Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1515/17 (F. V.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Apelacija preuranjena
  • Pravo na odbranu
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1515/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1515/17, rješavajući apelaciju Ferde Vukoje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ferde Vukoje podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022481 17 Kž od 7. aprila 2017. godine, S1 2 k 022481 17 Kv od 17. marta 2017.

godine, S1 2 K 022481 17 Kv od 28. februara 2017. godine i S1 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. februara 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Ferde Vukoje podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022481 17 Kž od 7. aprila 2017.

godine, S1 2 k 022481 17 Kv od 17. marta 2017. godine, S1 2 K 022481 17 Kv od 28. februara 2017. godine i S1 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. februara 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ferdo Vukoja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Palamenta i Palamenta“ d.o.o. Mostar, advokat Josip Rudeš, podnio je 18. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju proti rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022481 17 Kž od 7. aprila 2017. godine, S1 2 k 022481 17 Kv od 17. marta 2017. godine, S1 2 K 022481 17 Kv od 28. februara 2017. godine i S1 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. februara 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 26. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 8. maja, a Tužilaštvo BiH 5. maja 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

-Rješenja o određivanju mjere pritvora

5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. februara 2017. godine apelantu i osumnjičenim G.N., M.N., J.M., M.M. i Ž.B. odredio pritvor koji po ovom rješenju može trajati do 20. marta 2017. godine ili do nove odluke suda.

6. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima: krijumčarenje iz člana 214. KZBiH, teška krađa iz člana 287. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 52. KZBiH. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je određen iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete zasnovano na dokazima prikupljenim u toku istrage, odnosno priloženim uz prijedlog za određivanje pritvora a koji se sastoje od Aneksa A (DT- 1-DT-16) i Aneksa B (dokazi od broja 1 do 13). Nadalje, u obrazloženju rješenja su pobrojani konkretni dokazi na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni G.N. imao nadređenu ulogu u organizovanoj grupi, da se bavio otkupljivanjem ukradenih vozila, te preprodajom dijelova sa ukradenih vozila. Nadalje, na temelju iskaza svjedoka označenog kao dokaz DT-7 utvrđeno je da su dijelovi ukradenih vozila prevoženi preko granice BiH, da je osumnjičeni G.N. imao poslovnu saradnju sa određenim licima u Zagrebu, te u Njemačkoj. Ovaj svjedok je potvrdio i da se apelant bavi istim poslom kao osumnjičeni G.N. ističući pri tome količinu autodijelova koji se nalaze u okolini njegove kuće u mjestu G., kao i na drugim zabačenim mjestima. Ocjenjujući iskaz ovog svjedoka u vezi sa potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta prema kojoj su od apelanta prilikom pretresa oduzeti dijelovi različitih vozila otuđenih na lokacijama u BiH, zaključeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret u tački 12. prijedloga Tužilaštva BiH. Najzad, na temelju provođenja posebnih istražnih radnji-službenih zabilješki o presretnutim telefonskim razgovorima utvrđeno je, pored ostalog, da je osumnjičeni M.N. označenog datuma, uz pomoć osumnjičenog Ž.B., prevezao dijelove automobila od apelantove garaže na nepoznatu lokaciju u Hrvatsku.

8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu i ostalim osumnjičenim mjera pritvora određena iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Zaključak o postojanju ovog razloga za pritvor utemeljen je na činjenici da se apelantu i ostalim osumnjičenim stavlja na teret počinjenje krivičnih djela čiji se modus operandi odlikuje prekograničnim djelovanjem, a što, po mišljenju Suda BiH, upućuje na činjenicu da im je poznat način ilegalnog prelaska međunarodnih granica, što bi mogli iskoristiti u svrhu izbjegavanja krivičnog gonjenja. S tim u vezi je ukazano na osnovanu sumnju da su apelant i osumnjičeni sarađivali sa imenovanim carinskim službenikom UIO, pa da postoji razumna bojazan da postoji i šira mreža kontakata sa državnim službenicima – graničnim policajcima, koji bi mogli omogućiti nekontrolisan prelazak granice osumnjičenim. Nadalje, ukazano je i na iskaz svjedoka označen kao dokaz DT-7, prema kom osumnjičeni G.N. ima stalne poslovne odnose sa licima van BiH, da su takvi odnosi podstaknuti poslovnim i finansijskim interesima, pa da je realno očekivati da bi inostrane veze, u slučaju namjere za skrivanje od krivičnog gonjenja, podršku pružile ne samo osumnjičenom G.N. već i ostalim članovima grupe čiji poslovni interes je koherentan i koji su iskazali kompaktnost u zajedničkom djelovanju. Najzad, u vezi sa navedenim konkretnim okolnostima ocijenjena je i činjenica da apelant i osumnjičeni G.Ž., M.N., J.M. i Ž.B. imaju hrvatsko državljanstvo, a da Republika Hrvatska ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja u drugim državama.

9. Nadalje, apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je određen i zbog razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Sud BiH je pri zaključku u ovom dijelu imao u vidu činjenicu da su apelant i ostali osumnjičeni otuđena skupocjena vozila i rastavljane dijelove skrivali na samo njima poznatim lokacijama, u garažama, u šumi i drugim lokalitetima. U vezi s tim je ukazano na iskaz svjedoka označen kao dokaz DT-5 koji je izjavio da bi se ukradeni automobil vozio na tajnu lokaciju gdje bi se rastavljao, na iskaz svjedoka označen kao dokaz DT-7 koji je izjavio da se apelant bavi istim poslovima kao i osumnjičeni G.N. i koji je ukazao na količinu autodijelova koji se nalaze u okolini apelantove kuće, kao i na zabačenim mjestima i da je imao priliku da kod apelanta vidi određene autodijelove koji nisu imali identifikacioni broj, tačnije koji je bio izbrušen, a što podrazumijeva da se radi o prikrivanju stvarnih serijskih brojeva. Slijedom navedenog, te imajući u vidu činjenicu da se osumnjičeni brane ćutnjom, uvažen je stav Tužilaštva BiH da je otkrivanje lokaliteta na kojim su skriveni predmeti predstavlja buduće istražne radnje. U prilog postojanju osnovane bojazni da bi apelant i ostali osumnjičeni skrivena vozila i njihove rastavljene dijelove mogli uništiti ukazano je: da je naročita pažnja poklanjana očuvanju u tajnosti lokacija koje su formirane kao privremena skladišta, suzdržanost u komunikacijama osumnjičenih koja proizlazi iz namjere da prikriju krivičnopravno djelovanje, aktivna uloga koju su imali u izvršenju krivičnih djela i činjenica da se postupak vodi i protiv drugih, za sada neidentifikovanih lica, koja se nalaze na slobodi. Sud BiH je na temelju navedenog, te imajući u vidu međunarodni karakter djelovanja zaključio da se radi o dobro organizovanoj grupi čiji obrazac djelovanja bi mogao utjecati na direktan ili indirektan način na svjedoke, pomagače ili saizvršioce. U tom kontekstu uzet je u obzir i navod Tužilaštva BiH da u narednom periodu slijedi provođenje vještačenja radi utvrđivanja identiteta saosumnjičenih i prikrivača, pa da je potrebno otkloniti opasnost od utjecaja apelanta i ostalih osumnjičenih na njih.

10. Nadalje, apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je određen i zbog postojanja razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Sud BiH je, pored činjenice da se apelantu i ostalim osumnjičenim stavlja na teret počinjenje krivičnih djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina, kao naročite okolnosti ocijenio: karakter ličnosti osumnjičenih koji se ogleda u upornosti da kontinuirano, kroz duži vremenski period, učestvuju u vršenju krivičnih djela, brojnost izvršenih krivičnopravnih radnji, da su osumnjičeni bili u posjedu sofisticirane opreme za krađu vozila koju su pribavljali od njima poznatih pripadnika grupe koji su još uvijek na slobodi i čiji identitet Tužilaštvo BiH još nije utvrdilo. Također, ukazano je i da se apelantu i osumnjičenim stavlja na teret umiješanost u organizovanoj grupi, pa da bi boravkom na slobodi mogli zloupotrijebiti slobodu na način da održe postojeću mrežu kontakata i pruže pomoć svojim saradnicima a zbog čega i broj i karakter krivičnih djela postaju relevantni, te mogu ukazati na opasnost od izvršenja novih sličnih krivičnih djela tokom sudskog postupka.

11. Sud BiH je, ukazujući na član 47. ZKPBiH, zaključio da je Tužilaštvo BiH postupilo u skladu sa navedenom odredbom i dostavilo sudu dokaze na kojim zasniva prijedlog za određivanje pritvora radi procjene njegove zakonitosti. Međutim, s obzirom na to da je riječ o dijelu dokaza (Aneks A) za koje je Tužilaštvo BiH zaključilo da bi njihovo otkrivanje odbrani u ovoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, na zahtjev Tužilaštva BiH, a nakon svestrane analize, Sud BiH je zaključio da, u skladu sa članom 47. stav 1. ZKPBiH, odbrani uskrati uvid u njih.

12. Najzad, u vezi sa tvrdnjama o neobavještavanju osumnjičenih o provođenju posebnih istražnih radnji ukazano je da ZKPBiH ne propisuje rok za obavještavanje, te da se ocjena suda u kom trenutku će o tome obavijestiti osumnjičene zasniva na procjeni zaštite integriteta istrage, kao i da sud pri tome vodi računa o članu 119. stav 3. ZKPBiH.

13. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022481 17 Kv od 28. februara 2017. godine apelantovu i žalbe osumnjičenih G.N., M.N., J.M., M.M. i Ž.B. izjavljene protiv prvostepenog rješenja o određivanju pritvora odbio kao neosnovane.

14. Naime, Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove i tvrdnje osumnjičenih G.N., M.N. i Ž.B. da im je povrijeđeno pravo na odbranu, jer uz prijedlog za određivanje pritvora nisu dostavljeni dokazi Tužilaštva BiH. S tim u vezi je ukazano da je, s obzirom na prirodu i težinu krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te imajući u vidu član 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, da su u dovoljnoj mjeri upoznati sa dokazima i njihovim sadržajem, kao i sa onim što im se stavlja na teret, a da pri tome nisu ugroženi ciljevi istrage. Također, ukazano je i da će ispitivanje zakonitosti dokaza biti omogućeno u slučaju podizanja optužnice kada će imati pravo na uvid u sve spise i dokaze. Sud BiH se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da je na ocjeni suda u kom trenutku će obavijestiti osumnjičenog o preduzetim posebnim istražnim radnjama a u skladu sa procjenom zaštite integriteta predmetne istrage.

15. Sud BiH je, detaljno elaborirajući razloge i obrazloženje iz prvostepenog rješenja, te ukazujući s tim u vezi na dokaze na kojim su temeljeni zaključci prvostepenog suda, zaključio da je prvostepenim rješenjem ispitano i pravilno utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome ukazano je i da stepen uvjerenja koji sud mora imati u ovoj fazi postupka u odnosu na učešće osumnjičenih u izvršenju inkriminisanih radnji nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice i odlučivanja o krivnji.

16. Elaborirajući razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja, Sud BiH je zaključio da je pravilan stav da su se stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano i da navedene činjenice posmatrane zasebno ne bi bile dovoljne za određivanje pritvora, ali da u svojoj ukupnosti kao i u korelaciji sa činjenicom da su apelant i ostali osumnjičeni u ovom trenutku svjesni krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, visine kazne, te mogućnosti kažnjavanja predstavljaju posebne okolnosti koje ukazuju na realnu opasnost od bjekstva kako bi se onemogućilo okončanje istrage i eventualnog daljnjeg krivičnog postupka.

17. Sud BiH se saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da je uslijed objelodanjivanja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret kod svih osumnjičenih u ovoj fazi postupka motiv prikrivanja pojačan i da treba očekivati da bi, u situaciji kada se već vodi postupak protiv njih, pokušali uništiti sve tragove i dokaze važne za krivični postupak. Također, ukazano je i na kompleksnost predmeta s obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja inkriminisanih radnji, da je logično zaključiti da se radi o dobro organizovanoj grupi čiji obrazac djelovanja bi mogao biti od utjecaja na svjedoke, pomagače i saizvršioce, te da je, u skladu sa stavom Ustavnog suda u predmetu broj AP 1551/15, u okolnostima konkretnog slučaja, zadovoljen standard da je „tužilaštvo primarno dužno dokazati konkretni utjecaj na svjedoke a tek u izuzetnim okolnostima pritvor može biti određen i ako postoji ozbiljan rizik da će doći do nedozvoljenog utjecaja“.

18. Sud BiH se saglasio i sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja o ispunjenosti uslova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da radija neosuđivanost dovodi u pitanje postojanje uslova iz navedene zakonske odredbe. U vezi s tim je ukazano da je neophodno ocijeniti konkretne okolnosti, tj. organizovani kriminal, mrežu kontakata, kriminalnu prošlost i ličnost osumnjičenih, a ne samo da li su ranije osuđivani ili ne. Također, ukazano je da se u konkretnom slučaju osnovano sumnja da se radi o organizovanom kriminalu u kom je učestvovao veći broj lica od kojih su neki još uvijek na slobodi, pa da je osnovano sumnjati da bi apelant i ostali osumnjičeni stupili u ponovne kontakte i veze sa članovima grupe kako bi nastavili sa vršenjem kriminalnih aktivnosti, posebno imajući u vidu da je istraga još uvijek u toku i da su pojedini članovi grupe još na slobodi.

-Rješenja o produženju mjere pritvora

19. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. marta 2017. godine djelimično usvojio prijedlog Tužilaštva BiH pa je apelantu i osumnjičenim J.M., M.M. i Ž.B. pritvor produžen iz razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH, a osumnjičenim G.N. i M.N. iz razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Pritvor po ovom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, tj. do 17. maja 2017. godine.

20. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na temelju dostavljenih dokaza zaključeno da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni G.N. organizovao grupu za organizovani kriminal, u smislu člana 1. stav 22. KZBiH, koja je s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi organizovana radi krađe skupocjenih putničkih automobila, njihovog krijumčarenja i prodaje na području BiH, Hrvatske, Srbije i šire, na način da je u neposrednim i posrednim kontaktima sa članovim grupe koju su činili apelant i ostali osumnjičeni, te Z.K., V.N. i Z.T. i druga njima poznata lica naručivao krađu skupocjenih vozila, obezbjeđivao mjesta njihovog skrivanja, mjesta i način rastavljanja ovih vozila u dijelove, načine prepravljanja identifikacionih podataka za dijelove vozila, prevoz i prodaju vozila ili dijelova vozila u BiH i inostranstvu. Sud BiH je postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta ocijenio na temelju dokaza DT-6 kojim je potvrđeno postojanje komunikacije između apelanta i osumnjičenog G.N., a što je potvrdio i svjedok čiji je iskaz uložen kao dokaz DT-7 koji je u svojoj izjavi naveo da se apelant bavi istim poslom kao i osumnjičeni G.N., da su obojica otkupljivali i rastavljali otuđene automobile, prepravljali identifikacione brojeve, da bi takve dijelove prodavali u BiH i Republici Hrvatskoj. Također, ovaj svjedok je istakao i količinu autodijelova koji se nalaze kod apelantove kuće, kao i na drugim zabačenim mjestima. Potvrda za ovaj dio iskaza navedenog svjedoka je, po ocjeni Suda BiH, i potvrda o privremeno oduzetim predmetima prema kojoj je kod apelanta prilikom pretresa pronađen veliki broj dijelova vozila koji su otuđeni na različitim lokacijama u BiH.

21. Sud BiH je zaključio da Tužilaštvo BiH nije ponudilo relevantne i dovoljne razloge da postoje jake veze sa Republikom Hrvatskom ili slabe veze sa BiH da bi se mjera pritvora apelantu i osumnjičenim J.M., M.M. i Ž.B. produžila iz razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tačka a)

ZKPBiH.

22. Nadalje, Sud BiH je zaključio da su se stekli uslovi za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da se radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, međunarodni karakter, brojnost preduzetih krivičnopravnih radnji, osnovanu sumnju o postojanju organizovane grupe koja je djelovala u dužem periodu, te da istražne radnje još uvijek nisu okončane. Nadalje, po ocjeni Suda BiH, provođenje istražnih radnji bilo bi otežano jer je opravdano očekivati da bi apelant i ostali osumnjičeni mogli utjecati na saučesnike ili prikrivače, te uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze ili tragove važne za krivični postupak. U vezi s tim je ukazano da je identitet drugih pripadnika grupe u sadašnjoj fazi postupka poznat samo osumnjičenim, da se preduzimaju radnje radi njihove identifikacije, da se radi o dobro organizovanoj grupi čiji bi obrazac djelovanja mogao utjecati na svjedoke, pomagače ili saizvršioce. Nadalje, ukazano je da je Tužilaštvo BiH izdalo naredbe za vještačenje autodijelova pronađenih kod apelanta i ostalih osumnjičenih, nakon čega će provjerama u bazama MUP-a i Interpola biti utvrđeno porijeklo motornih vozila, vještačenje oduzetih mobilnih telefona i SIM-kartica od osumnjičenih, analiza snimljenih videozapisa i njihovo prikazivanje potencijalnim svjedocima, nakon čega će biti moguće identifikovati lica s kojim su osumnjičeni kontaktirali, te tako utvrditi ko su potencijalni saučesnici posebno imajući u vidu da se radi o grupi lica sa međunarodnim obilježjima. Nadalje, ukazano je i da Tužilaštvo BiH u dosadašnjem toku istrage nije uspjelo locirati sve lokacije na kojim su otuđena vozila i skinuti dijelovi skrivani, što otežava identifikaciju svih vozila koja su otuđena, pa da postoji bojazan da bi puštanjem na slobodu osumnjičeni mogli sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze. Najzad, ukazano je i da uslijed objelodanjivanja krivičnih djela koja se apelantu i osumnjičenim stavljaju na teret postoji pojačan interes kod njih da će u trenutku kad je protiv njih pokrenut postupak pokušati uništiti sve tragove i dokaze. Slijedom navedenog, zaključeno je da u ovoj fazi postupka još uvijek nisu osigurani dokazi, odnosno da proces njihovog obezbjeđenja i provođenja istražnih radnji slijedi, pa da je ispunjen uslov iz člana 132. stav 1. tačka

b) ZKPBiH.

23. Sud BiH je zaključio i da su se stekli uslovi iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH za produženje mjere pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim. Pored činjenice da se apelantu i ostalima osumnjičenim stavlja na teret počinjenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, Sud BiH je ocijenio i naročite okolnosti koje se ogledaju: u prirodi i načinu izvršenja krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret, da se radi o grupi za organizovani kriminal, koja se, kako se osnovano sumnja, sastoji od više lica dobro organizovanih i povezanih, kako međusobno, tako i sa drugim kriminalnim grupama, duži vremenski period u kom su inkriminisane radnje preduzimane planski i organizovano, mrežu kontakata i čvrstu povezanost pripadnika grupe, te da određeni pripadnici još nisu identifikovani. Nadalje, u odnosu na apelanta i osumnjičenog J.M. ocijenjena je i ranija osuđivanost koja nije u dovoljnoj mjeri utjecala da svoje ponašanje usklade sa društvenim normama. Nadalje, ukazano je i na posjedovanje sofisticirane opreme za dekodiranje koja je korištena za krađu vozila za koju se osnovano sumnja da je nabavljana od drugih samo njima poznatih pripadnika grupe. Najzad, ocijenjena je i međusobna veza i kontakti osumnjičenih i ovlaštenih službenih lica (uposlenika carine i Granične službe) kao pripadnika grupe, te sadržaj presretnutih razgovora iz kojih proizlazi očigledna namjera osumnjičenih da na svaki mogući način otežaju otkrivanje počinjenja krivičnih djela dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, upotrebom šifriranih termina i sl.

24. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022481 17 Kž od 7. aprila 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih izjavljene protiv rješenja od 17. marta 2017. godine.

25. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanim ocijenjene tvrdnje apelantovog branioca da mu nije blagovremeno dostavljen prijedlog Tužilaštva BiH (za produženje pritvora). S tim u vezi je ukazano da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je apelantovom braniocu predsjednik prvostepenog vijeća omogućio dodatno vrijeme za pripremanje odbrane koje apelantov branilac nije prihvatio, te je izjavio da je spreman da se izjasni o prijedlogu.

26. Sud BiH je zaključio da su u prvostepenom rješenju dati konkretni i obrazloženi razlozi, utemeljeni na dostavljenim dokazima Tužilaštva BiH koji se u tom smislu i relevantnom dijelu pominju u njemu, uz iznošenje neophodnog dijela i obima sadržaja svakog dokaza koji je uzet u razmatranje, na koji način je isključen čak i privid proizvoljnosti u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Nadalje, istaknuto je da je u mjeri u kojoj je moguća individualizacija radnji svakog od osumnjičenih u ovoj fazi postupka, s obzirom na njihovo jedinstvo i povezanost kao organizovane grupe u izvršenju krivičnih djela, prvostepeni sud na stranama 12-17 dovoljno vodio računa o činjenicama i dokazima iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje za počinjenje predmetnih inkriminacija, te da je dat osvrt na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja bilo da se dokaz odnosi na jednog ili više osumnjičenih.

27. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje o nezakonitosti dokaza zbog neobavještavanja o provođenju posebnih istražnih radnji. U vezi s tim je ukazano da nepostupanje po članu 119. stav 3. ZKPBiH ne dovodi po automatizmu do nezakonitosti dokaza posebno imajući u vidu da se radi o proceduralnom pravilu koje se primjenjuje nakon što su dokazi prikupljeni. Također, ukazano je i da apelantu i dalje stoje na raspolaganju procesna sredstva kojim može preispitivati zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji u smislu postojanja osnova za njihovo izvođenje, te načina na koji su provedene.

28. Nadalje, Sud BiH je istakao da su pravo na efektivnu odbranu i jednakost u postupanju osnovna načela u krivičnom postupku, ali da ona pod određenim uslovima i iz zakonom propisanih razloga mogu trpjeti i ograničenja. U vezi s tim je ukazano na član 47. ZKPBiH koji propisuje pravo branioca da pregleda spise i dokaze koji osumnjičenom idu u prilog. Međutim, stavom 1. navedenog člana ovo pravo je ograničeno ciljem istrage, jer je navedeno da se ono može uskratiti ako se radi o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Odluku u ovom slučaju donosi tužilac koji provodi istragu. Nadalje, ukazano je da je stavom 2. istog člana ustanovljen drugi izuzetak prema kom je tužilac obavezan sudu dostaviti dokaze radi procjene zakonitosti pritvora i obavještavanja branioca. Sud BiH je zaključio da je član 47. ZKPBiH u skladu sa čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da se u fazi istrage i pritvaranja ne zahtijeva dostavljanje dokaza odbrani, nego jedino i isključivo obavještavanje o optužbi a što je u konkretnom slučaju i učinjeno na ročištima o određivanju, te produženju pritvora. Najzad, zaključeno je da nije povrijeđeno apelantovo i pravo ostalih osumnjičenih na odbranu, te da je dostavljanje dokaza sudu osiguralo zakonitu odluku, zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, te upoznavanje osumnjičenih i odbrane sa optužbama i dokazima protiv njih koji zadovoljava standard “obavještavanja o optužbi”.

29. Sud BiH se u cjelini saglasio i inkorporirao u svoje rješenje razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja na kojim je utemeljen zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Slijedom navedenog, tvrdnje apelanta i ostalih osumnjičenih da ne postoji konkretizacija razloga o postojanju ovog pritvorskog razloga ocijenjene su paušalnim i nepotkrijepljenim. Po ocjeni Suda BiH, u konkretnom slučaju zadovoljeni su standardi iz odluka Ustavnog suda br. AP 6/06 i AP 1551/15.

30. Sud BiH se saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojim je utemeljen zaključak o postojanju razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. U tom smislu Sud BiH se pozvao, te u cjelini saglasio sa posebnim okolnostima koje je prvostepeni sud iznio pri ocjeni postojanja ovog zakonskog razloga. Slijedom navedenog neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje u vezi sa ranijom (ne)osuđivanošću. U vezi s tim je ukazano da je za pravilnu primjenu ovog pritvorskog razloga potrebno razmotriti okolnosti konkretnog slučaja (organizovani kriminal, mreža kontakata), kriminalnu prošlost i ličnost osumnjičenih, što je prvostepeni sud pravilno i učinio, a ne samo činjenicu da li su oni ranije osuđivani ili ne.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije.

32. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su osporena rješenja rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da su u odnosu na njega paušalna, neobrazložena i da ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te da su rezultat povrede prava na odbranu i jednakosti stranaka u postupku.

33. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku, jer su mu uz prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora dostavljeni jedino zapisnik o lišavanju slobode i zapisnik o ispitivanju osumnjičenog, ali niti jedan dokaz iz Aneksa A koji su mu uskraćeni na osnovu člana 47. ZKPBiH. Također, tvrdi i da je prijedlog za određivanje pritvora dostavljen neposredno prije održavanja ročišta 22. februara 2017. godine, kao i da je postupanjem Tužilaštva BiH, koje je odobrio Sud BiH, doveden u očigledno nepovoljniji položaj u postupku. Apelant tvrdi da je na isti način postupljeno i prilikom dostavljanja prijedloga za produženje pritvora, kao i da prijedlog njegovom braniocu nije dostavljen u cjelini, jer su nedostajale sve stranice. Kada je na to njegov branilac ukazao sudu, dobio je odgovor da započeto ročište samo može biti odloženo do 16 časova, a što je, po njegovom mišljenju, bilo nedovoljno za pripremanje odbrane. Također, apelant tvrdi i da prijedlog o produženju pritvora nije bio dostavljen njemu a kako je to određeno članom 131. stav 3. ZKPBiH, odnosno da ga je primio tek po povratku u pritvorsku jedinicu. Po njegovom mišljenju, ovo je kao posljedicu imalo da se nije mogao izjasniti na okolnosti zbog kojih je pritvor produžen. Apelant tvrdi da je sve navedeno isticao i u postupku, ali da se o njegovim prigovorima nisu izjasnili ni prvostepeni ni drugostepeni sud. Najzad, apelant tvrdi i da je rješenje o produženju pritvora doneseno nakon proteka roka iz rješenja o određivanju pritvora, pa da je trebalo da bude pušten na slobodu bez odlaganja.

34. Nadalje, apelant smatra da je u osporenim rješenjima u zaključku o postojanju osnovane sumnje izostala individualizacija razloga, odnosno dovođenje u vezu svakog od osumnjičenih sa konkretnim dokazima koji su predočeni a na temelju kojih je ocijenjeno postojanje osnovane sumnje. Po njegovom mišljenju, iz osporenih rješenja uopšte ne proizlaze konkretne radnje izvršenja koje mu se stavljaju na teret, kao ni činjenični opis navodnih krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. U vezi s tim, ukazuje da je činjenični opis iz tačke 12. prijedloga Tužilaštva BiH prema kom mu se stavlja na teret da je radi daljnje prodaje držao veliki broj autodijelova sa vozila otuđenih na različitim lokacijama u BiH hipotetski i neutemeljen i da nije zasnovan na stvarnom činjeničnom stanju, kao niti jednom materijalnom dokazu. U vezi s tim, ukazuje da je Tužilaštvo BiH tek izdalo naredbu za vještačenje kojim je potrebno utvrditi od kojih putničkih vozila potječu navedeni autodijelovi. Apelant tvrdi da su izuzeti autodijelovi pribavljeni na zakonit način i da ne potječu od marki automobila na koje je Tužilaštvo BiH ukazalo. U prilog navedenom ukazuje i na podatke o vozilima iz tač. 11. i 9. prijedloga Tužilaštva BiH. Po njegovom mišljenju, sve i da je i počinio brisanje identifikacionih oznaka sa autodijelova, onda bi se radilo o drugom krivičnom djelu, a ne o onom koje mu se stavlja na teret. Također, apelant tvrdi i da nikad nije video ili upoznao ostale osumnjičene u ovom postupku, odnosno da ih je prvi put vidio na ročištu za određivanje pritvora. Nadalje, apelant tvrdi i da se prijedlog Tužilaštva BiH u pogledu osnovane sumnje zasnivao na istražnim radnjama u predmetu Trebević, provedenim 2012. godine, da se na njihovom temelju već vodi krivični postupak protiv drugih lica, kao i da on nije bio obuhvaćen provođenjem istražnih radnji u ovom predmetu. Također, ističe i da je zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na njega utemeljen samo na iskazu jednog svjedoka, koji nije potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom, kao i da se ne zna o kom svjedoku se radi. Najzad, apelant ističe i da je istraga u odnosu na njega proširena tek 10. februara 2017. godine, kao i da osporava zakonitost dokaza – praćenje, snimanje i prisluškivanje jer o njima nikad nije obaviješten.

35. Nadalje, apelant tvrdi i da nisu postojali razlozi za određivanje pritvora iz razloga određenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, pa da je zbog toga nezakonito osporeno rješenje o određivanju pritvora. Po njegovom mišljenju, dati razlozi i obrazloženja u ovom dijelu su neargumentovani i paušalni.

36. Uz opširno pozivanje na stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 6/06, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Također, ističe da Tužilaštvo BiH nije uspjelo dokazati ni njegovu vezu sa ostalim osumnjičenim, te da ne postoje indicije da je sarađivao sa ostalim članovima grupe koji još nisu identifikovani, kao i da bi eventualno mogao utjecati na svjedoke ili sakriti tragove ili dokaze. Apelant tvrdi da je njegov utjecaj na svjedoke, saučesnike nemoguć jer nije učestvovao u vršenju inkriminisanih radnji i ne poznaje druge osumnjičene, odnosno druge imaginarne osobe s kojim je mogao sarađivati. Također, tvrdi i da kod njega nisu pronađeni autodijelovi pribavljeni na nezakonit način, pa da se takvi dijelovi ne mogu nalaziti ni na nekom drugom mjestu, zbog čega ih ne može uništiti ili sakriti, kao i da Tužilaštvo BiH nije preduzelo ništa da bi utvrdilo da se kod njega nalaze tzv. štekovi. Po njegovom mišljenju, i vještačenja za koja je Tužilaštvo BiH izdalo naredbu da se provede nisu složena i komplikovana i ne zahtijevaju vrijeme od tri ili više mjeseci.

37. Apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak o postojanju razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. U vezi s tim je istakao da je izostala individualizacija razloga u odnosu na svakog od osumnjičenih. Po njegovom mišljenju, iz predočenih dokaza jasno je da nikad nije bio povezan ili učestvovao u organizovanoj grupi, pa da ne postoji mogućnost da ponovi ili dovrši krivično djelo. Također, apelant tvrdi i da iz izvoda iz kaznene evidencije koji je dostavilo Tužilaštvo BiH proizlazi da se u njoj ne nalazi i da se protiv njega ne vodi krivični postupak, a ukoliko je i postojala ranija osuđivanost, onda je za to kazneno djelo nastupila rehabilitacija i ona se ne može ocijeniti. Također, ističe i da kod njega nije pronađen dekoder, niti se na bilo koji način dovodi u vezu sa ovim uređajem.

38. Slijedom navedenog, apelant smatra da su u osporenim rješenjima izostali bitni i dovoljni razlozi za određivanje pritvora i da zbog toga treba biti pušten na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

39. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da smatra da su u osporenim rješenjima dati jasni i razumljivi razlozi kojima se rukovodilo prilikom donošenja odluke, pri kojima ostaje i sada. U vezi sa apelantovim navodima da mu nije blagovremeno dostavljen kompletan prijedlog Tužilaštva o produženju pritvora, ukazano je da je odbrani pred sporno ročište omogućeno dodatno vrijeme za pripremanje, koje ona nije prihvatila, pa je tada branilac izjavio kako je spreman da se izjasni o prijedlogu na navedenom ročištu. Pozivajući se na razloge i obrazloženja iz osporenih rješenja u vezi sa primjenom člana 47. ZKPBiH, Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na odbranu osumnjičenih, odnosno da je dostavljanje dokaza sudu osiguralo zakonitu odluku o pritvoru i sigurnu zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, a da je upoznavanjem osumnjičenih i odbrane sa optužbama i dokazima protiv njih postignut standard „obavještavanja o optužbi”. Nadalje, po mišljenju Suda BiH, u pobijanim rješenjima dati su dovoljni razlozi iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje, te je naglašeno da osnovana sumnja koja je potrebna za pritvaranje osumnjičenog/optuženog lica i održavanje na snazi ove mjere prema njemu, predstavlja niži stepen izvjesnosti da je krivično djelo počinjeno i da ga je počinilo određeno lice, nego što je to onaj stepen vjerovatnoće koji se zahtijeva za osudu. U vezi sa apelantovim tvrdnjama o nezakonitim dokazima – provođenje posebnih istražnih radnji i obavještavanje apelanta o njima, ukazano je da nepostupanje po procedurama propisanim odredbom člana 119. stav 3. ZKPBiH ne dovodi po automatizmu do nezakonitosti pribavljenih dokaza, jer se radi o procesnim odredbama kojima se propisuju procedure nakon što su dokazi već prikupljeni. Također, ukazano je da apelantu i dalje stoje na raspolaganju procesna sredstva kojima može zatražiti ispitivanje zakonitosti provedenih posebnih istražnih radnji u smislu postojanja osnova za njihovo izvođenje, te načina na koji su navedene posebne istražne radnje provedene. Nadalje, ukazano je da su u rješenju o određivanju pritvora u pogledu opasnosti od bjekstva dati argumentovani razlozi, kao i da Sud BiH vodi računa o postojanju stvarnih i dokazanih okolnosti, jer je rješenjem o produženju pritvora ispuštena opasnost od bjekstva pri određivanju pritvora apelantu. Najzad, Sud BiH se pozvao na razloge i obrazloženja u osporenim rješenjima na kojim je utemeljen zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH, te s tim u vezi ukazano da je postupak u fazi istrage i da još uvijek nisu obezbijeđeni svi dokazi.

40. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora apelantu obrazloženo postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora, a koja obrazloženja su zasnovana na dokazima koji su dostavljeni Sudu BiH. Nadalje, istaknuto je da, iako dokazi na kojima je Tužilaštvo BiH temeljilo svoje prijedloge, u skladu sa članom 47. ZKPBiH radi zaštite istrage, nisu dostavljeni apelantu u obliku i na način kako su dostavljeni Sudu BiH, apelant je o sadržaju tih dokaza obaviješten kako prijedlozima Tužilaštva BiH, tako i na ročištima o razmatranju prijedloga za određivanje i produženje pritvora. Najzad, ukazano je i da su u osporenim odlukama dati razlozi i obrazloženja u pogledu razloga za određivanje, odnosno produženje pritvora za pojedine pritvorske razloge, koji su zakoniti i dovoljni za ovu fazu krivičnog postupka, kao i da je Sud BiH pri donošenju osporenih odluka pružio jednaku mogućnost strankama u postupku da se izjasne o svim navodima iz prijedloga Tužilaštva BiH.

V. Relevantni propisi

41. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:

Sticaj krivičnih djela Član 53.

(1) Ako je počinilac jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prvo utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(…) Krijumčarenje Član 214.

(1) Ko preko carinske linije prenese robu veće vrijednosti, izbjegavajući mjere carinske kontrole, ili ko se izbjegavajući mjere carinske kontrole bavi prenošenjem robe preko carinske linije, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko bez odgovarajućeg odobrenja, izbjegavajući mjere carinske kontrole, preko carinske linije prenese robu čiji je uvoz ili izvoz zabranjen, ograničen ili zahtijeva posebno odobrenje ili dozvolu nadležnog organa, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako su krivičnim djelom iz st. 1. i 2. ovog člana preko carinske linije preneseni predmeti, roba ili supstance koji su opasni po život ili zdravlje ljudi ili predstavljaju opasnost za javnu sigurnost, ili je to krivično djelo učinjeno upotrebom oružja, sile ili prijetnje, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Roba, supstance i drugi predmeti iz stavova od (1) do (3) ovog člana bit će oduzeti. (5) Prijevozno sredstvo čija su tajna ili skrovita mjesta iskorištena za prijenos robe iz st. 1. do 3. ovog člana, ili koje je namijenjeno za učinjenje krivičnog djela iz st. 1. do 3. ovog člana, oduzet će se ako je vlasnik ili korisnik prijevoznog sredstva to znao ili je mogao ili bio dužan znati.

Organizirani kriminal Član 250.

(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora "pet godina" ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

(4) Ko postane pripadnik grupe za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.

(5) Pripadnik grupe za organizirani kriminal iz st. 1. do 4. ovog člana koji otkrije tu grupu, može se osloboditi od kazne.

42. Krivični zakon FBiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 287.

Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. Krađa, stav 1.) učini:

a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do tvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;

b) na naročito opasan ili naročito drzak način;

c) iskorišćavanjem stanja nastalog požarom, poplavom, potresom ili drugom nesrećom;

d) iskorišćavanjem bespomoćnosti ili drugog naročito teškog stanja druge osobe. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se učinitelj krivičnog djela krađe (član 286. stav 1.):

a) ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti;

b) ako ukradena stvar služi u vjerske svrhe ili je stvar ukradena iz vjerske ili druge zgrade ili prostorije koja služi za vjerske obrede;

c) ako je ukradeno kulturno dobro ili stvar od naročitog naučnog, umjetničkog, povijesnog ili tehničkog značenja ili se nalazi u javnoj zbirci, zaštićenoj privatnoj zbirci ili je izložena za javnost.

(3) Novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznit će se ko učini krađu (član 286. stav 2.) na način i pod okolnostima iz stava 1. ili stava 2., tač. 2. i 3. ovog člana.

(4) Kaznom zatvora od jedne do osam godina kaznit će se ko krađu (član 286. stav 1.) učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je sa sobom imao kakvo oružje ili opasno oruđe radi počinjenja djela.

43. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega "i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(…) (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 10.

Zakonitost dokaza (...)

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(...)

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu."

(…) Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 47.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

(...)

Član 119.

Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (...)

(2) Ako Tužitelj odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni naređenim radnjama nisu potrebni za krivični postupak, uništit će se pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik. O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobiveni materijal nije bio osnov za krivično gonjenje i da je uništen, pismeno se obavještava osoba protiv koje je neka od radnji iz člana 116. stava 2. ovog zakona bila poduzeta.

(3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.

(...)

Član 131.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka

a) ovog zakona.

(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(...)

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora "tri" godina ili teža kazna, (...)

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 135.

Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(...)

Član 233.

Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

(...)

d) osporava zakonitost dokaza, (...)

(2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava (1) tačka d) ovog člana, odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu.

(...)

VI. Dopustivost

44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

45. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant, ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

47. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju, te o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

48. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost

49. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

50. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

51. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH br. S1 2 K 022481 17 Kž od 7. aprila 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv od 28. februara 2017. godine. S obzirom na navedene datume donošenja osporenih rješenja i datum podnošenja apelacije, tj. 18. april 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

52. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

53. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

54. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

55. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

(…) Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

56. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju, te produženju pritvora izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za određivanje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje, kao i razloga propisanog članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH, jer je izostala individualizacija razloga i obrazloženja u vezi sa dokazima koje su ocijenili i na kojim su temeljili zaključak o ispunjenosti navedenih zakonskih uslova, te da nije odgovoreno na njegove žalbene navode.

57. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

58. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

59. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je počinio kažnjiva djela koja mu se stavljaju na teret (organizovani kriminal iz člana 250. KZBiH, krijumčarenje iz člana 214. KZBiH, teška krađa iz člana 287. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 52. KZBiH). Apelant tvrdi da ne poznaje niti jednog od osumnjičenih u konkretnom predmetu, odnosno eventualno druga „imaginarna“ lica - članove organizovane kriminalne grupe, da se u radnjama koje mu se stavljaju na teret (da je radi daljnje prodaje držao velik broj autodijelova sa vozila otuđenih na različitim lokacijama u BiH) eventualno stječu obilježja nekog drugog krivičnog djela, a ne navedenih za koje se tereti.

60. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju i produženju mjere pritvora na temelju dokaza koje je predočilo Tužilaštvo BiH zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant bio jedan od članova organizovane kriminalne grupe koju je organizovao osumnjičeni G.N. u kojoj je imao nadređeni položaj. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je na temelju provedenih dokaza zaključeno da postoji osnovana sumnja da se osumnjičeni G.N. bavi otkupljivanjem i prodajom ukradenih vozila, te prodajom dijelova sa ukradenih vozila. Također, ocijenjen je iskaz svjedoka označen kao dokaz DT-7, koji je, pored ostalog, naveo da su dijelovi sa ukradenih vozila prevoženi preko granice BiH, te da se apelant bavi istim poslovima kao i osumnjičeni G.N., a s čim u vezi je ovaj svjedok istakao i količinu dijelova koji se nalaze oko apelantove kuće, kao i na drugim zabačenim mjestima. U vezi sa iskazom navedenog svjedoka, ocijenjena je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta prema kojoj su od njega oduzeti dijelovi različitih automobila otuđenih na teritoriji BiH. Apelant u apelaciji tvrdi da se radi o dijelovima koji su pribavljeni na zakonit način, ali ni u apelaciji, kao ni u postupku pred redovnim sudovima ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Također, apelant tvrdi i da još nije obavljeno vještačenje kako bi se utvrdio identitet oduzetih predmeta, pa da je preuranjen zaključak da se radi o predmetima sa otuđenih automobila. U vezi sa ovom tvrdnjom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je svjedok čiji iskaz je označen kao dokaz DT-7 potvrdio da je kod apelanta vidio određene autodijelove koji nisu imali identifikacione brojeve, odnosno da su brojevi izbrušeni. Nadalje, na temelju provođenja posebnih istražnih radnji utvrđeno je da su označenog datuma osumnjičeni M.N. i Ž.B., za koje postoji osnovana sumnja da su bili članovi grupe koju je organizovao osumnjičeni G.N., od apelantove garaže prevezli na nepoznatu lokaciju u Hrvatsku dijelove automobila. Najzad, na temelju presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i osumnjičenog G.N., koji je predočen kao dokaz DT-6, zaključeno je da je postojala komunikacija između apelanta i osumnjičenog G.N. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da nisu predočeni dokazi, odnosno da su redovni sudovi propustili individualizirati razloge na kojim su temeljili postojanje osnovane sumnje da je apelant jedan od pripadnika organizovane kriminalne grupe koju je organizovao osumnjičeni G.N.

61. Slijedom navedenog, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant jedan od pripadnika organizovane kriminalne grupe, te da je radnjama za koje se tereti počinio krivično djelo ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kako apelant tvrdi. Naime, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti predmetna krivična djela (mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Da li će ova sumnja biti i potvrđena, predmet je daljnjeg postupka.

62. Nadalje, apelant tvrdi i da su osporena rješenja o određivanju pritvora nezakonita, jer mu je pritvor bio određen i iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Po njegovom mišljenju, zaključak redovnih sudova u ovom dijelu je paušalan i ne sadrži niti jedan relevantni razlog koji potkrepljuje zaključak o postojanju opravdane bojazni o postojanju opasnosti da bi mogao pobjeći.

63. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

64. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o određivanju pritvora proizlazi da su redovni sudovi zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ocijenili s obzirom na osnovanu sumnju o postojanju dobro organizovane i koherentne grupe, da postoji element međunarodnog djelovanja i iskustvo u ilegalnom prelasku državne granice, saradnje sa licima van BiH, osnovana sumnja da su u preduzimanju inkriminisanih radnji učestvovali i prednici UIO, te pripadnici Granične policije, pa da sve navedeno ukazuje na opravdanu bojazan od opasnosti od bjekstva. Također, u vezi sa navedenim okolnostima, redovni sudovi su imali u vidu činjenicu i da apelant ima državljanstvo Republike Hrvatske koja ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja u drugim državama, koja okolnost sama po sebi u smislu prakse Ustavnog suda ne može biti dovoljan osnov za određivanje pritvora (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1080/15 od 17. juna 2015. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su navedene konkretne okolnosti uzete u cjelini, u trenutku odlučivanja o određivanju mjere pritvora, bile dovoljne za zaključak o postojanju osnovane bojazni da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu mogao pobjeći. U prilog navedenom govori i činjenica da je već pri odlučivanju o produženju mjere pritvora Sud BiH zaključio da ovi razlozi u tom trenutku više nisu dovoljni za zaključak da apelantu pritvor bude produžen iz razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

65. Nadalje, apelant tvrdi i da su osporena rješenja o određivanju i produženju pritvora nezakonita jer nije ispunjen uslov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Apelant tvrdi da ne poznaje članove organizovane grupe osumnjičene u ovom predmetu, kao ni eventualne „imaginarne“ članove grupe koji još nisu razotkriveni, pa da ne može ni izvršiti utjecaj na njih, da nije učestvovao u izvršenju inkriminisanih radnji, pa da ne poznaje ni eventualne saučesnike ili svjedoke na koje bi utjecao. Također, tvrdi da su oduzeti dijelovi pribavljeni na zakonit način, da ne posjeduje nikakve druge dijelove koji bi od njega mogli biti oduzeti, odnosno koje bi mogao uništiti ili sakriti, da Tužilaštvo BiH nije preduzelo niti jednu radnju radi otkrivanja tzv. štekova (mjesta gdje su skriveni ukradeni dijelovi). Najzad, tvrdi i da vještačenje koje je naložilo Tužilaštvo BiH (utvrđivanje identiteta pronađenih dijelova u vezi sa otuđenim automobilima) može biti obavljeno za jedan dan, odnosno da za to nije potrebno vrijeme od više mjeseci.

66. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, pritvor može biti određen, odnosno produžen ako postoji opravdana bojazan da će biti uništeni, sakriveni, izmijenjeni ili krivotvoreni dokazi, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će krivični postupak biti ometan utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stavom 2. istog člana određeno je da će pritvor iz ovog pritvorskog razloga prestati čim se osiguraju dokazi zbog kojih je određen.

67. Slijedom navedenog, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage. Međutim, promatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen pritvor iz ovog razloga s obzirom na to da se, prema redovnom toku stvari, navedeni rizici smanjuju protekom vremena, tj. kako se provode istražne radnje (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).

68. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o određivanju, odnosno produženju pritvora proizlazi da se postupak protiv apelanta i ostalih osumnjičenih nalazi u fazi istrage. Prema apelantovim navodima, istraga protiv njega vodi se tek od 10. februara 2017. godine. Nadalje, postojanje ovog razloga u odnosu na apelanta, kao i ostale osumnjičene redovni sudovi su temeljili na osnovanoj sumnji o postojanju organizovane grupe čiji svi članovi još uvijek nisu razotkriveni, pa da bi apelant i ostali osumnjičeni mogli izvršiti utjecaj na njih, imajući u vidu da je njihov identitet samo njima poznat, kao i da se u postupku brane ćutnjom. Ustavni sud smatra da ovakav zaključak redovnih sudova ne ostavlja utisak proizvoljnosti imajući u vidu da se u rješenju o produženju pritvora, kao članovi iste organizovane grupe, pored osumnjičenih u ovom predmetu, navode još tri lica (Z.K., V.N. i Z.T.), koja se ne spominju u rješenju o određivanju pritvora. Također, u ovoj odluci je pri ispitivanju apelantovih tvrdnji kojim je osporavao postojanje osnovane sumnje već ukazano da apelantovi navodi da ne poznaje pripadnike organizovane grupe, konkretno ni osumnjičene u istom predmetu, ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Nadalje, na temelju provedenih dokaza, konkretno iz iskaza svjedoka koji je označen kao dokaz DT-5, proizlazi da su ukradeni automobili odvoženi na tajna mjesta gdje su rastavljani na dijelove, a iz iskaza svjedoka koji je označen kao dokaz DT-7 da apelant posjeduje i autodijelove na drugim zabačenim mjestima, a ne samo kod svoje kuće. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih rješenja konstatovano da Tužilaštvo BiH u dosadašnjem toku istrage još uvijek nije uspjelo locirati sve lokacije na kojim su otuđena vozila i skinuti dijelovi skriveni. Stoga, ne može se prihvatiti kao osnovana ni apelantova tvrdnja da Tužilaštvo BiH ne preduzima niti jednu radnju kako bi otkrilo eventualne lokacije na kojim je navodno skrivao dijelove automobila. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u navedenim okolnostima proizvoljan zaključak da, uslijed objelodanjivanja krivičnih djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, postoji pojačan interes da pokušaju prikriti ili uništiti tragove i dokaze koji ih mogu teretiti. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je, nakon vještačenja oduzetih autodijelova, potrebno izvršiti i provjere u bazama podataka MUP-a i Interpola, vještačenje oduzetih telefona i SIM-kartica, pregled videozapisa i njihovo prikazivanje potencijalnim svjedocima kako bi bila identifikovana lica s kojim su apelant i ostali osumnjičeni kontaktirali na koji način bi se utvrdilo i ko su potencijalni saučesnici. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zadovoljen standard iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1551/15 da je Tužilaštvo primarno dužno dokazati konkretni utjecaj na svjedoke, a tek u izuzetnim okolnostima pritvor može biti određen i ako postoji ozbiljan rizik da će doći do nedozvoljenog utjecaja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje u ovom dijelu.

69. Nadalje, apelant tvrdi i da osporena rješenja o određivanju i produženju pritvora nisu zakonita jer nije ispunjen uslov iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. I u ovom dijelu apelant je u suštini ponovio tvrdnje da nije pripadnik organizovane kriminalne grupe, pa da ne postoji mogućnost da ponovi ili dovrši krivično djelo, da je izostala individualizacija razloga u odnosu na svakog od osumnjičenih, da iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi da se ne vodi u njoj i da se protiv njega ne vodi krivični postupak, odnosno da je za eventualnu raniju osuđivanost nastupila rehabilitacija, te da kod njega nije pronađen dekoder i da se ne dovodi u vezu sa ovim uređajem.

70. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008., i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

71. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen opšti uslov, tj. da se apelant i ostali osumnjičeni terete za izvršenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili: karakter ličnosti apelanta i ostalih osumnjičenih koji se ogleda u upornosti da kroz duži vremenski period učestvuju u vršenju krivičnih djela, brojnost krivičnopravnih radnji, posjedovanje sofisticirane opreme za krađu vozila koja je pribavljena od drugih njima poznatih pripadnika grupe koji su još uvijek na slobodi, osnovanu sumnju o apelantovom djelovanju kao člana organizovane grupe, pa da bi boravkom na slobodi mogli održati postojeću mrežu kontakata i pružiti pomoć svojim saradnicima a zbog čega i broj i karakter krivičnih djela za koja se sumnjiče postaju relevantni i mogu ukazati na izvršenje novih krivičnih djela.

72. Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je bio član organizovane kriminalne grupe koja se bavila prodajom i otkupom ukradenih automobila, odnosno autodijelova skinutih sa ukradenih automobila. Nadalje, organizovana kriminalna grupa je djelovala na međunarodnom nivou, a u dosadašnjem toku istrage još uvijek nije utvrđen identitet svih članova koji se nalaze na slobodi. Također, Tužilaštvo BiH još uvijek nije utvrdilo ni sve lokacije na kojim su otuđeni automobili i autodijelovi skriveni. Nadalje, radi se kriminalnoj grupi koja je bila dobro organizovana i koherentna, te koja je, kako se osnovano sumnja, s ciljem pribavljanja imovinske koristi preduzimala inkriminisane radnje u dužem vremenskom periodu. Slijedom navedenog, a ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti suprotno, nije nerazumno zaključiti da je apelant na opisani način osiguravao sredstva za život, pa u situaciji kad još uvijek nisu razotkriveni svi članovi grupe i lokacije na kojim se nalaze autodijelovi i ukradeni automobili, nije nerazumno zaključiti da bi apelant ove okolnosti mogao iskoristiti i preduzeti inkriminisane radnje radi pribavljanja imovinske dobiti. Ovo tim prije što se, prema iskazu svjedoka označenog kao dokaz DT-6, apelant bavi istim poslom kao i osumnjičeni G.N. (prodajom i otkupom ukradenih automobila i autodijelova), te imajući u vidu količinu oduzetih dijelova, te skrivena mjestima na kojim se dijelovi nalaze i koja još uvijek nisu sva locirana. Najzad, Ustavni sud zapaža da ni iz apelantovih navoda, kao ni iz osporenih rješenja nije jasno da li je apelant ranije osuđivan i na koji način je ova činjenica bila od značaja pri ocjeni postojanja ovog razloga za određivanje pritvora. Naime, apelant ukazuje na eventualnu raniju osuđivanost u odnosu na koju je nastupila rehabilitacija, te na izvod iz kaznene evidencije u kojoj se ne vodi, kao i da se protiv njega ne vodi krivični postupak. U osporenom prvostepenom rješenju o produženju pritvora se navodi da je apelant ranije osuđivan za krivično djelo prikrivanja i da se trenutno ne vodi drugi krivični postupak protiv njega, ali nije moguće zaključiti na temelju čega je ovo utvrđeno, odnosno ne navodi se izvod iz kaznene evidencije. Najzad, u osporenom drugostepenom rješenju je ukazano da je pri ocjeni postojanja ovog razloga za pritvor potrebno razmotriti konkretne okolnosti, tj. organizovani kriminal, mrežu kontakata, kriminalnu prošlost i ličnost osumnjičenih, što je prvostepeni sud i uradio, a ne samo činjenicu da li su ranije osuđivani ili neosuđivani. Imajući u vidu sve navedeno, ovakav stav drugostepenog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje ni u ovom dijelu.

73. Nadalje, apelant tvrdi da je povrijeđena jednakost stranaka u postupku, jer mu nisu dostavljeni dokazi na kojim je Tužilaštvo BiH temeljilo prijedloge za određivanje i produženje mjere pritvora.

74. Ustavni sud podsjeća da, nakon inicijalnog hapšenja, osoba lišena slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u skladu sa prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije, „mora biti izvedena bez odlaganja pred sudiju“. Međutim, činjenica da je osumnjičeni imao pristup sudu nije dovoljna za zaključak da je ispunjen prvi dio zahtjeva iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Zbog toga, kada se radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora u istrazi i suđenja koji su u toku, normalno se zahtijeva saslušanje (vidi, Evropski sud, Sanchez-Reisse protiv Švajcarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, stav 51, Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, stav 162. sa daljnjim referencama). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osobe koja je u pitanju (osumnjičenog) (vidi, Evropski sud, Nikolova, stav 59, Graužinis, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi, Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, Serija A br. 151, stav 29, i Schöps protiv Njemačke, br. 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi, Evropski sud, Niedbała protiv Poljske, br. 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine). Najzad, pojmovi „zakonit“ i „u skladu sa procedurom propisanom zakonom“ korišteni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti sa materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5. a to je sprečavanje da osoba koja je u pitanju bude lišena slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2477, stav 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5. stav 1. određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu sa domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita da li je postupljeno u skladu sa ovim pravom (vidi, Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54). Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da apelantu nisu dostavljeni dokazi (kako apelant navodi iz Aneksa A) na kojim su temeljeni prijedlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora. Utemeljenje za ovo je bio član 47. ZKPBiH. Stavom 1. navedenog člana određeno je da u toku istrage branitelj ima pravo uvida u spis i da razgleda spise i predmete koji idu u prilog osumnjičenom, ali da se ovo pravo može uskratiti ako bi to dovelo u opasnost cilj istrage. S obzirom na to da istragu može pokrenuti i voditi jedino tužilac, proizlazi da odluku o uskraćivanju prava branioca na razgledanje predmeta i spisa donosi tužilac. U obrazloženjima osporenih rješenja jasno je navedeno da apelantu i njegovom braniocu nisu dostavljeni svi dokazi koji su predočeni sudu uz prijedloge za određivanje, odnosno produženje pritvora na temelju ovlaštenja tužioca u smislu člana 47. ZKPBiH. Nadalje, stavom 2. istog člana određeno je da će izuzetno uz prijedlog za određivanje pritvora tužilac sudiji za prethodni postupak dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. U konkretnom slučaju nesporno je da su uz prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora dokazi bitni za ocjenu zakonitosti pritvora dostavljeni Sudu BiH, kao i da se radilo o dokazima u odnosu na koje je radi istrage apelantovom braniocu uskraćen pristup. U obrazloženjima svih osporenih rješenja ovi dokazi su detaljno interpretirani, te je na osnovu njihove ocjene pojedinačno i u uzajamnoj vezi Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b), i c), odnosno b) i c) ZKPBiH. U tom smislu, proizlazi da su apelant i njegov branilac o dokazima obaviješteni tek na samom ročištu za određivanje, odnosno produženje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenih rješenja o određivanju pritvora i o produženju pritvora izjavi žalbe u kojim je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim sudom koji je nadležan da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu osobe koja je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 966/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, dakle, apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju, odnosno o produženju pritvora sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane, budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelant i njegov branilac osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svim osporenim rješenjima dao iscrpnu interpretaciju člana 47. ZKPBiH, te zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja standard obavještavanja zadovoljen. Nadalje, u obrazloženjima osporenih rješenja dati su iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega u ovoj fazi postupka apelantove tvrdnje o nezakonitim dokazima ne mogu biti od utjecaja na zakonitost pritvora, te ukazano da apelantu stoje na raspolaganju procesna sredstva kojim može preispitivati njihovu zakonitost. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje ni u ovom dijelu.

75. Najzad, očigledno su neosnovane apelantove tvrdnje da je rješenje o produženju pritvora doneseno nakon proteka vremena trajanja pritvora iz rješenja o određivanju pritvora. Naime, rješenjem o određivanju pritvora apelantu je određen pritvor koji može trajati do 20. marta 2017. godine, a rješenje o produženju pritvora je doneseno 17. marta 2017. godine.

76. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Član 5. stav 4. Evropske konvencije

77. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te da redovni sudovi nisu odgovorili na njegove prigovore i žalbene navode.

78. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argumenat naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za “zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).

79. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, nesporno je da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi na rješenje o određivanju pritvora, kao i o žalbi na rješenje o produženju pritvora, inkorporirao razloge i obrazloženja iz odnosnih prvostepenih odluka u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje, odnosno produženje pritvora a što, slijedom navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za “zakonitost” pritvora. Pri tome u obrazloženjima osporenih drugostepenih rješenja dati su i razlozi i obrazloženja za ovakav pristup, te su, suprotno apelantovim tvrdnjama, dati razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega se zakonitost pritvora ne dovodi u pitanje apelantovim navodima o nedostavljanju dokaza, o nezakonitim dokazima, propustima u dostavljanju prijedloga za određivanje, odnosno produženje pritvora apelantu, odnosno njegovom braniocu.

80. Nadalje, iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da mu je pravo na odbranu povrijeđeno jer nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane. U prilog ovoj tvrdnji je istakao da je prijedlog za određivanje pritvora braniocu dostavljen neposredno prije održavanja ročišta 22. februara 2017. godine, te da prijedlog za produženje pritvora dostavljen njegovom braniocu 16. marta 2017. godine putem faksa nije bio kompletan, odnosno nije sadržavao sve stranice. Takođe, tvrdi i da je prijedlog za produženje mjere pritvora njemu dostavljen tek nakon održanog ročišta od 17. marta 2017. godine, kada se vratio u pritvorsku jedinicu. Slijedom navedenog, apelant tvrdi da nije imao mogućnost da se izjasni i ospori navode na kojim su se temeljili prijedlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora.

81. Ustavni sud podsjeća da zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „ravnopravnost strana“. Štaviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optužena osoba počinila krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnovu za optužbe protiv njega (ibid., A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202-204). Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4326/16 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao da se osumnjičenom, odnosno optuženom mora omogućiti (vidi tačku 37) „adekvatan pristup sudu u vidu adekvatne odbrane u liku profesionalnog branitelja od samog momenta lišavanja slobode, pa tokom cijelog postupka kako bi se zaštitila prava osumnjičenog od arbitrarnog postupanja sudskih organa. Obezbjeđenje adekvatnog branitelja može biti omogućeno jedino pod uvjetom da se i takvom stručnom branitelju omogući dovoljno vremena da se upozna s činjenicama i dokazima na kojima tužiteljstvo temelji svoje zahtjeve, kao što je i zahtjev za određivanje (i produženje) pritvora. U suprotnom, prema mišljenju Ustavnog suda, sam institut branitelja bi bio sveden na puku formalnost“.

82. Rukovodeći se navedenim stavom i okolnostima konkretnog slučaja, proizlazi da ova garancija nije ispoštovana u postupku pred sudijom za prethodni postupak, tj. na ročištu za određivanje mjere pritvora 22. februara 2017. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da protiv rješenja o određivanju pritvora izjavi i žalbu u kojoj je, u suštini, iznio identične navode koje je ponovio i u apelaciji. Nadalje, o žalbi na prvostepeno rješenje odlučivao je drugostepeni sud koji je nadležan da preispita i proceduralne i materijalne aspekte zakonitosti pritvora, te da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu osobe koja je u pitanju. Stoga, Ustavni sud smatra da je evidentni propust da se apelantovom braniocu blagovremeno dostavi prijedlog za određivanje mjere pritvora kako bi mu se omogućilo adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane otklonjen kroz mogućnost izjavljivanja žalbe u kojoj su opširno elaborirani i osporeni razlozi iz prvostepenog rješenja o određivanju pritvora a o kojim je odlučivao sud koji može preispitati proceduralne i materijalne aspekte zakonitosti pritvora, te donijeti i obavezujuću oslobađajuću odluku.

83. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da prijedlog za produženje mjere pritvora dostavljen 16. marta 2017. godine putem faksa njegovom braniocu nije bio kompletan, odnosno da su mu nedostajale određene stranice, iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti zbog čega njegov branilac nije, zbog ovog propusta, reagovao po prijemu navedenog prijedloga i zatražio kompletan prijedlog tako što bi putem faksa u tom smislu uputio zahtjev. Nadalje, ročište za odlučivanje o prijedlogu o produženju pritvora bilo je zakazano za 17. mart 2017. godine na kojem je, nakon konstatacije apelantovog branioca o nepotpunosti prijedloga, prvostepeni sud predložio odlaganje do 16 časova istog dana, ali je branilac izjavio da se može izjasniti o prijedlogu. Apelant ničim nije potkrijepio tvrdnju da je njemu prijedlog za produženje pritvora dostavljen tek nakon što je ovo ročište okončano, kao ni da je na ovu činjenicu ukazivao u toku postupka. Slijedom navedenog, apelantovi navodi u ovom dijelu su, također, neosnovani.

84. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovane.

85. Imajući u vidu navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

86. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao utjecati na svjedoke, saučesnike i prikriti ili uništiti dokaze i tragove krivičnog djela, te ponoviti krivično djelo, kao i kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

87. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

88. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1515/17 (F. V.) | Sudska praksa | Aktio