Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3506/14 (J. H., S. K., E. K., A. H. i D. R.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata · čl. 334
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni i dopunama odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine
- Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH · čl. 334
Predmeti (1)
AP-3506/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3506/14, rješavajući apelaciju Jasenke Hadžajlija i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasenke Hadžajlija, Sabine Konjhodžić, Erne Kasumović, Amre Hodžić i Darije Ramljak podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 003875 14 Gž od 13. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jasenka Hadžajlija, Sabina Konjhodžić, Erna Kasumović, Amra Hodžić i Darija Ramljak (u daljnjem tekstu: apelantice J.H., S.K., E.K., A.H. i D.R. ili apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Behija Ljubović-Aganović, advokat iz Sarajeva, podnijele su 25. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3P 003875 14 Gž od 13. maja 2014. godine. Apelantice su 5. decembra 2014. godine dopunile apelaciju osporavajući Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 003875 14 Rev od 11. septembra 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Bosne i Hercegovine –Vijeća ministara Bosne i Hercegovine-Direkcije za evropske integracije, koja je imala procesnu poziciju tužene u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, zatraženo je 11. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 18. januara 2017. godine, a Sud BiH 19. januara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 003875 10 P od 30. decembra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantica J.H., S.K., A.H. i D.R i tužiteljice B.S., pa je obavezana tužena da im na ime naknade razlike plaća za periode pobliže navedene u izreci presude isplati određene novčane iznose (i to: apelantici J.H. iznos od 2.682,30 KM, apelantici S.K. iznos od 2.188,67 KM, apelantici A.H. iznos od 1.578,00 KM, apelantici D.R. iznos od 2.674,07 KM i tužiteljici B.S. iznos od 1.983,42 KM), sve sa zakonskim zateznim kamatama, i da izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za PIO na razliku plaća za te periode, te da im na ime naknade materijalne štete za periode pobliže navedene u izreci presude isplati određene novčane iznose (apelantici J.H. iznos od 700,00 KM, apelantici S.K. iznos od 1.368,00 KM, apelantici A.H. iznos od 490,00 KM, apelantici D.R. iznos od 1.487,00 KM i tužiteljici B.S. 140,00 KM) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im isplati naknadu nematerijalne štete u određenim iznosima (apelantici J.H. iznos od 3.600,00 KM, apelantici S.K. iznos od 5.200,00 KM, apelantici A.H. iznos od 2.000,00 KM, apelantici D.R. iznos od 6.200,00 KM i tužiteljici B.S. iznos od 4.400,00 KM) sa zakonskim zateznim kamatama. Predmetnom presudom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice E.K., te je obavezana tužena da joj na ime naknade razlike plaća za period pobliže naveden u izreci presude isplati iznos od 7.553,68 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen preostali dio njenog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (iznos od 639,65 KM). Također, predmetnom presudom je tužena obavezana da apelanticama i tužiteljici B.S. naknadi troškove postupka u iznosu od 10.711,00 KM.
6. U obrazloženju presude je konstatirano da su apelantice i tužiteljica B.S. tužbom tražile da sud, nakon provedenog postupka, obaveže tuženu da im na ime naknade plaće po osnovu porodiljskog odsustva i naknade štete isplati određene novčane iznose (i to: apelantici J.H. iznos od 15.900,00 KM, apelantici S.K. iznos od 15.850,00 KM, apelantici E.K. iznos od 14.640,00 KM, apelantici A.H. iznos od 15.780,00 KM, apelantici D.R. iznos od 14.600,00 KM i tužiteljici B.S. iznos od 14.400,00 KM), da bi na glavnoj raspravi održanoj 4. decembra 2013. godine njihov opunomoćenik, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci presude s tim da je za apelanticu E.K. zatražio iznos od 8.193,33 KM, odnosno iznos razlike plaće za period od 7. oktobra 2008. godine do 7. oktobra 2009. godine obračunat prema koeficijentu 2,35.
7. Sud BiH je utvrdio da su apelantice državne službenice zaposlene u Direkciji za evropske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Direkcija), koje su u određenim periodima u toku 2008. i 2009. godine koristile porodiljsko odsustvo, te kojima je tužena za vrijeme trajanja tog odsustva obustavila isplate naknada plaća i odgovarajućih doprinosa samo zato što su njihova prebivališta na teritoriji FBiH. Također, Sud BiH je utvrdio da je apelanticama za vrijeme trajanja tog odsustva nadležna općinska služba isplaćivala naknadu u iznosu od 360,00 KM mjesečno. Sud BiH je dalje utvrdio da su apelantice J.H., S.K., A.H. i D.R. na lični zahtjev prekinule porodiljsko odsustvo prije isteka njegovog roka. Konstatirao je da su u tom periodu, prema odredbama člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) i Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine, drugim zaposlenicama u institucijama BiH koje su, također, bile na porodiljskom odsustvu, a koje su imale prebivalište na teritoriji Republike Srpske isplaćivane plaće, odnosno naknade plaća i vršena uplata doprinosa propisanih zakonom.
8. Sud BiH je ukazao da su, u skladu sa Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj U 12/09 od 28. maja 2010. godine, član 35. Zakona o plaćama i navedena odluka Vijeća ministara prestali da važe sa 29. septembrom 2010. godine, kao danom objavljivanja citirane odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, jer je utvrđeno da navedeni član Zakona o plaćama nije u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o ukidanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članom 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Sud BiH je naveo da je zbog tog razloga Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) 2. novembra 2010. godine donijelo Odluku o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine kojom je naknada za porodiljsko odsustvo regulirana na isti način u odnosu na sve zaposlenice državnih institucija. Međutim, Sud BiH je konstatirao da apelantice, imajući u vidu odredbe člana 67. Pravila Ustavnog suda, odredbe člana 50. Zakona o radu u institucijama BiH, čl. 2. i 12. stav 1. tačka c) Zakona o zabrani diskriminacije i čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imaju pravo tražiti sudsku zaštitu radi naknade štete koju im je prouzrokovala tužena dovodeći ih primjenom odredbe člana 35. Zakona o plaćama u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenice koje nisu imale prebivalište na teritoriji FBiH.
9. Sud BiH je visinu naknade razlike plaća, za koju je obavezao tuženu da isplati apelanticama i tužiteljici B.S., utvrdio u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke prema kojem ta naknada za apelanticu E.K. iznosi 7.553,68 KM. Pri tome Sud BiH je ukazao da je vještak finansijske struke sačinio i dopunu nalaza i mišljenja u odnosu na apelanticu E.K. za period od 20. aprila 2009. godine do 7. oktobra 2009. godine primjenom osnovice iz septembra 2008. godine i koeficijenta složenosti poslova 2,35, prema kojem razlika plaće za period od 7. oktobra 2008. do 7. oktobra 2009. godine iznosi 8.193,33 KM. Međutim, Sud BiH nije prihvatio taj dopunski nalaz vještaka finansijske struke. U vezi sa tim, Sud BiH je obrazložio da je apelantica E.K. primala plaću po utvrđenom koeficijentu 2,10, a da je Odlukom Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine propisano da zaposleni koji se nalazi na porodiljskom odsustvu ima pravo na mjesečnu naknadu u visini prosječne plaće koju je ostvario tokom posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja korištenja porodiljskog odsustva. Sud BiH je, također, istakao da sama činjenica da je došlo do povećanja koeficijenta za obračun plaće tokom trajanja porodiljskog odsustva apelantice E.K. na 2,35 ne može utjecati na već utvrđenu naknadu, jer se koeficijent za obračun plaće koji je apelantica E.K. stekla tokom trajanja porodiljskog odsustva, kao posljedica unapređenja u višu poziciju, primjenjuje za obračun plaće tek nakon njenog povratka sa porodiljskog odsustva, zato što na novo radno mjesto nije stupila u utuženom periodu. Shodno tome, Sud BiH je odbio višak tužbenog zahtjeva apelantice E.K. preko dosuđenog iznosa od 7.553,68 KM.
10. Dalje, Sud BiH je konstatirao da su apelantice J.H., S.K., A.H. i D.R. prekinule porodiljsko odsustvo zbog toga što su se našle u teškoj materijalnoj situaciji usljed čega su u periodu kada su trebale biti na porodiljskom odsustvu bile izložene povećanim materijalnim troškovima koji se odnose kako na čuvanje tako male djece, tako i na njihovu ishranu. U vezi s tim, Sud BiH je konstatirao da je vještak finansijske struke, imajući u vidu cjenovnik JU „Djeca Sarajeva“, sačinio obračun naknade za boravak djece u periodu u kom su te apelantice imale pravo na porodiljsko odsustvo, a prema čijem nalazu je Sud BiH tim apelanticama i dosudio naknadu materijalne štete u iznosima navedenim u izreci presude.
11. Sud BiH je, zatim, ukazao da je odredbom člana 200. ZOO propisano da će Sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, ako ustanovi da jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu činjenicu da su apelantice J.H., S.K., A.H. i D.R. bile prinuđene zbog finansijskih razloga da prekinu porodiljsko bolovanje, da su ostavljale malu djecu na čuvanje i ishranu trećim licima, pa se zbog tog razloga nije mogla ni ostvariti svrha porodiljskog odsustva, a to je njega djeteta u određenom periodu, kao i imajući u vidu nalaz vještaka medicinske struke, doc. dr. sci. med. Alme Bravo-Mehmedbašić (koji je prezentiran na str. 11 do 13 predmetne presude), na koji stranke nisu imale primjedaba, obavezao tuženu na naknadu nematerijalne štete u iznosima koji su pobliže navedeni u izreci presude, smatrajući da će se tim dosuđenim iznosima postići adekvatna satisfakcija.
12. Sud BiH je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu člana 323. stav 1. u vezi sa stavom 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome Sud BiH je obrazložio da se troškovi odnose na sastavljanje tužbe u iznosu od 1.660,00 KM (sastavljanje tužbe 830,00 KM i dodatak po članu 27. Advokatske tarife od 830,00 KM), zastupanje na pripremnim ročištima od 10. maja 2012. godine i 15. februara 2013. godine, na nastavak pripremnog ročišta od 26. aprila 2013. godine, te na glavnu raspravu održanu 30. augusta 2013. godine u iznosima od po 1.660,00 KM (zastupanje 830,00 KM plus dodatak po članu 27. Advokatske tarife od 830,00 KM), kao i zastupanje na nastavcima glavne rasprave od 10. oktobra 2013. godine i 4. decembra 2013. godine u iznosima od po 830,00 KM, sve uvećano za PDV od 17%, odnosno od 1.411,00 KM, što iznosi 9.711,00 KM, te troškove vještačenja u iznosu od 1.000,00 KM. Sud BiH je istakao da su navedeni troškovi obračunati u skladu sa članom 27. st. 1. i
2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 22/04, u daljnjem tekstu: Tarifa).
13. Apelantica E.K. i tužena su podnijele žalbu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 003875 10 P od 30. decembra 2013. godine. Odlučujući o žalbama, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3P 003875 14 Gž od 13. maja 2014. godine kojom je odbio žalbu apelantice E.K. i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Sud BiH je predmetnom presudom djelimično odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužena obavezana da isplati apelanticama razlike naknada plaća za periode i u novčanim iznosima pobliže navedenim u izreci prvostepene presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i da izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za PIO na razliku plaća za te periode, dok je u preostalom pobijanom dosuđujućem dijelu prvostepene presude uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbene zahtjeve apelantica J.H., S.K., A.H. i D.R. opredijeljene za naknadu nematerijalne štete i ostalih vidova materijalne štete. Pored toga, Sud BiH je predmetnom presudom odredio da su apelantice dužne naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 888,57 KM.
14. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatirao da u konkretnom sporu postoji odgovornost tužene za naknadu utuženih iznosa koji se odnose na razliku već isplaćene naknade plaće i one naknade koja apelanticama pripada po važećim propisima. Sud BiH je dalje zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelantice E.K., jer je ta apelantica pravo na obračun plaće primjenom višeg koeficijenta ostvarila tek vraćanjem sa porodiljskog odsustva na radno mjesto. Sud BiH je ukazao da je prije stupanja na porodiljsko odsustvo njen koeficijent za obračun plaće bio 2,10, a da je Odlukom Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine propisano da zaposleni koji se nalazi na porodiljskom odsustvu ima pravo na mjesečnu naknadu u visini prosječne plaće koju je ostvario tokom posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja njegovog korištenja. Pri tome Sud BiH je ukazao da je upravo članom 50. Zakona o radu u institucijama BiH propisano da visinu naknade za porodiljsko odsustvo utvrđuje Vijeće ministara, kao što je citiranom odlukom i učinjeno u konkretnom slučaju.
15. Zatim, Sud BiH je istakao da je za dosuđenje tražene naknade materijalne štete nastale povodom čuvanja i „pojačane ishrane“ djece bilo potrebno da apelantice određenim činjenicama dokažu da su imale izdatke za ove vidove tražene štete i da su oni nastali krivicom poslodavca. Međutim, Sud BiH je ukazao da su, prema stanju u spisu, apelantice svojevoljno prekinule porodiljsko odsustvo zbog čega se to nikako ne može pripisati kao krivica poslodavcu. Sud BiH je pri tome istakao da njihova objašnjenja da su to morale učiniti zbog teške materijalne situacije nisu relevantna za odluku o njihovim tužbenim zahtjevima u ovom dijelu, jer one nisu dokazale postojanje kumulativnih nužnih pretpostavki za njihovu naknadu propisanih članom 154. stav 1. ZOO. Konstatirajući da apelantice nisu dokazale osnov odgovornosti tužene za ovaj vid štete, Sud BiH je ocijenio da su provedeni dokazi na njenu visinu bili nepotrebni, pa da je samim tim irelevantna i njihova ocjena.
16. Što se tiče naknade nematerijalne štete, Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pravilno interpretirao odredbu člana 200. ZOO, naglasivši neophodne pretpostavke za dosuđenje novčane naknade po ovom osnovu. Međutim, zaključio je da je prvostepeni sud zanemario bitnu činjenicu da nijedna apelantica nije pretrpjela duševne bolove čiji bi intenzitet i trajanje opravdavali dosuđenje novčane naknade na ime tražene nematerijalne štete. U vezi sa tim, Sud BiH je istakao da je vještak, doc. dr. sci. med. Alma Bravo-Mehmedbašić u svom nalazu i mišljenju određeno navela da su apelantice pretrpjele samo blaže duševne bolove koji su posljedica otežanih životnih aktivnosti iz zahtjeva majki i njihovih radnih mjesta. Prema shvatanju Suda BiH, intenzitet i trajanje navedenih pretrpljenih duševnih bolova ne predstavljaju opravdan osnov za usvajanje tužbenih zahtjeva.
17. Sud BiH je ocijenio da je tužena osnovano iznijela prigovor i na odluku o troškovima postupka. Pri tome Sud BiH je naveo da je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama čl. 323. stav 2, 324. stav 2, 333. i 334. ZPP. U vezi sa tim, Sud BiH je konstatirao da su apelantice (i tužiteljica B.S.) u toku postupka mijenjale vrijednost spora zbog čega je ocijenio da je uspjeh apelantica (tužiteljice B.S.) i tužene u sporu i visinu parničnih troškova moguće ocijeniti jedino prema vrijednosti spora u trenutku njihovog nastanka. U vezi sa tim, Sud BiH je konstatirao da su apelantice (i tužiteljica B.S.) u tužbi kao vrijednost spora odredile iznos od 91.170,00, kao ukupan zbir tužbenih zahtjeva, koji su prije održanog pripremnog ročišta podneskom od 15. februara 2013. godine povećale na 91.210,00 KM, a podneskom od 3. decembra 2013. godine smanjile na iznos od 44.884,79 KM. Dalje, Sud BiH je konstatirao da zbir osnovnih tužbenih zahtjeva sa kojima su apelantice (i tužiteljica B.S.) uspjele iznosi 18.660,14 KM. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je utvrdio da je uspjeh apelantica (i tužiteljice B.S.) u odnosu na sastavljanje tužbe, održana dva pripremna ročišta, nastavak pripremnog ročišta, glavnu raspravu i nastavak glavne rasprave 20,47%, odnosno da iznosi za sastavljanje tužbe, pripremna ročišta i glavnu raspravu od po 339,80 KM ili ukupno 1.019,40 KM, a za nastavak pripremnog ročišta i glavne rasprave (50% Tarife) od po 169,90 KM, odnosno ukupno 339,80 KM, dok je za nastavak glavne rasprave uspjeh apelantica (i tužiteljice B.S.) 41,57% i da iznosi 345,00 KM, odnosno ukupno 1.704,20 KM plus 17% PDV u iznosu od 289,71 KM), što za navedene radnje ukupno iznosi 1.993,91 KM. Vodeći računa u kojem dijelu je usvojen tužbeni zahtjev, Sud BiH je apelanticama (i tužiteljici B.S.) priznao troškove za vještačenje materijalne štete u iznosu od 500,00 KM, dok im nije priznao troškove vještačenja za nematerijalnu štetu koja nije osnovana. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je apelanticama (i tužiteljici B.S.) na ime troškova postupka ukupno priznao iznos od 2.493,91 KM. Dalje, Sud BiH je konstatirao da je uspjeh tužene u odnosu na sastavljanje odgovora na tužbu, pripremno ročište i glavne rasprave 79,53% i da iznosi za svaku tu radnju po 660,00 KM, a da je za nastavak pripremnog ročišta i nastavak glavne rasprave uspjeh 58,43% i da iznosi 242,48 KM. Shodno tome, Sud BiH je tuženoj na ime troškova postupka ukupno priznao iznos od 3.382,48 KM. Kada je prebio iznos priznatih troškova postupka apelantica (i tužiteljice B.S.), te tužene (iznos od 3.382,48 KM sa iznosom od 2.493,91 KM), Sud BiH je konstatirao da su apelantice (i tužiteljica B.S.) dužne tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 888,57 KM.
18. Apelantice su izjavile reviziju protiv Presude Suda BiH broj S1 3P 003875 14 Gž od 13. maja 2014. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj S1 3 P 003875 14 Rev od 11. septembra 2014. godine, konstatirajući da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost revizije u smislu odredaba člana 204. stav 2. ZPP, jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za svaku apelanticu posebno ne prelazi iznos od 30.000 KM, a da se apelantice nisu pozvale na primjenu odredbe člana 204. stav 3. ZPP, pa sud nije imao obavezu da iz navoda u reviziji sam postavlja pravno pitanje, već je to dužnost same stranke u postupku, koja treba jasno i određeno postaviti pravno pitanje o kojem revizijsko vijeće treba da zauzme odgovarajući pravni stav.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantice tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, u apelaciji se navodi da je u odnosu na tužbeni zahtjev apelantice E.K. Sud BiH pogrešno primijenio član 50. Zakona o radu u institucijama BiH, primijenivši na sporni odnos ukinutu Odluku Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine. Dalje, apelantice tvrde da je Sud BiH utvrdio da je tužena apelanticama prouzrokovala materijalnu štetu svojim radnjama, odnosno da je utvrđeno postojanje elemenata iz člana 154. stav 1. ZOO. Apelantice tvrde da su visinu različitih vidova naknade materijalne štete koju su pretrpjele radnjama tužene dokazale provođenjem vještačenja vještaka finansijske struke, odnosno da su dokazale visinu najnižeg iznosa koji su morale isplatiti za njegu beba u vrijeme kada su radile, a trebale su biti na porodiljskom odsustvu. U vezi sa naknadom nematerijalne štete, apelantice, također, smatraju da je Sud BiH površno procijenio nalaz i mišljenje vještaka, doc. dr. sci. med. Alme Bravo-Mehmedbašić i da je postupio arbitrarno tako što je za više različitih situacija i psihičkih stanja apelantica dao jedno obrazloženje i usvojio jedinstven stav za sve apelantice da se radi o blažim duševnim bolovima koji ne opravdavaju zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Pored toga, apelantice tvrde da je Sud BiH dao potpuno nerazumljivo obrazloženje načina na koji je vršio obračun troškova postupka koji su bili nužni za ostvarivanje zahtjeva apelantica i troškova koje je dosudio tuženoj. Pri tome apelantice ističu da je Sud BiH troškove postupka obračunavao shodno etapama u postupku, što nije u skladu sa odredbama ZPP, i da se iz obrazloženja ne može utvrditi od kojeg iznosa je uzimao postotke i koju Tarifu je primjenjivao prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.
b) Odgovori na apelaciju
20. Sud BiH smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Sud BiH, između ostalog, navodi da je u obrazloženju osporene presude posebno ocijenio činjenicu da apelantice nisu dokazale da su bile izložene povećanim materijalnim troškovima koji se odnose na čuvanje mldb. djece zbog prijevremenog vraćanja s porodiljskog odsustva, a da je vještak finansijske struke izvršio uvid u cjenovnik ustanove „Djeca Sarajeva“ i da je na osnovu tog cjenovnika sačinio obračun za predmetni period. Dalje, Sud BiH tvrdi da se naknada nematerijalne štete, prema odredbi člana 200. ZOO, dosuđuje za duševne bolove uz uvjet koji se odnosi na okolnost slučaja, a posebno da jačina bolova i njihovo trajanje to opravdavaju. Pri tome Sud BiH ukazuje da nije bilo potrebno pojedinačno svakoj apelantici izlagati nalaz vještaka, neuropsihijatra Alme Bravo-Mehmedbašić, koja je za svaku od njih dala identično mišljenje, koje se sastoji u tome da su apelantice pretrpjele blaže duševne bolove. Također, Sud BiH smatra da je odluka o troškovima postupka obrazložena u skladu sa zahtjevima iz člana 6. Evropske konvencije i da je primijenjena važeća advokatska tarifa.
21. Tužena smatra da apelacija nije osnovana i, shodno tome, predlaže da se ona odbije. Također, smatra da je osporena presuda u dijelu u kojem su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Pri tome tužena, između ostalog, ukazuje da su apelantice svojom voljom odlučile da prekinu porodiljsko odsustvo i da u konkretnom slučaju nema protivpravnog postupanja.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
23. Zakon o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10, 32/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
[…] 4. Zaposlenik ima pravo na naknadu za:
[…]
k) porodiljsko i roditeljsko odsustvo;
[…] 6. Visina naknade iz st. 3., 4. i 5. ovoga člana utvrđuje se aktom Vijeća ministara, aktom poslodavca ili ugovorom o radu.
Član 104. stav 2.
(2)U slučaju da zakoni i drugi propisi entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine na različit način reguliraju pitanje prava po osnovu porodiljskog i roditeljskog odsustva, Vijeće ministara svojom odlukom uredit će ovo pitanje na jedinstven način, i to tako što će se primjenjivati rješenja onog nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini koja su najpovoljnija za korisnice ovog prava. Sredstva potrebna za ovo osigurat će se u budžetu institucija Bosne i Hercegovine.
24. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 58/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Visina naknade) (1)Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine na porodiljskom odsustvu ima pravo na naknadu u skladu sa propisima koji uređuju ovu oblast prema mjestu uplate doprinosa za svakog zaposlenog u institucijama Bosne i Hercegovine.
(2)U slučajevima kada entitetskim propisima, odnosno propisima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nisu bliže uređeni uvjeti, način, postupak i finansiranje prava na naknadu za porodiljsko odsustvo vrše se u visini najniže cijene rada koja je definirana entitetskim općim kolektivnim ugovorima, odnosno općim kolektivnim ugovorom Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine.
25. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 95/10, 10/13 i 44/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet Odluke) Ovom Odlukom uređuje se način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za porodiljsko odsustvo, u skladu sa članom 104. stav 2. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
Član 2.
(Visina naknade) (1) Zaposleni u instituciji Bosne i Hercegovine na porodiljskom odsustvu ima pravo na mjesečnu naknadu u visini prosječne neto plate koju je ostvario u toku posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva.
(2) Ukoliko je zaposleni u radno-pravnom statusu u instituciji Bosne i Hercegovine manje od tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva ima pravo na mjesečnu naknadu u visini prosječne neto plate utvrđene na bazi broja mjeseci radno-pravnog statusa u instituciji Bosne i Hercegovine prije otpočinjanja porodiljskog odsustva. (3) Pod neto platom, u smislu st. (1) i (2) ovog člana, podrazumijeva se osnovna plata uvećana za dodatak po osnovu minulog rada.
26. Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 323. stav 2.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
Član 324.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, Sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje Sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 333.
(1) O naknadi troškova odlučuje Sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem Sud treba odlučiti.
(3) O zahtjevu za naknadu troškova Sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim Sudom.
[…] Član 334. stav 2.
(2) Kad Sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
27. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) u relevantnom dijelu glasi:
Zastupanje više osoba Član 27.
Kad advokat u istom postupku zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje osnovnih tarifnih stavki, utvrđenih odredbama Tarife.
U takvom slučaju kao vrijednost spora se uzima zbir vrijednosti tužbenih zahtjeva svih klijenata koje zastupa, te se broj bodova utvrđen na osnovu te vrijednosti spora uvećava za po 20% za drugog i svakog narednog klijenta kojeg advokat zastupa, s tim da to povećanje ne može biti veće od 100% nagrade koja predstavlja osnov za uvećanje. […]
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. S obzirom na to da je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 003875 14 Rev od 11. septembra 2014. godine revizija apelantica odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u ovom predmetu osporena Presuda Suda BiH broj S1 3P 003875 14 Gž od 13. maja 2014. godine (vidi, između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 3154/14 od 19. aprila 2017. godine, stav 23, i AP 1624/13 od 3. marta 2016. godine, stav 16). Apelantice su osporenu presudu primile 3. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelantice smatraju da je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene u postupku povodom tužbi apelantica za naknadu materijalne i nematerijalne štete, odnosno da se taj postupak odnosi na predmet građanskopravne prirode, pa apelantice u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice, u suštini, tvrde da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je djelimično odbio tužbeni zahtjev apelantice E.K. za isplatu naknade razlike plaća, te kada je, preinačivši prvostepenu presudu, u konačnici odbio tužbene zahtjeve apelantica J.H., S.K., A.H. i D.R. za naknadu nematerijalne štete i ostalih vidova materijalne štete. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice smatraju da Sud BiH u vezi sa odlukom o troškovima postupka, kojom je apelantice obavezao da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 888,57 KM, nije dao obrazloženje koje je u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 83. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je Sud BiH osporenim odlukama odbio preostali dio tužbenog zahtjeva apelantice E.K. za isplatu naknade razlika plaća preko dosuđenog iznosa od 7.553,68 KM, pri čemu je obrazložio da je apelantica E.K. prije odlaska na porodiljsko odsustvo primala plaću po utvrđenom koeficijentu od 2,10 (koju činjenicu apelantica nije osporavala ni u postupku pred redovnim sudom, ni u apelaciji), a da je pravo na obračun plaće primjenom višeg koeficijenta od 2,35 ostvarila tek po povratku sa porodiljskog odsustva na radno mjesto. Ustavni sud zapaža da je u vezi sa navedenim Sud BiH, također, obrazložio da je Odlukom Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine propisano da zaposleni koji se nalazi na porodiljskom odsustvu ima pravo na mjesečnu naknadu u visini prosječne plaće koju je ostvario tokom posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja korištenja porodiljskog odsustva, a da je upravo članom 50. Zakona o radu u institucijama BiH propisano da visinu naknade za porodiljsko odsustvo utvrđuje Vijeće ministara, kao što je tom odlukom i učinjeno u konkretnom slučaju. Pri tome Ustavni sud primjećuje da Sud BiH u osporenim presudama, prilikom navođenja sadržaja i naziva spomenute Odluke, nije naveo broj „Službenog glasnika“ u kojem je ona objavljena. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelantica tvrdi da je Sud BiH prilikom odlučivanja o njenom tužbenom zahtjevu pogrešnom primjenom člana 50. Zakona o radu u institucijama BiH primijenio ukinutu Odluku Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 58/09, u daljnjem tekstu: Odluka iz 2009. godine). U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je članom 2. Odluke iz 2009. godine bio propisan način utvrđivanja visine naknade za porodiljsko odsustvo, tako što je stavom 1. navedenog člana određeno da zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine na porodiljskom odsustvu ima pravo na naknadu u skladu sa propisima koji uređuju ovu oblast prema mjestu uplate doprinosa za svakog zaposlenog u institucijama Bosne i Hercegovine, dok je stavom 2. istog člana određeno da, u slučajevima u kojim entitetskim propisima, odnosno propisima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nisu bliže uređeni uvjeti, način, postupak i finansiranje prava na naknadu za porodiljsko odsustvo, vrše se u visini najniže cijene rada koja je definirana entitetskim općim kolektivnim ugovorima, odnosno Općim kolektivnim ugovorom Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud ukazuje da je navedena odluka iz 2009. godine ukinuta Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj U 12/09 od 28. maja 2010. godine, što je i redovni sud konstatirao u obrazloženju osporenih odluka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga donesena Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 95/10, 10/13 i 44/15, u daljnjem tekstu: Odluka iz 2010. godine) čijim je članom 2. propisan način utvrđivanja visine naknade za porodiljsko odsustvo tako da je određeno da zaposleni u instituciji Bosne i Hercegovine na porodiljskom odsustvu ima pravo na mjesečnu naknadu u visini prosječne netoplaće koju je ostvario u toku posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva. Dakle, imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba Odluke iz 2009. godine i Odluke iz 2010. godine, te dovodeći ga u vezu sa navedenim obrazloženjem Suda BiH, Ustavni sud primjećuje da iz tog obrazloženja, suprotno navodima apelantice E.K., ne proizlazi da je taj sud, odlučujući o njenom tužbenom zahtjevu, primijenio ukinutu Odluku iz 2009. godine, već, zapravo, Odluku iz 2010. godine. Također, uzimajući u obzir da apelantica E.K., izuzev ovih navoda, na drugi način ne osporava odluke Suda BiH o svom glavnom tužbenom zahtjevu, te imajući u vidu obrazloženje tih presuda u odnosu na apelanticu E.K. u ovom dijelu, kao i sadržaj odredaba člana 2. stav 1. Odluke iz 2010. godine i člana 50. Zakona o radu u institucijama BiH, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti.
40. Dalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenoj presudi jasno obrazložio da je za dosuđenje tražene naknade materijalne štete nastale povodom čuvanja i „pojačane ishrane“ djece bilo potrebno da apelantice (J.H., S.K., A.H. i D.R.) određenim činjenicama dokažu da su imale izdatke za ove vidove štete i da su oni nastali krivicom poslodavca, ali da su, prema stanju u spisu, apelantice (J.H., S.K., A.H. i D.R.) svojevoljno prekinule porodiljsko odsustvo, zbog čega se to nikako ne može pripisati krivici poslodavca. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene i osporene presude Suda BiH, te iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Sud BiH proizlazi da je vještak finansijske struke obračun naknade ovog vida materijalne štete za utuženi period izvršio na osnovu uvida u cjenovnik ustanove „Djeca Sarajeva“, a da apelantice nisu dostavile druge dokaze da su bile izložene povećanim materijalnim troškovima koji se odnose na čuvanje mldb. djece zbog prijevremenog vraćanja s porodiljskog odsustva. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbe člana 154. stav 1. ZOO na koju se pozvao Sud BiH odlučujući o tužbenom zahtjevu u tom dijelu, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Suda BiH kada je osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelantica (J.H., S.K., A.H. i D.R.) za isplatu ovog vida naknade materijalne štete.
41. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenoj presudi dao jasne razloge za svoju odluku da preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev apelantica J.H., S.K., A.H. i D.R. za isplatu naknade nematerijalne štete. Naime, Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud zanemario da je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju određeno naveo da su apelantice pretrpjele samo blaže duševne bolove koji su posljedica otežanih životnih aktivnosti koje su proizašle iz zahtjeva majki i njihovih radnih mjesta. Shodno tome, Sud BiH je zaključio da intenzitet i trajanje navedenih pretrpljenih duševnih bolova ne predstavljaju opravdan osnov za usvajanje tužbenih zahtjeva u smislu člana 200. ZOO. U vezi sa apelacionim navodima da je Sud BiH površno ocijenio navedeni nalaz i mišljenje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude upravo proizlazi da je vještak medicinske struke za svaku od navedenih apelantica pojedinačno konstatirao da su trpjele blaže duševne bolove koji su posljedica otežanih životnih aktivnosti koje su proizašle iz zahtjeva majki i njihovih radnih mjesta, upravo onako kako je to naveo i Sud BiH u obrazloženju osporene presude. Shodno navedenom, te imajući u vidu sadržaj odredbe člana 200. ZOO, Ustavni sud ni ovom dijelu ne vidi proizvoljnost u postupanju Suda BiH.
42. Apelantice dalje smatraju da Sud BiH u vezi sa odlukom o troškovima postupka kojom je apelantice u konačnici obavezao da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 888,57 KM nije dao obrazloženje koje je u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbom člana 323. stav 2. ZPP, na koju se, između ostalih odredaba ZPP, Sud BiH u osporenoj odluci pozvao prilikom odlučivanja o troškovima postupka, propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz osporene presude proizlazi da su apelantice djelimično uspjele u predmetnoj parnici, pa je Sud BiH, shodno citiranoj zakonskoj odredbi, imao zakonsko ovlaštenje da ih obaveže da tuženoj naknade razmjeran dio troškova. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH, nasuprot apelacionim tvrdnjama, proizlazi da je Sud BiH dao vrlo detaljno i dovoljno jasno obrazloženje o načinu obračuna troškova postupka iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni važećih propisa, konkretno ZPP i Tarife. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Sud BiH odluku o troškovima postupka obrazložio u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da u ovom dijelu nema povrede odredaba člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke u dijelu u kojem je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu apelantica nema elemenata koji ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te kada je redovni sud u tom dijelu za svoju odluku dao jasne razloge.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman