Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3150/15 (M. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neovlašteni podnosilac
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3150/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3150/15, rješavajući apelaciju Milutina Koprivice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milutina Koprivice podnesena protiv Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-126-17/2015 od 13. maja 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-126-13/2015 od 6. marta 2015. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milutina Koprivice u dijelu zahtjeva za ocjenu ustavnosti Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14 i 27/15) zato što ga je podnijela neovlaštena osoba.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milutin Koprivica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 25. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04-02-126-17/2015 od 13. maja 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-02-126-13/2015 od 6. marta 2015. godine. Također, apelant je zatražio da Ustavni sud preispita ustavnost Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14 i 27/15).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) i Ureda disciplinskog tužioca VSTV (u daljnjem tekstu: UDT) zatraženo je 24. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. VSTV i UDT dostavili su odgovore na apelaciju 27. i 31. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Odlukom Prvostepene komisije broj 04-02-126-13/2015 od 6. marta 2015. godine apelant je kao tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) proglašen odgovornim da je radnjama opisanim u izreci odluke počinio disciplinski prekršaj nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti iz člana 57. tačka 8. Zakona o VSTV. Prvostepena komisija izrekla je apelantu disciplinsku mjeru umanjenja plaće za iznos od 10% na period od šest mjeseci.

6. U obrazloženju odluke Prvostepena komisija je pobrojalo svjedoke koji su saslušani, navela okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je provela tijekom dokaznog postupka. U vezi s apelantovim dokaznim prijedlozima, Prvostepena komisija navela je da je odbila provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, i to postupajućeg sudije I. T. (na okolnosti zapažanja i kompatibilnosti optužnice s elementarnim krivičnopravnim načelima) i postupajućeg branioca A. N. (na okolnosti navoda iz disciplinske tužbe te utemeljenosti i opravdanosti odluke koju je donio apelant), iz razloga što je prihvaćeno provođenje dokaza koji je predložio apelant, odnosno uvida u spis predmeta Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 219701 12, na temelju čega je bilo moguće utvrditi sve okolnosti o kojima bi eventualno mogli svjedočiti predloženi svjedoci. Također, odbijen je prijedlog za saslušanje svjedoka-stručne osobe, odvjetnice E. R. i sačinjavanje nalaza i mišljenja. U tom pogledu navedeno je da su članovi Prvostepene komisije dovoljno stručni kako bi protumačili krivičnopravne propise i institute koji se odnose na konkretan slučaj, imajući u vidu njihovo dugogodišnje iskustvo u radu kao tužioci, te njihova druga relevantna pravna iskustva, kao i da je u pogledu davanja stručnih stavova o navedenim pitanjima relevantno mišljenje i stav Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) koje na temelju zakona vrši nadzor nad zakonitošću rada kantonalnih tužilaštava i tužilaca.

7. Nadalje, Prvostepena komisija je navela da iz provedenih dokaza proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekst: Kantonalno tužilaštvo) 1. decembra 2011. godine podiglo optužnicu protiv B. B. (u daljnjem tekstu: optuženi) zbog krivičnog djela laka tjelesna ozljeda, kojim je oštećen podnosilac disciplinske pritužbe M. M. (oštećeni). Na ročištu za glavni pretres od 21. juna 2012. godine branilac optuženog istakao je prigovor da je nezakonit dokaz nalaz i mišljenje sudskog vještaka o povredama nanesenim oštećenom, jer je sačinjen na temelju neovjerene fotokopije medicinske dokumentacije. Nadalje, utvrđeno je da je 22. juna 2012. godine oštećeni tužilaštvu dostavio ovjerenu kopiju medicinske dokumentacije, koja je uložena u spis, o čemu postoji službena zabilješka koju je sačinila saslušana svjedokinja, tužiteljica E. T. B. Iz spisa Općinskog suda proizlazi da je tužiteljica A. H. B. na ročištu za glavni pretres od 1. decembra 2012. godine uložila materijalne dokaze, među kojima je i ovjerena fotokopija nalaza i mišljenja ljekara specijaliste. Daljnjim uvidom u spis Općinskog suda utvrđeno je da je apelant na ročištu za glavni pretres 28. decembra 2012. godine odustao od krivičnog gonjenja optuženog, zbog čega je Općinski sud donio presudu kojom se optužba odbija. U vezi s navedenim, Prvostepena komisija je istakla da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je apelant odustao od daljnjeg krivičnog gonjenja optuženog iznoseći netačnu konstataciju da tužilaštvo ne raspolaže originalnom medicinskom dokumentacijom, iako se u spisu tužilačkog predmeta nalazila službena zabilješka tužiteljice E. T. B. o izvršenoj primopredaji ovjerene kopije dokumentacije, koju je oštećeni tužilaštvu dostavio 22. juna 2012. godine, što je apelant mogao utvrditi pregledom tužilačkog spisa i utvrditi činjenicu da je dokumentacija uložena u sudski spis na ročištu za glavni pretres od 1. novembra 2012. godine. Dakle, apelantovoj procesnoj dispoziciji prethodio je propust da utvrdi koje materijalne dokaze je tužilaštvo pribavilo i uložilo u spis predmeta, među kojima je bila i ovjerena kopija medicinske dokumentacije.

8. U pogledu apelantovih tvrdnji kojima je ukazivao na primjenu načela mutabiliteta krivičnog gonjenja, Prvostepena komisija je istakla da je primjena navedenog načela ograničena primjenom načela legaliteta krivičnog gonjenja, te bi u suprotnom, ukoliko bi se načelo mutabiliteta tumačilo kao neograničena mogućnost tužioca da odustane od krivičnog gonjenja u svakom predmetu, bez obzira na to da li je on po procjeni tužioca beznačajan ili značajan, postojala mogućnost za arbitrarno i samovoljno disponiranje optužnicom. Navedenim apelantovim postupanjem narušeno je načelo legaliteta krivičnog gonjenja, s obzirom na to da je apelant odustao od krivičnog gonjenja nakon što je podignuta i potvrđena optužnica, iz čega proizlazi da su prikupljeni dokazi koji su bili na raspolaganju sudu i tužilaštvu i koji su prema ocjeni obje institucije upućivali da postoji osnovana sumnja o učinjenom krivičnom djelu. U tome pogledu, Prvostepena komisija je u potpunosti prihvatila mišljenje Federalnog tužilaštva, koje jedino ima ovlaštenje da nadzire rad kantonalnih tužilaštava s ciljem garantiranja zakonitosti i efikasnosti postupka, a iz mišljenja Federalnog tužilaštva o zakonitosti apelantovog postupanja proizlazi da nalaz vještaka nije nezakonit dokaz, odnosno dokaz pribavljen povredom ljudskih prava i sloboda ili bitnim povredama krivičnog postupka. U krivičnom postupku se kao dokaz može koristiti i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original. Prema tome, čak i da originalna medicinska dokumentacija nije bila dostupna tužilaštvu i sudu, apelant je imao mogućnost da u dopuni dokaznog postupka pribavi i izvede dokaze na okolnost neizmijenjenosti korištene kopije u odnosu na original. Stoga, kako je konstatirano mišljenjem Federalnog tužilaštva, nepravilan je apelantov odustanak od daljnjeg gonjenja optuženog prije nego što je i pokušao da provjeri autentičnost dokumentacije kojom je mislio raspolagati. Također, iz iskaza saslušanog svjedoka T. J., zamjenika glavnog federalnog tužioca, proizlazi da apelantovo postupanje nije bilo pravilno i da je bilo zasnovano na pogrešnom pravnom stajalištu o eventualnoj nezakonitosti fotokopije medicinske dokumentacije, kao i na propustu da se utvrdi što je sudu od materijalnih dokaza bilo dostavljeno. Koliko je tužiočevo odustajanje od krivičnog gonjenja veoma bitno pitanje, dokazuje i obavezni naputak glavnog federalnog tužioca koji je donesen u skladu s relevantnim odredbama Zakona o Federalnom tužilaštvu, u kojem je prema iskazu saslušanog svjedoka T. J. navedeno, između ostalog, da bi se u ovakvim situacijama moralo ili uz saglasnost glavnog tužioca ili odjela imati odluka za odustajanje od krivičnog gonjenja, upravo iz razloga da ne bi dolazilo do ovakvih situacija, dok se s druge strane ukazalo i na položaj oštećenog, s obzirom na to da oštećeni nema nikakva prava što se tiče vođenja i učešća u krivičnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena komisija je ocijenila da apelantove opisane radnje sadrže sva bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 8 (nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti) Zakona o VSTV-u, za koji je apelant proglašen krivim.

9. U vezi s tvrdnjama apelantove odbrane da je Kantonalno tužilaštvo u konkretnom predmetu raspolagalo s nedovoljno kvalitetnim dokazima, da je u ovom predmetu optužnicu zastupalo više tužilaca, da se radi o bagatelnom, beznačajnom krivičnom djelu, da je optužnica nepodobna za sudsko odlučivanje, zaključeno je da to ne mogu biti argumenti koji bi opravdavali apelantovo odustajanje od optužnice u konkretnom slučaju, čime se ne dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje u disciplinskom prekršaju i apelantova odgovornost za počinjenje disciplinskog prekršaja, ovo tim prije što je sud optužnicu u konkretnom predmetu potvrdio što znači da je Općinski sud bio mišljenja da postoji osnovana sumnja u pogledu izvršenja djela optuženog, zbog čega Prvostepena komisija smatra da apelantovi predloženi dokazi, koji se odnose na istražni postupak u krivičnom predmetu, nisu od značaja za donošenje odluke u disciplinskom postupku.

10. Prilikom odlučivanja o disciplinskoj mjeri, Prvostepena komisija je navela da je od olakšavajućih okolnosti kod apelanta uzela u obzir činjenicu da se radi o tužiocu s dugogodišnjim radnim iskustvom i ostvarenom uspješnom karijerom u pravosuđu, njegovo dosadašnje primjereno ponašanje, kao i okolnost da protiv njega nije ranije pokretan disciplinski postupak. S obzirom na to da je apelantovim postupanjem narušen ugled Kantonalnog tužilaštva, kako kod podnosioca pritužbe, tako i interno, među kolegama i u Federalnom tužilaštvu, a ocjenjujući i potrebu generalne prevencije sličnog postupanja, komisija je istakla da je opravdano izricanje disciplinske mjere javnog karaktera. Stoga, Prvostepena komisija je izrekla disciplinsku mjeru smanjenje plaće za iznos od 10% na period od šest mjeseci, smatrajući je adekvatnom težini i posljedici učinjenog disciplinskog prekršaja.

11. Odlukom Drugostepene komisije broj 04-02-126-17/2015 od 13. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je odluka Prvostepene komisije.

12. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je Prvostepena komisija odbijajući njegove dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka povrijedilo odredbe disciplinskog postupka, Drugostepena komisija je navela da je diskrecijsko pravo Prvostepene komisije, sadržano u odredbi člana 81. stav

2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH,) da odbije dokazne prijedloge stranaka koje ne smatra bitnim za donošenje odluke, s tim što je takva diskrecija ograničena obavezom da se navedu razlozi odbijanja. Prvostepena komisija je navela jasne i uvjerljive razloge zbog kojih nije prihvatila provođenje tih dokaza, s obzirom na to da bi se u tom slučaju radilo o pravnom mišljenju i primjeni prava koje bi „pravni ekspert“ dao članovima disciplinske komisije, koji su po zanimanju pravnici s dugogodišnjim iskustvom u radu. Upravo na te okolnosti relevantno je mišljenje i stav Federalnog tužilaštva koje vrši nadzor nad zakonitošću rada kantonalnih tužilaštava i saslušanje svjedoka T. J., zamjenika glavnog federalnog tužioca, koji je na glavnoj raspravi obrazložio mišljenje o nepravilnostima u apelantovom postupanju koja predstavljaju disciplinski prekršaj. Apelantu je tijekom postupka bilo omogućeno da navedenom svjedoku postavlja pitanja i da osporava iznesene dokaze u jednakoj mjeri kao i zastupniku disciplinske tužbe, čime je zadovoljeno načelo „jednakosti oružja“ strana u postupku, kao i apelantovo pravo na pravično suđenje. Pozivajući se na obaveznu uputu glavnog federalnog tužioca, Prvostepena komisija je samo istakla značaj tužilačke radnje odustajanja od krivičnog gonjenja, ne upuštajući se tom prilikom u činjenice kada je uputa donesena i da li je i kada apelant bio upoznat s njom, što nije utjecalo na pravilnost činjeničnih utvrđenja Prvostepene komisije.

13. U vezi s apelantovim tvrdnjama o manjkavosti činjenične osnove osporavane odluke, Drugostepena komisija je istakla da se tim navodima ne može se dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja da je apelant počinio disciplinski prekršaj za koji je proglašen odgovornim. Ovo iz razloga što dokazi provedeni u prvostepenom postupku predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak da je apelant postupajući kao tužilac Kantonalnog tužilaštva, prethodno propustivši da utvrdi koje materijalne dokaze je tužilaštvo pribavilo i uložilo u spis predmeta, bez opravdanog razloga odustao od daljnjeg krivičnog gonjenja optuženog, pogrešno zaključivši da je nalaz i mišljenje vještaka o povredama nanesenim oštećenom izrađen na temelju neovjerene kopije dokumentacije nezakonit dokaz i iznoseći netačnu konstataciju da tužilaštvo ne raspolaže originalnom medicinskom dokumentacijom, za koje postupanje je Federalno tužilaštvo utvrdilo da nije pravilno. Također, Prvostepena komisija je pravilno zaključila da činjenice na koje se apelant pozivao tijekom postupka (da je Kantonalno tužilaštvo u konkretnom predmetu raspolagalo s nedovoljno kvalitetnim dokazima, da je u ovom predmetu optužnicu zastupalo više tužilaca, da se radi o bagatelnom, beznačajnom krivičnom djelu, da je optužnica nepodobna za sudsko odlučivanje), ne mogu biti argumenti koji bi opravdavali odustajanje od optužnice u konkretnom slučaju, tim prije što je optužnicu u konkretnom predmetu potvrdio sud, što znači da je sud bio mišljenja da postoji osnovana sumnja u pogledu izvršenja djela optuženog. Osim toga, žalbena tvrdnja da komisija nije mogla dati potpunu i pravilnu ocjenu izvedenih činjenica i dokaza, te da je ocjena dokaza izvedena na način suprotan standardima koje propisuju odredbe ZPPFBiH, nema uporišta u sadržaju obrazloženja osporavane odluke jer, suprotno takvoj žalbenoj tvrdnji, iz obrazloženja nesumnjivo proizlazi da su provedeni materijalni dokazi na koje se odluka poziva i u odlučnim činjenicama interpretira njihov sadržaj, ocijenjeni u međusobnoj povezanosti, te u vezi s iskazima svjedoka T. J. i E. T. B. Ovakav metodološki pristup u ocjeni dokaza u potpunosti zadovoljava kriterije propisane odredbama člana 8. ZPPFBiH, koje se primjenjuju u ovom disciplinskom postupku u skladu s članom 79. Poslovnika VSTV-a. Na temelju izloženog Drugostepena komisija je zaključila da osporavana odluka Prvostepene komisije ne sadrži činjenične nedostatke jer je utemeljena na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je na takvu činjeničnu osnovu pravilno primijenjeno materijalno pravo.

14. Najzad, u vezi s odlukom o disciplinskoj mjeri Drugostepena komisija je zaključila da je Prvostepena komisija pravilno utvrdila sve okolnosti iz člana 59. Zakona o VSTV-u koje su od značaja za određivanje vrste i visine mjere, te njihovim pravilnim vrednovanjem dala odgovarajući značaj. Mjera smanjenja plaće za iznos od 10 % na period od šest mjeseci, koja je izrečena apelantu za navedeni disciplinski prekršaj, adekvatna je težini disciplinskog prekršaja i stepenu apelantove odgovornosti, pa se suprotne žalbene tvrdnje o neproporcionalnosti disciplinske mjere ne mogu prihvatiti kao utemeljene.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je Prvostepena komisija u postupku donošenja odluke pogrešno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje i na tako utvrđenom činjeničnom stanju pogrešno primijenila materijalne propise. S tim u vezi, apelant smatra da nije imao jednak tretman u disciplinskom postupku, s obzirom na to da mu je bilo omogućeno izvođenje dokaza, i to saslušanje advokata A. N. i prijedlog za iznošenje ekspertize i saslušanje advokata E. R. Također, apelant tvrdi da je prilikom donošenja odluke o odustajanju od krivičnog gonjenja imao u vidu i druge argumente (da na medicinskoj dokumentaciji nije bilo vremena i mjesta povređivanja, da se radi o beznačajnom djelu, da oštećeni policiji nije prijavio bilo kakve povrede i sl.), a ne samo činjenicu da ne postoji originalna medicinska dokumentacija. Nadalje, apelant smatra da je svjedok T. J., zamjenik glavnog federalnog tužioca, paušalno iznio tvrdnje pozivajući se na navodna uputstva glavnog federalnog tužioca u pogledu procedure odustajanja od krivičnog gonjenja, te da njegovo svjedočenje nema uporište ni u standardima i elementarnim načelima Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano načelo akuzatornosti i legaliteta krivičnog gonjenja. Također, apelant smatra da osporene odluke ne sadrže razloge zbog čega se blažom disciplinskom mjerom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja. Najzad, apelant je predložio da Ustavni sud „provede postupak ocjene ustavnosti Poslovnika VSTV-a iz razloga što poslovnik ne daje mogućnost i ne garantira da se u bilo kojem postupku protiv sudije ili tužioca za disciplinski prekršaj po disciplinskoj tužbi može donijeti oslobađajuća ili odbijajuća odluka...“ i utvrdi da Poslovnik VSTV-a nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)Odgovor na apelaciju

16. VSTV je naveo da je apelant iste prigovore koje je naveo u apelaciji isticao i u žalbi protiv prvostepene disciplinske odluke i da je te navode Drugostepena komisija razmotrila i ocijenila neutemeljenim, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. UDT je istakao da je jednakost strana u postupku u konkretnom slučaju ostvarena mogućnošću koju je apelant i iskoristio, odnosno ispitivanjem predstavnika jedinog autoriziranog organa za davanje mišljenja o apelantovom postupanju na glavnoj raspravi, kao i da mu je tijekom postupka omogućeno da osporava argumentaciju danu u mišljenju Federalnog tužilaštva, što je apelant i učinio. Također, apelantu je omogućeno postavljanje pitanja svjedoku i osporavanje iznesenih dokaza tijekom postupka u jednakoj mjeri kao i predstavniku UDT-a. Imajući u vidu navedeno, UTD predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 17. st. 4. i 5.

Ovlasti Vijeće ima sljedeće ovlasti:

(4) prima pritužbe protiv sudija i tužilaca, vodi disciplinske postupke, utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče disciplinske mjere sudijama, sudijama porotnicima, dodatnim sudijama i tužiocima;

(5) odlučuje o prizivima u disciplinskim postupcima;

Član 54.

Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.

Član 57. tačka 8.

Disciplinski prekršaji tužitoca Disciplinski prekršaji tužioca su:

8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;

Član 58. stav 1. tačka c) Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više slijedećih disciplinskih mjera:

(c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;

Član 60. stav 1.

Vođenje disciplinskog postupka i žalbe (1) Disciplinski postupak vode:

a) Prvostepena disciplinska komisija i

b) Drugostepena disciplinska komisija Član 62. stav 1.

Disciplinski organi i disciplinski postupak (1) Svojim poslovnikom o radu Vijeće uređuje osnivanje i rad disciplinskih organa, kao i provođenje disciplinskog postupka u skladu sa ovim zakonom.

19. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14 i 27/15), u tekstu koji je važio u trenutku donošenja osporenih odluka, u relevantnim odredbama glasi:

Član 79.

Shodna primjena Zakona o parničnom postupku U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, a koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenog disciplinskog prekršaja.

Član 103. st. 1, 2. i 5.

(Žalbe na odluke Drugostepene disciplinske komisije) (1) Na odluku Drugostepene disciplinske komisije može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini u pismenoj formi u roku od osam dana od dana dostavljanja.

(2) Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere.

(5) Odluka Vijeća je konačna.

20. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u trenutku donošenja odluka, u relevantnim odredbama glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 81.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

(4) Sud nije u daljnjem toku parnice vezan za svoja prijašnja rješenja iz ovog člana.

VI.Dopustivost a)Dopustivost u odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti Poslovnika VSTV-a

21. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva iz apelacije da Ustavni sud „provede postupak ocjene ustavnosti Poslovnika VSTV-a iz razloga što poslovnik ne daje mogućnost i ne garantira da se u bilo kojem postupku protiv sudije ili tužioca za disciplinski prekršaj po disciplinskoj tužbi može donijeti oslobađajuća ili odbijajuća odluka“, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. tačka c). Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi.

(a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine;

jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

Član 19. Pravila Ustavnog suda glasi:

c) Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

zahtjev je podnijela neovlaštena osoba;

22. Iz navedenog proizlazi da se podnosilac zahtjeva u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne ubraja u subjekte koji imaju pravo pokrenuti spor za ocjenu ustavnosti zakona, odnosno podzakonskih akata pred Ustavnim sudom. Stoga, slijedi da je podnosiočev zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 75. stav 1. Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14 i 27/15) nedopušten u smislu člana 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda, jer ga je podnijela neovlaštena osoba.

23. Imajući u vidu odredbu člana 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko ga je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b)Dopustivost u odnosu na odluke donesene u disciplinskom postupku

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. S obzirom na prirodu odluka koje apelant osporava, Ustavni sud u konkretnom slučaju treba prvenstveno ispitati da li se osporene odluke mogu smatrati „presudama, odnosno odlukama“ u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je slično pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 633/04 i zaključio da se odluke VSTV „donesene u disciplinskom postupku moraju smatrati presudama, odnosno odlukama u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 73/05, tačke 19. i 20). Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da se razlozi dati u Odluci Ustavnog suda broj AP 633/04 u odnosu na karakter osporenih odluka odnose i na konkretan predmet, zbog čega se osporene odluke donesene u disciplinskom postupku smatraju „presudama, odnosno odlukama“ u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

27. U konkretnom slučaju, dakle, predmet osporavanja apelacijom je Odluka Drugostepene komisije broj 04-02-126-17/2015 od 13. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (vidjeti Odluku Ustavnog suda broj AP 2512/11 od 12. februara 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 36- 41). Imajući u vidu da je osporena odluka Drugostepene komisije donesena 13. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

29. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U odnosu na pitanje je li u konkretnom disciplinskom postupku primjenjiv član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3080/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 48/11, tačke 36-39, dostupna i na www.ustavnisud.ba) usvojio stav da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u takvim disciplinskim postupcima primjenjiv s njegovog „građanskog“ aspekta. Dakle, slijedeći noviju praksu usvojenu u sličnim predmetima (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 3344/12 od 5. septembra 2013. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 77/13, tačka 29), Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije u pogledu garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje primjenjiv i u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati predmetni postupak u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih prava“ koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su Prvostepena i Drugostepena komisija u postupku donošenja odluka pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđenom činjeničnom stanju pogrešno primijenili materijalne propise, te da nije imao jednak tretman u disciplinskom postupku zbog odbijanja njegovih dokaznih prijedloga.

34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u disciplinskom postupku, te da su disciplinske komisije detaljno ispitale apelantove navode, dajući za svoje stavove jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Prvostepena komisija u vezi s apelantovim dokaznim prijedlozima za saslušanje advokata A. N. (na okolnosti zapažanja i kompatibilnosti optužnice s elementarnim krivičnopravnim načelima) jasno navela da je u pogledu tih okolnosti izvršen uvid u spis predmeta Općinskog suda, na temelju čega je bilo moguće utvrditi sve okolnosti na koje bi eventualno mogao svjedočiti predloženi svjedok. Također, u vezi s apelantovim prijedlogom za saslušanje svjedoka-stručne osobe E. R., zaključeno je da su članovi Prvostepene komisije dovoljno stručni kako bi protumačili krivičnopravne propise i institute koji se odnose na konkretan slučaj, imajući u vidu njihovo dugogodišnje iskustvo u radu kao tužioca, te njihova druga relevantna pravna iskustva, ujedno smatrajući da u pogledu davanja stručnih stavova o navedenim pitanjima je relevantno mišljenje i stav Federalnog tužilaštva koje vrši nadzor nad zakonitošću rada kantonalnih tužilaštava i tužilaca. Osim toga, razmotreni su i apelantovi navodi u pogledu primjene načela mutabiliteta i legaliteta krivičnog gonjenja, te prigovori da Kantonalno tužilaštvo u konkretnom predmetu nije raspolagalo s dovoljno kvalitetnim dokazima. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Drugostepene komisije koja je u pogledu apelantovih navoda o povredi pravila jednakosti u postupanju istakla da je diskrecijsko pravo Prvostepene komisije, sadržano u odredbi člana 81. ZPPFBiH, da odbije dokazne prijedloge stranaka koje ne smatra bitnim i da je takva diskrecija ograničena obavezom da se navedu razlozi odbijanja, što je Prvostepena komisija u cijelosti poštovala (vidjeti i Odluku Ustavnog suda broj AP 2512/11 od 12. februara 2014. stav 51). Također, Drugostepena komisija je razmotrila i apelantove navode kojima je ukazivao na manjkavosti činjenične osnove osporavane odluke, te proizvoljnost u primjeni prava prilikom donošenja odluka, te zaključila da svi provedeni dokazi tijekom prvostepenog postupka predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak da je apelant postupajući kao tužilac, prethodno propustivši da utvrdi koje materijalne dokaze je tužilaštvo pribavilo i uložilo u spis, bez opravdanog razloga odustao od krivičnog gonjenja optuženog i da je na taj način počinio disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret. Stoga, dovodeći u vezu navedeno u kontekst apelantovih navoda iz kojih proizlazi da su disciplinske komisije pogrešno i nepotpuno utvrdile činjenično stanje i proizvoljno primijenile odredbe procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su disciplinske komisije u konkretnom slučaju dovoljno jasno i argumentirano obrazložile svoje odluke kada su utvrdile da je apelant počinio disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret, a u tim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost prilikom donošenja osporavanih odluka, nalazeći da su odlukama disciplinskih komisija detaljno izloženi dokazi, citirane relevantne zakonske odredbe i dati jasni argumenti za odlučenja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost disciplinskih komisija prilikom donošenja osporenih odluka. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima osporava odluku o disciplinskoj sankciji, Ustavni sud zapaža da apelant nije u skladu s odredbom člana 103. Poslovnika o radu u tome pogledu izjavio žalbu VSTV-u, zbog čega ti navodi ne mogu biti predmet osporavanja u postupku pred Ustavnim sudom.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je na temelju provedenih relevantnih dokaza nesumnjivo utvrđena apelantova odgovornost za disciplinski prekršaj, za što su Prvostepena i Drugostepena komisija dale dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja. Pri tome nije narušeno načelo ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada je, uz adekvatno obrazloženje i diskrecijsko ovlaštenje, u smislu odredaba člana 81. ZPPFBiH, odbijeno izvođenje pojedinih dokaza koje je apelant predložio, a istovremeno prihvaćeni i provedeni oni apelantovi dokazi koji su ocijenjeni kao relevantni.

39. Na temelju člana 19. tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3150/15 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio