Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5628/14 (B. Š.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
Predmeti (1)
AP-5628/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5628/14, rješavajući apelaciju Blage Šimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Blage Šimića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 012831 14 Kž 8 od 30. juna 2014. godine i S 1 2 K 012831 13 K od 17. marta 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Blago Šimić (u daljnjem tekstu: apelant,) kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 012831 14 Kž 8 od 30. juna 2014. godine i S 1 2 K 012831 13 K od 17. marta 2014. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 24. februara 2016. godine, apelant je 2. marta 2016. godine dopunio apelaciju dostavom osporenih odluka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 13. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su 25. i 27. januara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 012831 13 K od 17. marta 2014. godine apelanta i optuženog M. Š. proglasio krivim da su radnjama bliže opisanim u izreci presude pod tač. 1. i 2. zajedno počinili krivično djelo, i to: apelant kao pripadnik grupe za organizirani kriminal krivično djelo neovlaštene međunarodne prodaje opojne droge; pod tačkom 3. neovlašteno držao opojnu drogu radi međunarodne prodaje i pod tačkom 4. neovlašteno držao eksplozivne materije. Navedenim radnjama pod tač. 1. i 2. izreke presude apelant je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s produženim krivičnim djelom neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. u vezi sa članom 54. KZBiH; radnjama pod tačkom 3. krivično djelo neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. u vezi sa članom 29. KZBiH, a radnjama pod tačkom 4. krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 18. aprila 2013. godine pa nadalje. U skladu sa članom 195. stav 4. KZBiH, a u vezi sa članom 74. KZBiH od apelanta i optuženog M. Š. je oduzeta označena količina opojne droge marihuane, oduzeta po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta označenog broja od 17. decembra 2012. godine.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantova pripadnost grupi za organizirani kriminal utvrđena na osnovu iskaza svjedoka I. K. koji je na logičan i uvjerljiv način opisao na koji način je apelant učestvovao u ilegalnom prenošenju droge preko državne granice i odvoženju do Zagreba. Nadalje, iz obrazložena presude proizlazi da je iskaz svjedoka I. K. korišten na glavnom pretresu kao izuzetak od neposrednog provođenja dokaza u skladu sa članom 273. ZKPBiH. Naime, tužilac je obavijestio sud da je ovaj svjedok dobio imunitet odlukom Tužilaštva BiH uz obavezu da svjedoči u ovom predmetu, da je nakon toga otišao u Hrvatsku i odbija da se pojavi pred sudom bez jasnog obrazloženja. Nakon što je svjedok uredno obaviješten o održavanju pretresa i nakon što se nije odazvao pozivu Suda BiH, Sud BiH je s tim svjedokom ostvario telefonski kontakt u kojem mu je predočio posljedice neodazivanja pozivu, nakon čega je svjedok zatražio da bude saslušan putem videolinka. Uz saglasnost tužioca, Sud BiH je, u saradnji sa Županijskim sudom u Zagrebu, organizirao svjedočenje putem videokonferencije. Svjedok I. K. se pojavio pred Županijskim sudom i izjavio da ne želi da svjedoči u ovom predmetu. Sud BiH se pozvao na član 16a. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kojim je regulirano saslušanje svjedoka putem videokonferencije, a prema kome se prema svjedoku koji odbije da dâ iskaz ne mogu primijeniti mjere bilo kakve prinude (stav 9). Nakon ove procesne situacije tužilac je predložio da se iskaz ovog svjedoka iz istrage pročita, a odbrana se tome protivila jer je tvrdila da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti, kao i da je neophodno utvrditi zbog čega je svjedok odbio da svjedoči putem videokonferencije.
7. Razmotrivši nastalu situaciju, Sud BiH je zaključio da su ispunjeni uvjeti za čitanje iskaza svjedoka I. K. koje je dao u istrazi. Navedeno je da je odbrana imala mogućnost da pročitani iskaz komentira i na taj način dovodi u sumnju njegov procesni značaj i relevantnost. Svjedok I. K. je u iskazu datom u istrazi naveo da je u periodu od 2004. do 2007. godine, oko 40 do 50 puta, po uputama optuženog M. Š., prenosio preko granice količine od 10 do 20 kilograma opojne droge „marihuane“ (jednom čak i 50 kg). Svjedok je detaljno opisao način na koji se to prenošenje odvijalo, način na koji je vršeno preuzimanje droge nakon prenošenja preko granice i dalje odvoženje u Zagreb i Šibenik. Iskaz svjedoka I. K. Sud BiH je doveo u vezu sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka kako bi se uvjerio da li se njegov iskaz zasniva na činjenicama iz događaja kojima je prisustvovao i da li postoje činjenice i okolnosti koje bi svjedoka mogle diskreditirati.
8. Svjedok V. J. je na uvjerljiv i određen način opisao na koji način je optuženi M. Š. u kasnijim periodima (2008. godine) organizirao prebacivanje opojne droge preko granice, izjavljujući da je bio prisutan pakovanju droge („na otpadu“), te na koji način je hrvatska policija blokirala put i lišila ga slobode. Svjedok je također razložno opisao na koji način su svjedok I. K. i apelant u više navrata „po nalogu optuženog M. Š.“ vozili drogu za Zagreb, te da mu je poznato da je drogu u Zagreb prevozio i V. M. Prihvaćajući iskaz ovog svjedoka Sud BiH je imao u vidu i dijelove svjedočenja zaštićenih svjedoka M-2 i M-3, koji su potvrdili da su apelant i optuženi M. Š. nabavljali drogu i sakrivali je u plastičnim vrećama u „kući Stipića“.
9. Svjedok D. Č. je potvrdio da je od apelanta kupio heroin za 500,00 KM, čime se posredno dokazuje apelantovo bavljenje nabavljanjem i prodajom opojne droge. Također, zaštićeni svjedoci M-2 i M-311 su u svojim opisima vezanim za nabavljanje, ostavljanje i odvoženje droge uvijek govorili u množini, misleći na apelanta i optuženog M. Š. Također, činjenica da se apelantova kuća nalazi odmah do „kuće Stipića“, za koju zaštićeni svjedoci tvrde da je služila za sakrivanje droge, oružja i eksploziva, upućuje na zaključak da je apelant bio uključen u ove radnje.
10. Na osnovu iskaza ovih svjedoka optužbe Sud BiH je van razumne sumnje zaključio da je optuženi M. Č. organizirao grupu za organizirani kriminal koja se duži vremenski period bavila rasturanjem opojnih droga, te da je zajedničkim djelovanjem počinila dva krivična djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Kao članovi ove grupe, pored optuženog M. Č., pojavljuju se apelant i I. K., te nepoznata lica od kojih je nabavljana opojna droga na teritoriji BiH, kao i nepoznata lica kojima je prodavana droga na teritoriji Hrvatske (izvjesni Alen u Šibeniku i nepoznato lice u Zagrebu). Prema ocjeni Suda BiH, sva ova lica su očigledno imala svijest o zajedničkom djelovanju u lancu prekograničnog rasturanja opojne droge s ciljem stjecanja imovinske koristi. Pri tome je ukazano da nije neophodno da članovi grupe međusobno poznaju jedni druge, niti je neophodno da njihova imena budu poznata sudu. Dovoljno je da izvedeni dokazi pouzdano upućuju na zaključak da takvi članovi grupe postoje, te da je njihovo djelovanje u sastavu grupe bilo izvjesno.
11. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je opojna droga koju optužba povezuje sa apelantom i optuženim M. Š. pronađena prilikom pretresa „kuće Stipića“ koja se nalazi pored apelantove kuće i nedaleko od kuće optuženog M. Š. Zaštićeni svjedoci M-2 i M-3 su saglasno potvrdili da se vlasnik kuće nalazi u inostranstvu i da su apelant i optuženi M. Š. koristili ovu kuću za svoje potrebe. Okolnosti koje ovi svjedoci opisuju čine njihove iskaze uvjerljivim, zbog čega ih je Sud BiH prihvatio kao objektivne. Svojstvo pronađene suhe tvari utvrđeno je vještačenjem po vještaku hemijske struke I. P.
12. Sud se osvrnuo i na činjenicu da je prilikom pretresa apelantove kuće, 17. decembra 2012. godine, uzet bris ,,nn bijele praškaste materije“ (trag 1) u kojem je prilikom vještačenja utvrđeno prisustvo hemijskih spojeva kokaina i noskapina. Vještak G. R. R. je u svom nalazu od 29. novembra 2011. godine (DT-32) iznijela mišljenje da se kokain nalazi na Popisu opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06). Ova činjenica, dovedena u vezu sa ostalim izvedenim dokazima i činjenicama koje Sud BiH prihvaća, potvrđuje tezu da su optuženi raspolagali instrumentima za vaganje opojnih droga, što je neophodna radnja u distribuiranju i prodaji. Imajući u vidu prihvaćene iskaze prethodno navedenih svjedoka, koji apelanta i optuženog M. Š. dovode u vezu sa organiziranom nabavkom, držanjem i međunarodnom prodajom opojne droge, Sud BiH je izveo zaključak da i droga pronađena prilikom pretresa u „kući Stipića“ pripada apelantu i optuženom M. Š. i da je zajednički nabavljena i čuvana s ciljem ilegalnog prebacivanja preko granice i prodaje na tržištu (u Hrvatskoj), čime je ostvareno bitno obilježje krivičnog djela neovlašten promet opojne droge iz člana 195. stav 1. KZBiH. Izvodeći ovakav zaključak, sud je imao u vidu kontinuitet istovrsnih radnji, razrađenu šemu prenošenja preko granice, distribuciju poznatoj mreži kupaca u Republici Hrvatskoj, odranije poznatu mrežu dobavljača, kao i činjenicu da apelant i optuženi M. Š. imaju prebivalište u graničnom području, što je po prirodi stvari opredijelilo način na koji se vršila kriminogena djelatnost. Sud BiH je ukazao i na činjenicu da nema nikakvih indicija i sumnji da bi pronađena droga bila namijenjena za rasturanje na tržištu BiH, kao ni da bi mogla pripadati nekom drugom. Naprotiv, ovaj materijalni dokaz slijedi logiku aktivnosti ranije formirane organizirane grupe (opisane u tač. 1. i 2. izreke presude), te se uklapa u kazivanja svjedoka o vremenskom kontinuitetu nabavljanja droge radi prodaje na tržištu Republike Hrvatske. Na osnovu navedenih dokaza, Sud BiH je zaključio da je van razumne sumnje dokazano da su optuženi M. Š. i apelant, kao saizvršioci, na način opisan pod tačkom 3. optužnice počinili krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.
13. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su apelant i optuženi M. Š. prigovarali korištenju dokaza koji se odnose na pretres „kuće Stipića“ (zapisnik o pretresu i potvrde o oduzimanju predmeta), smatrajući da su pretresi izvršeni nezakonito, te da otvaranje predmeta nije izvršeno u skladu sa članom 71. ZKPBiH. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantova braniteljica tvrdila da je obavijest o otvaranju privremeno oduzetih predmeta primila s danom zakašnjenja, zbog čega se sumnja u sadržaj paketa sa oduzetim predmetima, kao i u porijeklo oduzetih stvari. Također je osporavana i zakonitost pretresanja jer je zapisnik potpisalo samo jedno ovlašteno službeno lice. S tim u vezi je ukazano da su ovi prigovori isticani i u fazi potvrđivanja optužnice, koje je sudija za prethodno saslušanje odbio kao neosnovane Rješenjem broj S1 2 K 012831 13 K od 5. novembra 2013. godine, dajući o tome razloge koje u svemu prihvaća i ovaj sud.
14. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi i da je tužilac uredio optužnicu u odnosu na tačku 4, odnosno promijenio samo blanketni propis na način da se apelant i optuženi M. Š. terete da su postupali suprotno Zakonu o prometu eksplozivnih materija i zapaljivih tečnosti i gasova („Službeni list SRBiH“ broj 39/89), a ne (kao prvobitno) Zakonu o nabavljanju, držanju i nošenju oružja („Službeni list SRBiH“ broj 42/90). Naime, tužilac je, nakon iznošenja nalaza i mišljenja vještaka G. R. R., a prije završnih riječi, izvršio uređivanje optužnice tako što je izmijenio blanketnu normu s obzirom na to da se radilo privrednom eksplozivu. Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni optužnice, nego o prostoj konsolidaciji koja se odnosi na kvalifikaciju krivičnog djela i za koju sud i inače nije vezan.
15. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 012831 14 Kž 8 od 30. juna 2014. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta, optuženog M. Š. i Tužilaštva BiH i potvrdio prvostepenu presudu od 17. marta 2014. godine.
16. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni žalbeni navodi u pogledu zaključaka prvostepenog suda o postojanju organizirane grupe. S tim u vezi je ukazano da nema nikakvih dilema da je postojala organizirana grupa koja je funkcionirala po načelu kriminalnog djelovanja i da su apelant i optuženi M. Š. imali svojstvo koje im je utvrdila prvostepena presuda. Sud BiH je ukazao da se u tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude konkretno navodi da su grupi kojom je rukovodio optuženi M. Š. pripadali apelant i I. K., te druga njima poznata lica, odnosno tri ili više lica, čime je zadovoljen zakonski kriterij konkretizacije subjekata kao uvjet za postojanje kriminalne grupe. Ovakav zaključak zasnovan je na iskazima svjedoka saslušanih na glavnom pretresu koji sve ključne događaje i svoje kontakte nesumnjivo vezuju prevashodno za optuženog M. Š., a iz čega proizlazi njegovo svojstvo kao organizatora grupe za organizirani kriminal, dok su isti svjedoci posvjedočili da je apelant bio njezin član. Nelogičnim je ocijenjeno da baš svi svjedoci, među kojima i lica koja su učestvovala u pojedinim inkriminiranim radnjama, imaju motiv da „iz čista mira ničim izazvani“ pričaju o aktivnostima optuženog M. Š. u vezi s prometom droge. Zaključeno je da je optuženi M. Š. organizirao promet droge, a da je apelant u tome učestvovao, te je ukazano na iskaze svjedoka I. K.,V. J., I. M. i D. Č. koji su jasno i određeno govorili o načinu nabavljanja i prebacivanja opojne droge marihuane preko granice BiH i Republike Hrvatske, s detaljima vezanim za lokacije i način izvršenja, kao i širem kontekstu zajedničkog djelovanja. Nadalje, ukazano je da je u izreci navedeno da su opisane inkriminirane radnje preduzete u namjeri da vrše neovlaštenu međunarodnu prodaju opojne droge. Također je ukazano i da se za egzistenciju inkriminirane grupe ne traži ispunjenost uvjeta koji se odnosi na postojanje formalnog sporazuma o njezinom organiziranju. S tim u vezi je ukazano da postojanje sporazuma o zajedničkom djelovanju grupe kojom je rukovodio optuženi M. Š. i međusobna povezanost članova iste međusobno, proizlazi iz pojedinačnih, konkretno učinjenih inkriminacija, koje su nesumnjivo dokazane.
17. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi kojim je osporavana zakonitost dokaza. S tim u vezi je ukazano da su identični prigovori već bili predmet razmatranja prvostepenog suda koji se pozvao na Rješenje sudije za prethodno saslušanje broj S1 2 K 012831 13 K od 5. novembra 2013. godine kojim su oni odbijeni kao neosnovani. Nadalje, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se pozvao na argumentaciju navedenog rješenja iz ranije faze krivičnog postupka i da u tom smislu ne stoji žalbeni prigovor po kojem nije bilo mjesta pozivanju na predmetno rješenje jer ono nije uvedeno u dokaze. U vezi s tim je ukazano da se radi o procesnom rješenju donijetom u fazi krivičnog postupka, koje je integralni dio istog predmeta i kao takvo je uvršteno u sudski spis, te nije bilo potrebe za njegovim izvođenjem u dokaznom postupku.
18. Nadalje, ukazano je da je na osnovu stanja u spisu utvrđeno da se istraga protiv apelanta i optuženog M. Š. za krivična djela koja im se stavljaju na teret vodila zajedno sa istragom za krivična djela krijumčarenje, carinske prevare, teške krađe, krivotvorenje isprava, i to pod brojem S1 2 K010075 12 Km. Kao dokaz uz optužnicu u ovom predmetu Tužilaštvo BiH je dostavilo potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koji su oduzeti po naredbama Suda BiH broj S1 2 K010075 12 Km od 13. decembra 2012. godine i broj S1 2 K012831 13 Krn od 17. aprila 2013. godine. Uvidom u dokumentaciju koju je dostavilo Tužilaštvo BiH, a kako to proizlazi i iz rješenja sudije za prethodni postupak, zaključeno je da su predmeti čija je vjerodostojnost osporavana: sadržaj smeđe papirne vreće s natpisom „Trag 15” - pretres kuće Stipe Šimića - napuštena kuća, kao i „Omot 6“ i „Trag 1” - PVC omot, očigledno oduzeti po Naredbi Suda BiH broj S1 2 K010075 12 Krn od 13. decembra 2012. godine u zajedničkoj istrazi, a čije je otvaranje i pregled u smislu člana
71. ZKPBiH izvršeno 15. aprila 2013. godine, o čemu su bili obaviješteni kako apelant i optuženi M. Š. tako i sudija za prethodni postupak. U tom periodu osumnjičeni nisu imali branioca, ali je tužilac u pozivu naglasio da na isto mogu doći sami osumnjičeni ili u pratnji branilaca. Da su o datumu otvaranja i pregledanja privremeno oduzetih predmeta bili obaviješteni apelant i optuženi M. Š. utvrđeno je uvidom u kopije obavijesti koje je dostavilo Tužilaštvo BiH, a koje su im poslate 12. aprila 2013. godine, a otvaranje je izvršeno 15. aprila 2013. godine. U vezi s otvaranjem privremeno oduzetih predmeta, koje je osporavala apelantova braniteljica, utvrđeno je da je ono održano 8. maja 2013. godine, da se radilo o predmetima - crna pletena kapa i pvc kesica u kojoj se nalazi NN praškasta materija, oduzetim po Naredbi Suda BiH broj S1 2 K012831 13 Krn od 17. aprila 2013. godine. Zaključeno je da su braniteljica i apelant, te optuženi M. Š. uredno obaviješteni o predmetnom otvaranju, da je braniteljica, po vlastitim navodima, obavijest primila 9. maja 2013. godine, ali da to svakako ne isključuje činjenicu da su upoznati sa otvaranjem oduzetih predmeta i da nije bilo prepreke da u tom momentu reagiraju radi ostvarenja procesnih prava. To što o provedenoj radnji nije sačinjen zapisnik ne čini predmetne dokaze nezakonitim, odnosno time nije povrijeđeno nikakvo procesno pravo apelanta i optuženog M. Š. U prilog navedenom ukazano je na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Schenk protiv Švajcarske, 12. juni 1988, broj 10862/84, te zaključeno da se argumentacija iznesena u presudi Ustavnog suda u predmetu broj AP 291/08, na koju se žalba poziva, ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da se ne radi o identičnoj činjenično-pravnoj situaciji.
19. Nadalje, zaključeno je da činjenica da je optuženi M. Š. odbio potpisati tri potvrde o privremenom oduzimanju predmeta označenih brojeva sačinjene 17. decembra 2012. godine ni na koji način ne ukazuje na nezakonitost provedenih radnji pretresanja, niti valjanost i zakonitost sačinjenih potvrda o privremenom oduzimanju predmeta izvršenih u smislu člana 62. ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da tvrdnje u pogledu sumnje u sadržaj oduzetih paketa i njihovo porijeklo nisu ničim potkrijepljene, a sporni predmeti su poimenično identificirani i opisani u potvrdama. Iz dokaza u koje je izvršen uvid, otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta po naredbama suda broj S1 2 K010075 12 Km od 13. decembra 2012. godine i broj S1 2 K012831 13 Km od 17. aprila 2013. godine zaključeno je da su otvaranje i pregled izvršeni u skladu sa članom 71. ZKPBiH, pa samim tim nema sumnje u pogledu identiteta predmeta koji su dati na vještačenje, odnosno njihove vjerodostojnosti.
20. U vezi s prigovorom da Zapisnik o pretresanju broj 11/5-554/12 od 17. decembra 2012. godine nije zakonit dokaz jer ga je potpisalo samo jedno ovlašteno službeno lice, a ne i ostala koja se navode da su bila prisutna za vrijeme pretresa, Sud BiH je ukazao da član 62. ZKPBiH ne propisuje obavezu potpisivanja na zapisnik svih prisutnih ovlaštenih službenih lica, te da je uvidom u osporavani zapisnik utvrđeno da je radnja pretresanja provedena u smislu člana 60. ZKPBiH uz prisustvo dva punoljetna građanina kao svjedoka, koji su ga i potpisali.
21. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni prigovori usmjereni na prihvaćanje iskaza svjedoka I. K. koje je dao pred Tužilaštvom BiH 27. augusta i 23. septembra 2013. godine, te njihovo korištenje na glavnom pretresu kao izuzetak od neposrednog provođenja dokaza u skladu sa članom
273. ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud preduzeo sve neophodne mjere u osiguranju svjedočenja I. K., ali da je svjedok, iz njemu poznatih razloga, odbio da svjedoči i tako očigledno izigrao dodijeljeni mu imunitet. Nadalje, zaključeno je da se prvostepeni sud pravilno pozvao na primjenu člana 16a. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. U vezi s tvrdnjom da je trebalo primijeniti stav 7. navedenog člana po kome svjedok i vještak mogu odbiti iskaz u skladu s krivičnim zakonodavstvom BiH, a u koju kategoriju, u smislu člana 83. ZKPBiH, ne spada I. K., pa da ga je trebao kazniti, ukazano je da ne postoje nikakve garancije da bi i tada, nakon izrečene kazne, pristao svjedočiti. Slijedom navedenog, podržan je stav prvostepenog vijeća po kome je dozvoljeno tužiocu da koristi iskaz dat u toku istrage, te ukazano da je predmetni iskaz podvrgnut drugim kontrolnim dokazima u svrhu provjere njegove tačnosti i kredibilnosti, da nije korišten kao izoliran i jedini dokaz za osuđujuću presudu, pa da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i procesne jednakosti strana u postupku. Najzad, ukazano je da je teret procjene kod davanja imuniteta na postupajućem tužiocu koji snosi rizik odbijanja svjedočenja lica kome je imunitet dodijeljen i da sud ne može utjecati na takvu odluku.
22. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da je povrijeđen Krivični zakon kada je po okončanju dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi u odnosu na radnju pod tačkom 4. izreke pobijane presude, tužilac izmijenio i naveo novi blanketni propis, a što je sud prihvatio. S tim u vezi je ukazano na član 275. ZKPBiH, shodno kojem se optužnica može mijenjati ili precizirati na glavnom pretresu koji se završava nakon iznošenja završnih riječi. Nadalje, zaključeno je da se u konkretnom slučaju radi o uređenju, a ne izmjeni predmetne optužnice u odnosu na tačku 4, i to na način da je tužilac samo promijenio blanketni propis tako da se apelant i optuženi M. Š. terete da su postupali suprotno Zakonu o prometu eksplozivnih materija i zapaljivih tečnosti i gasova („Službeni list BiH“ broj 39/89), a ne (kao prvobitno) Zakonu o nabavljanju, držanju i nošenju oružja („Službeni list BiH“ broj 42/90). Naglašeno je da se izvršenom promjenom blanketnog propisa ni na koji način nije diralo u činjenice koje određuju identitet djela, odnosno između ranije optužnice i opisa djela u uređenoj optužnici postoji istovjetnost u osnovnim elementima, a shodno čemu je zaključeno da se nije radilo o proširenju optužbe, pogotovu ne, da izvršene izmjene predstavljaju nove i teže optužbe.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant najprije tvrdi da su redovni sudovi propustili utvrditi van razumne sumnje postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne grupe. S tim u vezi je istakao da nije utvrđeno gdje i od koga je sačinjen sporazum o zajedničkom djelovanju, niti je igdje izložen sadržaj takvog plana, da ne postoje dokazi o pribavljanju imovinske koristi, te da na jasan i precizan način nije utvrđeno zašto bi se određena grupa, koju čine on i ostali, svrstala pod pojam organizirane kriminalne grupe. Apelant tvrdi i da je pogrešno primijenjen Krivični zakon. U prilog navedenom je istakao da je redovni sud, nakon okončanja dokaznog postupka, a neposredno prije iznošenja završnih riječi, protivno ZKPBiH, dozvolio tužiocu da za radnje iz optužnice, kojim mu je stavljano na teret krivično djelo nedozvoljeno držanje eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH, izmijeni i navede novi blanketni propis. Prema njegovom mišljenju, ovo je za rezultat imalo izmjenu optužnice, a ne, kao je to zaključio Sud BiH, uređivanje optužnice. Nadalje, apelant tvrdi i da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima pribavljenim tokom istrage pretresanjem prostorija i privremeno oduzetih predmeta. Apelant tvrdi da ni on, kao ni njegov branilac nisu bili upoznati sa otvaranjem oduzetih predmeta: paketima opojne droge i eksploziva, a zbog čega se postavlja pitanje vjerodostojnosti njihovog sadržaja. Apelant ističe da optuženi M. Š. nije potpisao potvrde o oduzimanju navedenih predmeta jer oduzeta droga i eksploziv nisu njegovi. U vezi s tim je istakao da su nađeni u „Stipića kući“ koja je napuštena i u koju su ulazila i druga lica, da ni njega ni osuđenog M. Š. nikad niko nije vidio da su u nju ulazili, te unijeli drogu i eksploziv ili dijelove auta i tu ih ostavili. Nadalje, apelant ističe da otvaranju i pregledu navedenih oduzetih predmeta nisu prisustvovali ni on, kao ni osuđeni M. Š. jer o tome nisu bili uredno obaviješteni. S tim u vezi je istakao da je otvaranje i pregled održano 15. aprila 2017. godine, a da su obavijest i on i osuđeni M. Š. primili 16. aprila 2017. godine. Nadalje, apelant ističe da je u zapisniku o otvaranju navedenih predmeta od 15. aprila 2017. godine netačno konstatirano da je uredno obaviješten, ali da nije pristupio s obzirom na to da se iz dostavnice jasno vidi da je obavijest primio 16. aprila 2017. godine. Nadalje, apelant ističe i da u zapisniku nije konstatirano na osnovu koje naredbe Suda BiH su privremeno oduzeti predmeti, a na osnovu čega su izdate potvrde o njihovom privremenom oduzimanju, da u zapisniku nije navedeno u kakvom stanju su oduzeti omoti, navodno s drogom, i drugi oduzeti predmeti, kao i eksploziv, oružje i eksplozivne naprave. Apelant tvrdi da je nakon upita Suda BiH prilikom odlučivanja o prethodnim prigovorima na optužnicu Tužilaštvo dostavilo netačne podatke da su on i osuđeni M. Š. bili obaviješteni o otvaranju privremeno oduzetih predmeta i tako sudiju, koji je odlučivao o prethodnim prigovorima, dovelo u zabludu. Apelant tvrdi i da o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta nije bio obaviješten ni sudija za prethodni postupak. Apelant tvrdi i da je njegov branilac obavijest o otvaranju predmeta Tužilaštva BiH od 7. maja 2013. godine primio 9. maja 2013. godine, a otvaranje je bilo zakazano za 8. maj 2013. godine. Također ističe i da u obavijesti nije bilo navedeno po kojoj naredbi Suda BiH su predmeti oduzeti, kao ni po kojim potvrdama o privremeno oduzetim predmetima će se vršiti otvaranje i pregled. Također tvrdi i da je zapisnik o pretresanju od 17. decembra 2012. godine nezakonit jer ga je potpisalo samo jedno ovlašteno lice, a ne i ostala lica koja se navode da su, kako navodi, navodno prisustvovala pretresanju. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je na vještačenje poslat materijal koji nije otvoren u skladu sa zakonom, apelant osporava i vjerodostojnost materijala koji je dat na vještačenje. Apelant ističe da niti jedan od navedenih prigovora Sud BiH nije cijenio u osporenim odlukama, već se samo pozvao na razloge i obrazloženja iz rješenja sudije za prethodni postupak od 5. novembra 2013. godine kojim su njegovi prigovori odbijeni kao neosnovani. Najzad, apelant se u ovom dijelu pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 291/08. Nadalje, apelant tvrdi i da Sud BiH na osnovu provedenih dokaza, iskazima svjedoka I. K., V. J., I. M. i D. Č. van razumne sumnje nije mogao zaključiti da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH. Prema njegovom mišljenju, u vezi s prihvaćanjem iskaza svjedoka I. M. dati su samo paušalni navodi, te tvrdi da mu je uskraćeno pravo da ga unakrsno ispita, pa da je tako povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku. U prilog navedenom, apelant je istakao da su na glavnom pretresu provedeni kao dokazi, odnosno pročitani iskazi ovog svjedoka dati u toku istrage. Prema njegovim tvrdnjama, Sud BiH nije mogao dozvoliti čitanje iskaza iz istrage svjedoka I. M. jer za to nisu postojali uvjeti iz člana 273. ZKPBiH, pa je tako svojom odlukom pogodovao samo jednoj strani, Tužilaštvu BiH. Apelant smatra da se ovaj postupak ne može opravdati ni pozivanjem na član 16a. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Najzad, apelant ističe i da je svjedok I. B., čiju ocjenu iskaza Sud BiH nije dao, svjedočio bez polaganja zakletve, a što je Sud BiH dozvolio vjerujući na riječ Tužilaštvu BiH da se radi o svjedoku koji se osnovano sumnjiči da je počinio krivično djelo zbog kojeg se saslušava. Apelant tvrdi da je Sud BiH otklonio ovaj propust, ne iznoseći u osporenoj presudi ocjenu iskaza ovog svjedoka, odnosno da li ga prihvaća ili ne.
II.Odgovor na apelaciju
24. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu, kao takvi su razmatrani i cijenjeni od strane drugostepenog suda. Naime, imajući u vidu provedene dokaze u konkretnom postupku kako subjektivne tako i objektivne, osuđeni M. Š. i apelant su na način, u mjestu i u vrijeme, kako je to opisano u izreci prvostepene presude, kao organizator, odnosno pripadnik zločinačke organizacije, počinili krivičnopravne radnje za koje su osuđeni. Zaključak o njihovoj krivici pretresno vijeće je zasnovalo na iskazima više svjedoka i vještaka, kao i materijalnim dokazima koje je prezentirao tužilac. U tom smislu, prvostepena presuda je dala argumentaciju i adekvatne razloge zašto se određenim svjedocima ne vjeruje, odnosno zašto njihovi iskazi nisu uvjerljivi i ta utvrđenja je prihvatilo i Apelaciono vijeće. U kontekstu apelantovih prigovora vezanih za osporavanja zaključaka pobijanih presuda u smislu postojanja i formiranja grupe za organizirani kriminal, istaknuto je da je postojanje sporazuma o zajedničkom djelovanju grupe kojom je rukovodio optuženi M. Š., a apelant postao njezin pripadnik, i međusobna povezanost članova iste međusobno, proizlazi iz pojedinačnih konkretno učinjenih inkriminacija koje su nesumnjivo dokazane. U vezi sa svjedočenjem I. K., navedeno je da je prvostepeni sud preduzeo sve neophodne mjere kako bi osigurao to svjedočenje, međutim jasno je da je svjedok, iz njemu poznatih razloga, odbijao svjedočenje, na koji način je očigledno „izigravao“ dodijeljeni mu imunitet. S tim u vezi i prvostepena i drugostepena presuda su iznijele stav da je i pored prihvaćanja ovog dokaza dokazna snaga takvog iskaza znatno oslabljena i da na njemu u odlučujućoj mjeri nije zasnovana osuđujuća odluka. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelacije u pogledu navodne nezakonitosti dokaza u vezi s pretresanjem objekata, izuzimanjem i otvaranjem predmeta i njihovim pregledom budući da je o tome prvostepeni sud u pododjeljku 5.6.1 (prigovori odbrane) jasno iznio svoj stav tako što je prigovore odbio kao neosnovane, prihvaćajući razloge navedenog rješenja kao svoje. Netačne su i tvrdnje da je sud postupio nezakonito kada je dozvolio tužiocu „preciziranje“ (izmjenu) optužnog akta, počinivši na taj način povredu člana 275. ZKPBiH. Ukazano je da bi odbrana morala znati da glavni pretres završava nakon dokaznog postupka i iznošenja završnih riječi, a ne isključivo po okončanju dokaznog postupka, kako se to pogrešno apelacijom potencira. S obzirom na pravo odbrane da predloži izvođenje novih dokaza u vezi sa izmijenjenom optužnicom, postojala je mogućnost da ukoliko je tužilac optužnicu izmijenio u završnoj riječi, da se glavni pretres vrati u fazu dokaznog postupka, što u konkretnom slučaju odbrana nije predlagala.
25. Tužilaštvo BiH je istaklo da apelant ničim nije doveo u sumnju iskaze saslušanih svjedoka, te da su svi dokazi pribavljeni u skladu sa ZKPBiH. Također, da je Sud BiH u predmetnim presudama detaljno obrazložio zašto ne prihvaća navode odbrane (navodi odbrane izneseni su ponovo u podnesenoj apelaciji), te je u okviru svog obrazloženja prikazao realni sadržaj svih dostavljenih subjektivnih i objektivnih dokaza, a zatim tim iskazima opravdano poklonio vjeru. Što se tiče apelantovih navoda koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, istaknuto je da su Sud BiH i Apelaciono vijeće Suda BiH u svojim presudama, analizirajući dostavljene dokaze, na jasan i nedvosmislen način utvrdili da je apelant počinio predmetna krivična djela, te je sasvim jasno da je predmetna apelacija pravno neosnovana, paušalna i proizvoljna. V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 1. tačka (22) (22) Grupa za organizirani kriminal je grupa od tri ili više lica koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi sticanja materijalne koristi.
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Organizirani kriminal Član 250. stav 2.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
27. Krivični zakon Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 371. stav 1.
Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
28. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14. stav (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
Član 71. st. (1) i (2) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.
(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.
Član 154. st .(3) i (9) Čitanje i potpisivanje zapisnika (3) Na kraju zapisnika potpisat će se (...) svjedoci čija je prisutnost obavezna pri preduzimanju istražnih radnji, a pri pretresanju i osoba koja se pretresa ili čiji se stan pretresa. Ako zapisnik ne piše zapisničar, zapisnik potpisuju osobe koje su prisutne radnji. Ako takvih osoba nema ili nisu u stanju shvatiti sadržaj zapisnika, zapisnik potpisuju dva svjedoka, osim ako nije moguće osigurati njihovu prisutnost.
(9) Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je preduzela radnju i zapisničar.
Član 233. stav (1) tačka d) Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:
d) osporava zakonitost dokaza, Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 275.
Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
29. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16a. st. (1), (7) i (9) (Saslušanje svjedoka i vještaka putem videokonferencije) (1)Kada neposredno saslušanje svjedoka i vještaka iz Bosne i Hercegovine nije moguće na teritoriji druge države, saslušanje se može obaviti putem videokonferencije na zahtjev pravosudnih organa te države.
(7)Svjedok i vještak mogu odbiti dati iskaz u skladu s krivičnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, kao i u skladu s krivičnim zakonodavstvom države koja je dostavila zahtjev.
(9)Ako lice iz stava (1) ovog člana odbije dati iskaz, prema njemu se ne mogu primijeniti mjere bilo kakve prinude.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 012831 14 Kž8 od 30. juna 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi propustili van razumne sumnje utvrditi postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne grupe i s tim u vezi da na osnovu iskaza navedenih svjedoka nisu mogli zaključiti da je počinio krivično djelo organizirani kriminal; jer je povrijeđen Krivični zakon; da se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima.
39. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da su redovni sudovi propustili van razumne sumnje utvrditi postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne grupe, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao da je (vidi tačku 108) dokazivanje „van razumne sumnje“ karakteristično za adversarne pravne sisteme u kojima sud nema „dužnost da utvrdi istinu“, što je karakteristika kontinentalnih sistema, već je njegova obaveza da osigura pravičan krivični postupak u kojem optuženi ima na raspolaganju potrebne procesne mogućnosti za odbranu. Također, u takvom sistemu tužilac mora dokazati krivicu optuženog „van razumne sumnje“, a sud nema dužnost da utvrđuje „istinu“ koja kao načelo nije ni proklamirana. Naravno, ni u takvom krivičnom postupku istina nije bez značaja, ali sud za njom ne traga ex officio, već se isključivo oslanja na dokazne aktivnosti stranaka. Nadalje, ukazano je (tačka 109) „da je u BiH na snazi mješoviti sistem, tj. da se odredbama važećeg ZKPBiH uspostavlja ravnoteža između načela istine (inkvizitorski element) i načela adversarnosti, koji se prepliću i stvaraju pretpostavke za novi način 'utvrđivanja istine' koja je kao načelo propisana, mada ne eksplicitno, u članu 239. ZKPBiH kojim je propisana dužnost sudije da se 'stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak'. Stoga, iako važeći sistem ima elemente advesarnog postupka, dokazni postupak je zadržao i inkvizitorsko načelo utvrđivanja istine, i to kao dužnost sudije. To, naravno, ne znači da sud uvijek realno mora utvrditi istinu, već da sud mora steći uvjerenje da je utvrdio istinu, odnosno mora u toku cijelog postupka težiti da utvrdi istinu i mimo dokazne inicijative stranaka, a to svoje uvjerenje mora logično i jasno obrazložiti analizom provedenih dokaza“. Najzad, u citiranoj odluci je ukazano (vidi tačku 105) „[...] da Evropska konvencija ne nameće državama članicama bilo kakvu obavezu da svoj ukupni pravni, pa i krivičnopravni sistem urede na neki određeni način, pa je i način na koji će se ocjenjivati dokazi pitanje koje se rješava domaćim zakonom (vidi reference u tački 103. ove odluke). Tako je krivičnim procesnim zakonima u BiH slobodna ocjena dokaza propisana kao način na koji će sudovi ocijeniti izvedene dokaze u krivičnom postupku. Imajući to u vidu, Ustavni sud je, kao 'domaći sud' koji predstavlja konačnog zaštitnika ljudskih prava na domaćem nivou, u svojoj praksi usvojio i stav da 'slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje' u Bosni i Hercegovini“.
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazana odlučna činjenica - postojanje kriminalne grupe. Naime, u obrazloženju osporene prvostepene presude iscrpno su navedeni iskazi svjedoka na koje apelant ukazuje i u apelaciji, koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, dati su razlozi i obrazloženja zbog kojih su ti iskazi prihvaćeni, a na osnovu kojih je zaključeno da su apelant, optuženi M. Š. i I. K. te druga, njima poznata lica, činili organiziranu kriminalnu grupu. Ustavni sud zapaža da apelant sadržaj iskaza saslušanih svjedoka ne dovodi u pitanje, izuzev što, u suštini, iznosi tvrdnju da se radi o osveti prema optuženom M. Š., a koji navodi su bili iznošeni i u postupku pred redovnim sudovima i o čemu su se izjasnili i prvostepeni i drugostepeni sud, dajući razloge i obrazloženja zbog čega ih smatraju neosnovanim. Oba suda su također detaljno obrazložila zbog čega su za zaključak o postojanju organizirane grupe irelevantne tvrdnje o postojanju formalnog sporazuma i kada je on nastao, identitetu članova grupe i da li se uzajamno poznaju ili ne.
41. U ovom dijelu Ustavni sud zapaža da apelant posebno insistira na tvrdnji da su redovni sudovi dozvolivši čitanje iskaza iz istrage svjedoka I. K. postupili suprotno članu 273. ZKPBiH, te mu tako uskratili mogućnost da ga unakrsno ispita. U suštini, iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da prvostepeni sud nije iskoristio sve zakonom propisane mogućnosti da osigura prisustvo ovog svjedoka na glavnom pretresu i njegovo saslušanje.
42. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) definirao sljedeća načela u slučaju kada svjedok ne prisustvuje pretresu (vidi, Evropski sud, Al- Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], aplikacije br. 26766/05 i 22228/06, st. 119- 147, 15. decembar 2011. godine), a koja se mogu sumirati na sljedeći način: a) da li postoji dobar razlog zašto se podnosi iskaz odsutnog svjedoka, imajući u vidu opće pravilo da svi dokazi moraju biti izvedeni na glavnom pretresu i da moraju biti učinjeni razumni napori da se osigura prisustvo svjedoka, b) da li postoje legitimni razlozi da svjedok ne prisustvuje (smrt, strah od osvete i sl.), c) kada svjedok nije ispitan u prethodnim fazama postupka, podnošenje iskaza ovakvog svjedoka mora biti jedina mogućnost, d) u principu, u krivičnom postupku mora biti data mogućnost optuženom da provjeri istinitost i vjerodostojnost iskaza svjedoka na način da se svjedok usmeno ispituje pred njim - bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz ili u nekoj kasnijoj fazi postupka, e) prema pravilu o „isključivom ili odlučujućem“ dokazu, ako je optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri zasnovana na iskazu svjedoka kog optuženi niti u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost ispitati, onda će njegovo pravo na odbranu nesumnjivo biti ograničeno, f) termin „odlučujući“ treba shvatiti kao ukazivanje na dokaz koji je toliko važan da je odlučujući za ishod konkretnog slučaja, kada je neprovjereni iskaz svjedoka podnesen kao dokaz podržan drugim dokazima, ocjena da li je on odlučujući zavisit će od snage dokaza koji ga podržavaju - što su dokazi koji ga podržavaju jači, to će i ocjena da je iskaz svjedoka koji nije saslušan bio odlučujući biti manja, g) pravilo o isključivom ili odlučujućem dokazu ne može se tumačiti na nefleksibilan način i mora se sagledati u kontekstu pravičnosti postupka kao cjeline, i) kada se optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu odsutnog svjedoka, u svakom konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li postoje procesne garancije koje dozvoljavaju pravičnu i odgovarajuću ocjenu pouzdanosti takvog dokaza.
43. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je svjedok I. K., kome je Tužilaštvo BiH dodijelilo imunitet, napustio BiH i da se nalazi u Hrvatskoj. Nadalje, iako uredno pozvan, odnosno upozoren na posljedice neodazivanja pozivu, ovaj svjedok je odbio da svjedoči. Prema obrazloženjima osporenih odluka, Tužilaštvo BiH je tvrdilo da je to učinio iz straha. Imajući u vidu da je u obrazloženju osporene prvostepene presude navedeno da su svi saslušani svjedoci optuženog M. Š. opisivali kao ličnost sklonu prijetnjama, osveti, zlostavljanju i raznim oblicima fizičkog maltretiranja, proizlazi da tvrdnja Tužilaštva BiH nije i bez osnova. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prvostepeni sud organizirao saslušanje ovog svjedoka putem videolinka, ali da je i tada odbio da svjedoči. Imajući u vidu naprijed navedenu obavezu suda da se stara o otklanjanju svega što odugovlači postupak iz člana 239. ZKPBiH, te da shodno članu 16a. Zakona o pružanju međunarodne pravne pomoći prema svjedoku koji odbije svjedočenje putem videolinka nije moguće primijeniti prinudu, ne ostavlja utisak proizvoljnosti stav iz osporene drugostepene presude da i u slučaju da je svjedok I. K. zbog odbijanja svjedočenja i kažnjen ne postoji vjerovatnoća da bi i tada pristao da svjedoči. Nadalje, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka iskazi ovog svjedoka iz istrage su pročitani na glavnom pretresu, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ih osporava i da s tim u vezi provodi dokaze. Također, iskazi ovog svjedoka, u svrhu provjere njihove vjerodostojnosti, cijenjeni su u vezi sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Najzad, osporene presude nisu u odlučujućoj mjeri zasnovane na iskazu ovog svjedoka. Stoga, a kako proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, činjenica da apelant ni u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost da ispita ovog svjedoka ne dovodi u pitanje razloge i obrazloženja iz osporenih presuda na kojima je zasnovan zaključak da su se stekli uvjeti za odstupanje od pravila neposrednog provođenja dokaza iz člana 273. ZKPBiH, niti dovode u pitanje uživanje garancija na pravičan postupak na apelantovu štetu (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, tačka 61, dostupna na www.ustavnisud.ba).
44. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da Sud BiH nije stekao uvjerenje da je utvrdio istinu u vezi s postojanjem odlučne činjenice - organizirane kriminalne grupe, te da za svoje uvjerenje da logično i jasno obrazloženje proizašlo iz analize provedenih dokaza.
45. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
46. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
47. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da ni on, kao ni njegov branilac, odnosno sudija za prethodni postupak nisu bili obaviješteni, odnosno uredno obaviješteni o pregledu i otvaranju oduzetih predmeta (član 71. u vezi sa članom 171. ZKPBiH). Zbog toga dovodi u sumnju vjerodostojnost materijala koji je tom prilikom izuzet i poslat na vještačenje, a kojim je utvrđeno da se radi o drogi, odnosno eksplozivu. Pored toga, apelant tvrdi i da je nezakonito obavljen pretres „kuće Stipića“ jer zapisnik o pretresu ne sadrži potpis svih ovlaštenih lica koja su prisustvovala pretresu (čl. 62. i 154. ZKPBiH). Nadalje, apelant tvrdi da ni njemu, ni Sudu BiH nije predočena niti jedna naredba o pretresanju i oduzimanju predmeta (član 53. ZKPBiH). Nadalje, apelant tvrdi da u zapisnicima o pregledanju i otvaranju predmeta nije konstatirano u kakvom se stanju nalaze (član 152. ZKPBiH). Apelant je istakao i da optuženi M. Š. nije potpisao potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (član 63. ZKPBiH) koji su pronađeni pretresom u kući Stipića jer, kako navodi, oni nisu njegovi, nikad ga niko nije vidio da ulazi ili izlazi iz ove kuće, odnosno da tu nešto ostavlja. Shodno navedenom, proizlazi da se apelantovi navodi u ovom dijelu svode na tvrdnju da naprijed provedene radnje i s tim u vezi prikupljeni dokazi nisu u skladu s procedurama predviđenim ZKPBiH.
48. Ustavni sud zapaža da apelant, sa izuzetkom vjerodostojnosti materijala koji je dostavljen na vještačenje nakon otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, ne dovodi u pitanje pouzdanost podataka koji su dobiveni provođenjem navedenih radnji. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda, kao i apelantovih navoda proizlazi da je u fazi potvrđivanja optužnice istakao ove prigovore i da su oni rješenjem Suda BiH odbijeni kao neosnovani. Činjenica da se prvostepeni sud u svojoj odluci, odbijajući ove prigovore, pozvao na razloge i obrazloženja iz ovog rješenja, te da se drugostepeni sud s njima saglasio, ne umanjuje mogućnost koju je apelant imao - pravo da osporava korištenje dokaza pribavljenih, kako tvrdi, naprijed navedenim povredama odredbi ZKPBiH i ne znači izostanak razloga i obrazloženja u vezi sa istaknutim prigovorima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant uz apelaciju nije predočio i rješenje Suda BiH kojim su ovi prigovori odbijeni kao neosnovani prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice, kao i da je drugostepeni sud i pored prihvaćanja stava prvostepenog suda, i posebno ispitivao apelantove tvrdnje u ovom dijelu. Nadalje, dokazi pribavljeni ovim radnjama nisu bili i jedini na kojima su osporene odluke zasnovane. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su zaštićeni svjedoci M 2 i M 3, a čije iskaze u apelaciji apelant ne osporava, potvrdili da su apelant i osuđeni M. Š. koristili „kuću Stipića“ za svoje potrebe, za držanje nabavljene droge, odnosno da iz njihovog iskaza proizlazi da su je koristili i za držanje eksploziva; da je svjedok V. J. izjavio da mu je optuženi M. Š. nudio da postavi eksploziv navedenim licima, kao i da je kod njega na autootpadu lično vidio 3 kg eksploziva, te i da je bio prisutan prilikom pakovanja droge; svjedok D. Č. je potvrdio da je zajedno sa optuženim M. Š. išao u Stolac radi preuzimanja označene količine droge, te da je od apelanta kupio drogu. Nadalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama, pretres „kuće Stipića“ i oduzimanje predmeta, konkretno predmeta čiji je sadržaj apelant osporavao i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji: smeđe papirne vreće s natpisom „Trag 15“ - pretres kuće Stipe Šimića - napuštena kuća, „Omot 6“ i „Trag 1“ - PVC omot, provedeno je po naredbi Suda BiH označenog broja od 13. decembra 2012. godine. Također, a suprotno apelantovim tvrdnjama, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da je zapisnik o pretresanju „kuće Stipića“ sačinjen u skladu sa zakonom, tj. da ga je potpisalo ovlašteno službeno lice, te dva svjedoka koja su prisustvovala pretresu.
49. Nadalje, a kako su i utvrdili redovni sudovi, shodno relevantnim odredbama ZKPBiH (član 63), ovlašteno službeno lice piše i potpisuje potvrdu o oduzimanju predmeta, navodeći naziv suda koji je izdao naredbu, te se potvrda mora uručiti licu od koga se predmeti oduzimaju, odnosno lice od koga se predmeti oduzimaju je i ne mora potpisati. Pri tome su redovni sudovi utvrdili i da je uz potvrdu o oduzimanju naprijed navedenih spornih predmeta Tužilaštvo BiH upravo i predočilo naredbu Suda BiH označenog broja od 13. decembra 2012. godine. Stoga je neosnovana i apelantova tvrdnja da naredba za pretresanje nije bila predočena Sudu BiH. U vezi s tvrdnjom da naredba nije predočena ni njemu, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o pretresu napuštene kuće Stipića, a ne apelantove kuće, odnosno stana, a u skladu sa članom 60. ZKPBiH ovlašteno službeno lice naredbu za pretresanje mora predati licu kod kojeg će se izvršiti pretresanje. Nadalje, apelant ne tvrdi da je u bilo kojoj fazi postupka njegovom braniocu, odnosno njemu bio uskraćen uvid u spis u smislu člana 47. ZKPBiH, u koji je bila uložena naredba za pretresanje koja mu, kako tvrdi, nije predočena.
50. Najzad, u ovom dijelu apelant insistira da su redovni sudovi pogrešno zaključili i da je bio obaviješten o otvaranju i pregledu oduzetih predmeta, a s čim u vezi osporava vjerodostojnost uzoraka koji su nakon otvaranja poslati na vještačenje. Apelant se i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, u ovom dijelu pozivao na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 291/08. Redovni sudovi su zaključili da je apelant bio obaviješten ukazujući na obavijest koju je na traženje Suda BiH dostavilo Tužilaštvo BiH. Također, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da apelant tvrdnje u pogledu sumnje u sadržaj oduzetih paketa i njihovo porijeklo nije ničim potkrijepio, te da su sporni predmeti poimenično identificirani i opisani u potvrdama o njihovom oduzimanju. Najzad, zaključeno je da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 291/08.
51. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 291/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 291/08 od 19. novembra 2011. godine, tačka 55, dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje jer je u krivičnom postupku protiv apelanta korišten dokaz, oduzeti predmet, koji nema potreban kvalitet da bi sudovi na njemu mogli zasnovati svoje odluke, a pri tome se de facto radilo o jedinom direktnom dokazu, kao i zbog činjenice da nadležni tužilac nije izvršio otvaranje i pregled oduzetog predmeta. Naime, redovni sudovi su zasnivali svoje odluke na dokazu koji je pribavljen pretresanjem apelantovog automobila, a za pretres nije bila izdata usmena naredba u skladu sa ZKPRS, zbog čega je pretres bio nezakonit. Slijedom navedenog, i predmet pribavljen obavljanjem nezakonitog pretresa nije se mogao koristiti kao dokaz jer nema potrebni kvalitet u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije da bi sudovi na njemu mogli zasnovati svoje odluke (vidi tačku 44). Također, u konkretnom slučaju ni otvaranje ni pregled oduzetog predmeta na naprijed opisani način nije izvršio tužilac u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, odnosno to su učinili samo pripadnici policije, a saslušani svjedoci su dali različite iskaze u pogledu boje selotejpa ili trake kojima su bili oblijepljeni predmeti oduzeti apelantu, te na oduzetim predmetima nisu pronađeni tragovi papilarnih linija, tj. otisaka apelantovih prstiju, pa je u nedostatku razloga i obrazloženja u osporenim odlukama u ovom dijelu, Ustavni sud zaključio da redovni sudovi nisu otklonili razumnu sumnju u pogledu identiteta predmeta oduzetih od apelanta (vidi tač. 46. i 51).
52. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu obrazloženje osporene drugostepene presude, ne dovodi u pitanje postojanje naredbi za pretresanje koje je izdao Sud BiH, kao ni zakonitosti pretresa napuštene „kuće Stipića“, za koju je u postupku utvrđeno da ju je apelant koristio i u kojoj su pronađeni predmeti. Iz obrazloženja osporenih odluka, također, nesporno proizlazi da je o tom pretresu sačinjen zapisnik u skladu sa ZKPBiH, a iz čega proizlazi i da je zapisnik sadržavao detaljan popis i opis predmeta koji se oduzimaju. U prilog navedenom govori i činjenica da je apelant zakonitost pretresa kuće Stipića osporavao samo zbog činjenice da je zapisnik potpisalo jedno, a ne i sva prisutna službena lica. Optuženom M. Š. su također izdate potvrde za oduzete predmete u skladu sa članom 63. ZKPBiH, pa činjenica da je odbio da ih potpiše, imajući u vidu citirani član, ne dovodi u pitanje zakonitost pretresa i oduzimanja predmeta, kako apelant smatra. Također, apelant ne tvrdi i ničim nije doveo u sumnju konstataciju iz osporenih presuda da su potvrdama o oduzimanju sporni predmeti poimenično identificirani i opisani. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da se u apelantovom slučaju dovodi u pitanje pouzdanost i tačnost dokaza pribavljenih na opisani način, a kako je to bio slučaj u predmetu Ustavnog suda broj AP 291/08. Najzad, prema dokumentima predočenim Ustavnom sudu uz apelaciju, posebno predočenih dostavnica o uručenju obavijesti o otvaranju oduzetih predmeta, ne može se zaključiti da je otvaranje i pregled oduzetih predmeta od strane Tužilaštva BiH preuzet na način propisan članom 71. ZKPBiH je prema navedenim dostavnicama apelant, odnosno njegov advokat očigledno nisu bili i uredno obaviješteni o vremenu i mjestu otvaranja predmeta. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, kod činjenice da su oduzeti predmeti popisani i opisani u zapisniku u pretresu, te u potvrdi o oduzimanju predmeta, te kada identitet oduzetih predmeta niti jednim dokazom provedenim u postupku nije doveden u pitanje, ne dovodi se u sumnju vjerodostojnost materijala koji je nakon njihovog otvaranja (kojem apelant, odnosno njegov branilac nije prisustvovao) dostavljen na vještačenje.
53. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali, pored ostalog, i na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. od 131. do 134).
54. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešno primijenjen Krivični zakon jer je protivno ZKPBiH nakon okončanja dokaznog postupka, a neposredno prije iznošenja završnih riječi, sud dozvolio tužiocu da za radnje iz optužnice, kojim mu je stavljeno na teret krivično djelo nedozvoljeno držanje eksplozivnih materija, navede novi blanketni propis, a ne onaj na koji se pozvao u optužnici. Prema njegovom mišljenju, ovo nije imalo za učinak uređivanje, već izmjenu optužnice. Ustavni sud zapaža da optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju lica u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. Nadalje, s obzirom na ovlaštenje tužioca da, kada ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, optužnicu može i izmijeniti, te da se glavni pretres završava odlukom suda, proizlazi da ne postoje prepreke da optužnica bude izmijenjena i u završnoj riječi. U svakom slučaju, ukoliko intervencije u optužnici rezultiraju njenom izmjenom, optuženom se mora dozvoliti dovoljno vremena da se upozna sa izmijenjenom optužnicom, a što znači da se glavni pretres u tom slučaju mora prekinuti, bez obzira u kojoj fazi se postupak nalazi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. novembra 2012. godine, tačka 63, dostupna na www.ustavnisud.ba).
55. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni optužnice, već o njezinoj konsolidaciji. U prilog navedenom su istakli da se intervencijom tužioca nije mijenjao činjenični opis djela iz potvrđene optužnice, već njegova pravna kvalifikacija s obzirom na to da se tužilac, nakon provedenog dokaza vještačenja, odlučio pozvati na drugi blanketni propis. Također je ukazano i na član 275. ZKPBiH, shodno kojem se optužnica može mijenjati ili precizirati na glavnom pretresu, a koji se završava nakon iznošenja završnih riječi. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove navode ni u ovom dijelu.
56. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaj nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili van razumne sumnje utvrditi postojanje odlučne činjenice -organizirane kriminalne grupe, pored ostalog i ocjenom iskaza saslušanih svjedoka pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te sa ostalim provedenim dokazima, da je povrijeđen Krivični zakon konsolidacijom optužnice nakon okončanja dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi, te da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima.
57. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. s daljnjim referencama i broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Ustavni sud je također naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.
58. Iz naprijed navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili van razumne sumnje utvrditi postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne grupe, pored ostalog i ocjenom iskaza saslušanih svjedoka pojedinačno i u uzajamnoj vezi sa ostalim provedenim dokazima, da je povrijeđen Krivični zakon konsolidacijom optužnice nakon okončanja dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi, te da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima.
60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman