da sve konkretne okolnosti slučaja, ocijenjene u njihovoj sveukupnosti i međusobnom djelovanju, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti predmetno kazneno djelo, u slučaju da budu pušteni na slobodu, zbog čega je produženje pritvora u odnosu na njih iz razloga članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH opravdano.

18. Konačno, prvostupanjsko vijeće je navelo da je po službenoj dužnosti razmotrilo svrsishodnost određivanja mjera zabrane iz članka 126. ZKPBiH, te našlo da se iz svih navedenih razloga niti jednom drugom mjerom osim mjerom pritvora u ovoj fazi postupka ne bi moglo osigurati nesmetano i uspješno vođenje postupka istrage u ovom predmetu.

19. U pogledu prijedloga Tužiteljstva BiH da se obrani ne dostave svi dokazi uz prijedlog za određivanje pritvora, Sud BiH je ukazao na odredbe članka 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, te je istakao da je Tužiteljstvo BiH dostavilo Sudu BiH dokaze koji potkrjepljuju prijedlog za određivanje pritvora radi procjene njegove zakonitosti. Međutim, s obzirom na to da je riječ o dijelu dokaza (dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora kao Aneks A) za koje je Tužiteljstvo BiH ocijenilo da bi njihovo otkrivanje obrani, u toj fazi postupka, moglo ugroziti ciljeve istrage, na zahtjev tužitelja i nakon svestranog razmatranja potrebe za takvim ograničenjem dostupnosti dokaznog materijala, prvostupanjsko vijeće je, kad su u pitanju spomenuti dokazi (Aneks A), postupilo u skladu s odredbom članka 47. stavak 1. ZKPBiH, odnosno obrani je uskratilo uvid u njih. S druge strane, drugi dokazi koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo sudu su dostavljeni obrani.

20. Vijeće Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) je Rješenjem broj S1 2 K 022481 17 Kž od 7. travnja 2017. godine odbilo kao neutemeljene žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja.

21. Apelacijsko vijeće je ocijenilo da je prvostupanjski sud donio ispravan zaključak o postojanju osnovane sumnje kao conditio sine qua non za određivanje/produženje pritvora, pri čemu je prvostupanjsko rješenje zasnovao na dokazima Tužiteljstva BiH uz iznošenje neophodnog dijela i opsega sadržaja svakog dokaza koji je uzeo u razmatranje. Na taj način je, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, isključen čak i privid proizvoljnosti i zadovoljeni su svi zakonski uvjeti i standardi uspostavljeni u domaćoj praksi, kao i u praksi Europskog suda.

22. U tom smislu, Apelacijsko vijeće je našlo da je prvostupanjski sud u mjeri u kojoj je moguća individualizacija radnji svakog osumnjičenog ponaosob u ovoj fazi postupka, s obzirom na njihovo jedinstvo i povezanost u izvršenju kaznenih djela, na str. 12-17. posvetio dovoljno pažnje činjenicama i dokazima iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje za počinjenje predmetnih inkriminacija, pri čemu je dao osvrt na dokaze iz kojih slijedi osnovana sumnja o načinu izvršenja, bilo da se taj dokaz odnosi na jednog ili više osumnjičenih.

23. Apelacijsko vijeće je dalje istaklo da pravilnost prvostupanjskog rješenja nije dovedena u pitanje ni žalbenim prigovorima u pogledu zaključaka prvostupanjskog vijeća o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih člankom 132. stavak 1. točke b) i c)

ZKPBiH.

24. Suprotno žalbenim navodima iznesenim u tom pravcu, Apelacijsko vijeće je ocijenilo prvostupanjsku odluku valjanom i utemeljenom i u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. U tom smislu, Apelacijsko vijeće je smatralo da je u prvostupanjskom rješenju pravilno ocijenjena činjenica da se u konkretnom slučaju radi o opsežnoj i kompleksnoj istrazi, pri čemu su sama djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret međunarodnog karaktera, gdje je djela s brojnim kaznenopravnim radnjama poduzelo više osoba, što sve ukazuje na dobro organiziranu skupinu, a koje okolnosti u svom međusobnom djelovanju upravo opravdavaju i ovaj posebni pritvorski razlog, s obzirom na to da je kod ovakvog stanja stvari utemeljeno očekivati da će osumnjičeni ometati istragu. Kao posebno indikativnu činjenicu Apelacijsko vijeće je ukazalo na to što su trenutno samo osumnjičenima poznata imena i identitet ostalih suosumnjičenih osoba, te da Tužiteljstvo BiH poduzima sve potrebne aktivnosti na njihovoj identifikaciji, zbog čega, uzimajući u obzir organiziranost i kompaktnost skupine, treba spriječiti njihov izravan ili neizravan utjecaj na svjedoke, pomagače i suizvršitelje, što bi mogli poduzeti s ciljem umanjenja kako vlastite krivice tako i krivice suučesnika. Apelacijsko vijeće se u potpunosti složilo sa zaključkom prvostupanjskog vijeća da je za osumnjičene motiv prikrivanja u ovoj fazi postupka, uslijed objelodanjivanja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, zasigurno pojačan te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. S obzirom na to, Apelacijsko vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju postoji niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti zadovoljavaju standard naveden u Odluci Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, odnosno u Odluci Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. svibnja 2015. godine.

25. Nadalje, Apelacijsko vijeće je ocijenilo da su u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ispunjeni i zakonski uvjeti za produženje posebne pritvorske osnove iz članka 132. stavak 1. točka

c) ZKPBiH. Postojanje iteracijske opasnosti u konkretnom slučaju utemeljeno je na ispunjenju pravnog standarda „naročitih okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo, pri čemu je ispunjen uvjet da se za to kazneno djelo može izreći kazna zatvora najmanje tri godine, s obzirom na to da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. U tom smislu, Apelacijsko vijeće nalazi pravilnim stav prvostupanjskog suda da zakon ne određuje šta se to ima smatrati „naročitim okolnostima“, pri čemu se slijedom diskrecijskog prava suda za njihovo utvrđivanje i vrjednovanje može zaključiti da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju kod osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, kontinuiranosti njihovog poduzimanja i mreži kontakata, imaju takav karakter koji ukazuje na postojanje iteracijske opasnosti kod osumnjičenih. Dakle, činjenice navedene u pobijanom rješenju, s posebnim osvrtom na one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano duže razdoblje sudjeluju u vršenju kaznenih djela te u brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela, a kako to pravilno u pobijanom rješenju apostrofira i prvostupanjski sud, pritom se pozivajući na sudsku praksu Europskog suda, Apelacijsko vijeće smatra ispravnom i ocjenu prvostupanjskog suda u svezi s činjenicom da su osumnjičeni, kako se to osnovano sumnja, bili u posjedu sofisticirane opreme za krađe vozila, a koju su nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, te da se te osobe još uvijek nalaze na slobodi i da njihov identitet do sada nije poznat Tužiteljstvu, slijedom čega bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih.

26. Konačno, Vijeće je ukazalo na to da je razmatralo prijedlog obrane osumnjičenih o mogućnosti primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka u skladu s odredbama članka 123. stavak 2. ZKPBiH, kao i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pa je u tom smislu našlo da se u konkretnom postupku željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da ni jedna druga, blaža mjera u ovom trenutku ne bi bila svrsishodna.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant navodi da su mu pobijanim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te ističe da mu je u postupku produženja pritvora grubo prekršeno pravo na pravično suđenje što je kao posljedicu imalo da je apelant lišen prava na slobodu uz izostanak zakonitog cilja. Navode o povredi ovog prava apelant temelji na tvrdnji da mu je nezakonito produžen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točke b) i c) ZKPFBiH. Ističe da mu je pritvor određen na način da mu nije omogućen uvid u dokaze koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga propisanih u članku 132. stavak 1. točke b) i c) čime su mu povrijeđeni pravo na obranu i načelo jednakosti strana u postupku. Također smatra da Sud BiH nije dovoljno detaljno razmotrio postojanje mogućnosti izricanja blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka umjesto mjere pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je istakao da je u pobijanim odlukama dao jasne i argumentirane razloge kojim se rukovodio prilikom njihovog donošenja, te da, u konkretnom, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. Sud BiH je napomenuo da je pritvor kao mjera osiguranja vezana za postupak in concreto, pri čemu se okolnosti za odluku o pritvoru ocjenjuju u svakom konkretnom slučaju s obzirom na okolnosti u danom procesnom trenutku, što je i u postupku protiv apelanta učinjeno. Kada je u pitanju postupanje u skladu s člankom 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, a kako je i konstatirano u Rješenju Suda broj S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. ožujka 2017. godine, pravo branitelja da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom je uskraćeno u pogledu pristupa spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok su obrani dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

29. Tužiteljstvo BiH je istaklo da apelacija sadrži navode koji ne odgovaraju stvarnim činjenicama predmetnog kaznenog postupka i pobijanih odluka, međutim, zbog građenja koncepta apelantove obrane u kaznenom postupku koji je prvenstveno utemeljen na navodnim povredama njegovih prava, činjenice se u apelaciji svjesno izbjegavaju ili se nepotpuno prezentiraju. Istaknuto je da je Sud BiH u pobijanim rješenjima dovoljno jasno obrazložio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje mjere pritvora i posebnih pritvorskih razloga. Navedeno je da je točno da dokazi na kojim je Tužiteljstvo BiH temeljilo svoj prijedlog, u skladu s člankom 47. ZKPBiH, radi zaštite istrage nisu dostavljeni apelantu u obliku i na način kako je to dostavljeno Sudu BiH, ali da je o njihovom sadržaju apelant obaviješten kako prijedlogom Tužiteljstva BiH tako i na ročištu o razmatranju prijedloga za određivanje pritvora.

V.Relevantni propisi

30. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:

Organizirani kriminal Član 250. st. (1) i (2).

(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

31. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, VI.Dopustivost

32. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 022481 17 Kž od 7. travnja 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 12. travnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant tvrdi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

37. Ustavni sud najprije zapaža da se apelant u apelaciji nije pozvao na kršenje prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Međutim, apelantovi navodi se eksplicitno odnose na nezakonitost postupka donošenja rješenja o produženju pritvora što je kao posljedicu imalo da je apelant lišen prava na osobnu slobodu pri čemu je, kako navodi, izostao zakonit cilj. U svezi s pitanjem može li u takvoj situaciji Ustavni sud razmatrati kršenje i nekog prava na koje se apelant nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na relevantnu praksu Europskog suda koji je zauzeo stav da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Ustavni sud je ukazao i na vlastitu praksu o istom pitanju u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. rujna 2016. godine, točka 25. sa daljnjim referencama; objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 83/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacijskih navoda, Ustavni sud će u okolnostima apelantovog slučaja pobijane odluke ispitati u vezi s garancijama prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

38. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Prava na slobodu i sigurnost osobe.

39. Članak 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela.

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka […], te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

40. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dani su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Europski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Europski sud, Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311. i Winterwerp, presuda od 24. listopada 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća na to da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu.

41. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da je Europski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je to Europski sud ukazao, objektivni promatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, ovisit će o svim okolnostima slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182, točke 32-34; i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu s člankom 5. stavak 1.c. Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi opravdavaju li druge osnove na kojima se temelji sudska odluka lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, jesu li javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Europski sud, između ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140. 22. svibnja 2012. godine).

43. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da usprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca (vidi Europski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u svezi da razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stavak 84. in fine, 26. srpnja 2001. godine).

44. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanja na slobodu. Europski sud dosljedno smatra da drugi dio članka 5. stavak 3. Europske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženog se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Europski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stavak 104, 12. lipnja 2008. godine, s dodatnim referencijama).

45. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret, o čemu su u pobijanim rješenjima dani detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijanih odluka, prvostupanjsko vijeće, a potom i Apelacijsko vijeće, razmotrilo je sve dostavljene dokaze: zapisnike o saslušanju svjedoka, rezultate provođenja posebnih istražnih radnji, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i transportnih sredstava, koji su prikupljeni po naredbama Suda BiH, a iz kojih dokaza proizlaze točno definirane uloge apelanta i ostalih osumnjičenih osoba. U prvostupanjskom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, a Apelacijsko vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju kao i zaključak prvostupanjskog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda, koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja Sud BiH na temelju provedenih dokaza utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo koje mu se stavlja na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, op. cit. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom Suda BiH o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.

47. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. i to: (…) b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu; i c) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano kazneno djelo.

48. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema praksi Europskog suda, na opasnost od ometanja kaznene istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Europski sud, presuda Becciev protiv Moldavije od 4. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, točka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao na to da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, točka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju na to da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati kazneni postupak. Naime, Sud BiH je utvrdio da je Tužiteljstvo BiH ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovoj pritvorskoj osnovi u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, odnosno koje bi ukazivale na to da postoji osnovana bojazan da će oni boravkom na slobodi uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze kao i tragove važne za kazneni postupak, odnosno ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike. Pri tome, kako je navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da su osumnjičeni otuđena skupocjena vozila i rastavljene dijelove skrivali na samo njima poznatim lokacijama, u garažama, šumi i drugim lokalitetima. Ukazano je da iz iskaza dotada saslušanih svjedoka proizlazi okolnost otežanog pronalaska dokaza čiji značajan broj se očito krije na za sada nepoznatim lokacijama, a njihov pronalazak je dodatno otežan uslijed poduzetih kaznenopravnih radnji kojima se ometa identifikacija automobilskih dijelova. Sud BiH je u tom pogledu uvažio navode Tužiteljstva BiH da otkrivanje lokaliteta na kojima su skrivani spomenuti predmeti predstavlja buduće istražne aktivnosti. Osnovana bojazan da će osumnjičeni ovako skrivena vozila i rastavljene dijelove uništiti proizlazi prvenstveno iz načina na koji su predmeti odlagani, s obzirom na to da je naročita pažnja posvećena očuvanju u tajnosti lokacija koje su formirane kao izvjesna privremena skladišta dijelova rastavljenih automobila, te se može očekivati da će osumnjičeni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Osim toga, Sud BiH je istakao da je prilikom odlučivanja nužno ocijeniti i aktivnu ulogu osumnjičenih u izvršenju djela, kao i činjenicu da se predmetni postupak vodi i protiv drugih za sada neidentificiranih osoba koje se nalaze na slobodi. Dovodeći navedeno u vezu s prirodom i načinima izvršenja djela, te uzimajući u obzir njegov međunarodni karakter, sveobuhvatnom ocjenom predmetnih okolnosti Sud BiH je zaključio da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji bi obrazac djelovanja mogao bilo na izravan ili neizravan način utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti tako i kaznene odgovornosti suučesnika. Sud BiH je u tom kontekstu uzeo u obzir navode Tužiteljstva BiH da u narednom razdoblju slijedi provođenje radnje vještačenja s ciljem utvrđivanja identiteta suosumnjičenih osoba i prikrivača, te Sud BiH nalazi da je neophodno otkloniti opasnost od utjecaja osumnjičenih osoba na još uvijek neidentificirane suučinitelje i prikrivače. Dalje, naglašeno je da se određeni broj pripadnika te skupine još nalazi na slobodi.

50. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Sud BiH nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge za postojanje pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH koji, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH.

51. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba u pitanju ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

52. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (op. cit, Ilijkov protiv Bugarske, st. 80˗81). Nadalje, opasnost od ponavljanja kaznenog djela mora biti vjerojatna i mjere moraju biti odgovarajuće s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost osobe u pitanju (vidi citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, stavak 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne skupine, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stavak 49, 2. ožujka 2006. godine; i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stavak 88, 5. prosinca 2013. godine).

53. Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu visine zaprijećenih kazni, s obzirom na to da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, nesumnjivo ispunjen prvi uvjet iz citirane odredbe. Nadalje, Sud BiH je ispitao postojanje „naročitih okolnosti“ u konkretnom slučaju, pri čemu je naročito ocijenio ličnost osumnjičenih, njihovu ulogu u izvršenju djela što proizlazi slijedom rezultata do sada prikupljenih dokaza, prirodu i okolnosti izvršenja djela, kontinuitet djelovanja skupine i vršenja kaznenih djela, te brojnost inkriminirajućih radnji. S tim u svezi, navedene činjenice, ali i one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano duže razdoblje sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenim stavljaju na teret, upravo, prema ocjeni Suda BiH, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela. Također, Sud BiH je ocijenio i navode iz prijedloga Tužiteljstva BiH da su osumnjičeni bili u posjedu sofisticirane opreme za krađe vozila koju su nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, koji se još uvijek nalaze na slobodi i čiji identitet Tužiteljstvu BiH do sada nije poznat, pa bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, imajući u vidu kontinuitet djelovanja skupine i kontinuirano vršenje predmetnih kaznenih djela, zaključio da je ispunjen i uvjet upornosti u vršenju kaznenih djela što je značajan kontekst prilikom procjene ličnosti osumnjičenih kao značajnih kriterija kod procjene naročitih okolnosti u konkretnom slučaju. Također, imajući u vidu da se radi o veoma kratkom razdoblju od počinjenja kaznenog djela, kao i da se veliki broj osumnjičenih osoba još uvijek nalazi na slobodi, te da je za izvršenje predmetnog djela, s obzirom na prirodu, način izvršenja djela i kontinuitet djelovanja, korišten dobro uhodan obrazac djelovanja, prema mišljenju Suda BiH, puštanjem na slobodu osumnjičenih ova kriminalna organizacija bila bi spremna nastaviti funkcionirati. Konačno, Sud BiH je imao u vidu i apelantovu raniju osuđivanost. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka c)

ZKPBiH.

54. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz članka 5. stavak 1. točka c), te stavak 3. Europske konvencije.

55. U svezi s apelantovim navodima kojim faktički ukazuje na to da je povrijeđen članak 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant član organizirane skupine koja se bavila krijumčarenjem i teškom krađom automobila na način kako je to opisano u prijedlogu Tužiteljstva BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Tužiteljstvo BiH zatražilo da se, u skladu s člankom 47. stavak 1. ZKPBiH, dio dostavljenih dokaza („Prilog Aneks A“) ne dostavlja osumnjičenim i njihovim braniteljima zato što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga, a Sud BiH je usvojio taj zahtjev. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o produženju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud ne sumnja da su suci koji su odlučivali u predmetu u oba stupnja u cijelosti imali uvid u sve dokaze, te da su proveli test balansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja pobijanih odluka. Pri tome, Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes – provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu koji se tiče, između ostalog, i otuđivanja automobila.

56. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neutemeljeno poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelacijsko vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Konačno, Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za šta se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost podnijeti zapažanja u odnosu na glavne optužbe protiv njega i sudjelovati u procesu odlučivanja, koliko je to bilo moguće, i bez otkrivanja svih detalja i materijala koje je „optužba“ željela zadržati tajnim do određene faze istrage.

57. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. travnja 2011. godine, točka 53, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije.

58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. tačka c. i st. 3. i 4. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c), te st. 3. i 4. Europske konvencije kada su odluku o produženju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osumnjičen, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točke b) i c) ZKPBiH, te kada apelantu nisu, u vrijeme donošenja odluke o određivanju pritvora, dostavljeni svi dokazi zbog zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, a glavne optužbe protiv apelanta su bile navedene u rješenju o određivanju pritvora u dovoljnoj mjeri da apelant zna šta mu se stavlja na teret, te kada su dokazi dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima utemeljio svoju odluku vodeći računa o javnom interesu i apelantovim pravima.

60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

61. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1419/17 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio