Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5626/14 (Š. H.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Žalba
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5626/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5626/14, rješavajući apelaciju Šemsudina Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šemsudina Hodžića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008245 14 Kž 10 od 10. septembra 2014. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008245 12 K od 22. aprila 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šemsudin Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 008245 14 Kž 10 od 10. septembra 2014. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 008245 12 K od 22. aprila 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud primjećuje da je apelaciju prvobitno podnio apelant lično (iako je na apelaciji memorandum advokata Kerima Čelika) 29. decembra 2014. godine. Navedeno proizlazi iz činjenice da u apelaciji nigdje nije navedeno da advokat Kerim Čelik zastupa apelanta, a nije dostavljena ni punomoć za advokata, te je apelaciju potpisao apelant lično. Dana 21. januara 2015. godine apelaciju je u apelantovo ime Ustavnom sudu dostavio advokat Faruk Balijagić, navodeći da je greškom u roku od 60 dana apelacija podnijeta Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), te da Evropski sud „nije apelaciju dostavio postupajućem Ustavnom sudu“. Uz obrazac ove apelacije dostavljena je punomoć za advokata Faruka Balijagića. Na osnovu svih tih okolnosti Ustavni sud je zaključio da je apelant lično podnio apelaciju 29. decembra 2014. godine, a naknadno angažirao advokata Faruka Balijagića za zastupanje pred Ustavnim sudom.

3. Ustavni sud je 30. juna 2015. godine donio Odluku o privremenoj mjeri AP 5626/14 kojom je odbio apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 008245 12 K od 22. aprila 2014. godine apelant (i A. K.) proglašen je krivim što je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi s članom 55. KZFBiH, te prikrivanje iz člana 300. stav 1. KZFBiH, pa ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Istom presudom od apelanta su oduzeti predmeti, imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela i obavezan je da plati troškove postupka.

8. Istom presudom apelant je primjenom odredbe člana 284. tačka a) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu ZKPBiH) oslobođen od optužbe da je radnjama opisanim u tački 45. izmijenjene optužnice počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH, te na osnovu člana 284. tačka c) ZKPBiH da je radnjama opisanim u tačkama 35, 36, 52, 63, 64. i 66. izmijenjene optužnice počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, u vezi s članom 55. istog zakona. Također je u odnosu na apelanta, na osnovu odredbe člana 283. tačka b) ZKPBiH, odbijena optužba da je radnjama opisanim u tački 46. prvobitne optužnice počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH.

9. U obrazloženju presude Sud BiH navodi tok postupka, odnosno da je optužnicom bilo obuhvaćeno 26 lica. Sud BiH je na glavnom pretresu 11. aprila 2014. godine donio rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na sedam lica koja su s Tužilaštvom zaključila sporazum o priznanju krivice, koji su usvojeni, odnosno Sud BiH donio je presude i izrečene kazne navedenim licima. U toku glavnog pretresa još 14 lica je s Tužilaštvom zaključilo sporazum o priznanju krivice, koji su u odvojenim postupcima usvojeni i donijete su presude kojim su navedena lica proglašena krivim i izrečene im kazne. Sud BiH je naveo da se postupak nastavio u odnosu na apelanta, A. K. i V. L., dok je u odnosu na Z. J. postupak obustavljen zbog smrti, a u odnosu na H. F. Tužilaštvo je odustalo od krivičnog gonjenja.

10. Tužilaštvo je izmijenilo optužnicu, a odbrane nisu imale prigovor na izmijenjenu optužnicu koju je sud prihvatio. U odnosu na apelanta Tužilaštvo je odustalo od krivičnog gonjenja za radnje opisane u tački 46. optužnice. Na str. od 71. do 107. Sud BiH navodi dokaze Tužilaštva. Odbrana je predložila saslušanje svjedoka, kao i apelanta u svojstvu svjedoka, te uvid u potvrdu o isplati životnog osiguranja na ime E. A. i Ugovor o kreditu od 27. jula 2009. godine. Sud BiH je naveo završne riječi Tužilaštva i odbrane koja nije sporila da je apelant učestvovao u otuđenju vozila, ali je osporavala da je on organizator grupe i da je rukovodio grupom. Također, odbrana je tvrdila da nije dokazano postojanje organizirane grupe. Apelant je posebno ukazivao na kredibilitet svjedoka G. P., te je analizirao njegov iskaz.

11. Također, Sud BiH je naveo procesne odluke koje je donio u toku postupka: o razdvajanju postupka u odnosu na optužene koji su zaključili sporazum sa Tužilaštvom, o zahtjevu za izuzeće tužiteljice, o zahtjevu za izuzeće pretresnog vijeća, kao i postavljanju pravnih savjetnika za G. P. i E. M. u skladu s članom 84. stav 5. ZKPBiH. Također, na prijedlog Tužilaštva, u skladu s članom

240. ZKPBiH, Sud BiH je donio odluku da odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, te su kao svjedoci optužbe saslušana lica koja su zaključila sporazum o priznanju krivice. Ovu odluku Sud BiH je donio radi ekonomičnosti i efikasnosti, posebno imajući u vidu broj optuženih, broj krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te obim dokaznog materijala, smatrajući da će na taj način doprinijeti efikasnosti postupka, ali ne na štetu pravilnosti i zakonitosti postupka, te da će Tužilaštvo nakon saslušanja ovih svjedoka reducirati dokazni materijal predložen u optužnici. Sud BiH je donio i odluku o odstupanju od neposrednog izvođenja dokaza, te su u spis uloženi zapisnici o saslušanju pojedinih svjedoka. Ovu odluku Sud BiH je donio u skladu s članom 273. stav 2. ZKPBiH, jer se radi o svjedocima koji se ne mogu pronaći ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan, budući da su se neki odselili u inostranstvo ili se nalaze u inostranstvu, neki su bolesni, a neki nisu mogli biti pronađeni na adresama, pa je sud našao da su ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 273. stav 2. ZKPBiH, nakon što se i odbrana saglasila sa navedenim, jer su iscrpljene sve mogućnosti da se osigura neposredno saslušanje ovih svjedoka.

12. Nadalje, Sud BiH je istakao da je postupak proveo zakonito, poštujući sve principe koje propisuje ZKPBiH. Također, Sud BiH je naveo da su se svjedoci koji su zaključili sporazum sa Tužilaštvom obavezali da svjedoče protiv ostalih optuženih. Sud BiH je, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, naveo da se ovi iskazi mogu koristiti. Apelantova odbrana je zastupala tezu da je jedno od lica koje je zaključilo sporazum o priznanju krivice (G. P.) svjedočilo pristrano i motivirano je da ne govori istinu. Međutim, Sud BiH je naveo da je njegovo uvjerenje da je ovaj svjedok, kao i ostali koji su svjedočili, detaljno svjedočio i govorio istinu, čime su ovi svjedoci pružili značajan činjenični materijal koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika o događajima o kojima su svjedočili. Prema mišljenju Suda BiH, iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičnu cjelinu i objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koji se optuženi terete, iz kojih razloga im je sud poklonio vjeru, ali samo u onoj mjeri u kojoj su potvrđeni iskazima drugih svjedoka i u saglasnosti s ostalim izvedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem. S obzirom na to da su svi svjedoci neposredno saslušani na glavnom pretresu, odbrane su imale mogućnost da ih unakrsno ispitaju i ospore njihove navode, kao i kredibilitet svjedoka. Sud BiH je naveo da odluka o krivici i nije donijeta samo na osnovu iskaza ovih svjedoka, već je iskaze doveo u vezu s drugim provedenim dokazima subjektivne i objektivne prirode, te je ocjenom svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti zaključio da su optuženi izvršili krivična djela za koja su proglašeni krivim. Dakle, polazeći od standarda „van razumne sumnje“ za osuđujuću presudu, Sud BiH je naveo da treba imati dovoljno dokaza u odnosu na svaku tačku optužnice, te da je Tužilaštvo bilo u obavezi dokazati osnovne elemente grupe za organizirani kriminal, odnosno postojanje tri ili više lica, izvjestan vremenski period djelovanja, postojanje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, te djelovanje s ciljem stjecanja materijalne koristi. Također, bilo je potrebno dokazati apelantovu organizatorsku ulogu, odnosno da je upravljao i vladao izvršenjem krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret tokom čitavog procesa njihovog činjenja, pripremanja izvršenja krivičnih djela, odnosno da je vlast nad izvršenjem predmetnih djela držao u svojim rukama, čime je njegova uloga bila dominantna u hijerarhijskom okruženju organizacije sa jasnim zadacima pripadnika, te pripadničku ulogu optuženih A. K. i V. L. Neophodno je bilo dokazati da je grupa za organizirani kriminal bila organizirana radi stjecanja protivpravne imovinske koristi s jasnim hijerarhijskim ustrojem, pri čemu je organizator postupao s organizacijskom i upravljačkom voljom, dok su pripadnici grupe djelovali sa pripadničkom voljom, tako da je svako od njih imao unaprijed određene zadatke koje je izvršavao. Sud BiH je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je ova grupa djelovala duži vremenski period, odnosno od polovine 2009. godine pa do kraja 2010. godine. Također, iz provedenih dokaza utvrđeno je da su se članovi grupe, po pojedinim tačkama optužnice, odnosno krivičnim djelima, ali i u zavisnosti od vremenskog perioda, mijenjali. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH zaključuje da su dokazni standardi u ovom krivičnopravnom slučaju u cijelosti zadovoljeni, te je sud stekao čvrsto uvjerenje da su optuženi počinili u izreci opisana krivična djela, koja su dokazana izvan svake razumne sumnje. Sud BiH je naveo relevantno materijalno pravo (član 250. KZBiH i čl. 287. stav 1. i 300. KZFBiH).

13. Sud BiH je ukazao na činjenicu da su radnje krivičnih djela opisanih pod tačkama 1˗6 izreke presude izvršene tokom 2009. godine, dakle prije izmjena krivičnog zakona koje su izvršene početkom 2010. godine, zbog čega je valjalo razmotriti koji zakon je blaži za počinioce. Razmatrajući to pravno pitanje u konkretnom slučaju, Sud BiH je utvrdio da je u prvobitnoj dispoziciji krivičnog djela krivičnopravni pojam „zločinačke organizacije“ zamijenjen pojmom „grupe za organizirani kriminal“, koji se u suštinskom značenju ne razlikuje od pojma „zločinačke organizacije“. Sud BiH je naveo definiciju zločinačke organizacije (član 1. stav 17. KZBiH, prije izmjena) i grupe za organizirani kriminal (član 1. stav 20. KZBiH, nakon izmjena), te je analizom definicija našao da, da bi neko lice bilo proglašeno krivim za krivično djelo „organizirani kriminal“ neophodno je dokazati stjecanje imovinske koristi, dok taj element nije neophodno dokazivati za „zločinačku organizaciju“, a imajući u vidu da su ostala bitna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal i zločinačka organizacija i po novom i po ranijem zakonu ista, vijeće je ocijenilo da je kasniji zakon blaži za optužene u konkretnom slučaju. Nadalje, u stavu 2. člana 250. povećan je neophodni minimum kazne zatvora za učinjeno krivično djelo sa tri na pet godina, što također predstavlja ublažavanje zakonom predviđenih uvjeta za odgovornost pripadnika grupe za organizirani kriminal, zbog čega je Sud zaključio da se kasniji zakon treba uzeti kao zakon blaži za učinioce, saglasno članu 4. stav 2. KZBiH. Dalje, Sud BiH je naveo da je došlo do izmjene optužnice, da izmjenama nije povrijeđen subjektivni i objektivni identitet optužnice, naveo tačno u čemu se izmjene sastoje, te zaključio da su sve navedene izmjene odnosno prilagođavanja u činjeničnom opisu izvršena u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem na glavnom pretresu, odnosno u skladu s iskazima svjedoka, tj. oštećenih.

14. Analizirajući svaku tačku optužnice, Sud BiH je naveo da je neposredno izvedene dokaze na glavnom pretresu ocijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, nalazeći nesporno utvrđenim da su apelant i A. K. kao pripadnici organizirane grupe počinili krivična djela za koja se terete optužnicom Tužilaštva BiH, a ocjenu svih provedenih dokaza Sud je temeljio na iskazima svjedoka oštećenih, kao i utemeljujući to sa činjenicama iz dosjea vozila, izmjene podataka vozila i dokumenata nakon provedenog vještačenja, te ocjenjujući svjedočenje suoptuženih i ostalih svjedoka, kao i presretnute telefonske razgovore.

15. Sud BiH opisuje kako je i na osnovu čega utvrđeno gdje su otuđena vozila, od koga, prepravke na vozilima (brojevi motora šasije i drugo), krivotvorenje dokumentacije i registracija na razna imena, kao i dalje prodaje ili zamjene vozila. Također, utvrđeno je područje djelovanja grupe (u Sarajevu i Mostaru), te sklanjanje i skrivanje ukradenih vozila.

16. Nadalje, Sud BiH navodi iskaze svjedoka, saoptuženih, koji su se obavezali da svjedoče u predmetu, koji su pokušali da umanje apelantovu odgovornost, uglavnom sve „svaljujući“ na G. P. Međutim, Sud BiH je ocijenio ove iskaze uopćenim, te ih dovodio u vezu s drugim provedenim dokazima, iz kojih je proistekao zaključak o ulozi apelanta kao organizatora. Također, Sud BiH je ocijenio iskaze svjedoka koji se odnose uopćeno na radnje izvršenja apelanta i A. K. a nisu vezane za pojedine tačke optužnice. Sud BiH je naveo koje dokaze odbrane je proveo (apelantova majka, supruga, ostali svjedoci), ali je ocijenio i da su iskazi svjedoka odbrane usmjereni na smanjenje odgovornosti apelanta kao člana grupe, a posebno kao organizatora. Sve izjave, a posebno izjave svjedoka koji su bili saoptuženi, Sud BiH je razmotrio u sklopu svih provedenih dokaza posebno imajući u vidu kontradiktornost izjava ovih svjedoka sa priznanjem izvršenja krivičnih djela „gdje je po dispozitivu, kao i po izreci presuda“ kao jedan od organizatora bio apelant, dok su saoptuženi te navode umanjivali.

17. Optuženi, apelant i A. K., u svojim su iskazima kao svjedoci također navodili da je „mozak“ cjelokupnih aktivnosti otuđenja vozila bio G. P., da su se ostali poznavali od ranije (poznanstva iz djetinjstva, blizina stanovanja), a da je G. P. bio taj koji je upoznao apelanta sa ostalim suoptuženim, sa A. Ć. iz Gruda ili J. R. iz Kiseljaka i sa J. Z. kao organizatorom druge grupe ove velike organizirane grupe, koja je djelovala na području Republike Srpske. U svom iskazu apelant je priznao učestvovanje u određenim aktivnostima grupe, ali je navodio da je on samo bio vozač, odnosno nekad i čistač prije prijevoza drugih vozila, odnosno da je njegova uloga bila samo prijevoz vozila od tačke A do tačke B. Najviše vozila je krao E. M., te ih predavao G. P. koji je putem elektronskih uređaja i informatičkih sistema vršio izmjenu podataka vozila radi dalje predaje J. Z. i prijevoz vozila preko granice u Republiku Srbiju. Apelant je naveo da je J. Z. upoznao preko G. P., te da je više kontaktirao sa njegovim sinom D. J., kojem je po nalogu G. P. dovozio vozila do Zvornika. Sud BiH zaključuje da su apelantovi navodi u suprotnosti s presretnutim telefonskim razgovorima između njega i J. Z., koji su preslušani na glavnom pretresu, a iz kojih se mogu uočiti zajedničke aktivnosti na pronalaženju podesnih vozila i njihova dalja preprodaja. Za sve uređaje koji su korišteni prilikom otuđenja vozila, prepravke na vozilima, dokumentacija koja je pratila svako vozilo, kao i krivotvoreni i bjanko dokumenti apelant je izjavio da pripadaju G. P. i da se on njima služio, a da je presretnute telefonske razgovore koje je on obavljao u kontaktu s ostalim članovima grupe obavljao u ime G. P. Sud BiH nije ni u jednom momentu doveo u sumnju činjenicu da je G. P. bio taj koji je koristio i znao upotrijebiti svu tu sofisticiranu elektronsko-informatičku opremu za promjenu podataka u procesoru vozila, ali je zaključio da to ne umanjuje ulogu i značaj apelantovih radnji. U toku saslušanja apelanta/optuženog kao svjedoka, apelant je u potpunosti osporavao svoju odgovornost za navedena krivična djela koja mu se stavljaju na teret, posebno ulogu organizatora grupe. Iskaz apelanta kao svjedoka u pogledu odlučnih činjenica koje se tiču same optužnice i djela koje mu je stavljeno na teret Sud BiH nije mogao prihvatiti, ocijenivši ga u tom dijelu pristranim i sračunatim na izbjegavanje odgovornosti, te u suprotnosti s iskazima svjedoka i dokazima koje je Sud BiH iz razloga koje je naveo u presudi prihvatio kao valjane.

18. Dalje, Sud BiH navodi da je s posebnom pažnjom ocijenio izjavu svjedoka pokajnika G. P. koji je pomogao pri otkrivanju članova organizirane grupe, ali i praktično pokazao način otuđenja vozila putem sofisticirane računarsko-tehničke opreme, s čim su se prvi put susreli i pripadnici policije u BiH. Svjedok je naveo da je, kada je upoznao apelanta, čuo da se apelant bavi krađom automobila, te je naveo kada je počela njihova saradnja. Svjedok je naveo organizatore i članove grupe (što su potvrdili iskazima ostali optuženi članovi grupe saslušani u svojstvu svjedoka), kao da se radi o dvije grupe (s područja Federacije BiH i Republike Srpske), ali dobro povezane sa zajedničkim djelovanjem. Sud BiH je zaključio da se radi o najvećoj grupi za organizirani kriminal u vezi s krađom vozila u Bosni i Hercegovini. Nadalje, sud je naveo iskaz ovog svjedoka o otuđenju vozila (s obzirom na brojnost nije se sjetio svih), što je sud doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima, te je Sud BiH naveo da je ovaj svjedok iznio činjenice u svom iskazu, čemu je sud poklonio povjerenje u kontekstu ostalih provedenih dokaza i iskaza ostalih saoptuženih. Svjedok je posebno svjedočio o opremi određenih uređaja (npr. za otključavanje vozila), te njihovoj primjeni, što je demonstrirao, sa kojima je, prema izjavi ovog svjedoka, bio upoznat (i) apelant. Sud BiH navodi da su obimnost kriminogenih radnji otuđenja motornih vozila, upornost u njihovom izvršenju, društvenu opasnost i djelatnost organizirane grupe pred sudom objasnila u svojim iskazima i stručna lica u svojstvu stručnog svjedoka, nadležnih policijskih organa Federacije BiH i Republike Srpske (MUP Kantona Sarajevo, FMUP, MUPRS), koji su svojim aktivnostima duži vremenski period radili na rasvjetljavanju navedenih krivičnih djela (praćenje i analiza presretnutih telefonskih razgovora, praćenje otuđenih vozila – postavljanje GPS-a na određena otuđena vozila, prikupljanje saznanja o vozilima i počiniocima, kao i njihovom međusobnom kontaktu i kretanjima itd.), te navodi iskaze ovih lica i izvršene analize. Sud BiH je u toku postupka saslušao vještake, odnosno izvršio uvid u nalaze i mišljenja vještaka na okolnosti izmjena na automobilima, kao i vještačenje originalnih brojeva motora i šasija ukradenih automobila, vještačenje dokumenata za vozila, kao i vještačenje mobilnih telefona optuženih.

19. Analizom provedenih dokaza, ocjenom svakog dokaza, a ocjenjujući ih u njihovoj sveukupnoj relevantnosti, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, Sud BiH je utvrdio da su optuženi apelant i A. K. počinili krivična djela koja im se optužnicom stavljaju na teret, i to: apelant krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom teška krađa iz čl. 387. stav 1. tačka a) KZFBiH u vezi s članom 55. istog zakona (produženo krivično djelo), jer je Sud BiH provođenjem dokaznog postupka utvrdio da je apelant organizirao grupu ljudi i rukovodio njome radi pribavljanja imovinske koristi na način da je vršeno otuđenje putničkih motornih vozila, te dalja preprodaja nakon izvršenih prepravki podataka na vozilima i izrade krivotvorenih dokumenata vozila (saobraćajne dozvole, vlasnička dozvola, zeleni karton), radi daljeg postupka carinjenja, a sa svrhom ostvarivanja protivpravne imovinske koristi, kao što je navedeno u tačkama od 1. do 58. izreke presude. Također, apelant je radnjom opisanom u tački 59. izreke presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz tačke 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom prikrivanje iz člana 300. stav 1. KZFBiH, jer je pribavio za vlastite potrebe stvar za koju je znao da je pribavljena krivičnim djelom.

20. Sud BiH je naveo da je donio odluku na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu i činjenica koje moraju biti utvrđene van razumne sumnje radi donošenja osuđujuće presude. U donošenju odluke Sud BiH navodi da se nije oslanjao na one dokaze koje je ocijenio nepouzdanim ili koje je smatralo irelevantnim za donošenje odluke, a osnova za donošenje odluke vijeću je bilo zakonito postupanje kao pravično presuđenje u ovom predmetu. Sud BiH navodi da je u donošenju odluke ocijenio sve provedene dokaze Tužilaštva, kao iskaze svjedoka, vještaka, iskaze stručnih lica nadležnih institucija u svojstvu svjedoka, kao i uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju koja je navedena od 72. do 106. stranice presude, kao i uvid u materijalne dokaze (predmeti, elektronski uređaji) koji su bili upotrijebljeni u izvršenju krivičnih djela. Pored navedenih dokaza, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da je od 26 optuženih po optužnici Tužilaštva BiH koji su učestvovali u radnjama izvršenja njih 21 u toku postupka potpuno priznalo krivnju za sve radnje izvršenja što im je optužnicom stavljeno na teret. U odnosu na njih postupak je bio razdvojen i donesene posebne osuđujuće presude na temelju zaključenih sporazuma o priznanju krivnje uz obavezu svjedočenja, te je Sud BiH ocijenio njihova priznanja izvršenja djela, činjenje radnji, koje su potvrđene i u izjavama koje su dali na glavnom pretresu. Dokaze kojima je poklonio puno povjerenje Sud BiH je naveo uz obrazloženje svake tačke presude, a zbog obimnosti broja izvršenja krivičnih djela određene dokaze Sud BiH je ocijenio u njihovoj sveukupnosti kao što su nalazi vještaka, izjave stručnih svjedoka (pripadnika policijskih organa) koji su se duži vremenski period bavili otuđenjem vozila na područjima Bosne i Hercegovine, te provodili posebne istražne radnje po naredbi Suda BiH i Tužilaštva, sa hiljadama presretnutih telefonskih razgovora koji su uz saradnju stručnih lica preslušavani na glavnom pretresu, kao i izjave svjedoka (G. P.).

21. Sud BiH je izveo zaključak da su optuženi svojim radnjama ostvarili sva bitna obilježja bića krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Imajući u vidu okolnosti izvršenja krivičnih djela i opisane konkretne radnje optuženih, Sud BiH je zaključio da su optuženi izvršenje navedenih djela preduzeli s direktnim umišljajem kao oblikom vinosti i da su optuženi bili svjesni protivpravnosti svojih radnji. Optuženi apelant i A. K. su u odnosu na radnje i djela koja su činili zajedno s drugim licima u sastavu grupe, s obzirom na vrstu djela, način učinjenja, kontinuiranost u izvršenju, morali znati da su njihove radnje s visokim stepenom protivpravnosti i biti svjesni štetnih posljedica koje proizvodi takva vrsta djela, da je njihovo postupanje zakonom zabranjeno i da se radi o obliku organiziranog kriminala. U skladu s članom 48. KZBiH, Sud BiH je optuženim odmjerio kazne u granicama koje su zakonom propisane za krivična djela za koja ih je proglasio krivim, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća, a posebno stepen krivice optuženih, pobude iz kojih je krivično djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja i povrede zakonom zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život optuženih, njihove porodične prilike i držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost optuženih, te doprinos optuženih izvršenju krivičnog djela. Sud BiH je također naveo predmete koji su u skladu s članom 74. KZBiH, te u skladu s čl. 110. i 111. KZBiH oduzeti od apelanta, kao i oduzetu imovinsku korist u iznosu od 17.700,00 KM. Sud BiH je dao razloge za oslobađajući dio presude u odnosu na apelanta, kao i za odbijajući dio presude.

22. Odlučujući o žalbama Sud BiH donio je Presudu broj S1 2 K 008245 14 Kž 10 od 10. septembra 2014. godine, kojom je žalbe Tužilaštva, kao i apelanta (i A. K., koju je zastupao isti branilac) odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo apelantove žalbene prigovore, koje je analizirao i zaključio da je žalba neosnovana.

23. U dijelu u kojem se apelant žalio da je sudsko vijeće analizirajući sporazume o priznanju krivice unaprijed analiziralo dokaze na kojima se temelji optužnica i u odnosu na apelanta, zbog čega je bilo ispravno da se to vijeće izuzme iz daljnjeg postupanja, Sud BiH je naveo, pozivajući se na svoju praksu i na praksu Ustavnog suda, da žalba nije osnovana. U predmetnoj situaciji, prema mišljenju Suda BiH, nisu postojali uvjeti propisani odredbom člana 29. tačka f) ZKPBiH za izuzeće sudija.

24. U vezi s apelantovim navodima da je presuda donijeta na osnovu iskaza G. P., na kojem se prema mišljenju odbrane ne može zasnivati s obzirom na to da je ovaj svjedok zaključio sporazum, kao i ukazujući na kredibilitet ovog svjedoka, Sud BiH je naveo, pozivajući se na član 10. ZKPBiH, da se radi o zakonitom dokazu, jer odbrana nije istakla ni jedan razlog da se radi o dokazu pribavljenom povredom osnovnih ljudskih prava niti odredbi ZKPBiH, niti da za dokaze koje apelant čini spornim (iskaz G. P. i presude na osnovu zaključenih sporazuma) ZKPBiH propisuje da se na njima ne može temeljiti sudska odluka.

25. Međutim, Sud BiH navodi da je pojam nezakonitih dokaza znatno širi od navedenog, odnosno i dokaz za koji zakonom nije izričito propisano da se na njemu ne može zasnivati sudska odluka može biti nezakonit dokaz. Zasnivanje presude na takvom dokazu, ipak, ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, koja uvijek za rezultat ima ukidanje presude, nego će, u situaciji gdje se žalbom ukazuje na postojanje takvog nezakonitog dokaza, vijeće Apelacionog odjeljenja preispitati da li se u konkretnom slučaju radi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, tačnije da li je pozivanje presude na takav dokaz imalo utjecaja na njeno zakonito i pravilno donošenje (član 297. stav 2. ZKPBiH). U skladu s istaknutim, apelaciono vijeće je preispitalo da li dokazi (za koje zakon izričito ne propisuje da se na njima ne može zasnovati sudska odluka) na koje žalba optuženih ukazuje imaju karakter nezakonitih dokaza koji su bili ili mogli biti od utjecaja na zakonito donošenje prvostepene presude. Polazeći od principa slobodne ocjene dokaza iz člana 15. ZKPBiH iz kojeg proizlazi pravo suda kao samostalnog i nezavisnog organa na kojem leži teret utvrđivanja istine da postojanje ili nepostojanje određenih činjenica ocjenjuje tako da nije vezan bilo kakvim formalnim dokaznim pravilima, kao i ograničenja iz člana 281. ZKPBiH, Sud BiH postavlja pitanje da li svjedočenja svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje predstavljaju dokaze koji imaju jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi koji se koriste u krivičnom postupku, na koji način se ti dokazi, u skladu sa zakonom, mogu koristiti u krivičnom postupku, odnosno na koji način će vijeće pristupiti njihovoj ocjeni. U vezi s navedenim, Sud BiH se poziva na praksu Ustavnog suda i stav iz odluke Ustavnog suda. U konkretnom slučaju Sud BiH navodi da se prvostepena presuda protiv apelanta i A. K. zasniva i na ovim dokazima, ali zaključak o njihovoj odgovornosti nije izveden na temelju paušalne ocjene dokaza. Kada su u pitanju svjedoci koji su zaključili sporazum (prvenstveno G. P.) Sud BiH ističe da su unakrsno ispitani na glavnom pretresu i ne postoji smetnja da takvo svjedočenje bude odlučujuće, odnosno da se na njemu u odlučujućoj mjeri temelji presuda. Potom su iskazi svjedoka dovedeni u vezu, a potom i ocijenjeni s drugim dokazima objektivne prirode, prvenstveno sadržajima presretnutih razgovora, te je ove žalbene navode vijeće odbilo kao neosnovane.

26. Ispitujući prigovor odbrane optuženih koji se odnosi na nezakonite dokaze – zapisnik o saslušanju svjedoka optužbe, koji su predstavljali osnov za provođenje svih drugih radnji i koji su sačinjeni nezakonito, Sud BiH je ovaj navod ocijenio neosnovanim i paušalnim. Pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH, Sud BiH je našao da su propisani uvjeti o načinu saslušanja svjedoka u istrazi ispunjeni, odnosno primijenjene odredbe ZKPBiH, kao i da su iskazi zakonito pribavljeni. Isto se odnosi na tok i način ispitivanja svjedoka, odnosno da je ispitivanje provedeno u skladu s članom 86. ZKPBiH, te da je Tužilaštvo dalo mogućnost da svjedoci neometano govore. Konačno, svi ovi svjedoci su ispitani na glavnom pretresu čime su otklonjene nedoumice u pogledu odlučnih činjenica na koje su svjedočili.

27. U vezi s navodima da je došlo do „kontaminacije“ svjedoka optužbe i to uslijed utjecaja medija i uslijed uvida u sadržaj spisa Tužilaštva, koji je bio dostupan pogotovo svjedocima koji su zaključili sporazume o priznanju krivnje, Sud BiH je ove navode podveo pod povredu propisanu odredbom člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, te našao da je navod paušalan jer nije obrazloženo u čemu se povreda ogleda niti je precizirano o kojim se dokazima radi. Dokaznu snagu i relevantnost pojedinog dokaza ocjenjuje sudeće vijeće, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te tek nakon takve analize donosi zaključak o činjenicama relevantnim za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari, što je u osporenoj presudi pravilno učinjeno, zbog čega je prigovor branioca optuženih o navodnom ugrožavanju pravičnosti suđenja u cijelosti neosnovan. Nadalje, u žalbi je navedeno da je izreka osporene presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude. Međutim, apelaciono vijeće je zaključilo da osim paušalnih tvrdnji, odnosno navoda da je presuda nejasna, nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude, branilac optuženih ne konkretizira u čemu se ogledaju navedeni nedostaci osporene presude. Ali bez obzira na to, vijeće je ispitalo osporenu presudu i u ovom smislu, te utvrdilo neosnovanost i ovih žalbenih prigovora odbrane. Naime, prema ocjeni apelacionog vijeća, osporena presuda sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 286. ZKPBiH, pa stoga izreka presude nije nerazumljiva ni nejasna, niti postoji protivrječnost sa samom sobom i sa obrazloženjem, kako se neosnovano navodi prvenstveno u žalbi koju je branilac uložio u apelantovo ime. Nerazumljivost presude bi postojala kada bi postojale dvojbe o tome šta je sud zaključio, odnosno, kada se ono što je zaključio ne bi moglo razumjeti, što se za ovu presudu ne bi osnovano moglo zaključiti. Žalbama branioca optuženih se dalje ističe da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nego da odlučne činjenice uzima kao utvrđene, zbog čega ju je kao takvu nemoguće ispitati. Suprotno takvim prigovorima branioca, apelaciono vijeće nalazi da osporena presuda sadrži sve ono što, u skladu s odredbom člana 285. stav 1. tačka a) ZKPBiH, presuda mora sadržavati. Tako je u presudi navedeno za koja se krivična djela optuženi proglašavaju krivim, kao i činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnih djela, kako organiziranog kriminala tako i krivičnih djela teška krađa i prikrivanje, i one od kojih zavisi primjena relevantnih odredaba krivičnog zakona, kao i razloge u pogledu umišljaja optuženih. Dakle, prema ocjeni Suda BiH, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te se ne može prihvatiti tvrdnja da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH.

28. Nadalje, žalbama optuženih ističe se da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 262. stav 1. ZKPBiH koja se odnosi na načine ispitivanja svjedoka. U žalbi je navedeno da prvostepeni sud nije odbrani dopustio da u korist vlastitih tvrđenja, koja su se u pravilu odnosila na diskreditaciju svjedoka G. P., unakrsno ispita spomenutog svjedoka, i to s obrazloženjem da je odbrana postavljala pitanja izvan okvira unakrsnog ispitivanja. Shodno navedenom, odbrana je izvela zaključak da ovakvim postupanjem prvostepenog suda nije mogla dovesti u pitanje kredibilitet ključnog svjedoka optužbe G. P. što je sve u konačnici za posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Da bi dao odgovor na izloženi žalbeni prigovor odbrane, treba ukazati na to da prema navedenoj zakonskoj odredbi inicijativu u dokazivanju pravno relevantnih činjenica imaju stranke i branilac, što pokazuje da dominira raspravni princip, ali je pored toga predviđena i mogućnost aktivne uloge suda u prikupljanju i izvođenju dokaza. Sud BiH je dalje naveo šta predviđa član 262. stav 1. ZKPBiH, način ispitivanja, pri čemu, prema zakonskom određenju postoji mogućnost postavljanja pitanja u korist vlastitih tvrđenja, ali je za tako nešto potrebno odobrenje suda odnosno predsjednika vijeća, jer ono prevazilazi okvire unakrsnog ispitivanja. Poslije toga, stranka ili branilac koja je pozvala svjedoka mora dobiti novu priliku da svjedoka još jednom ispita kako bi se utvrdio pravi smisao odgovora koje je davao prilikom unakrsnog ispitivanja. Dakle, naprijed navedeni prikaz tzv. modela unakrsnog ispitivanja predstavlja okvire unutar kojih treba ocijeniti izložene žalbene prigovore odbrane u vezi s postupanjem predsjednice vijeća na glavnom pretresu za koje oni tvrde da nije bilo pravilno. Dakle, Sud BiH ističe da se žalbama tačno ukazuje da je u konkretnom predmetu na glavnom pretresu predsjednica vijeća, polazeći od pravila da glavno ispitivanje limitira unakrsno ispitivanje, zabranila braniocu da izvan opsega tih odgovora, datih prilikom direktnog ispitivanja, navedenom svjedoku postavlja pitanja izvan toga u prilog vlastitim tvrdnjama. Međutim, Sud BiH zaključuje da je ovakvo postupanje predsjednice vijeća bilo pravilno i u skladu sa spomenutom zakonskom odredbom čije je tumačenje i značenje izloženo. Dakle, jasno je da je predsjednica prvostepenog vijeća pravilno postupila u dijelu koji se odnosi na ograničavanje obima unakrsnog ispitivanja. S druge strane, odbrana optuženih je imala mogućnost da koristi svoja garantirana prava na odbranu, pa da spomenutog svjedoka predloži i sasluša kao svog svjedoka i da obavi direktno ispitivanje. To što odbrana nije iskoristila ovo pravo, prema mišljenju Suda BiH, ne može predstavljati propust predsjednice vijeća prvostepenog suda kako se nastoji prikazati u žalbama optuženih već propust njihove odbrane. Zbog navedenog Sud BiH zaključuje da su netačni navodi iz žalbi optuženih da su učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno pogrešno primijenjene odredbe člana 262. stav 1. ZKPBiH.

29. Nadalje, žalbama optuženih ističe se da je tokom saslušanja svjedoka G. P. suprotno odredbama člana 85. ZKPBiH vršeno prepoznavanje optuženih. Vezano za žalbene prigovore identifikacije optuženih u sudnici, apelaciono vijeće prije svega ukazuje da upit svjedoku o tome da li u sudnici prepoznaje lica na koja se u svom svjedočenju poziva ne predstavlja posebnu radnju dokazivanja prepoznavanjem lica, koja se vrši u skladu s odredbama iz člana 85. ZKP već sastavni dio iskaza čiju vjerodostojnost i uvjerljivost sud ocjenjuje u cjelini i na način propisan zakonom. Stoga, spomenuta pitanja s ciljem provjere da li svjedok zaista poznaje lice o kojem govori predstavljaju uobičajena i dopuštena pitanja svjedoku u sklopu njegovog ispitivanja na glavnom pretresu i ona ne podliježu formalnim zahtjevima kao što je slučaj sa prepoznavanjem za koje je procedura propisana članom 85. ZKPBiH. Također, Sud BiH zaključuje da je prvostepeno vijeće naprijed navedenom prepoznavanju pridalo minornu dokaznu snagu, zasnivajući odluku o utvrđenosti činjeničnog stanja i o krivici prvenstveno na iskazu svjedoka ocijenivši ga u vezi s iskazima drugih svjedoka i dokazima objektivne prirode, te dajući detaljnu i iscrpnu analizu svih dijelova iskaza svjedoka koji su od značaja za utvrđivanje relevantnih činjenica.

30. U kontekstu svjedočenja svjedoka optužbe koji su zaključili sporazume o priznanju krivice s Tužilaštvom, branilac je istakao kako je prvostepeno vijeće u krajnje nezakonitoj proceduri izmijenilo redoslijed izvođenja dokaza, izvodeći ih prije dokaza predloženih u optužnici. Prema stavu odbrane, prvostepeno vijeće je ignorirajući relevantnu odredbu ZKPBiH, presudu u odlučnim činjenicama upravo zasnovalo na ovim nezakonitim dokazima. Sud BiH je naveo da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da spomenuti dokazi (saslušanje svjedoka koji su tokom glavnog pretresa zaključili sporazume o priznanju krivice) nisu izvedeni u okviru osnovnih već dodatnih dokaza, zbog obimnosti dokaznog materijala i dinamike suđenja. Sud BiH je u vezi s navedenim pošao od toga da je u odredbi člana 261. stav 2. ZKPBiH propisan redoslijed izvođenja dokaza, ali isto tako je uzeo u obzir da je prema odredbi člana 240. istog zakona dato ovlaštenje predsjedniku vijeća da taj redoslijed izmijeni. Budući da postoji takvo zakonsko određenje, potpuno je jasno da ne stoje žalbeni prigovori izneseni u tom smislu, jer je predsjednica prvostepenog vijeća na osnovu spomenute zakonske odredbe mogla odrediti fazu postupka u kojoj će biti saslušani spomenuti svjedoci. Što se tiče samih saslušanja ovih svjedoka, apelaciono vijeće je navelo da su optuženi i njihov branilac imali priliku da se upoznaju o sadržaju njihovih iskaza, te da pokušaju da ih diskreditiraju unakrsnim ispitivanjem. Dakle, tako se postupilo u ovoj situaciji, a to što su ovi svjedoci eventualno saslušani prije dokaza predloženih u optužnici samo po sebi nema nikakvo značenje. Zbog navedenog nije ni bilo potrebe da apelaciono vijeće ocjenjuje navode iz žalbe kojima se tvrdi da su zbog toga ti dokazi (iskazi svjedoka koji su zaključili sporazume o priznaju krivice i koji su saslušani na glavnom pretresu prije osnovnih dokaza optužbe) nezakoniti. Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepeno vijeće nije učinilo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. u vezi s članom 240. ZKPBiH, pa se svi suprotni žalbeni prigovori optuženih, istaknuti u tom pogledu, ukazuju kao neosnovani.

31. U vezi s prigovorom da je prvostepeni sud, u odnosu na optužene, povrijedio princip in dubio pro reo, propisan odredbom člana 3. stav 2. ZKPBiH, s obzirom na to da je pogrešno korišten standard dokazivanja „van razumne sumnje“ koji je u okviru prvostepenog suda evidentno definiran kao „veći stepen vjerovatnoće da su optuženi počinili krivično djelo“, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 3. stav 2. ZKPBiH i načina kako treba razumijevati standard „izvan svake razumne sumnje". Međutim, prema ocjeni Suda BiH, iznošenjem navedenog žalbenog prigovora žalba propušta izvršiti metodološku analizu osporene presude, koja, kada se izvrši, kod utvrđivanja činjenica i s tim u vezi ocjene dokaza, u potpunosti zadovoljava navedeni standard u njegovom pravilnom tumačenju, te se stoga ne može prihvatiti osnovanim žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio princip proklamiran odredbom člana 3. stav 2. ZKPBiH. Sud BiH je također naveo da iskazi svjedoka na koje se poziva žalba (koji ukazuju na G. P. kao organizatora ove kriminalne grupe, a ne na apelanta koji, kako žalba tvrdi, nisu ocijenjeni kao relevantni u osporenoj presudi) razmatrani su u okviru prvostepenog suda u kontekstu drugih dokaza, prvenstveno sadržaja presretnutih razgovora optuženih i iskaza ključnog svjedoka optužbe G. P., što je u potpunoj saglasnosti s činjeničnim utvrđenjima većeg broja presuda koje su donesene na temelju zaključenih sporazuma o priznanju krivice ostalih saoptuženih s Tužilaštvom BiH. Također, Sud BiH je našao da nema mjesta ni prigovoru da prvostepeni sud ocjenu dokaza nije izvršio na način propisan odredbom člana 281. stav 2. ZKPBiH, to jest da je propustio savjesno ocijeniti svaki relevantan dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Naime, suprotno žalbenim navodima odbrane, prvostepeni sud je opisao proces ocjene svakog pojedinačnog dokaza tako što je prvo imenovao svaki dokaz, zatim je iznesen njegov sadržaj (relevantni dio sadržaja dokaza), te je obrazložen zaključak suda u pogledu vjerodostojnosti i ocjene svakog dokaza u vezi sa zaključcima suda o bitnim obilježjima krivičnog djela. Slijedom toga, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud u cijelosti metodološki primijenio proces slobodne ocjene dokaza, upravo na način kako ZKPBiH predviđa, te da zbog toga ne postoji povreda odredbi krivičnog postupka. Pitanje da li je prvostepeni sud određenom dokazu pripisao adekvatnu dokaznu snagu u kontekstu utvrđivanja relevantnih činjenica, odnosno da li je na osnovu određenog dokaza sadržajno mogao utvrditi pojedine činjenice ocjenjuje se analizom žalbenog osnova pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

32. Nadalje, na stranicama od 19. do 37. presude Sud BiH ispituje žalbene navode kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u vezi s pojedinačnim tačkama presude, te sud daje svoje razloge zašto je žalba neosnovana, odnosno zašto nalazi da je prvostepeni sud izveo pravilne zaključke ocjenom provedenih dokaza. Vezano za postojanje organizirane grupe, na čelu s apelantom, njenom postojanju i djelovanju, kao i o ulozi, između ostalih saoptuženih koji su zaključili sporazume, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće zaključak izvelo na temelju savjesne analize svih izvedenih dokaza, a posebno transkripata presretnutih telefonskih razgovora. Prvostepeno vijeće je ispravno ocijenilo brojnost, sadržaj, ali i period trajanja komunikacija na relacijama apelant – E. M. apelant – J. Z., apelant – A. K., apelant – M. P. i dr. Iz sadržaja većine razgovora opravdano se zaključuje da učesnici u razgovoru pregovaraju o vrsti vozila koja se traže za prodaju, karakteristikama ukradenih vozila, o načinu njihovog smještaja na unaprijed predviđena mjesta, kao i o njihovom prijevozu od mjesta krađe do konačnog odredišta, što je i prema ocjeni apelacionog vijeća dovedeno u vezu s ostalim dokazima, a naročito pronađenim i oduzetim vozilima, te iskazom ključnog svjedoka G. P. i priznanjima krivice većine saoptuženih. Tako je zaključeno da je navedena organizirana grupa u periodu od 2009. godine pa do početka 2011. godine dogovarala krađe putničkih motornih vozila na području oba entiteta, njihov prijevoz, preuzimanje i čuvanje do njihove konačne prodaje kako u BiH tako i u Republici Srbiji, za šta je bio zadužen saoptuženi J. Z., što sve, u svojoj ukupnosti, čini radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela. Suprotno tvrdnjama žalbe da ne postoje dokazi o tome da je apelant djelovao kao organizator grupe, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno izvelo zaključak o takvoj njegovoj ulozi, što proizlazi iz transkripta razgovora apelanta s ostalim saoptuženim (E. M. i ostali), te se prema ocjeni apelacionog vijeća na nesumnjiv način može izvući zaključak da je apelant nastupao kao organizator grupe, da je on odlučivao koje vozilo će biti otuđeno, kao i na koji način će biti prevezeno do konačnog odredišta, bilo do saoptuženog J. Z. ili će ga prodati drugi članovi grupe. Apelaciono vijeće je utvrdilo da su neosnovani prigovori apelantove odbrane u pogledu povrede krivičnog zakona u smislu člana 298. tačka d) ZKPBiH, pri čemu je branilac optuženih paušalno isticao povredu iz ovog žalbenog osnova, navodeći vlastiti zaključak da sud nije poštovao standarde za primjenu blažeg zakona, bez konkretizacije razloga na kojima zasniva ove svoje tvrdnje. Međutim, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo krivični zakon, zbog čega je kao neosnovane ocijenilo paušalne tvrdnje odbrane istaknute u ovom smislu. Također, Sud BiH je ispitao žalbene navode u vezi s odlukom o kazni i zaključio da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja uzeo u obzir sve relevantne okolnosti i dao im određenu težinu, te se i apelaciono vijeće u potpunosti složilo sa svime.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant detaljno iznosi svoje navode u čemu se sastoji povreda prava na pravično suđenje, ističući povredu prava na jednakost strana u postupku, pravo na obrazloženu sudsku odluku, da je prekoračena optužba, da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, kao i povredu prava na presumpciju nevinosti. Apelant ukazuje na pristranost sudija jer su učestvovali u donošenju presuda po sporazumima o priznanju krivice suoptuženih i Tužilaštva, kao i da su se tako upoznali sa dokazima u predmetu, što je dovelo i do kršenja prava na presumpciju nevinosti. Nadalje, apelant navodi da je presuda zasnovana na iskazu G. P., ukazuje na njegov poseban status (nije mu izrečena kazna), te da je bio motiviran na davanje ovakvih izjava, pri tome opet ukazujući odnosno dovodeći u pitanje kredibilitet ovog svjedoka. Također, apelant veoma detaljno ukazuje na povredu principa jednakosti strana u postupku jer mu nije omogućeno da ispita ovog svjedoka, odnosno određena pitanja koja se tiču kredibiliteta svjedoka su mu zabranjena. Također, apelant je osporio i način na koji je izvršeno prepoznavanje u sudnici, koje je provedeno suprotno članu 85. ZKPBiH. Apelant navodi da je dokazano da ovaj svjedok nije govorio istinu, te se poziva na iskaze drugih svjedoka, koje sud nije ocijenio kao kontradiktorne, niti je iskaz ovog svjedoka potkrijepljen iskazima drugih svjedoka. Apelant navodi da su iskazi drugih saoptuženih bili u apelantovu korist, da je i E. M. nakon sklopljenog sporazuma izgubio „status organizatora“ te je ovaj status dodijeljen apelantu. Također apelant navodi da se radi o ličnim razlozima tužioca da osudi apelanta kao organizatora. Prema njegovom mišljenju, presuda se zasniva na nezakonitim dokazima. Apelant navodi da je postupak pratila „kontaminacija iskaza svjedoka“, opet ukazujući na sklopljene sporazume o priznanju krivice kao i utjecaj medija. Apelant ukazuje na niz dokaza koji su dobijeni preduzimanjem istražnih radnji. S tim u vezi, apelant veoma opširno ukazuje na način oduzimanja predmeta, pohrane i otvaranja ( čl. 70. i 71. ZKPBiH). Također, apelant se žali da presuda nije obrazložena, da je nerazumljiva i protivrječna sebi i razlozima presude, te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U ovom dijelu apelant opet ukazuje na način na koji je sud vršio, odnosno nije vršio ocjenu dokaza, posebno kontradiktornih dokaza, kao i način ocjene i razmatranja žalbenih navoda u okviru drugostepenog suda. Prema apelantovoj ocjeni, ovo sve skupa upućuje na proizvoljnost u presudama koje apelant osporava. Apelant ukazuje i na povredu principa in dubio pro reo navodeći opet „odsustvo dokaza“ u odnosu na mnoge zaključke suda (stjecanje protivpravne imovinske koristi, ko je organizator i uopćeno). Apelant veoma detaljno navodi da je učestvovao u otuđenju automobila, ali ne kao organizator, te navodi da Tužilaštvo nije dokazalo osnovne elemente za postojanje grupe za organizirani kriminal u odnosu na svaku tačku optužnice. Dalje apelant ukazuje na paušalno i netačno utvrđeno činjenično stanje, te da se sud bavio špekulacijama. On također po tačkama optužnice odnosno izreke presude analizira zaključak sudova i daje svoj stav šta nije dokazano i utvrđeno. Apelant se žali na retroaktivnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje zbog načina na koji je prvostepeni sud obrazložio odluku, a drugostepeni sud odbio žalbu ne dajući nikakvo obrazloženje za navedeno.

b) Odgovor na apelaciju

34. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelant identične navode isticao tokom postupka, te je sud na njih odgovorio, dok apelant nije ukazivao na povredu člana 71. ZKPBiH u toku postupka (po žalbi). Sud BiH je zaključio da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

35. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u koristi.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 29. stav 1. tačke d), e) i f) Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak.

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

36. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07) u dijelu relevantnom za konkretan predmet, glasi:

Organizirani kriminal Član 250.

(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi organiziranom grupom kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

(4) Ko postane pripadnik organizirane grupe kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.

(5) Pripadnik organizirane grupe kriminalaca iz stava 1. do 4. ovog člana koji otkrije organiziranu grupu kriminalaca, može se osloboditi od kazne.

37. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 08/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 109.

U članu 250. u stavovima (1), (2), (3), (4) i (5) riječi: "zločinačka organizacija" u različitim padežima zamjenjuju se riječima: "grupa za organizirani kriminal" u odgovarajućem padežu.

U stavu (2) riječi: "tri godine" zamjenjuje se riječima: "pet godina".

U stavu (5) riječi na kraju stava: "zločinačku organizaciju" zamjenjuju se riječima: "tu grupu".

VI.Dopustivost

38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

42. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

45. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

46. Ustavni sud podsjeća na to da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tačka d) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

47. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost.

48. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine; i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).

49. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio subjektivnu i objektivnu nepristranost vijeća zbog činjenice da su sudije učestvovale u donošenju presude u predmetu G. P., Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 29. ZKPBiH kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudija u krivičnom postupku, na koje se u presudi pozvao i redovni sud. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da sudija (ili sudije) koji je učestvovao u donošenju odluke u postupku koji je vođen protiv saoptuženog, protiv kojeg je postupak razdvojen od postupka koji se vodio prema ostalim saoptuženim, treba biti izuzet iz postupka prema ostalim saoptuženim. Osim toga, u pogledu apelantovog navoda da je u predmetnom postupku prekršen princip nepristranosti suda Ustavni sud upućuju na svoju dosadašnju praksu u kojoj je zauzet jasan stav, a na ovu praksu se pozvao i redovni sud (predmet AP 1394/07), u kojoj je istaknuto: „Ustavni sud naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvatanju sporazuma o priznanju krivnje u drugim postupcima gdje su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bili i svjedoci, samo po sebi, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su te sudije bile pristrane pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje“. Isti stav Ustavni sud je iznio u brojnim kasnijim odlukama (vidi inter alia AP 4535/10 i AP 3113/12) u kojima je rješavao slično pitanje u vezi sa sličnim apelacionim navodima. Stoga, ni u konkretnom predmetu Ustavni sud ne nalazi jasne i konkretne razloge da su apelantovi navodi o pristranosti suda osnovani, niti tako proizlazi iz osporenih presuda, pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, svi dokazi koji su provedeni i na kojima se presuda temelji, što će posebno biti pojašnjeno u nastavku odluke Ustavnog suda.

50. U odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje oni bi se mogli sumirati na sljedeći način – apelant ističe da je sud presudu zasnovao na iskazu svjedoka „pokajnika“ kao i iskazima ostalih svjedoka koji su „kontaminirani“, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i pogrešno apelant definiran kao organizator kriminalne grupe, tačnije nije ni dokazano postojanje ove grupe. Dakle, apelant se žali na utvrđeno činjenično stanje i ocjenu i zakonitost dokaza, što je vodilo proizvoljnosti presude. Također, apelant navodi da mu nije data mogućnost da ispita svjedoka „pokajnika“.

51. Što se tiče navoda apelacije kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s proizvoljnom ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

52. U vezi s navodima apelacije kojima je ukazano na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

53. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

54. Razmatrajući apelantove navode u vezi s prihvatanjem i ocjenom dokaza, naročito iskazom svjedoka G. P. na kojeg je osim u apelaciji apelant ukazivao i tokom pretresa, smatrajući ga nekredibilnim svjedokom, motiviranim da svjedoči na način na koji je to uradio, te ukazujući na njegovu prošlost (raniju kažnjavanost), Ustavni sud prije svega zapaža da je redovni sud zaključak o apelantovoj krivici izveo nakon veoma opsežnog dokaznog postupka, te analizom provedenih dokaza i njihovim dovođenjem u međusobnu vezu. Činjenica je da je jedno od ključnih svjedočenja svjedočenje G. P. kojem je redovni sud posvetio ozbiljnu pažnju i dao razloge za to. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da su i iskazi drugih svjedoka upućivali na apelanta kao organizatora, što je sud jasno naveo, odnosno za određene svjedoke koji su na glavnom pretresu izmijenili ranije dati iskaz Sud BiH je naveo zašto im ne poklanja vjeru. Nadalje, iskazi svjedoka su dovedeni u vezu i sa presretnutim razgovorima, te nakon detaljne analize i ocjene svakog dokaza, kako dokaza Tužilaštva tako i dokaza odbrane, pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Sud BiH je jasno naglasio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje elemenata krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zatim na osnovu kojih dokaza je utvrdio apelantov status i ulogu u izvršenju djela. Kada je u pitanju „zakonitost“ dokaza na kojem se presuda u pretežnom dijelu temelji (iskaz G. P.) Ustavni sud, imajući u vidu već rečeno (oko ocjene dokaza), ukazuje na to da iskaz ovog svjedoka „pokajnika“ nije jedini dokaz na kojem je presuda temeljena, on je pokrijepljen iskazima drugih svjedoka, kao i drugim dokazima subjektivne i objektive prirode, te je na osnovu ocjene svih dokaza došao do zaključka o apelantu kao organizatoru, postojanju grupe, djelovanju i ostalom potrebnom da se utvrdi apelantova krivična odgovornost. Osim toga, kada se ima u vidu cjelokupan postupak i postupanje suda Ustavni sud primjećuje da ni u konkretnom predmetu korištenje iskaza svjedoka pokajnika, ali koje je dovedeno u vezu sa drugim dokazima, ne upućuje na povredu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je u svojoj praksi već izrazio mišljenje da činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivnje s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, identične navode apelant je iznosio i pred redovni sud, koji ih je ispitao i dao svoje obrazloženje zašto ih ne prihvata, kao i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Nadalje, Sud BiH je, analizirajući svaku tačku optužnice, neposredno izvedene dokaze na glavnom pretresu, došao do zaključka koji apelant osporava, posebno akcentirajući da nije bio organizator (dok ne osporava učešće u određenim aktivnostima grupe), ali što i pored mogućnosti da ospori (na glavnom pretresu predloženim svjedocima i drugim dokazima) nije uspio dokazati u toku postupka. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je za ovakvo utvrđenje Sud BiH dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. U tom kontekstu, budući da apelant problematizira jednakopravnost strana u postupku, a sve navedeno dovodi u kontekst proizvoljne ocjene dokaza i nedostatka obrazloženja, Ustavni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza i da je dato jasno i argumentirano obrazloženje. Naime, u presudi kojom je apelant proglašen krivim u potpunosti je i veoma detaljno opisan proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant bio organizator, te je sud naveo ostale članove grupe, opisujući njihove uloge, odnosno opisao povezanost lica u organiziranu grupu sa utvrđenom podjelom uloga radi ostvarivanja imovinske koristi u vezi s krađom automobila na području Bosne i Hercegovine. Pri tome su saslušani kako svjedoci optužbe tako i svjedoci apelantove odbrane, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza, provedeno vještačenje i drugo, te je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i za onaj koji nije prihvaćen, dato detaljno obrazloženje, a zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti je uslijedio kao rezultat ocjene svih dokaza izvedenih pred sudom. Iz navedenog se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza kao i osporavanja izvedenih dokaza.

55. Također, u ovom dijelu Ustavni sud nalazi za potrebno osvrnuti se na apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (s obzirom na to da apelant eksplicitno navodi povredu člana

6. Evropske konvencije u ovom dijelu). Apelant smatra da sud nije na adekvatan način primijenio odredbe čl. 3. i 4. KZBiH, poziva se na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda (u vezi s primjenom člana 7. Evropske konvencije), te ističe da „prvostepeni sud pokušava obrazložiti zašto je primijenjeni propis, navodno blaži za mog branjenika, propuštajući slijediti navedene standarde [radi se o standardima iz odluka Ustavnog suda i Evropskog suda]“. Suprotno apelantaovim navodima, Ustavni sud primjećuje da redovni sud nije pokušao, nego je odgovorio na pitanje (stranice 123. i 124. prvostepene presude) zašto je primjena odredbi izmijenjenog KZBiH (iz 2010. godine), za tačke 1˗6. koje su izvršene u toku 2009. godine, povoljnija za apelanta. Polazeći od principa propisanih čl. 3. i 4. KZBiH, standardima Ustavnog suda i Evropskog suda, Sud BiH je dao konkretno obrazloženje zašto je primijenjen kasniji zakon, ističući da je analizom definicija „organiziranog kriminala“ i „zločinačka organizacija“ utvrdio da je kod organiziranog kriminala potrebno dokazati stjecanje imovinske koristi, dok se to ne traži za zločinačku organizaciju. Sud BiH je jasno naveo i stav 2. člana 250. koji je povećao neophodni minimum kazne sa tri na pet godina, što također ukazuje na to da je u pitanju blaži zakon. Osim navedenog, Ustavni sud također primjećuje da apelant ničim ne ukazuje, odnosno ne konkretizira zašto je ranije važeći zakon (prije izmjena) povoljniji za apelanta.

56. Također, u odnosu na „zakonitost“ dokaza Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na „kontaminaciju“ i ostalih iskaza svjedoka. Međutim, kao ni pred redovnim sudom, što je Sud BiH odlučujući po žalbi naveo, tako ni u apelaciji apelant ne navodi jasno u čemu se sastoji ova „kontaminacija“. U odnosu na način otvaranja i čuvanja predmeta (čl. 70 i 71. ZKPBiH) Ustavni sud iz osporenih presuda primjećuje, a to je potvrđeno u odgovoru Suda BiH, da to pitanje apelant nije isticao tokom postupka pa se ne može na ovaj navod uspješno pozivati prvi put pred Ustavnim sudom. U odnosu na prepoznavanje optuženih tokom iskaza svjedoka G. P., koje, kako apelant navodi, nije izvršeno u skladu s odredbama ZKPBiH, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud jasno naveo da je prepoznavanje bilo dio iskaza svjedoka, a ne posebna radnja dokazivanja, kako propisuje ZKPBiH u članu 85. Pitanje svjedoku s ciljem provjere da li zaista poznaje lice o kojem govori predstavlja, kako je Sud BiH naveo, uobičajeno i dopušteno pitanje u sklopu njegovog ispitivanja na glavnom pretresu, bez formalnih zahtjeva i ono je dio njegovog iskaza. Na osnovu navedenog, imajući u vidu apelantove navode o „nezakonitosti“ dokaza, Ustavni sud ne može zaključiti da su ti navodi osnovani, niti nalazi bilo šta što bi ukazalo na nezakonitost dokaza na osnovu kojih je sud došao do svojih zaključaka.

57. Nadalje, Ustavni sud primjećuje (u vezi s prethodno rečenim, ali ukazujući i na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije) da apelant navodi da mu nije omogućeno da ispita ovog svjedoka na način kako je apelant želio, odnosno pokušao da ospori kredibilitet svjedoka. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud naveo da je ispitivanje svjedoka (unakrsno) limitirano direktnim ispitivanjem na način i u proceduri koju propisuje odredba člana 262. stav 1. ZKPBiH. Pri tome, redovni sud je naveo da postoji zakonska mogućnost postavljanja pitanja u korist vlastitih tvrđenja, ali je za takvo nešto potrebno odobrenje predsjednika vijeća jer isto prevazilazi okvire unakrsnog ispitivanja. Dakle, prvostepeni sud je postupio na navedeni način, a u postupku po žalbi Sud BiH je istakao da je takva procesna mogućnost dopuštena i da je apelant imao mogućnost, koju, međutim, nije koristio da pozove istog svjedoka kao svjedoka odbrane i da ga direktno ispita. Stoga, u ovim navodima Ustavni sud ne može utvrditi povredu na koju apelant ukazuje jer u zakonom propisanoj proceduri i načinu na koji je sud primijenio ne nalazi ništa što krši standarde prava na pravično suđenje. Dakle, apelantu je, suprotno njegovim tvrdnjama, omogućeno aktivno učešće u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvu u smislu da im je omogućeno da predlažu i izvode dokaze u svoju korist i da su pritom, suprotno apelantovim tvrdnjama, sudovi dali argumentirano obrazloženje (koje je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke) zašto su i u kojoj mjeri određenim dokazima poklonili vjeru. Ustavni sud smatra da su, postupajući na navedeni način, redovni sudovi poštivali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu doveli apelanta u neravnopravan položaj sa Tužilaštvom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

58. U vezi s navodima o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u vezu s ocjenom dokaza. Imajući to u vidu, Ustavni sud naglašava da pozivanje na ove principe može biti opravdano ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već zaključio da analiza provedenih dokaza niti u jednom segmentu nije izostala, tj. obrazloženje osporene presude ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak Suda BiH da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio predmetna krivična djela. Ustavni sud ponavlja da je apelaciono vijeće Suda BiH na osnovu provedenih dokaza utvrdilo da je apelant počinio krivična djela za koje je osuđen, a razlozi koje je naveo ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti niti proizlazi sumnja da je sud postupao s preduvjerenjem o apelantovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije također neosnovani.

59. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije. Ostali navodi

60. Apelant je istakao povredu prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje navodeći najprije nemogućnost izjavljivanja žalbe zbog nepostojanja obrazloženja u prvostepenoj presudi, a zatim je drugostepeni sud umjesto da žalbu usvoji i ukine prvostepenu presudu žalbu odbio. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da je nesporno utvrđeno da, o čemu je Ustavni sud detaljno ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, prvostepena presuda sadržava dovoljno i jasno obrazloženje. Osim toga, apelantu je na raspolaganju bio pravni lijek – žalba, koju je koristio. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u žalbenom postupku razmotrio sve apelantove navode i dao razloge zašto je prvostepena odluka pravilna. Imajući u vidu navedeno, činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, u smislu u kojem on smatra da je trebao, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

61. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada je apelantu omogućeno suđenje pred nepristranim sudom, te kada su redovni sudovi presude donijeli na osnovu dokaza, pri tome brižljivo ocijenivši svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno, i kada presude nisu zasnovane samo na iskazu jednog svjedoka „pokajnika“, već i na iskazima ostalih svjedoka koji su zaključili sporazum sa Tužiteljstvom, na presretnutim telefonskim razgovorima, kao i drugim dokazima iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant kao organizator počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa in dubio pro reo.

63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, imajući u vidu da je apelant imao mogućnost i da je izjavio žalbu koju je ispitao Sud BiH.

64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman