Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-600/17 (M. G.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Likvidacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju · čl. 70
- Zakon o stečajnom postupku · čl. 29
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o stečajnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-600/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-600/17, rješavajući apelaciju Milenka Grubišića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Grubišić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 022329 13 Rev od 24. novembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Grubišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Hrvoje Galić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 022329 13 Rev od 24. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 022329 13 Gž od 13. juna 2013. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 022329 11 P od 4. aprila 2013. godine kojim je odbačena apelantova tužba u predmetnoj pravnoj stvari (koja je podnesena protiv tuženog Zaštitnog fonda u FBiH).
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o apelantovom potraživanju naknade materijalne štete, koja je nastala na njegovom vozilu u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik društva za osiguranje „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar u likvidaciji. Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 L 076564 10 L od 12. januara 2011. godine nad osiguravajućim društvom „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar, koje je odgovorno za štetu svog osiguranika – štetnika iz osnova obaveznog osiguranja, otvoren likvidacijski postupak. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je apelant prije podnošenja tužbe nadležnom sudu, svoja potraživanja naknade štete prema osiguravajućem društvu prijavio u likvidacionom postupku tog društva, te da je Općinski sud u Mostaru prijavljeno potraživanje apelanta priznao u iznosu od 11.940,00 KM (11.800,00 KM na ime materijalne štete i 140,00 KM na ime sastava vansudskog zahtjeva za naknadu štete). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi nesporno utvrdili činjenicu da je šteta koju apelant potražuje po istom pravnom osnovu i istom štetnom događaju u potpunosti priznata pred nadležnim sudom u likvidacionom postupku i da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredaba člana 16. stav 1. tačka 3. i 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, a u vezi sa odredbama člana 2. Zakona o likvidacionom postupku, te odredbama člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (kojim je, pored ostalog, propisano da povjerioci svih osporenih potraživanja imaju pravo da tužbom pred redovnim sudom utvrđuju postojanje osporenog potraživanja) i članom 114. tačka 3. Zakona o stečaju, utvrdili da se radi o „res iudicata“ – presuđenoj stvari. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je apelantu, u likvidacionom postupku pokrenutim nad „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar, na osnovu njegove prijave potraživanja, od strane nadležnog suda priznato potraživanje na ime materijalne štete prema “Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar u iznosu od 11.800,00 KM, a to priznanje ima snagu pravosnažne presude. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da apelant nema pravo potraživanja iste naknade štete u parničnom postupku, iz razloga što upis u tabelu priznatih potraživanja ima djelovanje kao pravosnažna presuda.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne postoji identitet parničnih stranaka i da se shodno tome ne može primijeniti institut „res iudicata“. Apelant je naveo da su parcijalno primijenjene odredbe čl. 114. stav 3. Zakona o stečajnom postupku i da se ne mogu posmatrati odvojeno od odredaba člana 116. stav 1. istog zakona. Osim toga, apelant smatra da se odredbe člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti ne može posmatrati odvojeno od odredaba člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, a da se navedeni član 70. ne može posmatrati odvojeno od odredaba člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.
Relevantni propisi
4. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH"“ br. 29/03, 33/04 i 47/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 114.
(3) U pogledu iznosa i ranga priznatih potraživanja upis u tabelu ima djelovanje kao pravosnažna presuda.
Član 116.
(1)Pravosnažna odluka kojom se utvrđuje potraživanje i njegov isplatni red ili kojom se neki prigovor proglašava osnovanim ima djelovanje prema stečajnom upravniku i svim stečajnim povjeriocima.
5. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 16. stav 1. tačka 3. i stav 4.
Zaštitni fond je obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu za slučajeve smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama u BiH kada:
-je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza po Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom zakonu.
Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nesreće, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njegovom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.
6. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 24/05, 36/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29. stav 4.
Nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad sve zahtjeve za naknadu, po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila, isplatit će Zaštitni fond, a sve rezerve društva bit će prenijete na Zaštitni fond u skladu sa članom
15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, odnosno Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman